Ima jedan video u kojem Mohanji govori o tome kako je uvijek želio biti sam. Mislim da je to bilo u kontekstu planova za budućnost koja se ne može predvidjeti, ili o željama koje su, obično, drugačije od moguće stvarnosti: jer je očito da mu se ni plan ni želja za samoćom nisu ostvarili na način na koji je sebi zamislio. Stalno je, naime, okružen ljudima, i svi imaju neka očekivanja od bivanja s njime.
Kad ga ponovo pronađem, zalijepit ću link.
Ispričao je, kako je zbog toga što je to rekao u školi, kao odgovor na pitanje "Što želiš biti kad odrasteš?", bio raspoređen u odjel za specijalnu djecu. Onu s posebnim potrebama.
Mirnu i pristojnu djecu, koja samo žele da ih se pusti na miru i s mirom, oduvijek se promatralo kao problem. Tako se čini.
Sa divljima i agresivnima se zna kako: Nježno. Neka vide da može i drugačije. A sa onima koji su već od sebe nježni.. Ne znamo.
Čini li se i vama da ovo sve nema previše smisla?
Na pamet mi je pala jedna epizoda iz perioda mojeg obrazovanja (moram se češće podsjetiti da moram biti zahvalna zbog 'zdravstvenog' stanja koje mi je omogućilo puno puno prostora za samoću):
"Život je san" - to je bio naslov pjesme, koju sam izgleda samo ja imala za naučiti. Ne pamtim ime autora, niti je li bila obvezna lektira ili nešto što mi je netko podvalio, ali radilo se o dječaku-kraljeviću o kojem je proročanstvo glasilo da će kad odraste biti okrutan tiranin, te da bi bilo za svih bolje, kada nikada ne bi vidio svjetlo dana. Budući da je bio jedinu nasljednik, nisu ga dali smaknuti, što bi bilo jednostavnije, nego su ga zatvorili u toranj u koji nitko nikada nije dolazio. Hranu bi mu gurnuli kroz mala vratašca, i to je bio sav kontakt sa vanjskim svijetom.
A onda, kad je došao do punoljetnosti, odlučili su provjeriti, kakva mu je ćud, hoće li se proročanstvo pokazati točnim.
Stavili su mu nekakav omamljivač u hranu, te ga, bez upozorenja, prebacili iz tamnice u kraljevski dvor, odjenuli u baršun i svilu, i stali oblijetati oko njega kao da je oduvijek sve bilo tako.
Zbunjen i nepripremljen na ljudsko društvo, a kamoli na što drugo, kraljević je zaista pokazao da mu ćud nije posve ljudska, te su ga vratili, na isti neprimjetan način, u njegov ćumez.
Tada je ispjevao ovakvu pjesmu:
~~~
čudan svijet i čudan dan gdje život je jedan san
a iskustvo moje sudi: čovjek sanja ono što je, sanja dok se ne probudi.
I ja sanjam da sam tu, sputan u tom kutu bijednom, a snio sam da sam jednom uživao sreću svu.
Što je život? Mahnitanje.
Što je život? Puste sanje.
Prazna sjena što nas lovi.
O malen je dar nam dan,
jer sav život - to je san,
a san su i sami snovi.
~~~
Sretan imendan, luce!
No comments:
Post a Comment