mother to the world

Pratite ih malo, oni koriste sve točne riječi, ali u krivom kontekstu. I obratno. 

Teško je zaključiti rade li to svjesno i s namjerom, ili se samo žele prikazati stručni. 

I uopće, teško je vjerovati da na svijetu ima toliko zlih ljudi, i da su to nečiji najmiliji. Vjerojatno i naši. 

On, toliko gladan pažnje da izjavi nešto poput: Biti potreban je isto što i biti voljen. I toga se drži ko pijanac plota. Stalno vam namješta nekakve trapule i zadatke, kojih jedini on zna rješenja, iz kojih vas jedini on ima volje spasit. 

I ide ovo u obadva smjera, oba su spola jednako upletena, i ne znaš što se više priliči kojemu. I majka i otac. I najbolji drug i drugarica. Čak i vi sami sebi, da se više ni ne želite ispetljavati iz svega u što ste se sami upetljali. 

Kad samo slušate vijesti sa radija, ili kad vam samo netko nabraja činjenice, još se bolje vidi ovo o čemu vam pričam: Nema soka u činjenicama, a sami ga ne znate praviti, pa sve one riječi koje ste pokupili iz trenutno popularnog tv-serijala, ili sa kanala kojeg prate svi za koje znate, uklopljene u neki stvarni slučaj iz stvarnog vam susjedstva, zvuče tako lažno, a poznato i ta im poznatost daje na težini. Samo ste čekali trenutak kad će se zamišljeno, odmotat u stvarnosti, samo niste znali na kome će to točno. Podijelili ste, naravno, uloge u glavi, ali prema boji kose i očiju. Po osobnim sviđanjima. Do tada vam nije niti padalo na pamet da bi itko drugi mogao ponijeti drugu ulogu od one koja se učinila kao prava vama, ili da uopće radi sve isto što raditi i vi s time, ali s drugim kastingom na drugom filmskom setu. I sada je bitno vjerovat riječima, kad već očima manipulira bezobrazno svatko. 

Ovaj zadnji slučaj mlade žene koju su namazali, iskoristili pa prije suđenja proglasili krivom, sjetio me na poredak stvari jednog davnog susreta kojeg se silom trebalo zaboraviti. Ne pitati dalje, ne spominjati. 

Zašto zlostavljane žene radije biraju ostati s nasilnikom i čak njega zaštititi na štetu svoje djece i svog vlastitog života, čak i to umijem objasniti, logično. 

Koristiti ću ovdje suvremenu terminologiju, da ti bilo razumljivije, jer ako koristim staru, prijeti velika opasnost od toga da će se uzeti i razumjeti kao nešto što je stvar prošlosti i treba biti pokopano tamo. Dok ne propupa na neočekivanim mjestima opet ista na isti način. Pa da barem ne moramo ponavljati stalno sve iste korake. 

Tim stručnjaka je bio na uviđaju. Stariji muškarac, vidno potresen, drhtavoga glasa, je gurnuo mlađu kolegicu da ona kao žena, jer to je više ženski posao, i žene su sposobnije u mnogo čemu... i sve tako. Onda je žena, sa lijepom frizurom, i nekim umjetnim mirisom od kojeg mi je dolazilo slabo, zubato se osmjehujući, očitala mami bukvicu da je njena dužnost staviti dijete na prvo mjesto. Unijela se zatim meni u lice i nekoliko puta ponovila: Ti nisi bolesna. Razumiješ li, ni-si bolesna. 

Zašto mi ta nepoznata žena to govori, i govori li to uopće meni. Naravno da nisam bolesna. Mama to non-stop ponavlja. Ne osjećam se bolesno. Znam to i sama. I što je uopće bolest? 

Mnoge žene, mlade stare starinske i moderne, odvajkada koriste svoju djecu za zaštitu jednako kao što su se prije djece, izgovarale glavoboljama. 

Jednostavniji je i brži način, jednostavno brzo reći istinu: Ne sad. Odjebi. Se sam. 

Ali, pošto već dobro znaju da vlastito tijelo loše kontrolira, dapače, da tu lošu kontrolu kompenzira demonstrirajući moć nad kontrolom njenog, naivno misle da će se smilovati makar nad djetetom. Možda je nekoj već bilo uspjelo, ili je vidjela jednom negdje kako se očevi nježno brinu za svoju bolesnu djecu. 

Pratila sam i sama neko vrijeme, blogove i profile takvih roditelja, uglavnom majke rade i odsutne su, i tijelom i duhom, dok očevi, s puno razumijevanja, pažnje i ljubavi, pišu o svojim tajanstveno drugačijim kćerima i sinovima. Koje su im želje, kakve su im potrebe, što najviše vole i što bi htjeli da su. 

Ovisno o zajednici koju uspiju skupiti oko sebe, ponekad traju sve do jednako misteriozne smrti djeteta. Tada, ovisno o zajednici, iste te korake, ponavljaju žene. 

Takav je biznis, to je shema. 

Vratimo se sad na spomenuti tim stručnjaka: 

Stručnjak je stručan u svom uskom polju, i ne smije se, pod prijetnjom kazne ili bar internih problema s autoritetima, miješati u tuđu oblast. A ove su zvali zbog zaštite djeteta. Dijete, u toj dobi, je neodvojivo od majke. I u moje je vrijeme, da se razumijemo, bilo istih pokušaja da se zamijene uloge roditelja. sa jednakim ciljem i istim učinkom: ono što je prirođeno majci, što zovemo majčinskim, izvrnuti na svoju. 

