Showing posts with label white cane. Show all posts
Showing posts with label white cane. Show all posts

Monday, August 3, 2026

šta je rak prema lepri!

Smiješna mi bude ova panika koja se stvorila zbog takozvanih sljedbenika joge i ajurvede među pripadnicima ovdašnjega klera i naravno njihovih sljedbenika. Dojam je da misle da im ovi crni stranci žele preoteti kruh iz gladnih usta, a ljudi idu k njima samo zato što olakšanje ni ozdravljenje, ne nalaze u regularnom zdravstvenom sustavu. 

Oni kano misle da se radi o nadriliječništvu, koje bi bilo u rangu s čudesnim ozdravljenjima o kojima su čitali u pričama o kristu, i sve su u očekivanju da neki od njih na isti način, dodirom izliječi gubavce, a kamoli rak, šta je rak prema lepri. 

Pa se žure s pričama o teško oboljelima koje jedino krunica spašava, dok u isto vrijeme gube kosu zbog kemoterapija od kojih se ne odustaje, unatoč. 


U tom duhu, nije krist iz biblije izvodio nikakva čudesa koja bi se kao čuda mogla prikazati i nama današnjima, koji zahvaljujući multi medijima, preko kojih su svima sve informacije dostupne, možemo tvrditi da znamo puno više od ljudi iz prošlosti, običnih ljudi, pa nam se, radi tog razloga, ne mogu baš svačija muda prodat pod bubrege. 


Slijepi progledaju, gluhi čuju, a mrtvi ustaju iz postelja. Gladni bivaju nahranjeni a gubavi očišćeni. Zli se duhovi pokoravaju molitvama, dok neke od njih ipak treba tjerat štapom, i to kakvim, onim kojim je netom nešto napisano na pijesku. 


Kako netko može znati da je slijepi progledao ako mu do tad nije vjerovao niti da je slijep. Ili da odjedanput sad sve čuje dobro, a prije da je bio i glup i mutav. Onaj kojeg su unijeli na nosilima, vratio se doma na svojim nogama, a čitavo mnoštvo svijeta koje se nije moglo sa drugima odjedanput prihvaćeno. Promjena percepcije, ili bi tko rekao, masovna hipnoza. Moguće, ali onakva nakon koje se netko i prenuo iza sna. 

Vođena meditacija? 

Molitva za mir. 


Eto, tako i ovdje, nečiji dodir vas može izliječiti, jednako kao što sigurno postoje i takvi koje je pametnije izbjeći. 

Netko će posvjedočiti da samo prisutnost neke osobe ili zvijeri čini razliku u ambijentu. Netko sve prihvaća, a netko ostaje neprihvaćen. Mislim da je u tome stvar. 


Pratim pomalo kako svako malo iskrsne neki katolički svećenik koji samom sebi umišlja da je mistik i karizmatik, kojem su već prilazili razni ljudi, uglavnom žene s djecom, da bi se samo dotakli njegova habita. I onda on, poput isusa u onoj prispodobi, osjeti kako iz njega izlazi snaga. 

S jedne strane razumijem da dobar pastir nastoji držati svoje stado na okupu, ali među praznovjernima priličan je broj vrlo agresivnih, u tom je velik problem. 

S druge strane me veseli što to nije službeni stav crkve, a to znači da nisam zastranila u vjeri svojih predaka. Eto vam odgovora zašto oni teoretičari koji se vrijeđaju ako ih nazovete tim imenom, napadaju Vatikan. Njima je do borbe, a ovi stalno pozivaju na prihvaćanje i na mir. 


Ajurveda je vrlo praktična i vrlo učinkovita. Da nije bilo tih dobrih i strpljivih ljudi, ponovit ću i sto puta ako bude trebalo, ja sada ne bih bila živa, i tako to mislim na svim razinama. Ako bi ovo, po prirodi slabo tijelo i izdržalo, sigurno bi mi bili uzeli i um i sposobnost rasuđivanja, pa onda i sve ostalo. I ovi vjerni, i ovi znanstveno podržani. Kano da je to ista sekta, razlika je u nijansama. 


Još i sad ne znam kako to dobro objasniti nekom tko sebe gleda kao gotov proizvod i pod zdravljem misli konzervaciju, očuvanje trenutnoga stanja. Samo da ne bude bilo gore! 

