praznik u mostaru

Na kraju osmog osnovne, išli smo na ekskurziju u Mostar. Mislim da se radilo o nekoj simboličkoj gesti, jer je sve bilo u znaku jačanja bratstva, jedinstva, socijalističkih republika i tekovina za koje su ginuli omladinci, slični nama. Prijašnje su generacije odlazile u pionirske gradove u Beogradu ili Zagrebu, tako je tada to bilo: veći su gradovi bili privlačniji, imali su što za pokazati, sve novo i za naše potrebe i prilike tek izgrađeno. A koga briga za prošlost, povijest i starinu? 

Nedugo poslije, izbio je rat, stari most je srušen. U istom tonu, kao i ranije, političari su obećali napraviti još ljepši i stariji. 

I tako se našla naša grupica osmaša, mislim dva autobusa od pedest, ne više, sa po dva šofera i dvoje nastavnika u pratnji, u tada susjednoj socijalističkoj republici, a sada državi koju dijeli šengen. 

No, ne pišem vam ovo radi političkih razloga, nego zato što se čini da je ovo dobar primjer na kojem se može objasniti što tko zapravo vidi, pa odvojiti bitno od nebitnog, prekopirati ono što valja, a odbaciti zauvijek ono što ne valja, i zaboraviti, ako tako bude dano. 

Bilo je par cura iz moje generacije koje su odlazile često, tako su barem govorile, u Mostar, jer su bile baš iz Mostara, ili imale tamo nekog od rodbine. Sjećam se jedne kad je, smijući se rekla da poznaje Mostar ko svoj đep, i da šta će njoj neka nastavnica da nju vodi, kad ona može vodit umjesto nje. 

- Aj, aj, pokaži se svima, šta imaš u svom đepu! - netko bi rekao "provokacija", netko drugi "šala", ovisi o reakciji targetirane osobe, i o tome kako će ta reakcija biti protumačena od većine prisutnih. 

Cura je gurnula desnu ruku u desni džep hlača, i izvukla upotrebljeni rupčić: 

- Na! Slinjo slinavi. 

- Aj, aj, imaš ti i još jedan. Imaš i dva na guzici. - Tu počinje hvatanje. Drpanje, tako se zvalo u to davno vrijeme. Ne znam možda je i sad tako. 

Nastavnici vas zapravo ne prate zato da vas nauče nečemu što sami ne biste mogli znati, ili da vam vlastitim primjerom pokažu što, gdje, kad ili kako se dođe do određenih informacija i saznanja. S vama su zbog održavanja privida reda i mira; kao imat ćete respekta kad je netko od odraslih u pratnji. I kao bit ćete oprezniji i sami, ako znate da vas neko veće oko pazi. 

U tom smislu, smo se razdvojili odmah na početku: Netko misli da ga veće oko špijunira, a netko da ga štiti, i u mom je sva razlika. 

Prijatelji i neprijatelji su to samo u našim glavama. Mi sami smo im dali titule i moć. Kad nisu u blizini, svatko od njih ima svoje živote, neovisne od nas. Sami su, isto kao i mi. 

Eto, tako sam ja ostala sama nedugo nakon što smo izašli iz busa. 

Neko vrijeme me je pratila djevojčica koju su zvali Draška, a onda je i ona nestala. 

Zbog čega ne pamtim pravo ime te vjerne i nježne duše, ne znam. Mislim da nije bila iz mog razreda, netko s kime sam se družila i inače, malo je bilo takvih ljudi u čitavom mom stvarnom životu: ljudi su jednostavno nestajali i pojavljivali se, onako brzo ili sporo koliko mi je trebalo da zavrtim glavom. Ja stvarno ne vidim, nisam vidjela, a oni bi iz nekog razloga, nakon nekog vremena, odlučili da ne vide mene. Ako sam ikada i imala potrebu pitati zašto, i ta je ubrzo iščezla, eto toliko su uobičajeni bivali ti neobični izostanci, nestajanja. Bilo bi to isto, kao da bih pričala sa samom sobom o nečemu što ne znam i ne mogu znati. 

Draška je bilo ime koje su ljudi iz njenog plemena davali kravama. Gara, Bika, Draga. Pasmine krava po narodski, ne znanstveničko biološko knjiški. Gara je crna, Bika bijela, a Draške su bile naročito umiljate mlade junice. Čujem da ih i danas tako zovu, žene a ne krave: muzara i guzara, s prvim znakom pubertetskih tjelesnih promijena, zapečate ti sudbinu. Doklen nas smrt ne rastavi. 

Draška vas prati i sluša, sve dok joj netko drugi ne preotme pozornost. Poput psa. Vjerojatno joj je netko rekao da se drži mene (pa da će joj bit dobro: kako njoj tako i tebi), a onda u sljedećem trenu da se odmakne da bi i ja malo za njom trčala. Možda i bih, da sam mogla vidjeti u kojem smjeru je otišla kad su joj rekli da se tiho udalji. 

Dobro se sjećam da sam neko vrijeme osjećala neugodnu prisutnost koja me prati. Energetski vampiri, tako je danas popularno govoriti, parazitski entiteti. Ja, međutim, znam, da se radi i da se tada radilo, o grupici mojih školskih prijatelja koji me uhode, da vide di ću i šta ću kad me svi napuste. "Sist i plakat!" ili "Leć i umrit." 

Već tada sam znala kako ih se otarasiti. Dokonom je stvoru najlakše na svijetu odvratiti pažnju od onog što vam je bitno. To jest, od onoga što mu je bila inicijalna namjera. A onda ga ostavite da se sam bori sa svojim osjećajem prevarne moći. 

Neko sam vrijeme sjedila pod nekim velikim mirisnim stablom. Dok nije došla vikati na mene jedna od naših učiteljica: 

- Jesi li već sjela? Umorila se dama, je li? Šta ćeš reć mami doma kad te bude pitala, gdje li bila i po čemu je to bitno? 

Dopustila sam joj da me odvede do starog mosta, platila krvarinu, običaj, tako su rekli, da se daju novci momcima koji skaču s te ogromne visine u hladnu Neretvu, a onda opet ostala sama. 

