čudo od djeteta

Prodigy je film koji sam nedavno pogledala, o devetogodišnjoj djevojčici koja čeka izvršenje smrtne kazne zbog ubojstva majke. I razlog posezanja za rječnicima od koji svaki drugačije definira neprevedeni naslov filma. U englesko-hrvatskom, prodigy je čudan i čudesan znamen, u latinsko-hrvatskome, strašilo i nakaza. U rječniku stranih riječi označen je kao nešto čega se treba s gnušanjem kloniti ili makar odmaknuti sa zdravim oprezom. 

A ova je curica čudo od djeteta, koje zna i koristi jako puno riječi, neprimjereno svojem nježnom uzrastu. I čija se super moć pomicanja predmeta snagom misli, očituje tek kad je odvežu iz luđačke košulje. (Koja korist od telekineze?)

U prostoriji iza jednostranog ogledala je njen rođeni otac, spreman da je ubije, otvori i preda znanosti, da bi učeni ljudi vidjeli od čega je sazdana, što joj je unutra, ima li srce, dušu. Kakav joj je mozak. 

Od malenih nogu, dakle, radite na sebi, jer vam stalno daju na znanje da nisu zadovoljni vama, da možete bolje, da morate bolje, da morate biti najbolja od sviju. A onda se prestraše ostvarenja svojih vlastitih želja i nastojanja da vas strahom i sramom, strašenjem i posramljivanjem, prijetnjama i izrugivanjem istešu u najbolju od najboljih. 

Pogrešan način. 

Da su to isto radili s ljubavlju i pažnjom? 

A kako se to teše nekog s ljubavlju i s pažnjom? 

S ljubavlju bi vas trebali pustiti da narastete onako kako bog u vama hoće, i s pažnjom promatrati kako sve raste skupa s vama. 

Sjećanje koje je ovaj film otvorio, pronađeno u tuđim riječima, sažimam ovako: 

"Najviše se voli ona domovina koju smo izdali, ona žena koju smo prevarili, ono dijete koje je uvelo poput cvijeta pred našim očima." 

Otac je ubio majku i prebacio krivicu na dijete. Možda nesvjesno, možda nenamjerno, ali vrlo spreman prebaciti krivnju. Tko će povjerovat da je onako sitno i fragilno biće, sposobno i snažno tako zamahnuti. Ima super moći, sva je vražija. Demonski okot. Vidi joj očiju. Slušaj što to govori. I kako. Nema ništa dječije u njoj. Ništa nevino ni čisto. 

Nisu to čista posla. 

Moja životna priča. 

U isto vrijeme, žene drže otrov za mrave u dječjim sobama. Otrov za mrave je njihov "lijek za sve". 

- Kad znaš da će podivljat, stavi mu malo da ga spusti. Neće ti njemu ništa bit. Nu, kolki je mrav, a kolki je čouk. 

Pa trči na hitnu. Nek vidi koliko mu vridiš i šta bi bez tebe. - tako je rekla žena u čekaonici. 

Sve one to rade. Nema drugog načina. Neće niko na dite dić ruku. Ni glas. Kad ga pogleda onim očima. Ko lane. Ako ne lane. A ako lane, a šta dite zna, pusti ludu nek govori. Je li, moja? 

Kad se sve zbroji i oduzme; učite riječi. Učite ih puno. Naučite puno. Svo to skupljeno znanje će izać na dobro u svome momentu. Makar i ne znali što ćete sa njime. Kako, kad ne znate ni što se od vas hoće, kamoli od riječi koje akumulirate. U danom trenutku da zakamuflirate poznatu prazninu praznika punog poznanika. 

Djevojčica iz filma je, s puno suza priznavši krivicu, ipak preživjela. Ostala je demonska aura, ali dječja ljupkost je naoko prevagnula. U posljednjoj sceni, ona i psihijatar igraju šah, i on pobijedi. Odrasli, postariji, visoko obrazovani muškarac kontra čuda od djeteta, eto makar u filmu s oznakom SF, na koncu je bolji.