autizam nije bolest

Svjetski dan autizma, točnije svjesnosti o autizmu, službeno se obilježava početkom travnja, i onda, ovisno o prilikama, interesu, potrebama, produžava na čitavi mjesec, s nadom da do sljedećeg travnja neće biti potrebe isticati posebno taj dan i tu priliku i to i takvo postojanje i pripadnost navodno manjinskoj i ranjivoj skupini. 

U mom kraju, i ta me vijest jako uznemirava, svake godine, niču nove udruge potpore osobama s autizmom i njihovim obiteljima, k'o gljive poslije kiše. Svake godine nikne nova, izvornija i pravija, sa svojim statutom, manifestom i prigodnim programima od jednog dana, ali čije pripreme traju mjesecima prije, a posljedice se osjećaju od rečenoga dana pa do unedogled. 

Zna se točno tko će gdje i za koga pjevati, tko će napravit krafne, tko će aranžirat vijence, zapalit vatromet. Obiteljski je to biznis. I sad, te obitelji preko prijatelja, poznatih i nepoznatih, mole!, ne traže, ne zahtijevaju, nego smjerno mole da se uključe institucije i državne i javne službe. 

- Ima toliko ljudi, ne samo mi, koji se sami muče da provedu tu djecu kroz život, mukotrpno se odriču da bi njima omogućili, ... mi mislimo da je vrijeme da se država kao takva uključi, da se omogući zajednici da i tim jadnim ljudima pronađe mjesto u društvu. 

Svi smo mi autisti. 

Osim onih koje smo takvima službeno medicinski i pravno nazvali. 

Koja se to obitelj ne muči (ajd'!) sama da podigne svoje potomstvo na zdrave i stabilne noge? 

Možda jedino ona kojoj je stalo, ali baš jako stalo do toga da - propadne. Da joj se izbriše ime i sjećanje, da je nema više. 

Paleta i spektar, su riječi koje se najčešće, u stvari, jedino & uvijek, vezuju uz dijagnozu autizma: osobe iz palete..., djeca iz spektra... Dakle, svjesni su, donekle, da se radi o nečemu što se ne može kategorizirati, ushemiti, ukalupiti, svesti pod isti, zajednički nazivnik, ali ne i da se radi o nečemu što oni sami ne mogu shvatiti jer su oni ti koji su nedostatni. 

Kao, mi smo svi isti, a oni svi različiti, svaki na svoj način. Pa, ako smo mi isti, to znači da smo mi u redu, u pravu i ispravni, a ovi različiti samo kvare prosjek. 

I tih različitih, svake godine sve više i više! Dokle? Dokud? I kamo to vodi??  

Ni govora o tome da "kvarenje prosjeka", ne mora nužno značiti da je ovaj koji "kvari", ispodprosječan. 

Ne zna se, naravno, niti da li je iznadprosječan, ali mi ne znamo niti što je gore, a što dolje, što je dobro a što loše, iako se u globalu možemo složiti da neke stvari, i to njih sve više sa svakim novim danom, NISU DOBRE. Ergo, svaka promjena, svaka drugačijost, se može shvatiti kao prilika za novi početak, ili makar pauzu dok ne skopčamo što i kako dalje. 

Koliko dugu pauzu može svatko sebi priuštiti, ovisi o njegovoj vlastitoj samodostatnosti, strpljenju i okruženju. Velika većina nas običnih, može sebi priuštiti jako puno tihe kontemplacije, svejedno biramo zabadanje u tuđe živote i glasna podrugljiva mjerenja "čiji je veći". 

Pa oni, djeca, osobe, tuđinci s dijagnosticiranim autizmom, miruju umjesto nas. 

Imali bi nam dosta toga za reći, i imali bismo dosta toga za naučiti. Kad bi samo znali par minuta pored mirne osobe ostati mirno. 

Ne radi se o tome da oni ne bi znali govoriti jezicima koje bi mi mogli razumjeti, nego o tome što smo unaprijed odlučili da ih ne razumijemo. 

Umjetnici, pjesnici, sveci, vidari i iscjelitelji, vidioci, odvajkada, bili su baš iz ovog našeg "spektra". 