Prije pedeset godina, pa i prije petsto je vjerojatno(?, sigurno!) da su ljudi mislili da su vrlo moderni, da je njihovo doba najmodernije, a da su primitivci ili stvar prošlosti, ili makar da su to neki drugi ljudi, iz trećeg nerazvijenog svijeta, iz zemalja u razvoju. A mi smo gotovi! Savršeni. Sa nama je svršeno. 

Povezanost djeteta sa majkom drži činjenica da je unutar njenog tijela boravilo deset mjeseci. Izišlo je na svijet iz njene unutrašnjosti, bez obzira na to gdje je, u kome je bilo pobjedničko sjeme.

U tih deset mjeseci, dišete zajedno, pulsirate zajedno, hranite se zajedno, mislite, također. Sve što iz vanjskog svijeta utječe na mamu, utječe i na plod koji je unutra. Utječe na sve organe, ali želudac nećete poroditi, iako ga možete izbljuvati. Srce ni slezena, nećete, također, ali možete napisati neku nježnu pjesmu. Možete biti Rumi, ili Baudelaire. A možete biti i obična mama. 

Dakle, rodivši se kao ljudsko biće, još ste neko vrijeme dio nje. 

Bol koju trpi, sumnje i strahove koje prolazi, pakao u kojem živi, vi osjećate kao svoj. 

Ona zna kog se boji, ali joj je lakše prebacit strah na dijete, jer dijete koliko toliko može kontrolirat, i jer joj tuđa slabost da osjećaj snage. Na potpuno jednak način na koji će otac obitelji razbiti nju i vikati na nju i svađat se s njom umjesto s onime tko ga je vani stvarno isprovocirao, a on pomirljivo ili pobjednički tiho okrenuo junačka leđa. 

Tu bol, tu fizičku bol, pa ponovila se ona na koži djeteta za stvarno ili ne, dijete stvarno fizički osjeća. Mamina bol, je bol djeteta. Ili misteriozna bolest. 

Ja sam imala modrice i kraste posvud po rukama, po nadlakticama, zapešćima. I po nogama. Po bedrima i potkoljenicama. "Stalno se lomi, ja ne znam više šta ću s tim djetetom!" I crvene i smeđe kraste. Po licu, ramenima. U kosici, tako su rekli. 

- Nu, nu, ko te to očeprlja? 

- Ugrizla je baja. 

Alergija. 

Slatke kraste. 

- Ne pere se!

Sjećam se i tih pranja i ribanja. Mama je izvodila čitav cirkus, kao dijete se boji kadice i vode. Kupovala nekakve specijalne, skupe. Kad bi joj neka od tih dobrih žena, pokazala slike kako su prije prali kosu u jednom lavoru, svi! Specijalne šampone, sapune, spužvice. Raznih boja i oblika i mirisa. Patkice i žabice. Pravila bi balone od sapunice. I punila one na zrak, vodom. Sve i svašta nešto, samo da me oslobodi straha. 

Voljela sam vodu, ko i sva vodena bića, ko što volim i sada. Ali tad bi grcala. Jecala od bola. 

- Problem sa sinusima. - pa se sjati čitav tim stručnjaka koji trguje inhalatorima. 

Izvodila je scene, više radi sebe. I svi su to znali, osim nje i "tate". 

I tako malo po malo, postanete razlog, izgovor i krivac, i za sve ostalo, za njih oboje. (Dok timovi stručnjaka trljaju ruke. Dobro je. Biće posla. Sad samo to treba stavit u zakon i prenosit dalje.) 

Nitko Vas ne podržava. Vama nitko ne vjeruje. čak ni kada steknete glas i prostor da ga njime napunite. Bilo da se netko, od poznatih sjeti, da jadna mala ima traume iz djetinjstva pa bunca. Ili da vas jednostavno utopi u moru dokaza koji govore sve suprotno. 

Zašto je mama izabrala zaštititi "tatu" umjesto djeteta? Mislim da zato što dijete, ako preživi, ima veće šanse. Da samo postane bolje. Po onoj staroj mudrosti, što primiš više udaraca, primiš i više moći. Poslije je na tebi samo odluka, želiš li prenositi bol, nanositi bol, živjeti mrzeći ili okrenuti drugi list, dok se to još može.

 Onaj tko zna koliko bol boli, ne želi to širiti dalje. Što boli bilo koga drugog, boli i direktno vas. 

Mislim da na taj princip radi i osjećaj moći koji ima, dok tješi svojeg nasilnika. 

- Vidi ga samo, razbijač i junačina, a kako meni plače poput male bebe. Manji od makova zrna. Samo traži suknju da se pod nju sakrije.

Dočim, Moja Mala ni suzu nije pustila. 

- Ti si moja! 

Nas dvije idemo dalje.  

Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoilSecureFuture - handprints. 

U otisku ruke je sveta obitelj, Marija, Josip i dijete Isus, na način kako se prikazuju u ovo božićno doba: Majka nježno na grudi svija novorođeno dijete, a Otac ih oboje drži u zaštitničkom zagrljaju. Takav je poredak stvari. Tako mora biti. 

Svaki put kad nas Sadhguru opomene da budemo kao Majka Svijetu, sjetim se koliko je lakše "voljeti" ono što već znamo. Dočim, ono malo, ono sjeme, ono što se tek ima ostvariti, gledamo preobratit, satrat, slomit, odmah u početku. Koliko je teža majčina uloga: ne zna što u sebi nosi, ne zna što će iznijet na svijet, ne zna što će svojim mlijekom othranit. A opet, s koliko ljubavi i koliko povjerenja, unatoč svemu, voli.