oči boje vena

Pop muzika se može uzeti kao dokaz za to, da je zvuk važniji od riječi, da je značajniji, da govori više, odnosno da, kako se običava reći za slike, pogotovo ako su pokretne, da "vrijedi više nego tisuću riječi". 

Odmah ću vam na primjeru i objasniti na što točno mislim: 

Tamo početkom milenija, ili koju godinu prije, u našim je krajevima bila popularna ljubavna pjesma posvećena jednoj Marini. Pjesma je bila toliko popularna da se sada bar svako druga oko-dvadesetogodišnjakinja zove - Marina. Vrlo lijepa, mirna melodija. Malo hrapav, taman toliko da ga nazovete toplim, muški glas. I uopće, ugođaj kao da šetate pored mistične rijeke. 

Svi smo složno pjevno ponavljali slogove, pogodivši sa sigurnošću makar samoglasnike. 

" AaaAaa Ja, ja ne mogu bez njeEee, bože-bože spaAasi je " 

" AaAaAAaAa ne mogu bez njeeee, bože-bože spasi Me " 

Slovo gore, dole, šta to ima veze?! Uzmi što ti se da i uživaj dok možeš! 

Ali uvijek se nađe onaj koji će reći da nije do uživanja, da umjetnost treba razumjeti, da život treba živjeti u svoj njegovoj dubini i širini, provjeriti sve opcije, istražiti sve mogućnosti, a umjetnost da je poticaj, pjesma da je - povod. 

Ili makar slično nešto tome. 

Intelektualci su govorili da "Je" na kraju refrena, ne bi imalo smisla, jer: 

- Zašto bi pjesnik molio boga da spasi nju, ako On ne može bez nje, i to toliko da glasno urla od boli. Logično da traži spas ili olakšanje za sebe. 

Romantici su rekli da itekako ima smisla i je i me, jer: 

- On odlazi, a ona je, zaboga mrtva bez njega, i on, koji ju toliko voli moli boga da je čuva umjesto njega, da spasi njenu dušu. Kao i njegovu vlastitu, jer zaista, on ne može bez nje, toliko da glasno urla od boli. 

Intelektualci bi, da nisu pristojno odgojeni, ustrajali upornije, jedno vrijeme tvrđe naglašavajući M na kraju refrena, ali budući da su romantici uglavnom bile cure i to vrlo nježne, došlo se do dogovora, jedanput Je, jedanput Me, nebitno koje je prvo na redu. Ionako pjesmu tvore vokali. Konsonanti su backup. Ne toliko važni. Objašnjenja i tumačenja vezana uz njih, ionako se s protekom vremena prilagođavaju. 

Ali o čemu zapravo ta lijepa pjesma pjeva? 

" Nitko nije znao sakrit' suze k'o Marina 

(kakve je oči imala?) 

Imala je oči boje vena, boje vena boje Dunava " 

Alternativno, boje neba, boje Jadrana. 

Plave ili zelene? Mutne ili sjajne? Širom otvorene i okrugle ili stisnute, poluzatvorene i uske? 

Mi koji imamo sreću vidjeti nebo svaki dan, znamo da nebo nikad nije tužno ni usamljeno. Čak ni kad je magla, čak ni kad je grmljavina, čak ni kad lije kiše iz visina iz dubina, nebo ne plače u grču i samoći. Kad jesenje pljušti, kad proljetno rosi, kad ljetno osvježava, kad zimski zasniježi, nikad, nikad nebo ne plače u grču. 

Mi koji živimo uz vodu, pa bio to izvor, jezero, more ili ocean, istu stvar, kao i  za nebo, stopostotno znamo. 

Sjećam se da sam, kad sam bila prisiljena misliti o tome, mislila, iako se nisam usuđivala reći to naglas, da je Marina bila slijepa, da je imala glaukome na oba dva oka, zelene mrene, jer da jedino to savršeno odgovara opisu spjevanoga: 

Vene su zelenkasto plave pulsirajuće linije pod tankom prozirnom kožom na tankim zapešćima nesretne djevojke. 

(Također su takve na nateklim nogama umorne žene koja bi/koja je postala samo za koju godinu naprijed.) 

Dunav, sa slika tadašnjeg vremena, jednako je tako mutan, gust i ušančen. Iako bez nagovještaja da ono što skriva ispod površine može biti nešto poput krvi, pulsirajućeg života, koji prijeti da se izlije. Nekontrolirano. Od boga. Izazvano. Od čovjeka. 

Što smo propustili? Što propuštamo? 

Nisam imala hrabrosti reći, ne zato što sam znala da nitko ne bi razumio, nego zato što sam znala da bi čitava stvar krenula u  pogrešnom smjeru. Otovrila bi samo nove rasprave tipa: 

- Da, on je tužan zbog toga što je ona bolesna i on joj ne može pomoći, pa ide u bijeli svijet da joj nađe lijeka, da ozdravi pa kad ozdravi da mogu biti zajedno sretni do kraja života. 

- Da, ona je tužna zbog toga što je bolesna i ne želi da on to zna, zato ona skriva suze od njega, ali on svejedno zna, pa odlazi u bijeli svijet .... 

- Kakav je to muškarac koji napušta ženu koju voli samo zato što je ona bolesna?!? 

- Kakva je to žena koja skriva suze da muškarac ne bi doznao da je ona bolesna?!? 

I zaključili bi, kao i tisuću puta do tad i hiljadu puta do sad, da je sama kriva, da svatko dobije ono što zaslužuje i da se ženama, iako su prijetvorne i podle, uvijek na kraju - oprosti.