molitva za nju

Slušala sam na Katoličkom radiju jednu mladu časnu koja studira na Pedagoškoj akademiji, o poteškoćama s kojima se susreće u svjetovnom okruženju. Najteže od svega je što nema prostora za molitvu, ali snalazi se tako što u pauzama između predavanja, kad ostane sama u predavaonici, makar ima vremena :) pa se moli. 

Prostor i vrijeme mogu biti zeznute stvari, ako se odvajaju, kao što ljudi već običavaju odvajati svakoga i sve na što u životu nailaze. 

Treba li vam poseban prostor na kojem morate boraviti da biste se posvetili, ili koncentrirali, ili fokusirali - izaberite riječ sami - na ono nešto nužno, nebitno je što je. 

Sjećajući se vremena svojeg studiranja, vjerojatno sam nailazila na čitavi niz poteškoća, nejasnoća, nerazumijevanja i nesporazumijevanja, ali nekako, nisam na njih (tada?) gledala na nešto neobično; sve je, naime, bilo novo i predivno. Prilika za učenje i za prihvaćanje da je svijet veći nego što sam do tada bila vjerovala. 

Poteškoće ni prepreke nisu zamke, ako se ne srlja bez veze. To je najvrjednija životna lekcija, koju netko može steći. 

Do same zgrade, brojila sam rupe na cesti, u samoj zgradi stepenice i rukohvate, u predavaonici stolove i slonove. 

Tišina koja nastane kad u prostor uđe slijepa osoba, još i sada i mene samu plaši. Navikam se još uvijek, da nije to moj strah. Kolektivan je. Kumulativan. I zato mi je težak. 

Osjećaj da se svi trude raditi nešto drugo, ali da ipak zure u tu jednu slijepu osobu, iako misle da se ne primijeti, nije lažan.

Ponekad se pitam, rade li sve na taj isti način: za formu, izgleda radi. Pa nek se svijet sruši!

A onda, ona napadno glasna dogovaranja, di će se u pauzi, šta će ko naručit, koliko je ko gladan i umoran od svega, kome se više ne sluša i ko više ne može ni gledat. 

U povratku, koliko je ko sit i prejeden, ko ždere bez srama i stida, kako neko drži cigaretu, ko nikad nije a koga je red da jedanput plati kavu. 

Pauze, između predavanja, najbolji su dio dana. Kad shvatite da je ljudiima veći gušt ono nešto malo i tajno, što oni sami mogu, a to nešto što mogu, da netko drugi ne može i ... šššš 

Ne može se ništa drugo, nego pomoliti za te jadne, jedino žaljenja vrijedne duše.

ako nešto ne vidiš, ne znači da ne postoji

Toliko je postalo popularno pričati o različitim dimenzijma, da svi misle da su stručnjaci na tom području. Govori se o svemirskim prostranstvima i o morskim dubinama. Jer širinu i duljinu se već prekopalo uzduž i poprijeko. Sad se ide u visine i u dubine. 

I svi razumiju sve: ne radi se o nekoj tamo gore visini, niti o nekoj tamo dolje dubini, nego o onoj unutrašnjoj. Moć mašte, snova, lakoća bivanja, mekoća osjećaja..

Kako nečiju unutrašnjost ne možete vidjeti a da ju ne raskopate, domislili ste se tome da isto tako nitko ne može vidjeti ni vašu, bez da je raskopa, i to je onaj pozitivan pomak oko kojeg smo se trudili. Ne diram te, ne diraj me. 

Ni lijepo ni ružno, molim. Ono što ti misliš da ću ja voljeti, ne mora biti u stvarnosti tako. Ako je tebi dobro, dobro je tebi, uzmi si, uživaj. Mene pusti na miru.

Sad se tu našlo mjesta za nova nadmudrivanja o ljepoti i dobroti i čistoti - duše. 

Ako je dobro meni, dobro je svima, a tvoje su nečiste misli i tvoja je duša crna!

Poletjeli prema petoj, preskočivši četvrtu. Mjenjač i ispravljač. Automatski!

Ne postoji uzalud izreka da i siromah ima svojih zanimancija, a izmislili su je oni koji misle da imaju i mogu sve. 

No, o čemu vam hoću pričati? 

