čemu služe ruke (18)

- za igranje igara, sportskih i društvenih 

Često gostuje na lokalnom radiju, jedan trener nekog od timskih sportova, ne znam sad da li rukometa ili vaterpola ovdje su i jedan i drugi sport jednako popularni i igraju se loptom, koji se specijalizirao za rad s djecom, a još ga nisu proglasili pedofilom. Ako je netko sposoban dobro izbalansirati društveni i radni i privatni život, zacijelo je osoba vrijedna slušanja. A možda se zna sa gazdom, pa pomažu jedan drugome. 

Ponekad se on sam javi u neku od emisija, predstavi se i apelira, na primjer na neodgovorne vozače koji se parkiraju na nedozvoljenim mjestima, ili na roditelje koji daju potomstvo u sport, s nadom da će zarađivat pare, ili ako treba uklonit neko staro drvo i zasadit mlado: "Ugodnije je pratit utakmice iz debelog hlada, nego ispod užarene tende...", ali dosta ga često zovu kad treba popunit minute eterskoga prostora. Čovjek je zanimljiv. 

A onda se dogodi intervju, i zato vam sad to i pišem, vezano za osobe s posebnim potrebama u sportu. A u te posebne su se brojili i sakati i ćoravi i gluhi, ali i oni s takozvanim mentalnim poteškoćama. I sad, što je to mentalna poteškoća? 

Na Twitteru je ta priča bila dosta glasna; ista ili slična stvar je ugurana u transgender perspektivu: navodno je neki lik, željan pobjede, slave i najvažnije od svega, zlatne olimpijske medalje, promijenio spol(!!!), samo zato da bi upao u tu i takvu kategoriju u kojoj će on biti najjači, a protivnici mu najslabiji. I navodno je i pobijedio. 

Ne znam je li priča istinita ili skovana za potrebe nečijeg dokazivanja, ali granica je tanka: sve što je sada stvarno, u početku je bilo izmišljeno. Od riječi, glasne reklame, do djela je samo jedan korak. 

I sad ovaj trener, osoba od poštovanja i od integriteta, govori kako je prava sramota da normalna i zdrava djeca nemaju ni volje ni prilike(!) takmičiti se i biti prvi, kad ih svaki invalid može dobit na potvrdu. Znači, ništa doping, ništa hrana za konje, čišćenje krvi i motivacije u vidu koverte ispod stola. Doneseš potvrdu da si invalid (ili žena), stave te u slabiju(!!) kategoriju, i vratiš se doma sa medaljama. 

Može bit da je to razlog, dakle činjenica da ljudi znaju za te i takve vrste prevara, što se paraolimpijcima ne priređuju kolosalni dočeci kad osvajaju prva mjesta, i što uopće nitko to niti ne spominje, eventualno dobiju člančić u papirnatom izdanju novina veličine osmrtnice. Veličine i tona. 

- Zadnja generacija koju sam trenirao - prisjeća se trener - je bila toliko kilava da kad bi im u facu rekao "pa je li sramota da onaj bez nogu bolje pliva/trče od vas!", nisu ni prstom mrdli. A roditelji gore na tribini pjene... Da je njima bilo šta je bilo vama... 

Meni je to bilo dovoljno da se surva ličnost od poštovanja u ponor bez dna, pred mojim očima. 

Regularne sportaše očito pogoni bijes. Vlastiti ili inducirani. Ovi koji svoj vlastiti bijes, iliti višak energije uspiju iskontrolirat, postanu vrhunski, a ovi u kojima se bijes provocira postanu trolovi, i to je mislim to.  

I sada, dođe kod istog radio voditelja, jedan naš poznati paraolimpijac, invalid pravi, rekla bi moja doktorica, "a ne ko vi", znači momak je u kolicima na guranje, i ovaj mu novinarski provokativno veli: 

- Ti si dosta zgodan momak, da si normalan bio bi visok, koliko, metar devedeset? Više? Koja šteta. 