Lutala sam tako starim gradom, kupila dvije razglednice od uličnih prodavača, jednu fotografiju sa "Pozdrav iz Mostara" za baku, i drugu rukom naslikanu, za mamu. I jedna i druga s istim motivom, mosta kojeg više nema. Sitne naušnice za sestru. Svijetloplave kamenčiće utisnute na srebrenu iglu, na kartončiću veličine dvije poštanske marke. I jednu malu srebrenu alku, koju su cure iz moje generacije stavljale na hrskavicu po sredini ušne školjke. Mislila sam da je moja sestra bila ozbiljna kad je govorila da je to njoj lijepo, te da želi i sama imati jednu. Bila sam u krivu. A onda me neka široka staza dovela do novog dijela grada. Sjećam se stambenih zgrada i zida od bijelog kamena, taman toliko visokog da ste mogli sjest na njega i mlatarati nogama u zraku. Osmašica! Kao sva odrasla, a ponaša se kao dijete. I miris jorgovana. Poslije toga, nikad više takvog mirisa nisam nigdje više čula. 

U nas nitko ne sadi mirisna stabla. 

Po povratku doma, ja jedina nisam imala pune ruke kesa, svi darovi koje sam kupila stali su u moj dječji novčanik. Sve uspomene koje sam skupila, još su žive, i tolike su i takve su da se i sad prelijevaju preko slova koja pokušavam pokazati vama ovdje. Slova nisu dovoljna. 

Par dana poslije, cure iz razreda su se otimale oko slika, fotografija koje je svaka od njih razvila: samo da objasnim, u ta se davna vremena trebalo čekati i po nekoliko dana ili tjedana dok vam se ne razviju slike. Bili su popularni oni mali fotoaparati zvani idiotima, koje si kupio za tu priliku, a onda si ih skupa s ispucanim filmom mogao bacit. Toliko su vrijedni bili. Ili smo mi bili toliko bogati? Tko je imao bolji aparat, nije ga izvlačio iz futrole tako lako. Pa se onda moralo čekat i puno duže vrijeme, da se film ispuca do kraja na nekoj dugoj važnoj prigodi. Ako bi još i valjao išta. 

- Pazi da ti se ne osvitli! - 

Ne znam ni sad što to znači. Je li istinska briga, ili podrugljivost škrtosti. Ne znam radi li još itko fotografije na taj način, pa da bih mogla pitati, i napokon doznati. Mislim da nitko niti ne zna, jer su se slike tada, gledale na isti način, kao i sada: 

- Ajme, vidi kakva san ispalaaa

- Ajme vidi ti nosa 

- Vid ove kako je stala 

- Uf šta je meni ova odvratna, kako ti s njon moš? 

- Uuu šta ovi pravi dobru kavu 

- Vid vid vid, ajmeee sićaš se ono 

- E aa ono ono ono, eee aiiimeee 

Činilo se, i čini se, da sam u Mostaru bila jedina ja. Ali pošto nisam imala ni jednu sliku, niti sam na kojoj bila, ispalo je da jedina ja - nisam bila u Mostaru. 

Svi ostali su bili doma, ali na nekom drugom mjestu. Potrošili novce na stvari koje im nisu trebale i koje im se nisu sviđale. Prebacile iste stare priče na nove nepoznate ljude, tek tako da im se učini da nešto novo i drugačije rade. Ili da nešto znaju, jer neće biti nikoga da im se usprotivi. We are killing strangers, so that we don't kill people we "love". 

Da to nema veze s ljubavlju, vidi se iz aviona: ako mrkneš ovog što ti je blizu, ni tebi ne gine zasluženi uzvrat. A stranac u stranoj zemlji je stranac u stranoj zemlji. Izgovora je bar onoliko koliko je i ljudi, tamo vani. 

I onda, ona trgovina uspomenama, u vidu razvijanja i skupljanja novaca za slike. Nečija kuma ima radnju ili nečija rodica, prijateljica, sirotica, treba pomoć, ona od tog živi, a lako je nama. Mislim da sam se zapisala za pun album tih slika na kojima nisam bila, uz koje nisam imala nikakvu priču za ispričat, koje nisam ni mogla vidjeti tada, jednako kao ni sada. Iz čistog razloga, što je svaka od tih cura uz svoje filmove imala svoju tužnu priču. 

Sestra, kojoj se naušnice koje sam za nju izabrala, nisu svidjele i prije nego što sam ih izvukla iz novčanika, je bila bijesno ljuta na mene neodgovornu, i rasipnu, jer sam tatu i mamu bacila u preveliki trošak sa svim tim slikama na kojima me niti nema. Mama nije ni pogledala sličicu koju sam za nju izabrala, a kamoli da ju je dodirnula: bila je izrađena na način brajice, reljefasto. Jedina je baka sačuvala svoju razglednicu, znam to, jer je nestala zajedno sa svim njenim stvarima nekih tridesetak godina poslije. 

I to vam je to: kad kažu da svatko gleda i vidi ono što mu je na umu. 

Gdje ti je srce usmjereno, tu je tvoje blago. 

Srcem se najbolje vidi, a ono bitno, oku je nevidljivo. 

Ima nas svakakvih, tako da se i ovakve izreke mogu rastumačiti tako da svaka odgovara svakome. 

Zato kažem, mi ne vidimo manje, mi vidimo više. Ali zato što je vas više, nema drugog načina, nego ostati tiho i čekati dok se još netko ne okrene oko sebe. Pa polagano shvati da se svijet ne vrti oko njega jednog. Ili bar da se vrti oko svakoga od nas posebno, bez razlike. Da svatko ima svoj život i da svatko skuplja svoje dojmove, onako kako mu se daju. 

Dojmove, jednako kao novčiće, možete podijeliti. Ali za razliku od novčića, ne možete oteti nekome, niti na prevaru. Zato su prvi, vrjedniji, u široj slici života. 

geometrija zvuka

Je li nam glazba u genima? 