- Postoje propisi i postoje pravila i ako što odstupa treba to vratiti na liniju, u suprotnom, bolesni ste, nema veze što je normalno da srce ubrza ako ste pod naporom ili stresom, ako ste tren prije trčali ili plesali ili čistili kokošinjac. 


Ako se bojite tišine, čut ćete kucanje vlastitoga srca, čut ćete kako krv tutnji u ušima, čak kako poigravaju mišići na nogama, ali tijelo je živo. Pokreće se i diše čak i onda kad mozak to ne registrira. On tu nije u komandi, to vam vaše tijelo poručuje. 

A sad ste u tišini sa sobom i bolje vam je da slušate dobro. 

Tijelo je pametnije od glave onoliko puta koliko je od nje veće, čak ako je glava od tijela tvrđa. I bolje je da je tako, mislim, to je pravilna raspodjela. 


Monday, March 30, 2026

romansirano romantična stvarnost

Zadnji put kad je bilo ljudi koji su mogli vidjeti razliku između onog što je teško napraviti ali se mora jer je potrebno, i onog što je teško napraviti jer je nepravedno, ali se svejedno radi, pa to i zabilježili, bilo je baš isto ovako: 

"Divlji" su se "pripitomili", pa misleći da to svima treba, krenuli u pripitomljavanja već pitomih. 

Molim vas, ponovit ću opet, molim vas prestanite s liječenjem mirnih i tihih ljudi. 

Prestanite s popisivanjima, prebrojavanjima i provjeravanjima. Niste vi bog. Ako koga i izgubite, nikada niti nije bio vaš. I kako ćete ga i gdje tražiti? 

Sa pedeset interventnih vozila, u svakome po tri četri čovjeka? Psi tragači ili, kako ono potražni psi? tako se sad zovu? Dronovi ili bespilotne letjelice, što će vam? Da snimaju, pa tko poslije, i koliko poslije pregledava te snimke? Stotinjak obučenih i utreniranih policajaca s dugim bijelim štapovima kojima bockaju po smrznutim ledinama? Voki-toki? ili svakom po mobitel? 

Naši heroji! 

Zato ste nam, dakle, svima uzeli mjeru i otiske kažiprsta. Jer se lica, skupa s izrazima, mijenjaju, i mogu promijeniti, ne iz godine u godinu, nego iz sata u sat, minute u minutu. 

Prije nekih sto godina, tajanstvena državna policija, Herr Flickovi i Helge, za našu sigurnost i za naše dobro. Sada isto tako: 

Lijepo namazane i manikirane helge sjede za šalterima, grickaju suhe kolače iz pekarnice, srču svoje kave iz plastičnih čaša, i gledaju sve kao nije ih briga, tko sve stoji ili sjedi u čekaonicama (dvije su), procjenjuju koliko čija torbica košta, i koliko je dala za frizuru. Uspoređuju se, jedna s drugom, i sa svakom drugom ženom koja će joj doć na banak. One bi radile, a došli im ljudi! 

Grupa stranih radnika, druge boje kože, šalju ih od nemila do nedraga. Minimum zahvalnosti, jer ti će ljudi radit one poslove koje domaći ne žele jer smatraju da su iznad toga, bio bi za očekivati, ali dobiju samo prezir, ako ne i batine. 

Sagradili smo im zgrade, obukli smo ih u odijela, dali fine uredske poslove, a oni se ne mogu ni pretvarat da su ljudi. 

Zgodna mlada žena u skupom kaputu, sama sa djetetom, treći put obilazi isti šalter za istu stvar: 

- Draga moja, to što vi nama niste donijeli ovjereni dokument nije naša greška, nego vaša! 

Dvoje seniora, brat i sestra, strepe šta će bit ako se desilo da su dali krivi broj mobitela. 

Turist koji je izgubio nešto, pa mu ona mora sve na englenski. 

Student iz Mostara. Nema to tamo u nji vako.  

Slijepa sama žena, sa svim tim vidnim ožiljcima. Bez ičije pomoći, i ne tražeći pomoć, jer zna da joj ovi koji ni sami ne znaju što će ni što su, mogu samo napravit probleme. 

I, osim činjenice da su svi radnici policajci, na vratima uniformirani i naoružani radnici iz osiguranja. Komentiraju. 