- Dug sam sto osamdeset i šest. - odgovori mu ovaj mrtav hladan. 

ilustracija je napravljena za projekt #SaveSoilSecureFuture - handprints, jesen-zima 2024. 

objavljena je uz popratni tekst: 

Na povuci potegni, digosmo se s poda #SpasimoTlo 

Strong is not he who pushes you down, strong is one who lifts you up:

"lift me up, (dont) push me down" 

slatka sestra sna : sigillum XD

Sigillum XD je priča, ili roman u nastavcima, o slijepoj djevojci i autističnom dječaku, koji sam napisala kad sam bila dosta mlađa nego sada. 

Samoj mi je, nakon tako dugo vremena, bilo zanimljivo čitati, gotovo do mjere kao da ni nije moje. Mojih ruku (i uma) djelo. 

Posebno me razveselila potvrda da sam i tad bila vrlo #SaveSoil duša. I prije učlanjenja u #SaveSoilMovement, ili nagovještaja da će takvo što biti omogućeno.. :) 

Ilustracije i fotografije sam dodavala sada: sama, ja ovakva slijepa, klikajući sa svojih prozora, ili šarajući kažiprstom po touchpadu mojega travelmate-a. U Microsoft Paintu, besplatnoj verziji. S velikim veseljem. 

Nadam se najtoplije, najiskrenije i najnaivnije što možete zamisliti, da ćete i vi uživati bar malo. zato dijelim:  

slatka sestra sna : sigillum XD: Poglavlje (prvo) u kojem se u kratkim crtama opisuje, na koji način funkcionira "snažan pojedinac - snažna zajednica" krilatica, t...

Kliknite na reblog, pa samo hrabro (još 25 puta) na sljedeći post. 

čemu služe ruke (17)

- za strijeljanje, streljaštvo i streličarstvo 

Viljem Tel je trebao biti super heroj mog djetinjstva. Taj je bio toliko vješt sa lukom i strijelom da je, jednom prigodom, kad je bio prisiljen gađati jabuku na glavi voljene žene ili djeteta (tko pamti te detalje?), i to s povezom preko očiju, dakle, praktički slijep, pogodio u cilj točno po sredini. 

Kako sam stalno, ili često, ili u momentima kad je bio prisutan onaj najlajaviji lik koji širi vijesti o svima, s potpisom "znam ljude u dušu", na osnovi samo jednog okrznuća očima po personi, bila sa spomenutim povezima, to sam postala maltene živa verzija strijelca iz stripova. Čak do te mjere da je streličarstvo, nekako u tom periodu, i postalo najpopularnija i najtraženija izvanškolska aktivnost. Možda su moji roditelji to isforsirali baš zbog mene. Od toliko stripovskih likova, pa da Betmen ne bude najpopularniji, ili Miki Maus, ne znam. 

Nisam, naravno, nikada ni luk ni strijelu niti pušku cijelu, uzela u ruke, ali sjećam se da moja sestra jest, i dosta njenih vršnjakinja. I da je sve bilo toliko ovijeno tajnom, tipa "ne znaš ti kako je to super osjećaj, moraš probat..." bez pojašnjenja što to točno, da im nisam htjela niti blizu. 

I onda plač moje jadne majke, "Za ništa mi nije... Ne znam šta ću više..." 

Tako mislim ljudi provode svoje živote, gledajući tko što ima ili radi, i kako to oponašati. Pa se između sebe takmičiti, tko koga oponaša bolje. A onda, znajući ili misleći da ja ne vidim druge, neću imati čime ispuniti svoje vrijeme. Niti moći potrošiti svoju energiju na druge ljude. A što ima vrjednije od toga? I što ljepše, nego svoj život dat za druge? 

Oni zaista nemaju loše namjere, ali put u pakao je popločan njima. 

Nekako u isto vrijeme je također bila popularna koračnica, "U divljaka luk i strijela..." moram provjerit stvarni tekst i kontekst pjesme, o čemu je, postoji li, ili se opet radi o nečemu što je samo meni bilo podvaljeno... 

