Na kraju osmog osnovne, išli smo na ekskurziju u Mostar. Mislim da se radilo o nekoj simboličkoj gesti, jer je sve bilo u znaku jačanja bratstva, jedinstva, socijalističkih republika i tekovina za koje su ginuli omladinci, slični nama. Prijašnje su generacije odlazile u pionirske gradove u Beogradu ili Zagrebu, tako je tada to bilo: veći su gradovi bili privlačniji, imali su što za pokazati, sve novo i za naše potrebe i prilike tek izgrađeno. A koga briga za prošlost, povijest i starinu?
Nedugo poslije, izbio je rat, stari most je srušen. U istom tonu, kao i ranije, političari su obećali napraviti još ljepši i stariji.
I tako se našla naša grupica osmaša, mislim dva autobusa od pedest, ne više, sa po dva šofera i dvoje nastavnika u pratnji, u tada susjednoj socijalističkoj republici, a sada državi koju dijeli šengen.
No, ne pišem vam ovo radi političkih razloga, nego zato što se čini da je ovo dobar primjer na kojem se može objasniti što tko zapravo vidi, pa odvojiti bitno od nebitnog, prekopirati ono što valja, a odbaciti zauvijek ono što ne valja, i zaboraviti, ako tako bude dano.
Bilo je par cura iz moje generacije koje su odlazile često, tako su barem govorile, u Mostar, jer su bile baš iz Mostara, ili imale tamo nekog od rodbine. Sjećam se jedne kad je, smijući se rekla da poznaje Mostar ko svoj đep, i da šta će njoj neka nastavnica da nju vodi, kad ona može vodit umjesto nje.
- Aj, aj, pokaži se svima, šta imaš u svom đepu! - netko bi rekao "provokacija", netko drugi "šala", ovisi o reakciji targetirane osobe, i o tome kako će ta reakcija biti protumačena od većine prisutnih.
Cura je gurnula desnu ruku u desni džep hlača, i izvukla upotrebljeni rupčić:
- Na! Slinjo slinavi.
- Aj, aj, imaš ti i još jedan. Imaš i dva na guzici. - Tu počinje hvatanje. Drpanje, tako se zvalo u to davno vrijeme. Ne znam možda je i sad tako.
Nastavnici vas zapravo ne prate zato da vas nauče nečemu što sami ne biste mogli znati, ili da vam vlastitim primjerom pokažu što, gdje, kad ili kako se dođe do određenih informacija i saznanja. S vama su zbog održavanja privida reda i mira; kao imat ćete respekta kad je netko od odraslih u pratnji. I kao bit ćete oprezniji i sami, ako znate da vas neko veće oko pazi.
U tom smislu, smo se razdvojili odmah na početku: Netko misli da ga veće oko špijunira, a netko da ga štiti, i u mom je sva razlika.
Prijatelji i neprijatelji su to samo u našim glavama. Mi sami smo im dali titule i moć. Kad nisu u blizini, svatko od njih ima svoje živote, neovisne od nas. Sami su, isto kao i mi.
Eto, tako sam ja ostala sama nedugo nakon što smo izašli iz busa.
Neko vrijeme me je pratila djevojčica koju su zvali Draška, a onda je i ona nestala.
Zbog čega ne pamtim pravo ime te vjerne i nježne duše, ne znam. Mislim da nije bila iz mog razreda, netko s kime sam se družila i inače, malo je bilo takvih ljudi u čitavom mom stvarnom životu: ljudi su jednostavno nestajali i pojavljivali se, onako brzo ili sporo koliko mi je trebalo da zavrtim glavom. Ja stvarno ne vidim, nisam vidjela, a oni bi iz nekog razloga, nakon nekog vremena, odlučili da ne vide mene. Ako sam ikada i imala potrebu pitati zašto, i ta je ubrzo iščezla, eto toliko su uobičajeni bivali ti neobični izostanci, nestajanja. Bilo bi to isto, kao da bih pričala sa samom sobom o nečemu što ne znam i ne mogu znati.
