mrze li vas bez razloga?

Osho je rekao, odnosno, od njega sam to prvi put čula, da je mržnja kao emocija čišća od ljubavi. Da ju osjećamo na iskreniji način. Jer nas nitko nije učio kako se mrzi, niti nas itko prisiljava na nju. Dočim se uvijek nađe netko tko će znati točno izmjeriti tko koga više voli, zašto i zbog čega. Govoriti opetovano pametnim glasom punim razumijevanja i sažaljenja, da treba ZNATI voljeti i ono ružno jednako kao i ono lijepo. Uopće, učit će vas, nemilosrdno. 

Na stranu sad s tim da uvijek ima i onih koji se ne stide bacati blato i kamenje na skupine ljudi koje smatraju svojim krvnim neprijateljima ili - nevrijednima. To nije mržnja. Nije emocija. Možda prije reakcija na kakvu kolektivnu traumu. 

Strah. 

Strah je suprotnost ljubavi. 

Nerazumijevanje rađa strah. 

Zbog toga se svi trude poučiti nekoga nekoj svojoj istini. Podizati svijest. Otvarati oči. 

Iz straha da ga ne zatuku. A tih istina ima isto toliko koliko i ljudi. 

Eh da je strpljenja: vidjeli bi da nikog nije briga jer nitko ne voli nikog, uključujući sebe, i da tako treba biti, da smo po tome svi isti. 

Sunce izlazi i zalazi svakome isto. Dan se rađa i umire svakome isto. I voljenima i nevrijednima ljubavi. I ljudima i biljkama. Ne zato što nas voli ili zato što nas mrzi. 

Jednostavno je to tako.

što prilazim bliže, to bolje vidim koliko sam daleko

Troje nas je, ili više, na istoj terasi, sa iste udaljenosti se divimo istoj panorami: 

Jedan od nas vidi pješake koji se vuku lijeno i bez volje, mislima još uvijek na mjestu s kojeg su se zaputili, vrteći još uvijek razgovore koje su se potrudili izbjeći. Svakome po oblak iznad glave ... 

Drugi od nas vidi semafor u daljini, koji dulje drži žuto no zeleno, i računa kako je 'zeleni val' bjelosvjetska prevara, ili mit!

Treći vidi planinu u daljini, više sivoplavu no zelenu, ali boja nije bitna, bitna je kontura koja nije nego div koji se odmara ...

Netko će podići glavu i opaziti nebo. Brojeći oblake. Dajući im imena kojih se sjeća iz školskih udžbenika. Možda neko i pogodi. 

Njega ćemo nazvati sanjarem. 

Nekome će smetati svjetlo i glasno će uzdisati za zalaskom koji ne dolazi. Ne još. Nikad kada treba.

Taj će biti romantik. Nikako depresivac, niti zanovijetalo.

Možda će se netko sjetiti da su gore zvijezde, al' da još ne gore, čekaju noć da bi se upalile. 

U mraku se sve bolje vidi.

💜

 

glu-glu

- Niiinooou, Niiinouuu - sad, maločas, susjeda doziva dijete - Glu.o moje, jesi, jesi, da da dadada milo moje, ti su glou, jesi jesi, glou glou 

Tako slatkim glasom. Sigurno da vrti glavom, unoseći mu se u lice. Kako već žene umiljato mogu i znaju. 

- Jadan ti je majko mila moja. Ništa taj ne razumiiijeee. - ovaj dio je za publiku. 

Za slučaj da ni vi ne razumijete lokalni govor ili da ne možete naslutiti o čemu se radi: djetešce zacijelo ima senzornih poteškoća i majka ili čuvarica mu, se na taj način tješi. Da, tješi sebe, jer djetetu ne treba utjeha. Još ne. U ovoj dobi još ne. 

Smiješno je, iako je žalosno, s kolikom lakoćom ljudi, nespremni prihvatiti da nešto ne razumiju, kad već ne žele, ne će ili ne mogu učiti, prebace svoju frustraciju na one koji su nesposobni braniti se. 

I to smatraju prirodnim, normalnim i bogomdanim. 

 😎

Prijateljica, koja je dulje i dublje u 'međuljudskom' kaosu od mene kaže, da joj je sve teže odšutjeti to da ju ljudi gledaju samo kao ONO što se je i njima moglo dogoditi, ali HVALA Bogu - nije. 

Njima samima, ili nekome tko im je blizak i drag. 

- A kako znaš da nije? 

Moji roditelji još uvijek ne prihvaćaju moj 'hendikep'. Dok su oni bili glavni, činili su sve što su mogli i nemogli da me poprave. Oni su uvjereni da sam tvrdoglava, svojeglava i na svoju ruku. Sve, samo ne slijepa. 

Svatko se pokriva onako kako može. 

Meni bi bilo teško prihvatiti da živim u okolini u kojoj prevladavaju idioti. Pa ih tretiram kao jednake sebi. 

