Televizori moga djetinjstva su bili velike plastične, ili čak drvene kutije u kojima su živjeli mali ljudi. Ako bi slika bila loša, ili ton slab, kućedomaćin bi se ustao i otvorenim dlanom udario po bočnoj plohi, i tako tukao dok se slika ne bi popravila. Nekada bi se figurice, koje su kućedomaćice držale za ukras, rušile, a nekad bi baš to rušenje figurica popravljalo sliku svijeta.
Ako bi se koja od stvarnih figurica polomila, a slika sa ekrana ne bi bila bolja, uslijedila bi svađa, pravoživotna.
U obranu i zaštitu spomenutih kućnih ljubimaca, izumljeni su televizori tanki, i oni koji se mogu objesiti na zid, a za eventualno popravljanje slike, zove se teleoperater, koji obično ne mlati nikoga. Osim po džepu.
Tanka je razlika između 2D i 3D svijeta, a o 4, 5 ili 6G se zna samo to da nije dobro za okoliš.
Okoliš?
Na stranu sada s tim: tko ima uši neka čuje, a tko ima oči neka vidi.
Meni je čitava stvar pomogla da shvatim, što običnom svijetu signal znači, i koji oni napor ulažu da ne umlate ljude koji se ne ponašaju onako kako oni očekuju.
Ima nas gluhih, ima nas slijepih, ima nas gluhoslijepih. Treba nam se zalijepit etiketa. I tu etiketu treba potpisati i upečatiti neki stvarni snagator, inače...
- Laže! Glumi i pretvara se! Koristi!
Ima nas glupih, ima nas blesavih, i ima nas bedastih. Kako bismo inače preživjeli u ovom televizijskome svijetu, bez ikakve garancije, a kamoli one koja bi bila obnovljiva i obnavljana i održavana u skladu s modom i vremenom.
No comments:
Post a Comment