Draška je bilo ime koje su ljudi iz njenog plemena davali kravama. Gara, Bika, Draga. Pasmine krava po narodski, ne znanstveničko biološko knjiški. Gara je crna, Bika bijela, a Draške su bile naročito umiljate mlade junice. Čujem da ih i danas tako zovu, žene a ne krave: muzara i guzara, s prvim znakom pubertetskih tjelesnih promijena, zapečate ti sudbinu. Doklen nas smrt ne rastavi.
Draška vas prati i sluša, sve dok joj netko drugi ne preotme pozornost. Poput psa. Vjerojatno joj je netko rekao da se drži mene (pa da će joj bit dobro: kako njoj tako i tebi), a onda u sljedećem trenu da se odmakne da bi i ja malo za njom trčala. Možda i bih, da sam mogla vidjeti u kojem smjeru je otišla kad su joj rekli da se tiho udalji.
Dobro se sjećam da sam neko vrijeme osjećala neugodnu prisutnost koja me prati. Energetski vampiri, tako je danas popularno govoriti, parazitski entiteti. Ja, međutim, znam, da se radi i da se tada radilo, o grupici mojih školskih prijatelja koji me uhode, da vide di ću i šta ću kad me svi napuste. "Sist i plakat!" ili "Leć i umrit."
Već tada sam znala kako ih se otarasiti. Dokonom je stvoru najlakše na svijetu odvratiti pažnju od onog što vam je bitno. To jest, od onoga što mu je bila inicijalna namjera. A onda ga ostavite da se sam bori sa svojim osjećajem prevarne moći.
Neko sam vrijeme sjedila pod nekim velikim mirisnim stablom. Dok nije došla vikati na mene jedna od naših učiteljica:
- Jesi li već sjela? Umorila se dama, je li? Šta ćeš reć mami doma kad te bude pitala, gdje li bila i po čemu je to bitno?
Dopustila sam joj da me odvede do starog mosta, platila krvarinu, običaj, tako su rekli, da se daju novci momcima koji skaču s te ogromne visine u hladnu Neretvu, a onda opet ostala sama.
Lutala sam tako starim gradom, kupila dvije razglednice od uličnih prodavača, jednu fotografiju sa "Pozdrav iz Mostara" za baku, i drugu rukom naslikanu, za mamu. I jedna i druga s istim motivom, mosta kojeg više nema. Sitne naušnice za sestru. Svijetloplave kamenčiće utisnute na srebrenu iglu, na kartončiću veličine dvije poštanske marke. I jednu malu srebrenu alku, koju su cure iz moje generacije stavljale na hrskavicu po sredini ušne školjke. Mislila sam da je moja sestra bila ozbiljna kad je govorila da je to njoj lijepo, te da želi i sama imati jednu. Bila sam u krivu. A onda me neka široka staza dovela do novog dijela grada. Sjećam se stambenih zgrada i zida od bijelog kamena, taman toliko visokog da ste mogli sjest na njega i mlatarati nogama u zraku. Osmašica! Kao sva odrasla, a ponaša se kao dijete. I miris jorgovana. Poslije toga, nikad više takvog mirisa nisam nigdje više čula.
U nas nitko ne sadi mirisna stabla.
Po povratku doma, ja jedina nisam imala pune ruke kesa, svi darovi koje sam kupila stali su u moj dječji novčanik. Sve uspomene koje sam skupila, još su žive, i tolike su i takve su da se i sad prelijevaju preko slova koja pokušavam pokazati vama ovdje. Slova nisu dovoljna.
Par dana poslije, cure iz razreda su se otimale oko slika, fotografija koje je svaka od njih razvila: samo da objasnim, u ta se davna vremena trebalo čekati i po nekoliko dana ili tjedana dok vam se ne razviju slike. Bili su popularni oni mali fotoaparati zvani idiotima, koje si kupio za tu priliku, a onda si ih skupa s ispucanim filmom mogao bacit. Toliko su vrijedni bili. Ili smo mi bili toliko bogati? Tko je imao bolji aparat, nije ga izvlačio iz futrole tako lako. Pa se onda moralo čekat i puno duže vrijeme, da se film ispuca do kraja na nekoj dugoj važnoj prigodi. Ako bi još i valjao išta.