Jednostavno pravilo glasi: alat, rekvizit, oružje, bilo pušku bilo štap, smiješ uzeti u ruke tek onda kad možeš i znaš kontrolirati svoje vlastite ruke. i čitavo tijelo. i um. Inače si ti prvi koji će nastradat. Ovisno o moći rekvizita, ovisi i broj kolateralnih žrtava. (Ovo važi i za mobitele, kompjutere i profile na društvenim mrežama. Šteta može biti pregolema.) 

I onda, puno godina poslije, na nekoj od društvenih mreža upoznam tog lika, i prvo što me pita je: "Kako si vična streličarstvu?" 

I Arjun i Robin Hood i Vilijem Tell, mislim, u svoje vrijeme, nisu imali izbora. Povez preko očiju je, mislim, bio za paradu. 

Iako znam da postoje, da ih ima i da su dosta uspješni, baš slijepi pogađači meta. 

Da ih nije svrstao u kategoriju para-, svijet bi ih se plašio. 

A svi znamo kakav je svijet kada se plaši. 

Brani se, naravno, na sve moguće načine. Rukama, nogama, galamom ili bar komentarima, ovisno o alatu, oruđu i oružju kojim raspolaže. 

Tako da te kategorije, i ta kategoriziranja, mogu nekad biti dosta moćna zaštita. 

veronikin rupčić

 - Ja sam magistra! - gnjevno je kroz zube istisnula kolegica koju su u zbornici posjeli do mene. 

Nisam ni ja mogla birati gdje ću sjesti, iako je ravnatelj bio super ljubazan & pun razumijevanja kad mi je bio dopustio da se sama upoznajem s prostorom u kojem ću raditi. Dugo se, unutar kolektiva, prepričavalo da sam mu nakon jedne takve šetnje rekla da je u učionicama gorjelo svjetlo čitavu noć.

- Kako ona to može znat' ako je slijepa? 

- Čekaj, čekaj, čekaj, kako ona zna da je to bilo "čitavu noć"? He he 

Priče, čak i kada su zapisane, imaju tendenciju da promijene oblik, ton i značenje. Ovisno o raspoloženju u kojem ih se čita. Hajmo zato ispočetka: 

- Ja sam magistra! - procijedila je glasnije, okrenuvši glavu u mom smjeru. 

- Struke ili znanosti? - pitala sam. 

- St. Što? A vi ste znanosti? 

- Ne, ja sam obična učiteljica. 

- Ššt!

Izgleda da me je bila vidjela negdje van ustanove, van radnog vremena i da joj se nisam "htjela" javiti. Prema pisanom bon-tonu, ja sam se, kao po rangu mlađa, trebala javiti njoj prva. Ona je od mene starija i po godinama, ali kronologije tog tipa su po sebi nepristojne, a vrijeme i onako ne teče linearno. Osim toga, ona na sebi radi, i nitko joj ne bi dao toliko. Dok, naprotiv, taaaa... 

Nisam ja (bila) ni jedina ni prva slijepa učiteljica u tom kolektivu, pisala sam već o tome: mislim da je to i bio razlog zašto me dopala baš ta zgrada, imali su sve spremljeno i opremljeno, uključujući iskustvo. Ali svejedno. 

- Neki dan na pješačkom - otvorila sam priču, čisto da vidim na čemu sam - susrela sam Veru. Makar mislim da je to bila ona, jer ne mogu bit sigurna, ljudi su drugačiji u prostorima na kojima ih nismo navikli susretati... I zazovem je po imenu, a ono - ništa 

- Aaajme kolegice - odvrati ova s očitim gađenjem u glasu - pa ona je slijepa, ne možete očekivati 

- Znači jasan vam je taj dio 

To je bio kraj razgovora. O tim temama. Ni ona ni ja, kako se činilo, nismo naučile ništa, transformacija se nije dogodila: nit sam ja progledala, nit je ona shvatila, ili prihvatila da se to neće dogoditi. 