Nedavno su izašli novi izvještaji o znanstvenim dokazima da nam je sposobnost uživanja u glazbi do 54%, zapisana u genima. Ali ovi se pronalasci mogu mijenjati, budući da stalno dolaze novi i novi dokazi, novih i novih istraživanja, koji često ovise o komercijalnim interesima više, nego što proizlaze iz čiste želje za znanjem. 

Ako vaš otac i nije uživao u glazbi, ne znači da vi ne možete ili nećete u njoj uživati. Svako ljudsko biće je sposobno restrukturirati sebe, na koji god način to hoće. 

Ali, što je to glazba? 

Moderna znanost nam danas dokazuje da je čitav svemir vibracija, a također je to i zvuk. 

Kad poredate zvukove u  geometrijskom redu, da biste postigli određeni učinak, tada to zovemo mantra. Kada ih poredate, ne samo geometrijski točno, nego i estetski privlačno, tada je to glazba. 

Oblik zvuka 

Glazba je način proizvodnje zvukova tako da im se ne naziru rubovi, dozvoljavajući im na taj način da teku glatko, harmonično i geometrijski uredno. Ta harmonija postoji, ne samo u zvuku, nego i u obliku koji zvuk poprima. Ako bilo koji zvuk izmjerite osciloskopom, možete vidjeti da on proizvodi određeni oblik baziran na frekvenciji, amplitudi i ostalim aspektima. 

Svaki zvuk ima oblik koji mu je pridružen. Slično tome, svaki oblik ima pridruženi zvuk. 

Za primjer, kad vas gledam, mogu odrediti koji vam zvuk priliči, i na osnovi toga vam dajem ime. Kad vam izgovoreno ime odgovara, kad zvuk i oblik pristaju jedno drugom, možete od toga izvući koristi. Ta znanost se zove Nada Yoga, ili Joga zvuka. Pokriva sve što se tiče slušanja, ne samo glazbe, nego svega što postoji. 

U svemu je glazba, ako znate kako slušati. Čak i buka & galama, mogu biti glazba, ako pažljivo slušajući otklonite sve aberacije. Pažnja otvara premnoga vrata u svemiru. 

Zvukovi postojanja 

Da biste mogli otvoriti bilo koja vrata, potrebna je pažnja. Ako ste sposobni dobro na sve paziti, vrata se otvaraju zvukom koji već jeste. Koristim riječ zvuk, jer je glazba uzorak određenih zvukova. Zvuk je važan, jer zvuk vibrira, kao što život vibrira, kao što svemir vibrira. 

Moderna je znanost prihvatila to da sve što postoji, nije ništa drugo nego energija koja vibrira, oscilirajući između fizičkog oblika i nevidljive vibracije (zvuka). Izvor svega što je fizičko, je vibracija. Jogijska je znanost ovo prepoznala prije puno tisućljeća, govoreći da je čitava egzistencija zvuk, gdje je zvuk tu je i vibracija, a gdje je vibracija tu je i zvuk. 

Vibracija je općenito fizički proces, ali ljudi je mogu percipirati samo do određenog dometa frekvencija. Frekvencije koje su poviše od nama čujnog ranga zovemo ultrasoničnima, a one ispod, subsoničnima; i jedna i druga su nedostupne ljudskom uhu. Samo u određenim stanjima koja zovemo ritambhara pragna*, neki ljudi mogu postati svjesni zvukova koji su izvan normalnih frekvencija spektra. 

_________________________

* ritambhara pragna je povišeno stanje percepcije gdje netko može iskusiti vezu između zvuka i oblika. 

____

Arhitektura zvuka ljudskog sistema 

Glazba je rafiniran poredak zvukova koji već postoje u svemiru. Indijska klasična glazba se razvila iz dubokog razumijevanja ljudskog sistema. 

Svako ljudsko iskustvo - svjetlo / tama, zvuk / tišina, radost / tuga, agonija / ekstaza - se događa unutar nas. Mi smo baza, osnova našeg iskustva i sve što mi radimo, ima korijen u samoj prirodi. 

Bazirano na tom razumijevanju, Indijska klasična glazba je identificirala specifične dimenzije tijela koje odgovaraju i generiranim i primljenim zvukovima (onima koje sami stvaramo i one koje čujemo izvan nas samih).

U jogijskoj znanosti, na ljudsko tijelo se gleda kao na sistem koji ima pet slojeva: 

1. annamaya kosha, - fizičko tijelo koje je nastalo od hrane koju jedemo a koja se sastoji od pet osnovnih elemenata (zemlja, zrak, voda, vatra, eter)

2. manomaya kosha, mentalno tijelo

3. pranamaya kosha, energetsko tijelo unutar ljudskog sistema

4. vignanamaya kosha, - prelazno tijelo između fizičkoga i one dimenzije koja je izvan materije - i 

5. anandamaya kosha - posljednji sloj koji se zove blaženstvom. 

Među tih pet, pranamaya kosha je najznačajnija i sastoji se od 72 000 nada (kanali kroz koje teku životne sile ili prana) koje su raspoređeni na 114 spletova točaka unutar ljudskog sistema. Od njih 114, dvije su izvan fizičkog tijela, a 112 unutar. Od tih 112, njih četiri uglavnom spavaju. 

NJih 108 aktivnih energetskih centara ili čakri unutar fizičkog tijela, podijeljeno je između ide (jedna od tri glavna energetska kanala, locirana na lijevoj strani tijela, feminine ili intuitivna po svojoj prirodi) i pingale (jedan od tri glavna kanala lociran na desnoj strani, masculine, muška, po svojoj prirodi), 54 na lijevoj strani, 54 na desnoj. 

Slično tome, sanskrtski alfabet se sastoji od 54 zvuka. Ta 54 zvuka imaju dvije manifestacije: feminine & masculine, ukupno 108. Tih 108 zvukova čine temelj na kojem je čitav sustav klasične glazbe postavljen. 

