mrtve oči

Jedno je kad to kaže unezvjereni teoretičar, a drugo kad to čujete od nekoga tko vam je blizak. Pa to, da postoje ljudi čije su oči mrtve. 

- Većina današnjih političara, u stvari nitko od njih nema bistre, zdrave oči!! 

Bistre i zdrave su, to se podrazumijeva, ovakve kao što on ima. A mrtve su ove koje gledaju u prazno. Gledaju te ali ti vidiš i znaš da te ne vide. Ti njemu govoriš nešto, ali on te ne čuje. I koliko god da ti njemu objašnjavaš i tupiš, on te samo blijedo gleda. 

Raspravljali smo puno puta o različitim dimenzijama postojanja, o još nekim; osim gore-dolje, naprijed-natrag, lijevo-desno, postoji i unutar-van!.

O onome što ljudi zovu "gubljenjem u vlastitim mislima", samo što ni misli nisu vaše, niti ste se izgubili.

O iznenadnim preplavljivanjima davno zaboravljenim emocijama, koje nisu ni davne ni prošle ni nezapamćene. I onima za koje okoliš nema sluha. 

Ali ne. Ako isti tren ne odreagirate onako kako to on očekuje, vaše su oči mrtve. Vi ste mrtvo kljuse. I vrijeme provedeno s vama je "mamuzanje krepane kobile". 

Zbog čega bi netko, da priupitam ja vas, gubio svoje vrijeme s nekime tko gubi svoje vrijeme s vama? 

Ja nemam izbora. Noge bi htjele otrčati u suprotnom smjeru. U bilo kojem, samo što dalje. Ali fizičke oči vam trebaju da vode. 

Ja nemam izbora. Da, baš ko kobila, gdje me vežeš špagom, tu moram stat. 

A što ti tu radiš? Što ti gubiš vrijeme sa mnom? 

- Nema ni on izbora, draga. Svi su već pobjegli. A ti si mu sigurna.  

Ponekad mislim da je moja dužnost buljiti u ljude svojim slijepim očima. Čisto da vide s kim imaju posla. Da se usude krenuti na svoje putovanje. Da vide od čega su napravljeni. Kamo će ih njihov put odvesti.