Sad kad, s ove udaljenosti, razmišljam o tome, kako su i zašto ljudi koji su pravili rasporede sjedenja, izdvojili nas koje nitko ne voli, od onih koji su "za društvo, smijeh i šalu", mislim da sam dobro prošla. U ovoj drugoj ekipi imate samo priče o tome što je tko pojeo i je li, kako je i što je nakon toga posrao. Ako ne pričaju o sebi, onda fantaziraju o tome što netko drugi jede ili ne jede, tko koliko zarađuje i tko koga jebe. 

 

Ovi koji grupno fantaziraju, grupno rade i na ostvarenju svojih fantazija, neugrupljeni, ako nisu samodostatni, postaju konzumenti. 

Nije nitko nikad ništa od ikoga kog znam, sam od sebe napisao nešto, snimio, otpjevao, naslikao. Čak ni magistri, ni doktori znanja. 

Samo (se) preslaguju, na svim razinama i poljima. 

Kao kad uzmete rupčić, ili maramicu nakon ispuhivanja nosa: 

Ako ste ikad pogledali u nju, obratili pažnju, ona kap sluzi, znoja, krvi, ili suza, ostavi neki trag na svakome od presloženih slojeva. Na svakome sve manji i bljeđi. Na nekim se mjestima ulijepi, na nekima skori. Ali trag je fotografski, na svakome sloju, i na kraju ne znate koji je smjer, pravac ili otisak, izvorni ili najsličniji njemu. 

Kemijska analiza bi možda dala odgovor o kojoj se tjelesnoj tekućini radi, i kojem pojedincu pripada. Ali samo po sebi, to ne znači ništa. Ništa više od: bio je, živio je, ne znamo kako su ga zvali. 

Tako da ne znam kom je gore a kom bolje, niti tko se kreće prema gore, a tko prema dolje. 

Naučili su nas misliti da je glava poviše dupeta, ili makar s druge strane, tako da ne znam koji od ta dva dijela tijela ima oči koje bi stvarno vidjele. 

Pronalaze me, zadnje vrijeme, na jutjubu, filmići koji dokazuju da su crijeva (u tijelu, trupu), isto što i mozak (u glavi), s time da bez njih ne možemo živjeti, dok bez mozga možemo. Kosti zdjelice, podsjećaju na kosti lubanje, čak imaju rupe predviđene za oči, ili bolje reći, slične očnim dupljama. 

Prva asocijacija mi je bila ona na evolucijske biologe koji su dokaz da bog ne postoji pronašli u tome da su muškarcima jaja izvan tijela. Doslovno je netko zapisao i pustio u optjecaj ovakvu misao: "kad bi postojalo tako savršeno i nepogrešivo biće nikad si ne bi dozvolilo takvu pogrešku". 

Ženama su jaja unutar trbuha. Dokaz da smo, (i) fizički, sljedeći stupanj razvoja. Nakon muškarca, ili nakon čovjeka? :o 

Samo što toga još nismo svjesne. Bile mi magistre ili obične učiteljice. 

 

mentalna pandemija

Kolektivno ludilo iliti mentalna epidemija 

Simpatično je, u smislu komično, a ne suosjećajno, kad cure nakon što obave oftalmološki pregled, ili optometrijsko mjerenje, pa nakon što provjere na internetu što im se sve izdogađalo i što im je sve pjesnik (nalaz specijaliste u našem slučaju) HTIO reći, pa nakon što pomisle da su time postale stručnjacima u tom i tom području i da znaju više nego što im se htjelo dati, krenu tražiti supatničkog ili barem prikladnog sugovornika, s kojim bi podijelili naglo i nenadano stečeno znanje, na način "znan ja puno lipi stvari, ali ne smin reć!", tipa: 

- Pa ti bi to trebala znat, ja ti se čudiiiim... 

Postoji mogućnost da tako traže potvrdu, slaganje i saveznike u  slučaju da stvar krene, po njihovu sudu, krivo.  Znate ono: vidi mu/joj se na očima da nema pojma šta radi, da nisam kojim slučajem JA odreagirala.   

Izgleda da, i to me svaki put iznenadi, bez obzira na to koliko se puta ponovi u točno istom slijedu i obliku i sa koje da visine pada, izgleda da obični ljudi misle da svi ljudi vide ili trebaju vidjeti sve isto (i misliti sve isto) što i kako vide (i misle i rade po navici) oni sami. Ne, dakle, većina, nego baš oni. I po sebi prave kalupe: a nakon mene - potop. 