- Nu ove, nu one. Šta ću ako meni priđe. Nu uzmi je ti. Na ti je tebi! 

I svatko od nas misli da se baš o njemu radi. Svi čuju. I svima je jednako neugodno. 

Tamnopute bi radnike najradije namlatili, prirodno. Onako sitni, okretni, grupirani, ko čopor kakvih životinjica, iz džungle su oni došli, vidi im se, šta ti znaš šta je njima u glavi. Sad mogu podivljat pa nas sve pojest za doručak. 

Onu kurvicu s kopiletom, zna se, he he he, jel. Za šta je, i pošto. 

Dvoje staraca su žalili, dok nisu skontali, kao i svi mi tamo prisutni, da su krvno srodstvo. Brat i sestra, sestra i brat, brate mili gadljivo. 

Turist ko turist, u njega je lova, pa makar ga lovili s helikopterima po planincah kad se izgubi. Dignit će se ljudstvo, prilika je to ne samo za dnevnice, nego za tržit dobrotu, i godinama nakon. 

A šta će s onom slijepom? Možda sve od toga? 

1. Ne znaš šta ta može... 

2. Ne bi bila loša da nema ono kraj oka... Nu možel to naša Sandra sredit kako da se ne vidi

3. Vidi imal koga, imal išta, bil se tu moglo još koga uvalit 

4. Naknada ova, plus inkluzivni dodatak, plus asistentica svako tri miseca druga, moš birat, i još će te molit da baš nju tražiš... Brajo, svaka dva miseca druga piška, i još ove bivše trče za tobom. Tu je gospoštija, brajko mili moj.  

  

Geheime Staatspolizei 


Cijelu priču možete pročitati na: 

slatkasestrasna.blogspot.com/mocvarnopodrucje

Thursday, December 11, 2025

moj štap i ja (5)

Ova saga koja govori o svim mojim štapovima je zapravo priča o kompleksima koji se ne moraju ticati samo mene i činjenice da mi alatka, oruđe, pomagalo, nazovite ga kako vam se svidi, daje identitet, označava pripadnost klanu i osigurava preživljavanje, ali svakako mi pomažu da osvijestim okolinu u kojoj se krećem. Da se ispravim prije nego zazvučim nelogično te me se pogrešno protumači, ne osvještavam ja nikog van ni osim sebe, ne educiram niti ne obrazujem, nego se ja sama, lakše snalazim u prostoru i u vremenu u kojem sam zatečena, te sam tako, lakše se snalazeći, manji teret, ako ne i olakšanje. Jer, znate, obični uče oponašajući. U nešto grubljoj varijanti, ne znaju bolje nego prekopirati ono što im se učini dopadljivo ili vrijedno. 


Eto tako, ova nova susjedica imaše običaj izać na balkon kad obavlja privatne ili povjerljive razgovore i punim glasom, tako da se zna s kime se ima posla naglasiti da ona... 


- Ja kao liječnica, zaposlena na vrlo odgovornom mjestu pri domu zdravlja... pazi, pazi, pazi, meni je kolektiv dao povjerenje, kao liječnici, zaposlenoj na vrlo važnoj poziciji... 


A onda vas kao slučajno opazi da ju gledate i slušate, pa se medeno nasmiješi objašnjavajući s kime to velevažnim s druge strane razgovara i o komu i o čemu. 


Zacijelo je tako i moja doktorica, ono kad su počeli ti moji "problemi na poslu", nazivala i ovog i onog da me Šerlok Holmsovski provjeri, lažem li joj, i ima li smisla da mi pomaže i izlazi u susret, ili da me ostavi komisijama na nemilost. 


Saga o mom iskustvu zdravstvenog sustava je jednostavnija od ove sa štapom: 

Stari liječnik koji me je uzeo nakon što sam izašla iz kategorije školske i ušla u odraslu dob, je poznavao obiteljsku anamnezu, i djed i baka su bili upisani kod njega. Kad je otišao u penziju, još je uvijek tamo bila njegova Sestra Vinka, a ruku na srce, sestre i jesu te zbog kojih ste kod ovog a ne onog doktora: one vam zavijaju rane, čiste prišteve i uši, vade krv i strpljivo slušaju. Kad je otišla i Sestra Vinka, odjednom shvatite da vaša dobra i pomalo zbunjena doktorica, nije zbunjena jer je prepristojna, sramežljiva ili prepametna, nego zato što nema pojma što u stvari radi. 


