Monday, December 16, 2024

sanjač xxix

Znati nešto što drugi ne znaju, čini vas moćnima. 

Nevažno je, potpuno, što ništa od svega možda nema smisla. Smisao je najlakše izmisliti. 

Postoje na svijetu mjesta koja jedino mašta drži na okupu. Da bi mogla biti dovoljno čvrsta da bi se na njima moglo baš nogama stajati, potrebno je puno bića s istim uvjerenjem. Jedan jedini tračak sumnje, i sve propada u crnu rupu.

Ljudskoj vrsti nikako ne odgovara da nas ima više nego što ovaj krhak san može da ponese. 

Miševi, mačke, skakavci, ptice i ribe imaju čišće i sretnije misli, bez namjere da prevare. 

Okrugle krošnje ljekovitih stabala koje drhture poput djevojčica. Srebrne ljuske i pernate iglice koje šušte poput vodopada. Pjenasti oblaci i magleni vrhovi planine koje zvone svaki svoja obećanja.  

Sanjaju ljepše od ikog od nas. 

Mi im samo možemo davati ljudska imena, nadajuć se da nitko neće zamjeriti zbog oskudnosti znanja i jezika. Kao i očitu suvišnost na ovome mjestu. 

Ljudi starine su, iz poštovanja, nosili njihova imena: imena rijeka, imena izvora, drveća i cvijeća... 

Ili su priče o preobrazbama, metamorfozama i transformacijama proganjanih nimfi, vila i ljudskih djevojaka, u stabla, izvore ili u oblake, u zlatnu kišu, skliska morska stvorenja ili pernata i svilena krilata čudesa, obrisi kruga koji se zatvara nama pred očima? 

  

Ima još i sada neka Ljiljana, Ljubica, Jasmina, Margarita i lijepa Kata. 

Jelka i Borka i Lovorka i Rašeljka i Drinka, već su puno rijeđe. Biljana, Višnja i Ruška i Ruža i Ružica, Ivančica. Jagoda i Marica i Matovilka. 

Što to ima s nama?

No comments:

Post a Comment