I tu ulaze sve varijante i varijacije, od recepta za palačinke i načina na koje se drži žlica, preko čitanja / prepoznavanja simbola i slova na snellovoj tablici, do "vidi joj cipela, ne b da i je na cesti našla". 

Kod oftalmoloških je pregleda zanimljivo, da su donekle shvatili da postoje ljudi koji su obrazovani tj. opismenjeni preko drugačijeg izgleda alfabeta. Ne želim ni pomišljati kako je bilo prije google-a, ili kako bi bilo da slučajno google ne nudi da birate izgled tipkovnice pri svakom ažuriranju. 

- Ok, sad smo se dogovorili oko rasporeda malih i velikih slova (jednostavnih oblika i simbola u slučaju djeteta ili nepismene osobe ili stranca!), ali, kako to da ja nisam primijetila vaše nove brillijantno minijaturne naušnice, a vaš muž ili momak, jest. Ili obratno, ako vam je tako lakše vjerovati. 

- Ajme, stvarnoooo: znaš li ti da postoje ljudi, uglavnom su to muškarci, koji ne mogu vidjeti ili razlikovati određene boje. Ajme majko. zamisli to! 

Ovo je mekša varijanta moguće stvarnosti. Daleko realnije za očekivati je, nekakav oblik nevjerice, spočitavanja i podizanja iste brane, iza koje ostaju pravednici oni, dok tobožnja ranjiva skupina stalno provocira batine. I bogme ih zasluži! 

Svijet je naprosto takav kakav jest, i nemate vi tu šta njih propitivati i provocirati! Jedna je istina!! 

Čak ne mislim da namjerno traže svađu, prije će biti da su na nju navikli, da su navikli gubiti, i sad kad su naišli na nekog ili nešto što izgleda kao  da ima slabije izglede od njih, napokon se žele sami osjećati pobjednicima.  Čisto da vide kako je to. Ili jer je takav raspored stvari: svi se moraju izređat'! Ti si donji dom i izvoli se pokorit boljima od sebe! 

Pa kad se učini da će izgubiti i u toj "svađi", počinju skupljat sljedbenike: eto im prilike da budu vođe, da naprave nešto - veliko! 

Slobodni zidari. Saziđat će bez obzira što, gdje, čime i preko čijih leđa. 

Manjinci i urođenici se, tako, grupiraju u čuvare baštine. Tjelesni invalidi u udruge po sličnosti invaliditeta. Oni s intelektualnim poteškoćama se daju u sport, razvijaju mišiće. Žene očekuju da ih spase Un-ove agencije. Planine, šume, vode, čak i crna zemlja je dobila po pokret koji želi da se ozakone njihova prava na mir i tišinu. Jedini nebranjeni ostanu vam vaši vlastiti kućni ljubmci, najmlađe dijete, mater, i neizbježna svekrva. Svekrvu nitko nije volio. 

Ajde, probajte im reć da im je pas bolestan jer ga se pogrešno hrani, jer hrana za ljude nije dobra za pse. Mogli biste proći još gore nego s prije spomenutim receptom za palačinke: 

- Nije istina da može samo brašno i voda. Ne možeš ti napravit palačinke bez jaja, radenske, korice naranče, i oštroga brašna! 

- Ja pravim bez jaja, mi smo alergični. 

- To je druga stvar. Zdravlje na prvom mjestu. 

A-ha! 

I to vam je ta priča: " Kako mi je to samo mogla reć, onako pred svima, umjesto da me upozori prije, razumiiiiš, ispala sam glupa. 

Nisi ti, draga, ispala glupa, nego tek počinješ shvaćat kako te svi drugi vide.  

Samo što to ne smijete naglas reć. Jer su se svi drugi do tad slagali s njome, razumijete? 

Jesmo li svi ludi, pa jedino ovi šta "krivo gledaju" izgleda vide pravo? 