Sv. Toma Akvinac, Franjo, meni najdraži primjer, i kršćanske svetice koje su radije birale smrt nego tjelesnu "ljubav" za koju su, tako se i danas smatra, žene stvorene od boga. Što su to drugo, nego primjeri onih koji strše, koji kvare, koji ne pripadaju, svojim mirom i pomirenošću s bilo čime da im društvo napravi. Oni se ne bune, ne bore, ne plaču, ne skupljaju sljedbenike. Ne traže zaštitu od istoga vraga koji ih napada, izopćuje, izvrgava pogibeljima, ruglima i na kraju mučilištu. I sramnoj, nasilnoj , javnoj osudi. smrti.

Pjesme se pjevaju poslije. 

Njihova se imena pamte. Zbog njihove žrtve društvo, kakvo takvo & kako tako, ide naprijed. 

A što mi sad radimo? 

Ne, nećemo ih mučiti tako očito i javno pred svima: 

Ovako priča ide: 

Netko vam nanosi bol. Date mu do znanja da vas njegov čin (riječ, djelo) boli. Mislite da nije svjestan i da će, ako mu pomognete da to osvijesti, stati. On ne prestaje. Znači, radi to svjesno. Upozorite ga neka molim prestane. Ne prestaje, naravno, ali sad vidi koliko vam to smeta pa se pojačava, naglas vam se ruga, oponaša plakanje, unosi se u lice: greška je u vama, on se samo igra. E pa, ako je greška, ajmo je popravit. On je u pravu, a vi ste - kriv. 

Kad zaigrate istu igru, oponašanje plakanja postane stvarni plač, ruganje je njegova jedina obrana, a u lice ste se vi unosili njemu. Zamjena uloga. Sad je on žrtva. Skuplja saveznike. 

Niste se ni snašli, a svi znaju da vi nemate pojma šta govorite, da buncate bezveze, umišljate, fantazirate i živite u oblacima jer vama "more bit'", a on se jadan pati i žrtvuje, uostalom: 

- Vidi joj se na očima da nije sva svoja. 

U očima vam je nevjerica. I nemoć. Priznanje poraza. Ali oni će je bez ikakvog problema i grižnje savjesti protumačiti kao - slaboumnost. 

Da, oni znaju i oni to rade namjerno. 

Bojim se još tisuću puta više našega potomstva. Oni sami makar znaju što su napravili i što još uvijek rade. U njima je crv istine, savjesti, koji se još može pretvoriti u nešto ljepše ili zgnječiti dok je navrijeme, ali što ćemo sa svima ovima koji grade i gradit će na njihovoj laži kao na istini?

neplaćeni skrbnik svoga invalidnog četrdesetogodišnjeg djeteta

 U moje se vrijeme, to zvalo sramežljivost: 

- Mimozica, ili 

- Stidljiva ljubičica, ili 

- Samozatajna djevojka, ili 

- Misterion :) 

Danas ste jedan iz "palete", i treba vas se liječiti. 

I mimoze i ljubice i marti misterije, imaju normalne živote. Ako su htjeli i/li se nisu opirali, zajednica im je našla supružnika, pristojan posao. Vode uredne živote. Imaju prijatelje i neprijatelje. Nije im pod must, da ih se voli cijeni poziva u društva. Nerijetko svoj unutarnji život, podijele na društvenim mrežama, a to su oni profili koje ćete pratiti, iako ih ne znate iz stvarnoga života. 

Ovi iz "palete" imaju pretjerano zaštitničke roditelje i nemaju pretjerano realnu sliku o tome kako stvari po njih stoje. 

Kad vam od malena govore da niste sposoban za samostalan život, stvar može krenuti u dva pravca: 

ili se pokoravate autoritetu, 

ili radite sve suprotno, dokazujući da ste itekako samostalan. 

U oba slučaja će vas vaši najmiliji htjeti isprebijati na mrtvo ime; pokoravali se vi ili ne, oni vas vide drugačijima, imaju za to pisani dokaz, fizički su od vas nadmoćniji, društveno također. I zapravo, svjesni vi toga ili ne, ovisite o njihovoj sposobnosti da kontroliraju vlastitu biologiju. 