Paralelni svjetovi postoje. 

Života ima i izvan vaše glave. I lako je moguće da vi niste u njemu. 

Svojim mislima, riječima, bezobraznim tumačenjima nečega što vam je nepoznato, a što uporno hoćete spustiti na svoju razinu, možda radite nepovratnu štetu, i to je jedini razlog zbog kojeg bi poštenije bilo da ste zrno pijeska. Kad vas samo ne bi bila tolika množina. 

I priznajem opet, meni je lakše: ne vidim te, a toliko je dokaza da si tamo. Ako si to i ne želim priznat, bolni će me bubac podsjetit da nešto nisam odradila po guštu vas nevidljivo neviđenih. 

Sad probajte zamislit, kako ovo radi u suprotnom smjeru.

zašto je važan i zašto postoji ...

U žežin novog svjetskog rata, malo ih je sposobno vidjeti povijest koja se ponavlja u dlaku isto. Dosljedno ponavlja svoje korake, s tolikom preciznosšću da bi ju lako bilo nadigrati i izigrati. Ovaj put u svoju korist. 

Čiju korist?, jasno. 

Vide to ljudi koji, ustoličeni u svojim stručnim institucijama, po službenoj dužnosti opominju i navode citate. Baš jutros sam naišla na jedan, židovskog lovca na naciste, koji ide: 

- Važno je odabrati stranu: neutralnost ide na ruku onome koji je jači; tišina ide u prilog nasilniku a ne žrtvi. 

Nije lako u ratu sviju protiv svakoga odrediti tko je nasilnik a tko žrtva. U svijetu u kojem se stalno (negdje) ratuje, u kojem svi nastoje dokazati da su baš oni u pravu, da su oni - žrtva. Zbog čega nas se prisiljava pored svojih bitaka, voditi i tuđe? 

Nevjerojatna mi je tupost kojom Udruge invalida i njihovih obitelji (velikim slovima i u množini jer se radi o stvarnim zakonom ograđenim i osnovanim i uređenim grupama ljudi koji dijele slične probleme i interese), unatoč kaosu kojim nas se bombardira sa svih strana, traže da im država u kojoj žive osigura novce za ovo i ono, samo zato što u njoj žive kao vidno drugačiji od većine. 

Inflacija. Nestašica. Poskupljenja. Prijetnje. Gubitci. Političari koji svoj narod neviđenom zlobom guraju u rat koji ih se ne tiče. 

Zdravstveni sustav koji više nikoga ne zna pokrpati, a to mu je primarna djelatnost. 

I, zaista, zbog čega postoje svi ti - invalidi? Čemu služe uopće, ako su - nepopravljivi. 

Bolnice, kakve danas postoje, izmišljene u zbog ratovanja. Trebalo je nabrzinu pokrpati i osposobiti biorobote za brzi povratak na ratište. Nije to nikakva tajna. A vidi sad! Gledaj ovo! 

U čemu je stvar? 

Od ovog koji se stvarno teško kreće, nitko ne očekuje da uzima pušku i juriša u boj u boj. Za nj jurišaju drugi?! 

Krpanje savjesti? Treba voljeti i ono ružno u ljudima. Mogu ljudi govorit da nisi ni za šta, ali ti si meni dragocjeniji od zlata! 

U svijetu u kojem je glupost, grabež i galama jedino što postoji, onaj koji nema ruke da sam zgrabi, koji nema glasa da sam zaori, ovisi o ovom koji nema mozga. 

Možda se baš zato dijele diplome i certifikati, leva-leva. 

- Ma ko nema mozga, mater ti tvoju! Ne'š ti dobit kruva, pa vidi kome ćeš se pravit pametan..

Većina tjelesnih invalida umire od pothranjenosti i dehidracije, nego od kakve misteriozne bolesti. Ali, koliko vas uopće razumije koju od svih ovih riječi? 

Nabrajam. Ne zamjerite. Tok-tok svijesti.

priča o čaju

Detalj kojeg se sjećam iz djetinjstva: jedna kesica čaja na cijelu obitelj. Dugo je vremena prošlo dok nisam shvatila da razlog takvoj štednji, nije bila ni škrtost niti neimaština. Baš naprotiv, sve se uvijek izdašno dijelilo, bez razlika i bez iznimaka. Novaca se imalo toliko da su ljudi zlobno zavidjeli. 