A šta vam ja znam. Ali, sve se bojim da je to to kad stručnjaci, ovdje mislim na ljude koji se razumiju u ljude i čiji se sud uvažava, upozoravaju na mentalnu pandemiju koja nas neizbježno čeka. 

Spominje se strah od samoće, puno se previše ljudi na ovom ljudima prekrcanom planetu osjeća usamljeno, sve teže im je naći sljedbenike njihovih velevažnih uvjerenja i ideja. Ili svatko ima svoje. Ili im je naprosto lijeno ginuti, sudjelovati, i povremeno viknuti "tako je!". Nekako ne mislim da je to lošija opcija. Bolje biti depresivan, nego biti agresivan. Za okolinu mogućega agresivca, mislim. Ali biti u društvu idiota, jednako je poražavajuće. Mlatio vas on po lubanji, ili onom što je unutar nje, glava je glava. I nije ugodno. 

Tijelo se oporavi ili popusti, pogine, ugine i vrati se u zemlju iz koje je poteklo. Pa naraste nešto novo iz te iste zemlje. A misao su, i emocija, navodno, to što ostane u zraku. Bolje bi bilo, i ljepše bi bilo da su ugodne i sretne. 

Uzimam ovo kao još jedan dokaz da su slijepi i slabovidni u daleko boljem položaju: 

Realno, ne vidimo i slijedom toga ne obraćamo niti dajemo preveliku pažnju manje bitnim stvarima. Usredotočeni smo na ono što velika većina drži nevidljivim. I time održavamo mentalnu higijenu svijeta. Kad perete fizičko tijelo, možete oprati samo i jedino svoje, eventualno još neko i nečije ovisno o službenom statusu i o zanimanju, jeste li majka, zdravstveni radnik ili čistačica. A kultivirajući pristojnu misao, čistite sva ona mjesta koja ta misao može dohvatiti. Dakle, pripazite dobro što odašiljete kroz prostor i kroz vrijeme.   

Za prvu pomoć, probajte ovo: 

sadhguru.co/mom 

kozje uši

- Oni su vam jadni glupi. Oni ništa ne znaju. Nigdje ne putuju pa ništa ne mogu znat. 

Vrijedila je možda, ovakva tvrdnja u onim starim vremenima kad su ceste bile loše, kad se plovilo na vesla i jedra, i kad je bilo pametnije držat kozu nego magarca. Koza, naime, daje milijeko. A magarci su samo - simpatični. 

U ovim vremenima, radija, televizije, interneta i ajde, biblioteka, kad smo svi više-manje pismeni, i ne bojimo se daljinskih upravljača, turističke ekskurzije su obična gnjavaža. 

Čak ako netko doživljava nekakva uzbuđenja vezana za planiranja putovanja, i pakiranja stvari koje mu neće trebati, putovanja od tri do sedam dana u svrhu hvalisanja da ste bili, vidjeli, fotografirali, vi, baš vi osobno, su ponovit ću, a vi opet pročitajte - obična gnjavaža. 

Jer idete da se maknete od doma, a vučete za sobom uvijek iste ljude s uvijek istim pričama. Ako ne fizički, a ono u glavi. Jesam li u pravu? I svejedno ste doma tražili na guglu što ćete ispričati kad se vratite doma o znamenitostima kraj kojih ste okidali selfije. 

- Ako nisi sam vidio kako ćeš znat da postoji?  

Kad bi makar istu ovu misao i premisu primijenili na sebe svaki put kad pomisle da znaju kako je u nečijoj glavi, kući, domaji! 

Što idem stariji sve jasnije vidim da mi je najljepše biti sam sa sobom. 

"Moja kućica, moja slobodica." 

Nisam birao ovo mjesto da bi tuđi ljudi prolazili, dolazili i odlazili. Bacali komentare. I pravili rasporede. 

Mir mi je lakše podijeliti kad sam doma sam.

nikad ne odustaj!

Kad shvatite da uzalud trošite dah, objašnjavajući nešto što netko ne želi čuti, ni znati, a kamoli se potruditi da vas razumije, ne dajte da vas preplave tuga ili razočarenje. Taj dah nikada nije uzalud potrošen, uvijek postoji onaj netko kome su trebale te riječi. Govorili ste sebi. Objašnjavali ste sebi. Tumačili ste sebi. 

Kada se rastumačite, i kad stvari nazovete svojim pravim imenom, tada ih priznajete. Priznate im postojanje. Pa ako se i ne ostvare sada, ovog trena, ili u ovom životu, netko drugi će jednom naići da njih, promotriti dobro i zaključiti da je baš to ono što mu je nedostajalo. 

Kad vas nazovu tvrdoglavom, divljom i samodovoljnom, oni samo ne razumiju da na svijetu postoji više boja od onih sedam koje dolaze u pakiranjima. 

Vi vidite svoje boje na svoj način. Ako još nemaju prikladna imena, izumit ćemo ih. 

Kad vam kažu da ste samo podsjetnik na to da trebaju biti zahvalni na onome što je njima bog dao, a vama uskratio: Hej, to njihovo je već toliko poznato da je bogu i vragu dosadilo, pa je poslao na zemlju vas da prokrčite put za koji oni niti ne žele čuti, ni znati da postoji, a kamoli povjerovati da može biti stvaran. 

Mi smo ti koji (ga) stvaramo. 

To je bolja pozicija. 

╰⁠(⁠*⁠´⁠︶⁠`⁠*⁠)⁠╯

secret garden

Naišla sam, jednom, na podatak, da beton, vrhunske kvalitete, ima rok trajanja od sto dvadeset do stodvajspet godina, maksimalno. Što bi značilo da su zgrade, poput ove u kojoj i sama živim, iako planirane i urađene vrhunski, kvalitetno i skupo, sada, realno - dotrajale. Cigla, opeka, keramika, naprama cementu, betonu i staklu, su vječnije. Čak i drvena građa ima dulji vijek trajanja. 

Možda je to razlog zašto se na arheološkim lokalitetima pojavljuju jedino mozaici i vaze i vrčevi, uz, naravno, suhozide. A onda intelektualci i teoretičari i analitičari različitih profila i afiniteta, mozgaju nad tajanstvom proteklih vremena, ugaslih civilizacija, minulih kultura. 

Mogla bih se zakleti da se mogu sjetiti da su na brežuljcima na kojima sada dominira beton, davno bili vinogradi. Crvena zemlja i tamnomodre bobe grožđa. Sjajno oštro kamenje između urednih gredica. Maslačci i hajdučka trava. I čisti hladni tanki mlaz srebra: moralo je biti pitke vode u blizini. Inače ne bi moglo biti govora o gradu. 

Ali može, jednako tako biti i da se sjećam neke stare slike, uspomene iz albuma, ormara ili one sa kamenog zida. Papir, drvo i kamen, vjerojatno pamte bolje. 

Ili da gledam okom anđela čuvara, duha mjesta i posjeda. Bića koje zna što je prolazno, i kako ponovno uspostaviti red.

Kako drugačije objasniti živu sliku nečega što je možda bilo, a možda i nije, puno prije mog rođenja? Prije, nego što je nekom palo na pamet iskopati rupe i sve zalit cementom? 

Stotinjak godina traje ljudski vijek. Manje - više. Red bi bio da kuća ostane iza svakog od nas, da imamo što za ostavit rodbini. Valjda se tom logikom i ziđaju grobnice. Od mramora. A korisnik za života bira samo, sviđa li mu se bolje bijeli ili crni. 

Dovede k majstoru klesaru nekoliko savjetnika, i ne špara na ukrasima. 

Gornja je ilustracija napravljena za projekt #SaveSoil - handprints, ujesen prošle godine. Inspiracija je, osim pogleda kroz prozor, bio Sadhguruov citat: 

If only you could remember that you are life, like plant is, like tree is, your human consciousness would found its way to express itself in this world. 

(Kad biste se samo mogli sjetiti da ste život, isti kakav je i biljka ili stablo, tada bi i vaša ljudskost pronašla način da se izrazi na ovome svijetu.)