Biologija je, možda, htjela, da vi budete mozak u obitelji. Majka, je srce. Otac, snaga mišića. Braća i sestre, mali pomoćnici, pripravnici za drugu ili treću kategoriju. 

Ali nitko to ne gleda na taj način. Svatko je svijet za sebe. I ti se svjetovi vrte i mijenjaju kao tv kanali. Zajedno sjedite na kauču, gledate isti šou svatko svojom moćju razumijevanja, zdjela s kokicama kruži. Ali nekako preskoči vas. 

Ne vide vas? Misle da ne zaslužujete? Misle da vama ne trebaju obične stvari, jer ste, jebiga, poseban? 

Kad dođe, ako dođe vrijeme da se osamostalite, nitko vam neće aplaudirati. Vjerujte mi, ne da se uspjeh (štogod to da bilo) ne oprašta, nego će vam i to uvaljati u isto blato. 

Samo bez očekivanja, molim. 

Danas je Vaš Dan. 

;)

šešir nije rješenje

Ako slabo vidite, kupite si naočale. Ako slabo čujete, slušalice. Ili kažete onome s kime se razgovarate da si kupi mikrofon. 

Ako teško hodate, posjednu vas u kolica. Ako nemate ruku, zašarafe vam kuku. Ako nemate oko, svi će vam reći da stavite stakleno. Staklena kugla! 

Isto je kad vam odrežu bilo koji dio tijela, možete si stavit silikone bilo gdje i bilo kad, sve ako ih zdravstveno ne pokriva...

A što ćete kad vam kažu da nemate U glavi? 

Nose li se zato kape i marame, i u zatvorenom, a ne samo onda kad je (vani) hladno? U crkvama, na primjer, zašto glava mora biti pokrivena? Da što iz nje ne bi ispalo, ili da što ne bi u nju ušlo? Iz nje, ili sa nje? 

Iz poštovanja se skida šešir, tako su bar uvijek govorili da je bio običaj. A htjet će vam ga staviti kad ustvrde da vam nešto fali.

I uopće, kako netko može znati što je nekome u glavi, da bi mogao ustvrditi da mu nešto drugo fali? 

Sve se bojim, prema istim mjerilima, kako je netko ustvrdio da vam treba dati naočale, a vi spremno prihvatili, jer su manje zlo, jer su dobar zaklon dok ne dođu bolja vremena. Ona u kojima će vam priznati da je to što vi vidite nešto drugačije i drugo, jednako važno, bitno i potrebno, ili makar vaša privatna stvar. 

Sve se bojim prema istim mjerilima, po kojima su vas posjeli u kolica, jer im je bilo lijeno trčkarati i za vas, pa vam osigurali da se "vozikate", a vi ni to ne znate cijeniti, dočim oni bez po muke i skroz besplatno, bezobzirno i bespovratno uzimaju niti ne znajući, i vaš mir i vaše strpljenje i vašu čistoću od vanjskoga svijeta. 

Ako je do sada nejasno na što se ovdje cilja, ponovimo još jednom, glasnije: Nitko Ni na koji način Ne može znati što se dešava u nečijem tuđem životu, u nečijoj tuđoj glavi, u nečijem tuđem oku, srcu & duši, isto kao što tek rijetki znaju i opažaju što se sa samima njima dešava. 

Obično se oni najgluplji usude suditi o manje glupima, koji iz opreza šute. Dopuštajući da izgovorena riječ postane djelo. To nam se desilo. 

Slijedi nam, ili prijeti nam, odlučite sami, mentalna pandemija, tako svi govore. Ako se ne trgnemo, i ne uzmemo svoje živote u svoje ruke, velika je vjerojatnost da će ovo sada biti posljednja šansa za oporavak. 

Ljudski um je sposoban izmisliti i stvoriti najčudesnije stvari. Isto tako i one najužasnije. 

Okrenite se oko sebe, promotrite, osluhnite: grme li ratovi, sijevaju li svađe i prepirke, prijete li vam čak i sa reklama za dječje pelene i hranu za ljubimce: ako ne kupiš to&to, on će plakati i biti nesretan, ako kupiš, kupio si i osmijeh i vječnu ljubav do neba! 