Ali novac ne možete jesti. 

Pa onaj koji prodaje hranu često pomisli da je on bog. Da su ljudi koji dolaze kod njega kupovati, ovisni o njemu, da dolaze zbog njega, a ne zbog robe kojom trguje, da uzimaju nešto njegovo, i da mu to daje pravo da ih tretira onako kako on misli da zaslužuju. 

Stavi sebe na poziciju onoga koji određuje kome će što dati, kome što treba, a tko ne zaslužuje ništa. 

I ljudi su u to povjerovali. 

Trgovac je postao onaj koji određuje, ne samo koliko što, nego i koliko tko - vrijedi. I tako je neka roba postala skupa, a netko je postao - roba.

Da nešto u toj priči ne štima, je svima jasno, ali kako ljudi često krenu s rješenjima, prije negoli vide što je pravi uzrok problema, samo se sve pogura pod tepih, i nastavi u istom tonu, ali malo nježnijim glasom. 

Očevi obitelji su počeli slati žene u kupovine, jer svijest je društva evoluirala toliko da su shvatili da će muški prodavač, biti mekši ispred ženskog kupca, pa obitelj neće gladovati.

Do vremena kad je društvo evoluiralo još toliko da i muške prodavače zamijeni ženskima, svijest žena nije imala kad uznapredovati, i samo je zurila zbunjeno. Prodavačice, naime, mogu izgledati nježno, ali proglasit će vas i kurvom i lopovom, na jednak način kao i muški. Dobra je vijest što glasinu neće moći same i provesti u djelo.  

Onog trena kad pomislite da je rješenje vratiti joj istom mjerom, promijenili ste prirodan smjer u kojem evolucija teče. Spuštate se na razinu muškarca, a odatle do životinje, kad ste se već okrenuli, nije dalek put. 

A trebalo je samo: ostati na zemlji! I sam uzgajati hranu! 

Sad vi recite da je nemoguće vratiti se u rupu iz koje smo potekli i da je upravo kretanje od gospodina u odijelu do seljaka - evolucija unatrag. 

Eh!

Treba imati oči za vidjeti. 

!!

mnogookost (6)

 

Tri različite osobe su istu sliku pročitale - različito. 

Prva osoba je rekla da su na slici izvađene oči na stolu od jelovine. 

- Kako molim? 

- Oči, bogati! Očne jabučice. Sa šarenicama čudnog oblika. Servirane na nekakvoj drvenoj površini. 

Druga osoba je rekla da se radi o hrpici sivih, bijelih i crnih loptica. Njih trideset sve skupa, a zatim je izborjila koliko je točno onih bijele boje, a koliko onih sive. 

- Možda to i nije toliko važno, ali čini se da su na podu. Ako je to u tvojoj kući, pazi da se ne posklizneš. 

Treća je vidjela simpatična klupka vune sa lišcima ovčica. 

- Možda se željelo sugerirati da je vuna od kojih su izrađena, čista i prirodna podrijetla. 

Ako uzmemo u obzir da se ne radi o psiho-testiranju, nego o pouzdanosti psa vodiča slijepe osobe, sva tri opisa su točna, ali ne i jednako korisna. 

Osoba br.1 se čini kao da želi ostaviti dojam zanimljive i duhovite osobe, prodaje sebe, a onog trena kad pomisli da i vas posjeduje, prodat će i vas. 

Osoba br.2 se čini kao sistematična i precizna osoba, koja radi na sebi, svjesno se kontrolira te želi biti korisna. Onog trena kad pomisli da je korisna, kontrolirat će svoju potrebu da se veseli radi toga. I tako dalje, i tako dalje. 

Osoba br.3 izgleda kao pristojno ljudsko biće. 

Još da nauči da je u životu lakše ne davati svoja cijenjena mišljenja, budući da svi mi imamo mišljenja koliko nam se svidi. Viđenja, također. A tek obzervacija! Makar u istom broju koliko i opservacija. Možda čak i više.

šta je!

