čemu služe ruke (19)

- da uberu, proberu, saberu pa nahrane gladne

Kad god jedem neku jednoličnu hranu, dakle, na onu mislim, koja je zamišljena da bude komadićasta i ista, dakle svaki od tih komadića mora biti iste veličine, oblika, boje i težine, tipa zrnaca graška ili riže ili čak trešnje, zrnca šipka ili sjemenke ili kikiriki, samo što ste vi kuhar a ne majka priroda, dakle, kiflići, njoke, mlinci, fritulice, pomfrit... uvijek gledam da pojedem prije one komadiće koji mi se čine polomljeni, suhi, otkrhnuti, nagoreni ili krivi, tako da ostanu oni koji su lijepi i cijeli. Za sjeme. 

Namjerno ovako odvajam sirovo od skuhanog, sprženog, pečenog i za konzumaciju spremnog, a sad ću vam reći zašto: 

Ako ste ikada sami ljuštili kikiriki, vadili bobice iz ljuski, čistili šipke, penjali se na drveće da dohvatite trešnje, onda znate koja je to, u isto vrijeme muka i u isto vrijeme radost, bilo da se mučite ili radujete za samoga sebe, dakle, verete se po drveću da biste dohvatili baš tu jednu trešnju koja vam se učinila najsjajnijom i najrumenijom dok ste je samo gledali sa zemlje. Baš tu jednu posebnu, ili barem jednu, kad ste već gore, a ruke vam trebaju da se držite za granu da ne biste opali ko list u listopadu. Bilo da se mučite ili radujete za čitavu množinu nepoznatih ljudi, koji će se nahraniti i(!) vaših ruku djelom. Bilo da pakirate voćke u kesice u velikom tvorničkom pogonu, ili ih ručno berete na velikoj plantaži koja se baš ručnim branjem reklamira i na tržište probija. 

Kad je golo preživljavanje ili ekstremna glad u pitanju, dobra vam je svaka. Čak niti ne mislite da biste je mogli svrstati u kategoriju "jednolična" kako sam otpočela s ovom dugom pričom. 

Ali kad ih gledate onako na kupu, zrno po zrno, svako je isto, oh ne! opet isto, onda si možete priuštit biranje. E sad pričamo o pripremljenoj hrani. Bilo da ste ju pripremali za sebe sami te imali priliku potajnog grickanja, rečenog kušanja treba li još soli, treba li šećera, bilo da vam je servirano nešto što je netko drugi pripremio isto tako tajno. 

- Ajde draga, uzmi, nemoj se sramit 

Ne znam kako vi, al ja budem oprezna. Ili nešto ne valja s jelom ili s djelom. A onda, obično kuharica sama pojede najprije ono što je stavila preda me, a tek onda sramežljivo lacne i ono što je pred njom. Tada obično histeričan cerek najavi prisutnost lika od autoriteta, te zaključak s kojim se svi slože da je bolje bit snalažljiv, nego sramežljiv. Lažno sramežljiv. 

- Bi tvoja gusca, al se glava pravi fina. 

Nije, velim, sramota, niti znak da ste mrgud kojeg nitko ne poziva na društva, to što više volite pojesti svoj objed u svom miru sami. 

A kad se to desi, vraćam se na početak, tada biram pojesti prije one kolačiće, krokete, popečke, polpete, njoke, mlince, frigane girice, koji mi se čine neujednačeni. Tako da bi ostalo što više onih koji su na izgled lijepi. Tako da, ako se i pojavi netko tko misli da stražari, provjerava, kontrolira pa ispostavlja račune dragom bogu ili tko već prati, da vidi samo lijepe, i da im prione. 

Eto tako ja to gledam. Pa makar i te lijepe na kraju smazala ja sama. Ruku na srce, je li ikad ikom sveti Petar bradom došao na ručak. A sveti Niko, rečeni Djed Mraz? Ali jednog dana možda dođe. 

'Ko to može znati?! 

 

I sad u kontrapoziciju, jukstapoziciju štogod, jer znam više onih koji bi se bili spremni i svaditi za što ljepši komad brašna i vode prženog u ulju, znam za, dakle, čitavu vojsku odraslih i djece kojima će ruka prije potegnuti za ujednačenima, pravdajući sitničavost već dobro poznatom: 

- Ne znaš ti šta ti je to. A nu ove, ista ko na slici! 

Da ste, dakle, Kviki ribica ili štapić Bobi, tvornički pakirana u kontroliranoj atmosferi, nakon što ste izrasla na klasu, umivana kišom i zrela na suncu, težila ka nebu, pa strgana s klasa, na sitno samljevena, miješena i umiješana s još nekim mrvicama, neke budu ljute, neke budu gorke, neke budu slatke, neke grizu, neke hlade, a ima i onih koje mirišu baš fino, pa pečena i pržena, i zapakirana u velike kutije ili vreće s kojima se i ne mora baš nježno jer nitko nije nalijepio znak da je sadržaj fragilan, lomljiv ili - opasan! po život, pa vas neka grabežljiva ruka samo saspe u ždrijelo bez dna, da biste završili u kartonu kao dijagnoza "probavne tegobe". Pa da vas se pita, biste li radije da ste polomljen, nagoren, slijepljen za još jednog istog, onaj na kojeg se nalijepilo previše soli, čudno savijen, prepolovljen, zdrobljen, ako će vas takvog radije odabrati neka pažljivija ruka? 

Ilustracija je objavljena u sklopu projekta #SaveSoilSecureFuture #AllHandsForSoil s popratnim tekstom: 

Kako jedemo, još je važnije od onoga Što jedemo. 

Take a moment. Say the grace.