Razlika je u tome, što bi oni mogli zatvoriti oči pa vidjeti kako je to kad ti nitko ne da jasne upute, što te okružuje i što se od tebe u tom okruženju očekuje. Ali to neće napraviti niti ako ih umiljatim glasom zamolite. 

Razlika, ili sličnost? 

Navlačenje tuđe kože je opasno u smislu toga da, ako se dulje vrijeme uživljavate u nečije stanje uma, ono neprimijetno može postati vlastito vaše. ( Zato ja pazim s kim se družim :D )

Ali teško da ćete oslijepiti zauvijek, ako na tren zatvorite kapke, oglušiti zauvijek, ako na tren začepite uši, onijemiti zauvijek, ako se ipak uspijete prisiliti da nešto odšutite.

- Glu-glu, jeeesii, jesi jesi jesi, ti si malo glou, mhm,  ahaha, ti si, da da dadada

astronauktinja obojene boje kože

Ide li i vama na živce ona politička korektnost u izričaju, bez pravog razumijevanja i bez da ju stvarni život poštuje i slijedi? 

Ne znam je li pitanje dovoljno razumljivo, pa pokušajmo ovako: 

Ocu gluhonijeme djevojčice zvuči uvredljivo kad netko njegovu kćer nazove djetetom s posebnim potrebama, te piše pisma prema Institucijama da se naziv službeno zamijeni onim o "djetetu s posebnim sposobnostima". 

Mi ne znamo imaju li djeca koju smo ranije nazivali debilima, invalidima ili anđelima, kakvu posebnu sposobnost, ili ju tek pokušavaju razviti, možda njihovi roditelji to primjećuju i znaju, a možda riječi ne znače ništa. Možda riječi govore više o onima koji ih izgovaraju, nego o onima kojema ih izgovaraju s određenim namjerama. 

Ili još bolje: 

Crnac, slijepac, fizikalac su činjenični opisi stvarnog stanja stvari. Crnac je čovjek koji ima tamniju kožu od naše. Slijepac je čovjek kojemu je oštećen osjet vida. Fizikalac je čovjek koji radi težak fizički posao. Da ne bismo morali izgovarati čitave rečenice, radi uštede vremena i energije, domislili smo se samo toj jednoj riječi. Kako se dogodilo da su postale uvredljive, mislim da nitko ne zna. 

Crnac je Afro-Amerikanac. Pazite na velika slova. I da, čak i ako nikad nije bio u Americi (kojoj, molim?), niti u Africi. 

Slijepac je osoba(!) s oštećenjem vida. 

Fizikalac,... Hm, da vidimoooo: stručnjak za atomsku fiziku? Ma dajte molim vas! 

I sad, zanimanja, koja su otkad postoje bila prikazivana kao jako teška, zahtjevna i samim time prestižna, te su ih mogli obavljati samo naoko savršeni ljudi, počinju širom otvarati svoja vrata ljudima koji donedavna nisu bili smatrani baš savršenima. Dapače. 

Granice se brišu. Ne vidi se razlika u veličini, boji, rodu ni spolu. Sve je jedno. Ili "svejedno"?

Najprije smo imali ženske učitelje, pa liječnike, advokate i inženjere, a evo ga na! sad  imamo i žene-astronaute. No, nije ni to baš sve; neka budu i crnkinje i mulatkinje i kojegod i kakve god da. 

Ne znam kako vama, meni to više sliči na pranje, ribanje i tuširanje nečiste savjesti. 

Također je i lijepa potvrda da ta i takva zanimanja i nisu tako prestižna i važna kako ih se javnosti predstavljalo. 

Lijepi ljudi ljepše lažu. 

alopecija i vitiligo protiv gospođe sljepoće

Aboriđini malog mjesta u koje smo odlazile na terapije bioenergijom su znali govoriti da smo putujući cirkus. Freak show!

Ali na djecu su svi slabi. Makar to bila djeca koja izgledaju - bolesno. 

Pretpostavljam da bi im se objasnilo da nismo nositelji nikakvih zaraza, te da će od nas dobro zaraditi i u vrijeme kad nije ljetna sezona. Da smo svi dobro potkoženi. Pa se nisu bacali kamenjem. 

Sjećam se detalja kad je djevojčica s alopecijom zaželjela otić do dućana, ali se bojala lokalaca pa je nagovorila mene. Ona, znate, na prvu izgleda čudno. Ja na prvu izgledam obično. Ali ona se u prostoru kreće bez problema. Komunikacija s drugim ljudima bi mogla teći bez problema. Kad drugi ljudi ne bi imali oči da vide da ona nema kosu, obrve ni trepavice, pa se uspaničili i pretvorili svoj strah u gađenje, ili bijes. Ili sažaljenje. 

Svaku od navedenih emocija ja znam pročitati kao neugodne. Iako ne znam što im je uzrok. Naučili su me da mislim da sam uzrok ja. Razumijete? 