Kome se nikad nije dogodilo slično, neka digne dva prsta: 

Krećete se od točke A do točke B, na nosu cvikse, nos para nebo, odjedamput vas netko ljubazno pozdravlja, a vi ljubazno odzdravite. Nema veze što nemate pojma tko je to, ljubazan pozdrav zaslužuje isti takav odzdrav, a onda jednog dana: 

- Štaa je, ne b se ti ni javlaaa

??

Prekapate po memoriji, nećete li prepoznati glas, ako već ne ime, status i sve obiteljske i poslovne detalje dotične osobe, ali iskustvo vas uči da je pametnije, prikladnije prilici, te brže, objasniti svoju situaciju, pa pitati tko je tamo i treba li mu išta: 

- A jeel, sad ne vidiš 

Kako mislite "sad", pa tako je oduvijek. 

- Aj aj, ne pravi se 

Ovo je pristojna verzija, za u lice. Iza leđa se toga još nadoda. Bez brige. 

- Kaže da ne vidi, a nosi cvike. Pa valjda cvike ispravljaju vid. Ma luda, biž ča!

Vi to naravno sve znate, jer imate nadnaravan sluh. A i nešto životnog iskustva. 

No, ne dopustite da vas to smlavi na psihičkoj bazi. Recite sebi, ako već nećete moći reći dotičnoj presoni iza leđa:

- Jest, dobri moj čovječe, cvikse rješavaju moj problem, a ne tvoj.

majčinski instinkt

Moja mama ne bi bila primijetila da joj beba ima srebrenkaste oči, da nije bilo naše pedijatrice. Raspitujući se kod drugih stručnjaka, doznala je da joj beba nikad neće moći raditi, da će po svoj prilici biti odbačena od društva, te da je nitko neće voljeti. 

- Ali, draga gospođo, to ništa ne mora biti tako. Medicina je danas toliko uznapredovala... 

Beba može postati cjeloživotni pokusni kunić! 

Znate ono, kad skupine koje sebe nazivaju feministima, kažu da majčinski instinkt ne postoji, da je to mit konstruiran u svrhu porobljavanja žene, te da se može naučiti? I muškarci mogu naučiti postati instinktivnima na majčinski način!

Pa su im dali pravo da uzimaju porodiljne dopuste kad njihova žena izbaci bebu iz utrobe, i novčanu naknadu za isti. 

Mene bi se moj otac bio odrekao, iako je na glasu kao osjećajniji tip muškarca. Mama ni danas ne odustaje od traženja načina da mene popravi. 

Ovo bi se moglo prevesti kao: neodustajanje od traženja načina da mi nađe mjesto u društvu koje bi me prihvatilo ako bih ja prihvatila njegova pravila. Jer to je ono što i sama radi. Pa je to ono što se smatra normalnim. 

Društvo će me prihvatiti ovakvu kakva jesam, ako ja priznam da ne vrijedim ništa, da radim zato što mi oni dopuštaju da radim, ne zato što mogu što to nekom treba ili što to nešto radim dobro, da sam dio samo zato što mi oni dopuštaju da budem dio, i da me vole iako to ne zaslužujem. 

Zar ne znate da nitko ne voli nikoga? 

Osim majke.

A ona je sama već toliko izmučena i izluđena da više ne zna što je za nju samu dobro, što joj škodi niti može li se drugačije. 

Jedino joj instinkt da zaštiti svoje mlado još pulsira pod kožom, ali dok se ispolji vani, ponavlja iste greške koje je društvo pogriješilo na njoj.

tko odlučuje o tome što je normalno

U ovom videu, Sadhguru odgovara na 'moralnu' dilemu, rođenja djeteta s deformitetom.

"Kako vi možete znati što je normalno, a što ne. Mnogi misle da je nisam normalan. Ja mogu misliti da vi niste; normalno je da muškarac ima bradu, vi je nemate. U redu, neki od vas pokazuju nagovještaj brade..."

"Onim bića koja neće moći preživjeti, priroda sama skraćuje muke. Ljudi su razvili medicinsku znanost toliko da može, nekome tko bi inače bio mrtav kroz par dana ili sati, produljiti život; zakače vas na aparate, priključe na žice i cjevčice, i mogu vas tako držati još sto godina. Ali kakva je korist od toga da sebi i svima oko sebe tako zagorčavate život..."