čemu služe ruke (6)

Za ljuljuškanja. Gingolavanja. Uspavljivanja. Ugodna ritmička treskanja dojenčeta dok ne utone u san. 

Nitko, naravno, nikad ne pita dojenče, niti o tome misli, jesu li držanja po rukama ili dodavanja iz ruke u ruku, njemu ugodna. Radi se o radnji, koja se podrazumijeva, koja se - tako radi od vajkada.  

Ne mora bebu držati majka, iako je to prva asocijacija. Niti se mora nužno raditi o određenoj dobnoj skupini, iako je to prva asocijacija. 

Promatrajući ove moderne, mlade mikro obitelji, čini se novim običajem da dijete "putuje" od ruke do ruke, sad oca sad majke, sad slučajnog posjetitelja, onda kad ima osigurano svoje mjesto u kući, a da se, onda kad je van te sigurne kuće i tog sigurnog mjesta, ostavlja samo, da se "čeliči". 

Očekivano, dijete nervozno plače. 

A kad nervozno plače, tad ga se umiruje jednako nervoznim treskanjem. 

- Stalno me sramoti. - objašnjavate znatiželjnima i zabrinutima. - Ne znam šta mu je sada. Stalno nešto. 

Mlade, pametne i sveznajuće majke, nerijetko idu sa uvjeravanjima. Pravdaju se i prepiru sa djetetom koje je u dobi od jedva dva sloga, riječju, pravdaju se i prepiru sa samima sobom, to niti ne znajući. 

Pa drmusajući muče jadno biće, onako kako iznutra muče sebe, misleći da se umiruju. 

Ima nečeg, definitivno, u ritmičkome gibanju tijela, ako se radi o voljnom, a ne prisilnome. Iako vas gomila ili prilika može privoliti da se gibate skupa s njome. 

A onda, tko živ, a tko mrtav. 

Po crnim kronikama se može čitati da je rastresena majka nekontrolirano treskajući bebu počinila infanticid. Ovako sročeno zvuči još strašnije. Nikad se ne spominje otac. Možda zato što za oca, zakoni ne predviđaju baby blues i slične olakotne okolnosti koje još uživaju žene. Pa se - prebacuje. 

A možda oca niti nema. Možda se radi o liku iz bajke, koji se pojavljuje samo kad darove nosi ili kad doprinese priženjenu obitelj. Koja će dalje zaplitati radnju  zagorčavajući postojanje ovima koji bi inače samo htjeli spavati.  

Uspavati vas može bilo tko na bilo kakav način. Sanjarenja i snatrenja su druga priča. Samo treba paziti da, ako dosegnete odraslu dob, da ne potonete u njima. Tamo nema ruke koja bi vas mogla spasiti.