Ušla sam u dućan, znala sam što želim, što hoću i što mi treba. Imala sam novce. Znala sam ih prebrojiti. I znala sam da neću imati pomoći sa strane. Obratila sam se prvoj osobi koju sam osjetila u blizini: 

- Molim vas... 

Šutjela je. 

Tišina je bila jedina koja je ostala u prostoriji, pa sam uskoro izašla i ja. Jednako polako, tiho na prsima. Nakrivljene glave i s jednom rukom napola u zraku, a s drugim dlanom prema podu: 

"Kad bi čovjek znao kad će pasti, bio bi spreman na to." 

Uvijek sam spremna. 

Moja mama i alopecijina mama su dugo vremena nakon toga prepričavale taj događaj kao dokaz da je Alopecija pametna a ja da to nisam. 

Činjenica da ona samo treba skupiti hrabrosti za ući u dućan i uzeti sa police to što joj treba, prema činjenici da na svijetu postoje ljudi koji vam neće pomoći onda kad bi to mogli čak i ako ih lijepo zamolite, tada mi se i nije činila toliko strašnom, koliko spoznaja da su sve tri bile prisutne u prostoru koji je zjapio tišinom. Tako neugodnom da sam pobjegla. 

A onda sam, puno godina poslije upoznala lika s vitiligom koji je svoje kožno oboljenje stavio u suodnos s mojim senzornim problemom. I ja mu ispričam ovu dućansku "anegdotu", jer meni je svejedno kako te drugi vide, ja te vidim ugodnoga ili neugodnoga, što ovisi o emociji koju ispoljavaš, a on veli: 

- Ni i je to o isto. Ona može stavit periku i zalijepit trepavice, a kako ću ja pokrit cijelo tijelo puderom? 

Ili pustit kosu? Do kolena.

Ima nas stvarno svakakvih!

dom, kamp, logor

Travanj je mjesec svjesnosti o autizmu. Plava je zaštitna boja. Kao što je roza za rak dojke, a crvena za mozak. Nije loše biti slijep na boje. Ako se njima boje - neizlječivosti. 

Plinije stariji je rekao da svaka bolest može imati samo dva ishoda, ili se oporavite nakon petnaestak dana, ili umrete. Sve što zovemo kroničnom bolešću, nije bolest!  

Sve je, i svi smo, počeli od točkice, na koju su se nadodavale nove. Kao u dječijoj pjesmi. Srce se sastoji od nekoliko klijetki. Na malom je mozgu izrastao veći. Dajte nam šansu, a ne odmah na nož. Preživjeli smo i gore. 

Prave nadogradnje se dešavaju iznutra. 

Umjesto toga, činjenicu da danas živimo dulje no ikad prije, rješavamo na način da produljujemo školovanje. Prije pedesetak godina, osnovna je škola bila dovoljna, danas svi jure doktorate. Ne zato što smo se najedanput propametili, nego zato što ne znamo kako ni čime inače ispuniti vrijeme. Boravci u školama i u knjižnicama, najmanje je zlo. 

Sve je sređeno, sve je obezbjeđeno. Nitko više ne zna kako zaraditi novac, ali svatko zna kako ga isprositi. 

Svi misle da rade više nego što se vrjednuje. Svi misle da vrijede više nego što im piše na papirima. 

Svatko nosi svoju protezu. Vrlo ponosno. 

Zato pitam: Čemu žurba s ranim dijagnosticiranjima? Djetetu samo treba malo više vremena da odraste. Prilagodi se. Upije iz vanjskog svijeta, sve što samo upiti može. 

Uostalom, na osnovi čega, neka stručnjakinja za ovu NOVU bolest, može znati da vam je dijete austistično, i da će mu život biti takav i takav? 

Ne uspostavlja kontakt očima? 

Ne gleda vas bistro, i ne prepoznaje da ste mu vi mama i tata? 

Možda vama treba terapija, a dijete da pustite da odrasta svojim tempom? 

Navodno nema dovoljno kadra, nema dovoljno prostora, nema dovoljno novaca, koliko ima tih s tim poremećajem, iz te palete jelte, spektar vam je to cijeli. 

Ako smo stvoreni svi na istu sliku boga, znači li to da svi trebamo upadati u isti kalup? Koji kalup, čiji i kakav? Ako boga nitko nikad nije vidio. 

- Potrebno je izgraditi kamp za autističnu djecu - plakala je jedna majka - Kad završi škola, oni nemaju gdje, oni su prepušteni sami sebi. 

Jasno se mogu sjetiti, iz perioda odrastanja, da je to bilo jedino što me je zanimalo. Da svi napokon odu, da me prestanu tretirati kao čudo(vište), da mi daju mira. Da samo budem. 

Nešto mi govori da je baš ovako počeo fašizam na mom otoku.

nedodirljivi

Nedodirljiv sam ako me ne želiš dodirnuti, ili ako me ne možeš dodirnuti. Izvan dohvata sam: