Ovako to ona ispriča:
- Bolila me ruka pa nisam mogla radit po kući, a vidim sve mi šporko. I uzmem samo malo vima za oprat lavandin, kad ono nešto ko da me gurnilo s leđa, svom snagom sam tresla glavom u lavandin. Opće ne znam šta mi se desilo. Ničega se ne sjećam, valjda sam izgubila svijest. Kako to najedanput, stravična bol. Ko da se prišulja..Skroz iznenada.
Svi smo mi slijepi na svoj način. Biramo što ćemo vidjeti. A čemu ćemo naknadno smislit opravdanje.
Obično, zbog mira u kući, odlučimo vidjeti sve isto kao ona osoba koja "vodi glavnu riječ". Ili ostavlja takav dojam.
Znate onu školsku: tko se prvi složi s vama, taj je najpametniji.
Prva dvorska dama. Najbolji prijatelj. Osoba od povjerenja. Ona na koju se uvijek može računati.
Dvorske lude ulogu, dobije onaj tko ne može ne izreći da on sam vidi nešto drugo.
Satiričar. Ili naivac.
Dežurna budala. Ili dijete nevino iz Careva novog ruha.
Liječnica ju je poslala na snimanje, i nisu joj falatibože, ništa našli, nema zla. Ruka je, doduše, natučena, to je još odprije bilo, ali falabogu nema loma.
Kaže, sva hepi, govori:
- Kako su prije bili davali one velike crne plastične slike sa rtg-a, pa si mora pazit da se di ne škorca, jer ti onda neće specijalist moć točno pročitat šta vidi. A sad sve fino, gospodski, daju ti na cd-u..
Inače, bolnica ima obavezu prijavit nadležnim službama ovakve slučajeve očitog obiteljskog nasilja, ali to nikad ne čini.
Dapače, ako se obratite tražeći pomoć, reći će vam "raspitajte se sami" ili "svaka preporuka bi bila kontraproduktivna pogotovo sad kad se osijećate ranjivo",
- Da se ne osjećam ranjivo zar bi tražila pomoć?
Kako nama sustav izlazi u susret, a mi o njima tako.
No comments:
Post a Comment