Klasična glazba u svojoj osnovi aktivira tih 108 čakri ili energetskih centara u ljudskom tijelu, što može voditi do prirodne evolucije ljudskog bića prema višim stupnjevima svijesti. Indijska klasična glazba nikad nije bila samo puka zabava, nego sredstvo pomoću kojega individualno ljudsko biće može napredujući u evoluciji, postati univerzalno. 

Ta dimenzija, koja aktivira ljudski sistem, dozvoljavajući mu da evoluira sve do svoje posljednje stance, koristeći tih 108 zvukova, se zove Nada yoga. Ono što danas zovemo klasičnom glazbom, ima svoje korijene u opisanom procesu. 

isha. sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/5/music-and-the-geometry-of-sound  

čemu služe ruke? (11)

 

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u, za projekt SaveSoilSecureFuture - handprints: 

Sunflowers 

~ Rooted in soil, touching the stars 

~ Whenever you feel disoriented, look towards the East 

~ Looking up to something, Looking down to something: sun, stars, skies, soilssss 

Ova jest bila inspirirana VanGoghom, običnim momkom sa sela, koji je zabavljao ruke slikanjem i pisanjem pisama, a koji je među običnim svijetom ostao upamćen kao čudak koji je odrezao svoje vlastito uho. To je, makar, moja nastavnica umjetnosti, smatrala važnim vezati uz njegov lik i djelo. 

- Da, je, slikati, svatko to može, ali po koju cijenu... 

Bez zezanja. Možda ste vi imali bolju edukatoricu. A možda niste imali nikakvu, nego ste si to mogli biti sami, uz podršku možda kakve nijeme knjige. 

Jedne od onih koje se gledaju, jer svejedno nitko nikad ništa ne čita. Pa onda posredstvom ruka (koja lista stranice) - oko (koje vidi) - mozak (koji interpretira), dođete do zaključka da ljudi ne polude zato što se bave umjetnošću, niti je umjetnost posljedica ludila, niti izraz poremećena uma, nego prije bijeg od kaosa koji zovemo realnošću, jedina odbrana i obećanje da osim onoga što okolni svijet nudi, postoji još nešto. 

______________

Sretan svima ljetni solsticij. Prvi dan ljeta i međunarodni dan joge! 

kako se čisti aura?

Pitanje: Sadhguru, kako se aura može očistiti? Mogu li postati čist ako moja aura dođe u kontakt s tvojom? 

Odgovor: Vidite li kakvu aureolu oko mene? 

Kad očajnički želite nešto vidjeti, tada vam to vaš um i servira. 

Iako ovo možda neće biti dobro shvaćeno u modernom društvu, najpraktičnija stvar koju možete napraviti je zakoračiti na put duhovnosti (spiritualni put). Ali, nažalost, duhovnost prati glasina da je povezana s duhovima, "vidovnjaštvom". Kad počnete "viđati" stvari koje ne postoje, tad imate velik problem. 

👻👻👻

Čak i nežive stvari imaju svoje vlastite aure. Svaki objekt ima svoju auru, bilo to svjetlosno polje, ili energija koju zrači. Ako možete držati svoje tijelo, um, emocije i energiju u određenom stupnju vibracije, tad ćete imati određeno polje svjetla i energije oko sebe. Nemojte pokušavati vidjeti to, ili uspoređivati sa nečijom tuđom aurom. 

Kad se ujutro probudite, provjerite jesu li vaše tijelo, um i emocije u dobrome stanju. U rano jutro možda ne možete biti svjesni svojih energija, ali makar možete znati boli li vas tijelo ili glava. Život je pokret, smrt je tromost. Svaki dan to morate moći izmjeriti, u kojem se pravcu krećete, postajete li vižljastiji ili sporiji. 

Ako ste skloni pogrešnoj vrsti misli, tad se krećete prema inerciji. Ako ste sposobni stvoriti druge vrste misli, tad idete prema dinamici i obilju. Ako smognete održati ovaj drugi tip, tad će vam i aura biti u redu. 

Ima još nekoliko mjerljivih aspekata na koje se možete fokusirati: kako vam je tijelo, kakav vam je um, kakve emocije, kakve su energije. Puno je bolje osloniti se na ono što znate, nego pokušavati vidjeti nečiju auru. 

Mjesta i ljudi, definitivno imaju utjecaj na nas, ali bolje je potruditi se poraditi na sebi, tako da čak i ako odete do vraga, možete iz svega izaći čist. 

To je jako važno. U suprotnom, kretanje vam je jako ograničeno. Ja mogu ići bilo gdje i kamo, i opet bit u redu. I vi biste morali moći postati takvima - biti u stanju otići na najgora mjesta na svijetu, i svejedno bit ok. 

Spiritualni proces znači da ono vanjsko ne utječe ne vas, ne određuje kako se osjećate. Vi sami određujete kako ste. Eto, takvi trebate biti. 

Nikada nećete moći kontrolirati 100 % što se događa oko vas, nikada se nitko koga sretnete u životu neće ponašati točno onako kako vi to zamišljate. Zato toliko puno ljudi radije kupuje pse, da ih mogu dresirati kako oni to hoće. Ali čak i psi rade ono nešto svoje. Iako, da, uglavnom je životinje lakše istrenirati da budu poslušne. 

Pa, ako se nitko na ovom svijetu ne nađe točno, 100 postotno onakav kako vi to zamišljate, makar vi budite točno, 100-postotno takvim kako vi to zamišljate. Kad već imate tu povlasticu da možete sami odlučiti kakav ćete biti, budite onakvi kakvi to sami želite. 

Kad biste mogli tako sobom vladati, biste li radije bili blaženi ili jadni? Blaženi? E pa budite blaženi, i ne brinite o svojoj ili nečijoj auri, i sve će bit super! 

isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/5/forget-about-your-aura  

dan očeva

Da nije tako naštimano, da Dan očeva pada u nedjelju da bi se mogli s njima podružiti netrošeći dane godišnjega, ove bi godine prikladan bio petak trinaesti u junu. 

Svaka djevojčica zna tko je čudovište iz ormara, trol ispod kreveta, Freddie Kruger, maska, vuk iz Crvenkapice, iako možda ne povezuje imena sa stvarnim likom. 

Čak i u moderna vremena, ako ne i više, kad su očevi prisutniji u kući i vise pred ekranom, umjesto što su u starinskija vremena to isto činili van kuće, dakle, trolali koga god bi vidjeli ili procijenili lakom metom. 

Uglavnom zato što im majke lijepo lažu. Pretpostavljam da je to ono što popularna psihologija danas zove "živjeti u poricanju". 

Dakle tu je, pred vama je, ne skriva se. To što radi, očito ne smatra sramotnim. Možda će čak i vas pokušati uvući u svoju pravedničku borbu: ismijavanja oblika nečije glave, ili čudnog izgovora neke obične riječi, ili broja prugica na tenisicama, ili ženske koja mu je u pratnji, a onda, kad se dotakne ženskog roda, postaje stvarno okrutan. 

Ako živite u razmjerno razumnoj sredini, netko ga možda opomene, kad se dohvati nekoga tko izgleda naročito slabo, s kakvom očitom fizičkom manom ili nedostatkom, ili s liječničkom dijagnozom: 

- Pa zar ne vidiš da je jadan bolestan? Ima li išta ljudsko u tebi? 

On se onda brani donacijama koje je uplatio, ili vlastitim liječničkim kartonom: 

- Ovaj? Bolestan? A jaaaa! Ko o meni misli?! 

I zaludu vam je podsjetiti da se njemu "ovaj" ne ruga, i tko je "prvi počeo", na prepirke takvog tipa ne treba trošiti energiju, pogotovo jer se zna kako završe. Šakama, Šamarima. Pesnicama. Laktima i koljenima. Nogama. Kad ste već na podu. 

Sutradan, mama obilazi apoteke u potrazi za nekom specijalnom kremom za herpes koji joj se opet pojavio na oku ili na usni, ili obloge za nešto što joj je izbacilo po rukama i vratu. Nekad se on ponudi da će otić u doktorice, samo neka mu ona točno kaže kako se zove lijek i koja ga tvrtka proizvodi. 

Onda vam mama objasni kako je tata pažljiv i dobar: 

- Tata naš. 

Do tada ste naučili šutjeti. I ne vjerovati vlastitim očima. 

Vi ste čuli, na svoje uši, da se neki muški glas svađa s nekom prljavom droljom, kurvom jebenom, koja se odnekud pojavi ali nitko ne zna tko je:

- Ništa ti ne valja, stalno bi nešto, stalno ti fali, kurac ti je u glavi, to tebi fali, na nažderi se

Ali to je trol. To je demon koji se pojavi pa nestane. On živi u našoj kući, ali ne živi s nama.  

Netko ga je jednom možda i vidio, ali nikada nitko nije povjerovao u to. 

_______________

Svatko će prije povjerovati da su nestašna djeca porazbijala stvari (u igri), da su nevidljive čestice u zraku uzrok oteklina i crvenila po koži, gušenja u prsima, a izdajničko sunce da je krivo što vam se tu i tamo bez razloga zasuze oči. 

Ili još bolje: sve je to zbog onog najmanjeg bolesnog djeteta, uvijek s njome nešto! Mentalne bolesti su zarazne!! 

alergija na život

Novija znanstvena istraživanja ukazuju na to da bi uzrok alergijskih reakcija koje su se dosad povezivale sa vremenskim prilikama, te izloženosti određenim atmosferskim ili biološkim agensima, što se nerijetko ispoljavalo fizičkim promjenama na tkivu čovjeka u vidu osipa ili otoka te crvenila kože, curenja iz nosa ili gubitka daha, mogle biti ono što su naši pretci nazivali "vražjim pečatima". 

Priroda vas kažnjava što niste bili dobri. 

Samo se čeka kad će netko ustvrditi slično.

###

Ako je unutra, kako je i vani, onda je vani, kako je unutra. 

Tko je dakle kažnjen? Ako nas sve jednako boli.

Zašto tražiti krivce, i još problema, umjesto rješenja?

Ako ne znaš što ćeš, ne radi ništa. Svaki potez uzrokuje još više štete.

Budi mirno. Govorim ti, kao životinji koja jesi.

Nisi ti bog!

što je intuicija?

Pitanje: Možete li molim objasniti, što je to intuicija? Ima li veze sa spiritualnošću? 

Odgovor: Što je intuicija? Sve što ljudsko biće radi, događa se zbog informacija koje je on ili ona prikupio. Informacija nije nešto što ste pročitali iz knjige ili iz novina. Naših pet osjetila konstantno skuplja informacije, preko vida, sluha, mirisa, okusa i dodira. A to se događa čak i dok spavamo. Rađeni su znanstveni eksperimenti sa osobama u dubokom snu: izgovarane su, dok su bili u tom stanju, rečenice na jeziku koje u stvarnosti ne razumiju. Unatoč tome, kasnije su pod hipnozom mogli ponoviti te rečenice točno onako kako su im bile rečene. Iako nisu bili svjesni, sve je ostalo zapisano u njihovoj memoriji, kao da je snimljeno. 

Postoji, tako ogromna količina informacija kojih nismo niti svjesni. Pogledajte samo na činjenicu da možete hodati. Hodanje je tako jednostavna stvar. Ali ako idete analizirati sam proces; što je sve potrebno učiniti da biste mogli stajati i hodati na dvije noge, to je iznimno kompliciran proces. Kako se težina prebacuje, što se dešava sa mišićnim tkivom i uopće kako sve utječe na čitavo tijelo, teško je riječima i objasniti. Ako bi pokušavali sve to logički objasniti i razumjeti, sigurno biste prije poludjeli, nego prohodali. Ne biste shvatili čak ni ako biste studirali samo hodanje čitav život. Eto, toliko je to komplicirano, ali ipak, svi mi hodamo. Mi to radimo intuitivno, ne intelektualno. 