A sad ću vam reći i kako se sve odvijalo na mom primjeru sa štapom: 


Dođem joj, tako po prvi put, po recept za štap. 

Ne znam kakva su kod vas pravila, ovdje se štap izdaje na recept liječnika opće prakse, ne treba vam preporuka specijaliste niti stručnih tijela, uz obrazloženje da vas vaš obiteljski liječnik poznaje najbolje i može uputiti najbolje. Okulisti i oftalmolozi vam gledaju samo oči ili čak samo jedno oko, ovisno koliko ih imate i na koliko ih prijavljujete tegobe, dočim ova opće prakse vidi i sve ostale nalaze i jedina ima uvid u cjelokupnu (zdravstvenu) sliku. Bijeli štap pokriva, dakle plaća, zdravstveno osiguranje, koje pak plaćate vi sami. Recept liječnika vam treba, realno, zbog dojma nekakve sigurnosti i jamstva nekakvog povjerenja. Ne može baš svatko hodat okolo sa štapom i krivo se predstavljat, razumijete? 

(ali može vikat sa balkona)

I dođem ja tako, po svoj recept, i ona spremno prione za računalo, jer je sad sve usustavljeno i nema više preko veze i na lijepe oči, jelte, he he, digne glavu i kaže mi: 

- Neeeema. 

- Kako molim? - iznenađena priupitam. 

- Nema šifre. 


Moguće da ju je prestrašio muk sa druge strane ili staklen pogled u mojim očima, jer je poskočila: 


- Pričekajte draga, idem se posavjetovat s kolegicom. 


Ode, vrati se, opet nešto kljuca: 


- Evo draga, koji ćete? 

- Bijeli. Sklopivi. Da u torbu stane. 

- Mhm hm hm. Evo ga. Da vidimo. Neeeeema. 

- Kako molim? 

- Pričekajte draga, strpite se. Idem vidjet s kolegicom. 


Ukratko, kolegica je sestra na šalteru i svi koji su bili tamo su mogli vidjeti i čuti kako joj ona ona ona tamo opet! pravi probleme. 


- Ona Njoj! Stara stvar, budi dobar, grizi govno, stara stvar. 


Svi su, velim, mogli vidjeti i čuti, oni neuki i oni koji nešto znaju, oni koji sve poznaju i oni koji pretpostavljaju da znaju, da je podla sestra jadnoj doktorici otvorila stranicu sa ortopedskim pomagalima a trebalo je s tiflološkim. 


- A šta joj je? Malo kao slabo vidi, pa se umislila! Ko da ja vidim dobro!! Jelte, a šta vi kažeteeee?


Ovakve stvari doznate tek naknadno, i ne od osobe s dobrim namjerama. 

Ali nije ovo saga o povjerljivim podatcima, ni o povjerenju. Ne možete nositi štap a da ga se ne primijeti, ako mu je svrha baš ta: da, naime, glasno i jasno pokaže svima i ljudima, tko ste i od čega ste. 


Da imate, ajde!, jednu slijepu osobu na popisu potrošača, i da vam ona dolazi sama, bez pratnje, biste li pomislili da nešto nije u redu s njom, ili s pratnjom, ili s društvom u cjelini, ili da je sustav možda negdje pogriješio u procjeni? 

Sustav je dobro procijenio: mi smo bezopasni, i treba nam zaštita. Bilo kakva


Eh, vidite sad ne znam, ali pada mi na pamet, je li to svrha pasa vodiča, da vas štite mislim, od mogućih napadača? 


Al pustimo to sad po strani, u ovu priču ulazi još i moje lutanje po gradu u potrazi za apotekom(?), radnjom koja bi priznala moj recept. Opet me je draga doktorica uputila u ortopedsku umjesto tiflološku. Opet su me tete apotekarice(?) gledale sa sažaljenjem: 


- Jaaaadna, pa zar joj nema 'ko? 

- Ima. Ali meni je važno da napravim sve sama. Odnosno da vidim što sve mogu sama. 


Jako lijep uvid u sve one stvari, situacije i probleme, koje je morala prolaziti moja jadna mama. A zašto? Izgleda da se oni ne bi osjećali jadno. 


Vidite li i vi u čemu je stvar? 

Zalijepi certifikat, markicu ili flaster, pa misli da si time postigao nešto. Postao nešto. Učvrstio položaj. 

Wednesday, October 15, 2025

čarobni štapić

Ruka koja drži štap je ono što čini razliku.. 

No štap je štap: produžena ruka. Njime se služite za ono za što biste inače koristili ruke, bilo da namjeravate nešto dohvatiti, razbiti, bilo da želite nekamo stići, bilo da želite nešto izravnati. Pa bio to put, istina, ili život. Ravnali se vi po nepoznatom ili prepoznatom terenu. Nataknuli na nj komad tkanine kojom ćete pobrisati paučinu sa stropa ili kapljice sa pločica u kupaoni.. Štap je štap. A ruka je ruka.

Čak nije bitna namjera, jer ruke imaju svoj mozak i svoju ćud. 

Osim, ako ste čarobnjak: Gandalf the White !! 

Treba održati ravnotežu. Kao da hodate na žici. Tako držite svoj štap! Kolika dužina, toliki razmak. 

Koliko god puta, će vam se mnoga vrata zatvoriti, tako će se isto neka druga otvoriti. Ne treba previše mozgati nad time. 



Ilustracija je prvi put objavljena na X - u, za kampanju #SaveSoilSecureFuture - handprints - 
s popratnim tekstom: 

They can make things happen, they can make things disappear... Don't pretend it's not your doing! 


Editors note: 

Bijeli štap i crne naočale ne nosimo zato da bi nas nekamo odveli ili od čega zaštitili. Nosimo ih zbog vas: da se podsjetite da se trebate pažljivije kretati jer ima među vama onih koji se neće moći brzo skloniti ili skočiti ako ih u svojoj žurbi srušite. 

Možda ste baš i vi taj, koji neće biti brz. Samo to još ne znate ;)

Wednesday, October 16, 2024

moj štap i ja (4)

Čudna me sjećanja pronalaze, kako idem starija, u vezi štapa moje bake Kate. Već sam vam pričala o tome, kako nju nitko nije doživljavao kao slijepu osobu. I kako je, koliko ja pamtim, uživala poštovanje zajednice. Onoliko, koliko žena u ovim krajevima može uživati: puštali su je na miru, za razliku od svih drugih, od kojih se zahtijevalo i očekivalo, i ovo i ono. 

Mislim da je to imalo neke veze s njenim štapom. 

Sjećam se i drugih žena njenih godina iz susjedstva: nisu se družile kao što se druže danšnje žene, ali neka tiha povezanost je postojala među njima. Znalo se, i bez puno riječi, što koja može, zna i ima. I dijelilo se, bez zahtijevanja i očekivanja protuusluge. I primalo se bez sumnji i straha od mogućeg dugovanja nečega nekom.

Netko bi mogao reći da su to bila davna stara dobra vremena. Da su ljudi nekad bili otvoreniji jedni prema drugima i da je društvo u cjelini funkcioniralo pravednije i bolje. 

Nekako mislim da to nema veze s istinom. Ljudi su ljudi, uvijek i sada. 

U prošlosti je bilo jednako zlih i jednako dobrih kao i sada. U prošlosti su se vrtjeli isti filmovi kao i sada. 

Stvar je mislim u tome, kako ih tko rješava, kako tko izlazi na kraj sa uvijek istim počecima. 

Kraj bakinog štapa nije imao gumeni vrh, kao što ga imaju današnji štapovi za podupiranje, zato mislim da je bio "bijeli", iako tata nema pojma kad ga se pita, zašto je baka stalno uza se držala štap, jesu li je boljele noge ili je bila slijepa. On samo odmahne glavom: Ne, nije. 

Drugi kraj, drška ili ručka štapa je bila savijena, okrugla, ne kao ove moderne, anatomske, medicinske i orto(-pedske?), nadograđene na ravni dio. 

Sad kad gledam majstore kung fua, taichia... stvarne majstore, a ne ove sportsko-dvoransko-natjecateljske, vidim da se koriste istim takvim štapovima. Ta ručka, zapravo je kuka, još jedna ruka, i vašoj ruci, ruci koja ga drži, nije mjesto na ručci, nego ispod nje. 