A što bi vas koštalo da sjednete na par minuta sami sa sobom, i da ne mislite ništa? 

Recimo, ovdje: Miracle of Mind 

P.S. Ovu smo ilustraciju napravile za projekt "Whats in your head, zombie?", za Autism awareness month, prije par godina. Ideja je bila da svatko tko prođe ostavi nešto svoje na papiru na kojem je inicijalno otisnuto samo lice iz profila. Bilo što, emođija, riječ, cvijet, psovku, što god tko hoće ili kako mu dođe. Jer je upravo to to što nam se svima događa, i čega uglavnini nismo svjesni. 

Svima nam se događa!, a ne samo (mentalno) bolesnima. Samo što neki od nas biraju mudrije, neki čekaju da im drugi izaberu, neki se ne znaju braniti, a većina nije niti svjesna da može birati i što se sve nudi. Uzimajući stvari, ili zdravo za gotovo, ili ne vrijednima truda i spomena. Zagorčavajući i otežavajući i ugrožavajući i uništavajući tuđe živote (nekad u najboljim namjerama).

Odgovor na pitanje iz naslova je glasio "Whatever you put in here or whatever comes our way, so beware". 

Jednako kao prošlogodišnji projekt "Čemu ruke služe?" u kojem smo skupile preko 60 otisaka dlanova sa isto toliko priča, koje ću objavljivati u nastavcima ovdje (ima ih sve do kraja godine, i još za onu tamo ako nastavimo ovim tempom:), pozivam vas svih, nastavimo, produžimo, sudjelujmo u istom tonu, i zombiliko-glavati projekt ovaj: Veza između oka i ruke, ruke i mozga, mozga i oka, i uopće svih osjetila za koja se kaže da imaju sjedište u ljudskoj glavi. Preko osjetila primamo sliku svijeta, doživljavamo sebe i okolinu. Jesu li ona besprijekorna ili oštećena. Ne može to znati netko drugi izvan nas, umjesto nas. Na našem je mozgu, u našoj je glavi da nam to rastumači. Red bi bio da preuzmemo tu stvar u svoje ruke. :)

Povežimo se rukama, umovima, (različitim) pogledima (na sebe i svijet koji nas okružuje), otvorimo oči, proširimo vidike, ne koja će prije, ni koja će bolje, samo hajmo uraditi nešto svak za sebe a zajedno. 

mnogookost (15)

Travanj je mjesec svjesnosti o postojanju autizma, ali što je to autizam, prilično je nejasno. Pogotovo kad vam to krenu tumačiti ljudi koji "žive s autizmom", bilo da su roditelj, staratelj, skrbnik, srodnik, asistent ili stručni suradnik, specijalist doktor, liječnik, ili kakva druga / drugačija specijalna ličnost. Ne živi se S autizmom, nego OD autizma. U tome je sva mistika.  

No, kako se uopće odvajaju i razlikuju jedni od drugih, kako znamo da je jedan od nas "zdrav", a drugi da je "autističan". 

Ovako:

Pedijatar/ica vas dobronamjerno usmjeri u tu i tu kliniku, ordinaciju, instituciju, udruženje,... najnovije i najmodernije sve, nekoliko mladih, ljubaznih, sažaljivo nasmiješenih dobroćudnih lica lepršaju oko vas brinući se je li vam udobno, ugodno, i da se strpite samo još sekundicu, dok mališan nešto crta, slaže ili samo čeka. Onda mu sve tim nekim najmodernijim instrumentima svijetle u očne jabučice, ušne školjkice... Kad on složi, sruše mu, ako se svađa, ljuti i viče, normalan je. Ako pak mirno nastavi sa slaganjem, ali sad na sigurnoj udaljenosti, pa koliko mu puta ta "sigurna" uspije, nije. 

A očne jabučice, to sigurno niste znali, mogu biti različitih boja, oblika, vodenkastosti, brzine pokreta... Zjenice i šarenice, također. (Valjda se zato i govori o paleti i o spektru)

Po njima se zna da postoje pitomi ljudi, i ljudi zvijeri. 