Još bolja analogija je vožnja. Kad ste prvi put učili voziti auto, okrenuli biste ključ, zatim pritisnuli kvačilo, zatim prva brzina, onda polako opuštate kvačilo, ali vražja stvar bi samo poskočila i ugasila se, nema veze koliko puta ponavljali i pokušavali. Ali sada vozite već desetak godina, i dok vozite, istovremeno koristite i mobitel, i sve to bez problema! Ali čak i nakon tih deset godina, ako sjednete i počnete misliti "Što ću sad napraviti? prvo ključ, pa kumplug, pa prva, pa kuplung..." opet ste na početku, ne znate ništa. 

Intuicija vs Logika 

Kad radite na način intelekta, morate proći deset koraka za svaku malu stvar koju želite napraviti. Umjesto da prolazite svaki put svih deset koraka, istim redoslijedom, vi skočite odmah na zadnji, pa mislite da je to intuicija. 

Intuicija nije drugačija dimenzija percepcije, samo je drugačija dimenzija računanja. Računate brže, ali radite s istim informacijama. Ako postanete više intuitivni, samo koristite ono što već imate i znate, na malo brži način. Za usporedbu; prešli ste s običnog telefona na pametni telefon, s pametnog telefona na iPad, ali nema novijih otkrića. Samo učimo kako istu stvar koristiti bolje. Isto je sa mozgom, kad postanete intuitivni. Koristite ga bolje, ali ne znate ništa više nego što ste već znali. 

Intuicija i spiritualnost (duhovnost)

Ako želite zakoračiti u drugu dimenziju, tada je potrebno poboljšati percepciju. Opažati više nego što možete unutar sadašnjih ograničenja. To je spiritualnost - poboljšanje opažanja. 

U biti, biti spiritualan znači otići izvan materijalnog, fizičkoga. Ako dimenzija koja je izvan fizičke postane živa realnost za vas, tada ste spiritualan. 

Kad kažem fizička dimenzija, tad ne mislim samo na tijelo i um. Sve što možete opaziti preko svojih pet osjetila, je fizičko po prirodi. Ako prekoračite to, ili ako vaša percepcija prekorači ograničenja pet osjetila, tada ste spiritualan. 

Intuicija vs Predosjećaj (gut feeling) 

Pitanje: Koliku važnost bismo trebali dati predosjećaju i je li predosjećaj isto što i intuicija? 

Odgovor: Postoji nešto što zovemo predosjećajem (gut feeling), i postoji nešto što se zove "usrati se od straha" (being shit scared). Kad ljudi ne znaju što im se događa, neke se stvari pokrenu u njihovim crijevima. Nemojte to miješati sa nekom vrstom intuicije ili nekom vrstom uvida u život. Strah je to što vrlo veliki broj ljudi smatra predosjećajem, nemojte miješati jedno s drugim. 

Ponekad intuicija može biti vrlo zbunjujuća. Često ljudi kažu, "Oh, imam takav predosjećaj.", pogotovo na kladionicama. Devedeset posto puta pogriješe, ali i dalje imaju svoje predosjećaje, jer im je jedanput možda bilo upalilo. Jednom je upalilo, deset puta nije, ali oni i dalje računaju na taj jedan put kad će opet upaliti. Ukratko, slučajno se mnoge stvari dogode. 

Intuicija "jednom možda" je vrlo opasna stvar, jer ne odlučujete sami kad je nešto sto posto da, a kad ne: samo se jako uznemirite. Vaš logičan um kaže jedno, a mislite da vam intuicija govori drugo. A da biste donijeli odluku trebate biti sto posto sigurni. Tad je bolje držati se samo logike. Čak ako traje dulje, makar vas odvede nekamo. Intuicija vas zbunjuje, i na kraju ne napravite ništa. Ima jako puno ljudi koji konstantno donose loše odluke u životu, jer vjeruju da imaju intuiciju. Ako imate iti jedan posto sumnje pri donošenju neke odluke, tad je bolje koristiti logičan um, koliko god da je on ograničen, ipak je pouzdan. Logiku možete provjeravati, intuiciju ne možete. 

Mogu li se proizvesti strojevi koji su intuitivni? 

Pitanje: Stručnjaci kažu da je ljudska intuicija u biti biokemijski odgovor našeg tijela. Da je poput naslijeđenog i ugrađenog biokemijskog algoritma. Ako je to tako, može li umjetna inteligencija imati (rekreirati, ponovno stvoriti) ljudske emocije? Ima li ljudska inteligencija išta s biokemijskom aktivnosti koja se događa u našem sistemu? 

Odgovor: Naravno. Poznato je da naša mentalna stabilnost ili nestabilnost, jasnoća ili nejasnoća, bistrina uma, imaju kemijsku podlogu. Čak to da li smo sretni ili nesretni, veseli ili tužni, radosni ili jadni, ima kemijsku podlogu. Dok sada ovdje sjedimo, hoće li to iskustvo biti lijepo ili ružno, stvar je inteligencije, ali isto tako i kemije. Jedno nije različito od drugog. 

Ljudi me često pitaju "Sadhguru, kako to da ti možeš raditi toliko različitih stvari a da ne poludiš?", odgovorim im da je to zato što ja mogu misliti čitavim tijelom, a vi samo mozgom. 

Potpuno je pogrešno razmišljati o inteligenciji samo kao o misli. Misao je samo jedan maleni izraz inteligencije. To je prevara koju su izmislila moderna društva, jer je obrazovni sustav, stvorio takve ljude koji vjeruju da je misao jedini oblik inteligencije. Kad je misao jedini oblik inteligencije, prirodno je misliti da je prikupljanje podataka, analiza podataka i prezentiranje tih istih podataka u skladu s tim vašim analizama, da je to inteligencija. To je proces, koji svaki stroj može napraviti. Sada napokon polako počinjete shvaćati da svaku misao, ma kako da je kompleksnom i fenomenalnom vi smatrali, običan stroj može obraditi puno brže, bolje i lakše. 

Djeca uglavnom smatraju matematiku najtežim predmetom, a kad tamo, običan kalkulator može računati brže i točnije od njihovog učitelja. Kompjuter može računati bolje od bilo kojeg matematičara. Očito da ono što se smatra jako teškim intelektualnim procesom, strojevi procesiraju daleko lakše, bolje i brže, nego što mi možemo i zamisliti. 