Sjećam se točno, kad bi mi baka dala njezin štap, da se uvijek kao ljutila što ga držim krivo: 

- Labavo, labavo, tako će ti ispast, pa ništa nećeš napravit. 

Gospođa koja nam danas "pomaže" služiti se bijelim štapom, zapravo nas uči bespomoćnosti. 

Znate one tehnike i taktike: cik-cak ili kližuća? Kao, štap je duži od ruke, a ruke vide samo ako stvarno dodiruju. Pa eto, tap-tap... da metalni ili keramički vrh ne zvecne o tlo kojim se kanite prošetati, ne biste sebi mogli prokrčiti put. 

Poštovanje se mora zaslužiti. A bespomoćnost lakše otvara vrata?  Još lakše ih i zatvori. 

Ne znam, valjda je potrebno i jedno i drugo. Za preživljavanje? Pretpostavljam da svatko zna svoju.



 

Wednesday, June 19, 2024

moj štap i ja (3)

Znate li da postoji shaolin online? Kung Fu Fighting možete naučiti preko interneta. U svom vlastitom domu u svoje slobodno vrijeme. Sve što vam treba je dobra volja i štap od metle. Sada, draga domaćice, vidi kakvu ti je uslugu učinio izumitelj usisavača za prašinu i kućnog robota. ;

Dobro, nije tako idealno kako vam sad ja pričam, ali mogućnost učenja, što se sve sa štapom može, od stvarnih majstora, postoji!

Vrlo ću vam ovo kratko: 

Samo su dvije greške moguce: 

1. ne započeti 

2. ne dovršiti započeto. 

Smijete zadavati samo one udarce koje ste i sami primili. Zato je dobro da ste izudarani što je moguće više. Što vas se više izudaralo, to postajete ponizniji. Što ste ponizniji to ste veći i jači. 

Kome se više da, od njega se više i traži.

No, niste vi taj koji udjeljuje milost. Takvo što ne postoji. 

Sve što imate je vaš slobodan izbor; želite li stvoriti više patnje (stvarajući je nekome drugom) ili jednostavno pustiti da prođe.  

Odluka je uvijek vaša: želite li da netko drugi pati jednako kao što ste patili i sami. 

Što ako znate da će ga to učiniti, ako ne boljim čovjekom, a ono bar drugačijim?

A ako se odlučite svjesno stvarati patnju, u što ste se onda vi pretvorili? 

Nekome ste dobročinitelj, nekome demon. A sve što radite drugima, radite samo sebi.

Totalno vrijedi! 

I totalno razumijem. 

Ovdje: shaolin.online 

🙏❤️

Saturday, April 20, 2024

moj štap i ja (2)

Najbolje prođu "ne znam" i "ne mogu". Uvijek se nađe dovoljan broj onih koji znaju sve i mogu sve. U narodu bi rekli, "korisnih budala". Osobno ne mislim da je ovdje stvar "koristi". 

Nije pametno iznositi svoje slabosti na vidjelo pred svima. Nije sramota biti slab, ako me razumijete, ali nije niti nešto što treba nositi poput zastave.

Zbog čega onda slijepi i slabovidni ljudi koriste baš bijele štapove, kad je izbor boja raznolik?  

Je li bijela ovdje, boja predaje? 

Postoji vjerojatno službeno objašnjenje, ne ulazim sada u to. Možda se bijela bolje ističe u sivilu, zelenilu, mrkloj noćini? Možda zato što se na bijeloj baš svaka mrljica vidi? 

Nekada davno, samo važni, ugledni i stari ljudi su imali čast nositi pastirske štapove. Osobe od povjerenja. Vođe. I čarobnjaci. Zato da bi pomogli sebi, i zato da bi pomogli drugima. Dovoljno dug i dovoljno težak, da podnese i predvidi ili prokrči put putnicima. 

Ne posjedujem putni štap. 

Mogla sam birati između grafitnog i aluminijskoga. Tako lako, i tako laki, da ih se gotovo ne osjeti u ruci. Ne možete ništa s njima, osim zveckati pred sobom, u znak upozorenja: 

- Oprezno! Ja dolaziiiim... 

ID. Identifikacijski, a ne eye, kao eagle ili hawk eye.

Ne vidi ništa. Ne može ništa. Osim nagovijestiti nevolju. 

Prirodna stvar da ga ne nosim!