Ne vjerujte meni, pogledajte sami: ->

Kad je riječ o životinjama, to svi znamo, radi se o prilagodbi prostoru i osvjetljenju, o preživljavanju najsposobnijih. Kad je riječ o ljudima, trudimo se što niže spustiti do nulte točke, budući da svi znamo da smo negdje pogriješili u koracima, i da svi vučemo nekakvo životinjsko podrijetlo. 

Neki su, umišljajući da su bog, dopustili sebi da dijele vražje pečate, od što ranije dobi. 

A kakva vam je zapisana ta najranija dob, takav će vam biti uspon ili pad po društvenim ljestvicama. 

Radnici rade, a 3G (glupost, grabež i galama) ubiru plodove. Svakom svoje, mogli bismo reći, jedni samo žele da ih se pusti na miru, a drugi da ih se čuje. Poštena razmjena? Nastavimo li ovim tempom i na ovaj isti način, nikada nećemo ni znati. 

Zato, započinjem kampanju "Stop ranim dijagnosticiranjima - Svatko ima pravo rasti i razvijati se u svom ritmu" 

Bez kontroliranja, špijuniranja, analiziranja, i pogotovo, usmjeravanja ovamo, tamo ili odavdje. 

 

 

= s vama ili bez vas =

divna ili divlja

Mogu li se osjećaji naučiti? Može li se naučiti osjećati? 

Osjećaj za prostor i proporcije, može se naučiti. 

Ako imate nekog tko će vam realno i objektivno istumačiti ono što bi bilo relevantno za vas koji se u tom prostoru krećete. 

Kao u dječijoj igri "toplo-hladno", kad imate zadatak da pronađete sakriveni predmet, na osnovu šturih uputa. 

Može vam biti jasno koliko je velika ili teška stvar koju tražite, već prema tome na kojem je mjestu skrivena. 

Tako je, otprilike, i ovdje. 

Samo što sam ta stvar, ja. 

Nemam uvijek osjećaj koliko sam velika i nespretna, jer osjećam sebe, svoje fizičko tijelo, puno većim nego što ono zaista može biti. 

× Najprije, zašto "uvijek"? 

Zato što doživljavamo sebe u odnosu na osobe, stvari i prostore u kojima se nalazimo. Ako smo stalno u istom prostoru i sa istim ljudima, lako možemo izgubiti osjećaj sebe. Poistovjećivati se s čime god da su nam zadali. 

Fiksirali ste, na taj način, same sebe. 

Nema previše mrdanja. Ni u kojem smjeru. Ljudi vam jednostavno neće dopustiti, jer i njihova Veličina ovisi o tome koliko ste vi mali. 

Meni su stalno govorili: "Ti stoj mirno!" 

Zbog toga je, valjda, taj osjećaj nespretnosti. 

Ako se ljudi oko vas plaše da ćete, krećući se, nešto / nekog / sebe razbiti, taj strah ne bi bio strašan ni učinkovit kad i vas ne bi zarazio. 

× I sada, kako doživljavam prostor, sebe u njemu i kako se uopće snalazim, nakon svega: 

Osim ove dvije ruke, imam još dvije ali puno veće. Osim ove jedne glave s jednim licem, imam ih još nekoliko, svaka sa po nekoliko lica. Lica nisu ova kako ih vi zamišljate, zaljepljena na istoj okrugloj glavi, sa svake strane po jedno. Ne znam imaju li oči, obraze, bradu. Usta nemaju, jer nema za njiima potrebe. Ali vide dobro. Znaju dosta toga. I mogu prolaziti kroz prostor prije mene, kao izvidnica. 

Kad sam sama, nikad ništa nisam razbila. Nikoga udarila. Nikada pala. 

Dogodilo se, i događa se, da sam često kriva, ako netko nađe nešto razbijeno. Ne pravdam se, nemam usta, nisu potrebna, sjećate se. :) (Gubitak energije.) 

Dogodilo se, i događa se da se netko nekad zaleti u mene, i da sam si sama kriva. Čak se zidovi pomiču, nasrću i bubnu, jako. 

