Počinjem razmišljati, o tijelu djevojke u kojem se nalazim, kao o tijelu djevojke u kojem se nalazim. Mislim da mi je zato bilo teško, jer sam ju gledala kao na - višak.
Ali da nju nisam smatrala viškom, bih li bila ova koja jesam?
Bih li bila u stanju tješiti taj splet kostiju, žila i sluzi koji drhti čekajući smrt, da sam ju smatrala više svojom, a manje sobom? Bih li imala milosti?
Ili bih i sama mislila da ne zaslužuje bolje od ovoga što prima?
Zanimljivo je, i zapravo zabavno to što, kad mu se nanosi bol, s namjerom da boli!, kad krvari i kad možete čuti hrskavicu kako pucketa ko žeravica, vas zapravo ništa ne žari. Kažu da je tanka granica između ugode i bola, i istinu kažu, jer je mozak toliko zbunjen, toliko van svega da ne zna kome pripada, onom zluradome pravedniku, ili onoj krpi na podu koju će već netko kad-tad pokupiti sa sobom.
Ni kad vas smotaju u povoje i zavoje, ni kad vam prespajaju žice, ni kad vas vraćaju na svoje mjesto, ne znači ništa. Vas unutra nema.
..
Boli vas tajna koju će svi isplesti oko vas, a za vaše dobro.
Šaputanja.
I muči vas, koju laž reći ljudima koji će možda pitati za nju.
No comments:
Post a Comment