Naišla sam, jednom, na podatak, da beton, vrhunske kvalitete, ima rok trajanja od sto dvadeset do stodvajspet godina, maksimalno. Što bi značilo da su zgrade, poput ove u kojoj i sama živim, iako planirane i urađene vrhunski, kvalitetno i skupo, sada, realno - dotrajale. Cigla, opeka, keramika, naprama cementu, betonu i staklu, su vječnije. Čak i drvena građa ima dulji vijek trajanja.
Možda je to razlog zašto se na arheološkim lokalitetima pojavljuju jedino mozaici i vaze i vrčevi, uz, naravno, suhozide. A onda intelektualci i teoretičari i analitičari različitih profila i afiniteta, mozgaju nad tajanstvom proteklih vremena, ugaslih civilizacija, minulih kultura.
Mogla bih se zakleti da se mogu sjetiti da su na brežuljcima na kojima sada dominira beton, davno bili vinogradi. Crvena zemlja i tamnomodre bobe grožđa. Sjajno oštro kamenje između urednih gredica. Maslačci i hajdučka trava. I čisti hladni tanki mlaz srebra: moralo je biti pitke vode u blizini. Inače ne bi moglo biti govora o gradu.
Ali može, jednako tako biti i da se sjećam neke stare slike, uspomene iz albuma, ormara ili one sa kamenog zida. Papir, drvo i kamen, vjerojatno pamte bolje.
Ili da gledam okom anđela čuvara, duha mjesta i posjeda. Bića koje zna što je prolazno, i kako ponovno uspostaviti red.
Kako drugačije objasniti živu sliku nečega što je možda bilo, a možda i nije, puno prije mog rođenja? Prije, nego što je nekom palo na pamet iskopati rupe i sve zalit cementom?
Stotinjak godina traje ljudski vijek. Manje - više. Red bi bio da kuća ostane iza svakog od nas, da imamo što za ostavit rodbini. Valjda se tom logikom i ziđaju grobnice. Od mramora. A korisnik za života bira samo, sviđa li mu se bolje bijeli ili crni.
Dovede k majstoru klesaru nekoliko savjetnika, i ne špara na ukrasima.
Gornja je ilustracija napravljena za projekt #SaveSoil - handprints, ujesen prošle godine. Inspiracija je, osim pogleda kroz prozor, bio Sadhguruov citat:
If only you could remember that you are life, like plant is, like tree is, your human consciousness would found its way to express itself in this world.
(Kad biste se samo mogli sjetiti da ste život, isti kakav je i biljka ili stablo, tada bi i vaša ljudskost pronašla način da se izrazi na ovome svijetu.)