A i nespretna sam, baš jako, kad sam u društvu ljudi. Stalno posrćem, pa me se treba hvatat, držat čvrsto, i punim dlanom otresati prašinu sa odjeće. 

××× 

Znate za one legende o divovima koji su hodili zemljom u pradavnoj povijesti? 

Neki će reći da su to izmišljotine i priče za djecu. Prosječna visina muškarca je 187, a žene 168. Prosječna težina, 87, odnosno, 63. 

Nikad u životu nisam imala više od 50 kila. 

Ali u meni je snage i voltaže, da mogu mrviti kamenje. 

Oprezno samo!

idu li specijalni agenti u specijalne škole?

Posebnoj su dali ime Posebna, zato što su joj zabranili da se zove parizer. I svako malo, ako obratite pažnju, nađu joj neku grešku na deklaraciji. Ne mogu reći da nije ukusna jer nitko ne može poreći da godi nepcima naroda iz naših krajeva. Niti mogu reći da nema potražnje, jer narod kupuje i kad je skuplja. A je li zdrava ili nezdrava, pitanje je samo toga jeste li pobornik zdravih tipova prehrane koji rogobore protiv svih vrsta mesa, mesnih prerađevina i svega što podsjeća na meso. 

Mijenjanjem imena i naziva nećete promijeniti kvalitet onoga što se imenuje. 

Oni koji traže, naći će, ma u kakav omot da to nešto zamotali. 

§

Oduvijek su me učili da se trebam bojati inspekcije, inkvizicije, vojske i policije. Čak na pravim vijestima, policajci i vojnici, su ti koji su maskirani, koji upadaju u stanove i nose velike puške. Razbacuju stvari koje nisu njihove po stanovima koji nisu njihovi da bi tobože pronašli nešto što tobože pripada njima. Ili nama svima. Gestapo! I pokreti otpora. 

Granica je tanka. Uloge su izmiješane. I ta igra žandara i lopina, nikada ne prestaje. I proteže se na stvari i na mjesta za koja to najmanje očekujete. 

Lopov misli da mu nešto treba, pa umjesto da smisli način kako da sam to nešto stvori, on smisli način da to nešto jednostavno uzme od nekoga drugog. Ako mu uspije, uspije. Blago njemu, možda mu potraje sve do kraja života. 

Policajac misli da zna tko ili što, komu ili čemu pripada, te da je njegova životna svrha da stavlja prave stvari na prava mjesta. Ako mu pođe za rukom, pođe. Blago njemu, možda će ga u raju dočekati s fanfarama.

Ako ga ulove, lopov za svoje aktivnosti smisli simpatična objašnjenja, napiše knjigu, snimi se film. 

Ako se pokaže da je gestapo bio u krivu, povijest će ga upamtiti kao negativca, pa mu promijeniti ime za nove radne pobjede. Tajni životi tajnih agenata. Za javna uplitanja. Zaplitanja. 

Pa priložiti fotke na kojima možemo vidjeti lica, koja će nam opisati kao zločinačka, kao simpatična ili kao blentava. Ovisno o tome kojoj strani pripadaju. 

Uz napomenu da je istina negdje po sredini. 

§

Prijatelj, koji je bajker hobist, sav sretan i ponosan pokazuje selfi s anđelima, polaznicima specijalne škole za djecu sa specijalnim potrebama. Njegov je klub organizirao neku plemenitu akciju pomoći potrebitima, dijelili su slatkiše, skupljali novce, vozali se ili vozikali po gradu, ili slično nešto. 

Sva su djeca bila u pamučnim bijelim majicama. Lijep kontrast, njegovoj crnoj kožnoj jakni s nitnama. Ispod slike je stavio objavu: Postoji izreka da ako letiš s anđelima, i sam postaješ jedan. Ne znam za sebe, ali oni to sigurno jesu. <3 <3 <3

I stvarno, iako svi u istim majicama, ni jedan nije isti. Velikih očiju i ozbiljnih lica, stisnuli su se oko najkrupnije djevojčice među njima. Odgajateljica, lijepa mlada žena stila prekopiranog od J.Lo, stidljivo spuštenih kapaka, stajala je sa strane. Ne, kao što je uobičajeno da se, na grupnim fotografijama takvog tipa, učiteljice umiješaju među svoje đake. Ove đake ne možete prevariti.