Ljudi će reći da je matematika jedna stvar, a književnost i umjetnost i glazba, sasvim druga. Nije to tako. Stvar je samo u tome, što matematika radi s brojevima, pa ne izgleda jako ljudski. Čak književnost i glazba, koje se smatraju izljevima ljudske duše i srca, mogu biti stvoreni strojno. Vrlo skoro će se dogoditi da će strojevi stvarati takvu umjetnost da nećemo moći razlikovati koja je koja, a strojna će vjerojatno biti bolja. 

Intuicija je zapravo računanje na takav način, da ne morate svaki put ponavljati baš sve logičke korake. Definitivno je razumniji način korištenja inteligencije. Kad biste svaki put prolazili svaki logički korak, za svaku malu stvar koju namjeravate napraviti, ubrzo bi poludjeli. Što mislite zašto su ljudi sve više pod stresom? Onog trena kad ste postali obrazovanim, počeli ste razmišljati logično o svakom aspektu života. Pokušavate nadograditi svoj život logično, a on se ne nadograđuje. Ništa nije pošlo krivim putem. Sunce je izašlo, kisika ima dovoljno, pojeli ste svoj doručak, ali ste pod stresom. To je zato što pokušavate nadodati nešto, a zapravo nešto trebate preskočiti. 

Znači, intuicija je računanje koje preskače logične korake, ali stiže do istog odgovora, a to je definitivno pametniji način življenja. 

Je li intuicija samo biokemijski algoritam? Da, jest. Pod pojmom, biokemijski algoritam, mislimo na konstantni tok, koji je s jedne je strane određen našim genima, kulturom, i vanjskim utjecajima, ali ako ste svjesni, možete ga namjestiti na drugačiji način. To je mehanizam. Pitanje je samo, je li taj mehanizam vođen svjesno ili ne. 

Ljudi posjeduju intelekt, to je intuitivna dimenzija, i onaj dublji nivo inteligencije, koji je sam temelj na kojem sve počiva. Ta inteligencija koja stvara, koja je izvor svega stvorenoga, je ugrađena u svakoga od nas. Pitanje je samo, u kojoj je mjeri nam je dostupna. 

Svatko od nas ima ruke, ali ne mogu svi koristiti ruke na jednak način. Rukometaš ih koristi na jedan način, pisac na drugi, umjetnik na treći, jogi na četvrti. A naš se biokemijski algoritam mijenja, ovisno o tome kako i što radimo. 

Kako razviti intuiciju? 

Ljudi idu u na/pogađanja i govore da je to intuicija. Ako želite razviti intuiciju, prva stvar koju morate naučiti je da samo sjedite mirno, potpuno budni i da ne mislite ni o čemu. Jednom me netko pitao "Sadhguru, kad voziš, o čemu razmišljaš" Odgovorio sam da ne razmišljam ni o čemu. Jednostavno vozim. Ako ste budni, pažljivi, bez ikakvih predrasuda, samo pažnja, ne misli, samo pažnja, tad ćete prirodno postati intuitivan. 

Mnogi ljudi imaju vrlo intuitivne fleš bekove. Svi oni imaju intuiciju, nakon što se čitava stvar završi. Takva intuicija ne služi ničemu. Samo će oštetiti vaše logičko razmišljanje. Ako krenete rješavati kompleksnost života kroz logičan proces, neizbježno je da ćete sludjeti. Većina ljudi to niti ne pokušava. Njihova je logika, napravi par koraka, pa ćemo vidjet što ćemo dalje. Zašto je ovaj list zelen, a onaj tamo postaje žut - ako se povedete za logikom, mali je milijun koraka. Definitivno biste poludjeli. 

Ali ako ste to samo opazili, i ne dodavali nikakve misli tome, tada ćete iskustveno znati što se dogodilo, jer ste to upili u sebe. Tolika je moć ljudske percepcije. Ako posvetite određenu pažnju, prirodno ćete postati svjesniji. Ako postanete svjestan, tad ste vi taj koji će moći postaviti biokemijski algoritam u svoj sistem. Udesit ćete ga tako da vama ide u prilog, i da bude na dobrobit svemu što vas okružuje. Dakle, ne radi se samo o razvoju intuicije. Ako znate kako urediti svoj biokemijski sistem, tada možete utjecati na sve živo oko sebe. 

Pažnja! 

Obično su otrovnice, poput kobre, vrlo osjetljive na to kakva vam je biokemija. Sposobne su znati što se na toj razini dešava unutar vas, samo zato što su - pažljive. A pažljive se zato što im je preživljavanje stalno u pitanju. Nama preživljavanje nije upitno, na neki je način zagarantirano, tako da je pažnja na niskim granama, a razmišljanje na visokima. 

Ono što trebamo je, dakle, pažnja. Ljudska je pažnja takva da može otvoriti svaka vrata u svemiru. Ali pažnja treba bit bez osuđivanja i prosuđivanja. To znači da ne biste smjeli suditi sve na što naiđete iz pozicije osobe koja ima samo ograničen pristup podacima koji sada imate. A kako postajete sve više i više svjesni, pristup podacima je bolji, podataka je više, i uskoro ste vi taj koji sređuje biokemijske algoritme. A to znači da vi određujete prirodu iskustva, hoće li nešto biti ugodno ili ne. Možemo li napraviti takve strojeve? Definitivno da, možemo. 

Kao što možemo stvoriti strojeve koji računaju, pišu priče i skladaju glazbu, tako možemo stvoriti i one koje su po prirodi intuitivni. Već sad se neke marke smartfona reklamiraju kao više intuitivne od nekih drugih. Prije nego što vi sami znate što želite gledati, iskoči vam na ekranu i kaže da je to to što želite. Jer vas je skužio na osnovi prijašnje upotrebe. Do neke granice. Na isti način na koji vi možete skužiti neke ljude, tako vaš smartfon kuži vas. Možda vas zna bolje, nego što vi sebe znate. On sam se nije realizirao, ali vas je skontao.

