Ova saga koja govori o svim mojim štapovima je zapravo priča o kompleksima koji se ne moraju ticati samo mene i činjenice da mi alatka, oruđe, pomagalo, nazovite ga kako vam se svidi, daje identitet, označava pripadnost klanu i osigurava preživljavanje, ali svakako mi pomažu da osvijestim okolinu u kojoj se krećem. Da se ispravim prije nego zazvučim nelogično te me se pogrešno protumači, ne osvještavam ja nikog van ni osim sebe, ne educiram niti ne obrazujem, nego se ja sama, lakše snalazim u prostoru i u vremenu u kojem sam zatečena, te sam tako, lakše se snalazeći, manji teret, ako ne i olakšanje. Jer, znate, obični uče oponašajući. U nešto grubljoj varijanti, ne znaju bolje nego prekopirati ono što im se učini dopadljivo ili vrijedno.
Eto tako, ova nova susjedica imaše običaj izać na balkon kad obavlja privatne ili povjerljive razgovore i punim glasom, tako da se zna s kime se ima posla naglasiti da ona...
- Ja kao liječnica, zaposlena na vrlo odgovornom mjestu pri domu zdravlja... pazi, pazi, pazi, meni je kolektiv dao povjerenje, kao liječnici, zaposlenoj na vrlo važnoj poziciji...
A onda vas kao slučajno opazi da ju gledate i slušate, pa se medeno nasmiješi objašnjavajući s kime to velevažnim s druge strane razgovara i o komu i o čemu.
Zacijelo je tako i moja doktorica, ono kad su počeli ti moji "problemi na poslu", nazivala i ovog i onog da me Šerlok Holmsovski provjeri, lažem li joj, i ima li smisla da mi pomaže i izlazi u susret, ili da me ostavi komisijama na nemilost.
Saga o mom iskustvu zdravstvenog sustava je jednostavnija od ove sa štapom:
Stari liječnik koji me je uzeo nakon što sam izašla iz kategorije školske i ušla u odraslu dob, je poznavao obiteljsku anamnezu, i djed i baka su bili upisani kod njega. Kad je otišao u penziju, još je uvijek tamo bila njegova Sestra Vinka, a ruku na srce, sestre i jesu te zbog kojih ste kod ovog a ne onog doktora: one vam zavijaju rane, čiste prišteve i uši, vade krv i strpljivo slušaju. Kad je otišla i Sestra Vinka, odjednom shvatite da vaša dobra i pomalo zbunjena doktorica, nije zbunjena jer je prepristojna, sramežljiva ili prepametna, nego zato što nema pojma što u stvari radi.
A sad ću vam reći i kako se sve odvijalo na mom primjeru sa štapom:
Dođem joj, tako po prvi put, po recept za štap.
Ne znam kakva su kod vas pravila, ovdje se štap izdaje na recept liječnika opće prakse, ne treba vam preporuka specijaliste niti stručnih tijela, uz obrazloženje da vas vaš obiteljski liječnik poznaje najbolje i može uputiti najbolje. Okulisti i oftalmolozi vam gledaju samo oči ili čak samo jedno oko, ovisno koliko ih imate i na koliko ih prijavljujete tegobe, dočim ova opće prakse vidi i sve ostale nalaze i jedina ima uvid u cjelokupnu (zdravstvenu) sliku. Bijeli štap pokriva, dakle plaća, zdravstveno osiguranje, koje pak plaćate vi sami. Recept liječnika vam treba, realno, zbog dojma nekakve sigurnosti i jamstva nekakvog povjerenja. Ne može baš svatko hodat okolo sa štapom i krivo se predstavljat, razumijete?
(ali može vikat sa balkona)
I dođem ja tako, po svoj recept, i ona spremno prione za računalo, jer je sad sve usustavljeno i nema više preko veze i na lijepe oči, jelte, he he, digne glavu i kaže mi:
- Neeeema.
- Kako molim? - iznenađena priupitam.
- Nema šifre.
Moguće da ju je prestrašio muk sa druge strane ili staklen pogled u mojim očima, jer je poskočila:
- Pričekajte draga, idem se posavjetovat s kolegicom.
Ode, vrati se, opet nešto kljuca:
- Evo draga, koji ćete?
- Bijeli. Sklopivi. Da u torbu stane.
- Mhm hm hm. Evo ga. Da vidimo. Neeeeema.
- Kako molim?
- Pričekajte draga, strpite se. Idem vidjet s kolegicom.
Ukratko, kolegica je sestra na šalteru i svi koji su bili tamo su mogli vidjeti i čuti kako joj ona ona ona tamo opet! pravi probleme.
- Ona Njoj! Stara stvar, budi dobar, grizi govno, stara stvar.
Svi su, velim, mogli vidjeti i čuti, oni neuki i oni koji nešto znaju, oni koji sve poznaju i oni koji pretpostavljaju da znaju, da je podla sestra jadnoj doktorici otvorila stranicu sa ortopedskim pomagalima a trebalo je s tiflološkim.
- A šta joj je? Malo kao slabo vidi, pa se umislila! Ko da ja vidim dobro!! Jelte, a šta vi kažeteeee?
Ovakve stvari doznate tek naknadno, i ne od osobe s dobrim namjerama.
Ali nije ovo saga o povjerljivim podatcima, ni o povjerenju. Ne možete nositi štap a da ga se ne primijeti, ako mu je svrha baš ta: da, naime, glasno i jasno pokaže svima i ljudima, tko ste i od čega ste.
Da imate, ajde!, jednu slijepu osobu na popisu potrošača, i da vam ona dolazi sama, bez pratnje, biste li pomislili da nešto nije u redu s njom, ili s pratnjom, ili s društvom u cjelini, ili da je sustav možda negdje pogriješio u procjeni?
Sustav je dobro procijenio: mi smo bezopasni, i treba nam zaštita. Bilo kakva
Eh, vidite sad ne znam, ali pada mi na pamet, je li to svrha pasa vodiča, da vas štite mislim, od mogućih napadača?
Al pustimo to sad po strani, u ovu priču ulazi još i moje lutanje po gradu u potrazi za apotekom(?), radnjom koja bi priznala moj recept. Opet me je draga doktorica uputila u ortopedsku umjesto tiflološku. Opet su me tete apotekarice(?) gledale sa sažaljenjem:
- Jaaaadna, pa zar joj nema 'ko?
- Ima. Ali meni je važno da napravim sve sama. Odnosno da vidim što sve mogu sama.
Jako lijep uvid u sve one stvari, situacije i probleme, koje je morala prolaziti moja jadna mama. A zašto? Izgleda da se oni ne bi osjećali jadno.
Vidite li i vi u čemu je stvar?
Zalijepi certifikat, markicu ili flaster, pa misli da si time postigao nešto. Postao nešto. Učvrstio položaj.
No comments:
Post a Comment