§

Što vam hoću ovdje reći? 

Vi niste ono što piše na deklaraciji. Vi niste ono što vam drugi govore da jeste. Koliko ste dragocjeni se ne procjenjuje time u koliko velikom ste viđeni društvu. Niti je društvo žandara i lopova to, koje je sposobno razlučiti pa na osnovu toga odlučiti, kolika je vaša vrijednost. 

A kolika je nečija vrijednost, uopće nije vrijedno razmišljanja. 

Mi dođemo pa prođemo, a život traje.

dom, kamp, logor

Travanj je mjesec svjesnosti o autizmu. Plava je zaštitna boja. Kao što je roza za rak dojke, a crvena za mozak. Nije loše biti slijep na boje. Ako se njima boje - neizlječivosti. 

Plinije stariji je rekao da svaka bolest može imati samo dva ishoda, ili se oporavite nakon petnaestak dana, ili umrete. Sve što zovemo kroničnom bolešću, nije bolest!  

Sve je, i svi smo, počeli od točkice, na koju su se nadodavale nove. Kao u dječijoj pjesmi. Srce se sastoji od nekoliko klijetki. Na malom je mozgu izrastao veći. Dajte nam šansu, a ne odmah na nož. Preživjeli smo i gore. 

Prave nadogradnje se dešavaju iznutra. 

Umjesto toga, činjenicu da danas živimo dulje no ikad prije, rješavamo na način da produljujemo školovanje. Prije pedesetak godina, osnovna je škola bila dovoljna, danas svi jure doktorate. Ne zato što smo se najedanput propametili, nego zato što ne znamo kako ni čime inače ispuniti vrijeme. Boravci u školama i u knjižnicama, najmanje je zlo. 

Sve je sređeno, sve je obezbjeđeno. Nitko više ne zna kako zaraditi novac, ali svatko zna kako ga isprositi. 

Svi misle da rade više nego što se vrjednuje. Svi misle da vrijede više nego što im piše na papirima. 

Svatko nosi svoju protezu. Vrlo ponosno. 

Zato pitam: Čemu žurba s ranim dijagnosticiranjima? Djetetu samo treba malo više vremena da odraste. Prilagodi se. Upije iz vanjskog svijeta, sve što samo upiti može. 

Uostalom, na osnovi čega, neka stručnjakinja za ovu NOVU bolest, može znati da vam je dijete austistično, i da će mu život biti takav i takav? 

Ne uspostavlja kontakt očima? 

Ne gleda vas bistro, i ne prepoznaje da ste mu vi mama i tata? 

Možda vama treba terapija, a dijete da pustite da odrasta svojim tempom? 

Navodno nema dovoljno kadra, nema dovoljno prostora, nema dovoljno novaca, koliko ima tih s tim poremećajem, iz te palete jelte, spektar vam je to cijeli. 

Ako smo stvoreni svi na istu sliku boga, znači li to da svi trebamo upadati u isti kalup? Koji kalup, čiji i kakav? Ako boga nitko nikad nije vidio. 

- Potrebno je izgraditi kamp za autističnu djecu - plakala je jedna majka - Kad završi škola, oni nemaju gdje, oni su prepušteni sami sebi. 

Jasno se mogu sjetiti, iz perioda odrastanja, da je to bilo jedino što me je zanimalo. Da svi napokon odu, da me prestanu tretirati kao čudo(vište), da mi daju mira. Da samo budem. 

Nešto mi govori da je baš ovako počeo fašizam na mom otoku.

misliti izvan okvira

Besplatna zoom prezentacija, u srijedu 27.4.2022. povodom mjeseca svjesnosti o autizmu. 

Za vise informacija i za registraciju, pogledajte donje linkove. 

https://twitter.com/balachundhar/status/1516771139237781507?t=5PhPWrSXvIDc4af3LM2U1A&s=19

https://www.eventbrite.com/e/autism-awareness-thinking-outside-the-box-tickets-320330345687?aff=ebdsoporgprofile