Na ovo bi trebali gledati dublje i drugačije, a ne samo kao na razgovore o intuiciji i emocijama. Treba to gledati kao na životni proces, jer je životni proces takav da nema odvajanja između inteligencije, intuicije, misli, kucanja srca, funkcije jetre, bubrega, slezene ili mozga. Sve je to spojeno, bez šavova. Samo to shvatiti je vrlo važno i najvažnije, jedino tako ćete moći iskusiti život u potpunosti. Tad ćete otkriti da ste ostali bez riječi, jer ne postoji riječ koja može opisati taj fenomen. Riječi dolaze zato što sad možete vidjeti samo malene komadiće koje prepoznajete iz tuđih opisivanja, dočim samo gledate kroz ključanicu ljudskog intelekta. Kad nema riječi, tad nema zaključaka. Kad nema zaključaka, nema kraja, nema smrti. A to je put oslobođenja. 

Strojevi mogu postati sve što vi sad jeste i mogu raditi sve, čak i bolje nego što vi možete. Jedino što ne mogu, to je da ne mogu postati svjesne. Neki će reći da će oni ugraditi svijest u mašine. To se neće dogoditi. Ono što zovemo sviješću, je bit života. To je ta neopisiva sila zbog koje se sve događa. Toga ne može biti u mašini. 

Jogijska vježba za razvoj intuicije 

Jednostavna jogijska vježba koja poboljšava i logiku i intuiciju je Isha Kriya. 

Ja sam vrlo logičan, ali ne radim sve logično, nego intuitivno. Zato što ne idem kroz svaku aktivnost preko logike, nego stižem do njih intuitivno, zato se sve događa bezbolno. Jednostavno se događa. 

Intuicija neće raditi bez podataka. Definitivno su vam potrebni podatci, ali ne i kalkuliranje. 

Podatci se neprestano prikupljaju preko pet osjetila, a ako ste stalno u stanju pristupiti im, ako zadržite u sebi određen stupanj jasnoće, tada možete do tih podataka doći kad god vam zatrebaju. 

Ako ćete raditi ovu vježbu, um će vam se jednostavno osloboditi. Toliko će se osloboditi da sve što ste ikada omirisali, okusili, čuli ili vidjeli, još postoji tamo. Ne morate se truditi oko prisjećanja, jednostavno će biti tamo. A vi to možete oživjeti.

Memorija nema veze s uspomenama. Memorija je vaša sposobnost da povratite podatak koji vam je potreban u danom trenutku. 

 isha.sadhguru.org/en/wisdom/article/what-is-intuition  

čemu služe ruke? (10)

- da pomognu, podrže, potaknu, prenesu, iscijele, osnaže. Svojeg nosioca, sebe, i/li po izboru druge. 

Na slici dolje je dlan desne ruke iscjelitelja koji mi je spasio život, u Kirilijanovoj tehnici. A ispod slike dijelim osobno iskustvo.  

Dakle, ne radi se o tome, vjerujete li ili ne, energija je svuda oko nas, energija je u nama, energija je sve. Ne postoji dobra niti loša, kao što električna struja, sama po sebi nije ni dobra ni loša, nego se radi o načinu primjene: ako uštekate kabel za komp u utičnicu, moći ćete se spojiti sa cijelim svijetom, ako uštekate prste, drmnut će vas šok, i to je sve. 

Zašto se kaže da netko ima viška, a netko manjka, da vas neka mjesta i neki ljudi iscrpljuju, a neka druga pune vaše baterije, je upravo to - manipuliranje energijom, s tom razlikom što netko to može činiti svjesno, kao ovaj iscjelitelj, a većina to čini ne znajući.  

Barba Zdenko je, baš u ovoj knjizi, pisao o iskustvima izlječenja očnih bolesti, i dobro se sjećam da je to bila zadnja nada mojih roditelja. Prije toga, isprobali su sva čudesa najmodernije medicinske znanosti; koja se, i to budi rečeno, ni u čemu ne razlikuju od ovih današnjih 50+ godina poslije, a odnose se na rezanje, vađenje, presađivanje, preslagivanje, zračenje i prženje, umjetno na mjesto prirodnoga. Bez pretjerivanja. 

On vam, bioenergetskim tretmanom, ne nanosi bol. I od njegova bioenergetskog tretmana se osjećate kao osoba i kao biće. Eto, tako je to moja dječja persona upamtila da bi sada ova staračka ruka mogla zapisati i prenijeti i ostaviti na čitanje vama za budućnost. 

On vam, uglavnom, maše rukama oko glave i oko tijela, niti vas ne dodirujući. Čak vas ne pita, osim ako nije prisutna publika na koju treba ostaviti dojam, osjećate li trnce ili toplinu ili išta. 

Neki ljudi se od tog samo-mahanja-rukama, savijaju, neki padaju, neki i vrište. To nije bio i moj slučaj, ali možda zato što su se naše vježbe odvijale sjedeći. A možda zato što sam i ja imala "viška" za podijeliti. 

Pamtim dane tih terapija kao rijetko ugodne trenutke svojeg ranog djetinjstva. I zbog energije mjesta: jedan od otoka srednje Dalmacije kojem nisam upamtila ime. I zbog činjenice što sam mogla dugo boraviti sama sa sobom, bez straha da će naići netko kome je svrha da mi nanosi bol, s najboljim namjerama. 

Onda se ispostavilo da je "neki drugi gospodin", kojeg je barba Zdenko zamolio da ne dolazi više, moj otac. A ocu je bio važniji njegov ponos od činjenice da mu se dijete na tom mjestu oporavlja, pa su prestali slati i mene. 

I tako, uglavnom, završe priče skoro svih djevojčica i žena. I uopće ovih koji su se našli u osjetljivim i ranjivim skupinama. 

Još jednom da ponovimo: Nismo mi ranjivi ili osjetljivi zato što to nešto ne možemo napraviti ili nemamo sve ono što se nekome učini da je potrebno, nego zato što ovi koji mogu ili misle da imaju, neće.