ludvig van

Jeste li i vi primijetili, kako u ovo predbožićno vrijeme ima manje vijesti o puškaranjima po frontovima, a više o siromašnima, starima i bolesnima? Više se govori o pripremanjima sklapanja dugotrajnijih mirova, a manje o kupnjama i prodajama tenkova i bojnih letjelica. Korigiraju se greške grešnih prethodnika, te se šakom-kapom dijele povišice, zaostatci, poboljšice i pomoći u kući. Za sve one koji će biti u potrebi i koji će se prijaviti da potrebuju.  

Jučer ili prekjučer nas je TV kalendar, umjesto na neki od davno zaboravljenih, ali slavnih ratova, sjetio na jednog gluhog kompozitora. Muzičara. Glazbenika, nazovite kako vam drago, zanimanje kojem su esencijalan alat ispravne uši. S kojim se žarom i upornošću ponavljalo da je oglušio rano, i usprkos tome ipak stvarao, te stvorio i ostavio zavidan i zamjetan opus. Zamjetniji i zavidniji nego i jedan drugi normalan i zdravi. 

Stekao je prijatelje među uglednim krugovima, oduševljavao se revolucionarnim idejama i zalagao za bratstvo, jednakost i slobodu. 

Lijepo je to, mislim, da ga povijest takvoga pamti, a da se nije našao, barem koliko ja mogu pratiti, nitko tko bi išta od navedenoga doveo u sumnju. 

Na primjer, slijepom književniku i knjižničaru Borgesu su osporavali djela, govoreći da mu ih je pisala mama. A gluho slijepa Helen Keller je bila prozivana kao varalica, do te mjere da danas skoro nitko niti ne pamti i ne zna, koja je to njezina velevrijedna ostavština, što je radila u životu, uopće. 

I zaista, bismo li se sjećali Beethovena da nam ga nisu forsirali u školama i po televizijama? 

I koja svrha u isticanju da je bio gluh? Gluh za što? Ili za koga? 

Moj sretan pogodak je: za autoritete. Odgovara profilu. Skroz. 

Onako borbenu muziku ne možete promašiti, pogotovo ako vam je pucaju ljudi sa visoka mjesta. (Dakle, oni koji sjede na nekim pozicijama.) Čak najblesaviju poskočicu svatko bi zapjevušio i pjevuši, ako ju čuje dovoljan broj puta. U trgovačkom centru koji svi posjećuju. U omiljenom kafiću u kojem se svi mjerkaju. S omiljene radio stanice vašeg (među)gradskog prijevoznika. 

Od svega nabrojenog, dakle, revolucija, bratstvo, jednakost, sloboda, herojstvo... a nešto će se valjda uhvatiti. A je li istina da je mogao čuti zvukove iz viših sfera od onih koje su prilagođene običnom uhu, tko to može potvrditi ili opovrgnuti? Ljudi njegova doba su bili toliko pošteni da su znali(?) da niže ne može. Na niže sfere mislim. 

I sad natrag u sadašnjost: 

Zamislimo prosječnu obitelj od oboje roditelja i dvoje ili troje djece, od kojih je jedno - drugačije. Ne sluša vas, ignorira, povlači se, više vremena u sobi sa knjigama, nego vani s drugovima. Oca razbjesni sam pogled na njega, te je zbog svoje i njegove sigurnosti, češće vani nego u kući. Mati trati više vremena obilazeći iscjelitelje da bi mu pomogla, ne mareći što zanemaruje ostalo potomstvo. Sva djeca mu se rugaju, onda kad ga ne izbjegavaju. A onda se neka dobronamjerna duša sjeti da nije možda mali - Lud, ovi Beethoven: 

- Pa pusti malo, pa vidi. Pa svi su ti genijalci tako. 

Pa krene u nabrajalicu, od slikara umjetnika, svetaca blaženika, privatnih detektiva forenzičara, IT stručnjaka, multimilijardera tipa Muska i Zuckerberga. 

Ali oni su svi imali podlogu. Podršku obitelji. Poglavito majke. 

Bojim se ovdje napisati, ali za zdravlje i za dobro svih vas (i nas) koji sebi možda slično umišljate: 

Kad vas se gleda i promatra i proučava i analizira, ma bilo to s najboljim namjerama, dakle onima koje vi smatrate najboljima ili oni, dajete li sve od sebe, ili se fokusirate više na promatrača? Ako možda i ne s ciljem da mu prozrete namjeru, pa krenete u udovoljavanje ili u izbjegavanje, a ono da se što prije uklonite svoj toj nenadanoj pažnji. Razornoj pažnji, tako ju osjećate jer radi nje, upornog zurenja da se nešto desi, odgađa sve ono što bi se desit trebalo, i što se dešava, ali vi to propuštate nastojeći se ukloniti mogućoj opasnosti. A zurenje je uvijek nagovještaj opasnosti. Najprije nešto zarobite pogledom, a onda posežete rukama ili nogama. Ne zuri se u nešto da bi se ostavilo na miru. Osim ako niste fizički od rođenja slijep. 

Velike nade obično postanu velika razočarenja. 

Pa zašto onda ne bi postali makar izgovor za lijenost. Za izbjegavanje stvarnih odgovornosti. Stvarnih stvari i poslova: da budete doma i da skuhate ručak, da počistite kuću i da obrišete nos djetetu. A ako ste dijete da se potrudite naučiti obrisati ga sam, kako se pristoji.  

Umjesto toga, čitave kolone ljudi radije biraju zadovoljstvo biti boljima od bolesne djece. Otac po teretanama. Mati po ambulantama. Sestre i braća, ko po kozmetičarkama i šminkericama, ko po sportskim terenima, fakultativno i amaterski, hobistički i rekreativno, ne profesionalno. Bi oni, al ne mogu zbog brata.