- Pazi da ti se ne osvitli! -
Ne znam ni sad što to znači. Je li istinska briga, ili podrugljivost škrtosti. Ne znam radi li još itko fotografije na taj način, pa da bih mogla pitati, i napokon doznati. Mislim da nitko niti ne zna, jer su se slike tada, gledale na isti način, kao i sada:
- Ajme, vidi kakva san ispalaaa
- Ajme vidi ti nosa
- Vid ove kako je stala
- Uf šta je meni ova odvratna, kako ti s njon moš?
- Uuu šta ovi pravi dobru kavu
- Vid vid vid, ajmeee sićaš se ono
- E aa ono ono ono, eee aiiimeee
Činilo se, i čini se, da sam u Mostaru bila jedina ja. Ali pošto nisam imala ni jednu sliku, niti sam na kojoj bila, ispalo je da jedina ja - nisam bila u Mostaru.
Svi ostali su bili doma, ali na nekom drugom mjestu. Potrošili novce na stvari koje im nisu trebale i koje im se nisu sviđale. Prebacile iste stare priče na nove nepoznate ljude, tek tako da im se učini da nešto novo i drugačije rade. Ili da nešto znaju, jer neće biti nikoga da im se usprotivi. We are killing strangers, so that we don't kill people we "love".
Da to nema veze s ljubavlju, vidi se iz aviona: ako mrkneš ovog što ti je blizu, ni tebi ne gine zasluženi uzvrat. A stranac u stranoj zemlji je stranac u stranoj zemlji. Izgovora je bar onoliko koliko je i ljudi, tamo vani.
I onda, ona trgovina uspomenama, u vidu razvijanja i skupljanja novaca za slike. Nečija kuma ima radnju ili nečija rodica, prijateljica, sirotica, treba pomoć, ona od tog živi, a lako je nama. Mislim da sam se zapisala za pun album tih slika na kojima nisam bila, uz koje nisam imala nikakvu priču za ispričat, koje nisam ni mogla vidjeti tada, jednako kao ni sada. Iz čistog razloga, što je svaka od tih cura uz svoje filmove imala svoju tužnu priču.
Sestra, kojoj se naušnice koje sam za nju izabrala, nisu svidjele i prije nego što sam ih izvukla iz novčanika, je bila bijesno ljuta na mene neodgovornu, i rasipnu, jer sam tatu i mamu bacila u preveliki trošak sa svim tim slikama na kojima me niti nema. Mama nije ni pogledala sličicu koju sam za nju izabrala, a kamoli da ju je dodirnula: bila je izrađena na način brajice, reljefasto. Jedina je baka sačuvala svoju razglednicu, znam to, jer je nestala zajedno sa svim njenim stvarima nekih tridesetak godina poslije.
I to vam je to: kad kažu da svatko gleda i vidi ono što mu je na umu.
Gdje ti je srce usmjereno, tu je tvoje blago.
Srcem se najbolje vidi, a ono bitno, oku je nevidljivo.
Ima nas svakakvih, tako da se i ovakve izreke mogu rastumačiti tako da svaka odgovara svakome.
Zato kažem, mi ne vidimo manje, mi vidimo više. Ali zato što je vas više, nema drugog načina, nego ostati tiho i čekati dok se još netko ne okrene oko sebe. Pa polagano shvati da se svijet ne vrti oko njega jednog. Ili bar da se vrti oko svakoga od nas posebno, bez razlike. Da svatko ima svoj život i da svatko skuplja svoje dojmove, onako kako mu se daju.
Dojmove, jednako kao novčiće, možete podijeliti. Ali za razliku od novčića, ne možete oteti nekome, niti na prevaru. Zato su prvi, vrjedniji, u široj slici života.