Elementi Platonove Države - Svjetlo na kraju tunela

Prenosim sa Pollex.hr-a, nastavak iz serije naslova Elementi Platonove Države u današnjoj pop-kulturi: alegorija pećine ovdje je zanimljiva zbog pitanja koje postavlja a direktno se tiče očinjega vida, kad izlazimo iz tamnog prostora u svijetli, i obrnuto, oči su umorne i bolne i nejasna je slika koju prikazuju, ne može im se vjerovati, s bilo koje strane. Sokrat to uspoređuje sa stanjem duha (ili uma) želeći pokazati kako onaj koji je došao sa boljega na gore, nema nikakvu želju ni interes da se gorim više bavi, ali ovi koji su stalno na svom istom mjestu imaju problem razlikovati, jer jednako zbunjenim se čini i onaj koji je došao sa goreg mjesta na njihovo bolje. Oprez je, mislim, nužan zbog sve tri stranke. Za ove kojima je do statusa kvo i nepromijenjenog, za ove koji bi se lako pomamili za dobitcima na koje su nenavikli, i za ove kojima je samo do povratka u božji zagrljaj pa dok se to ne desi, rade što moraju, ad maiorem dei gloriam. 

Meni osobno, nikad nije bilo jasno zbog čega ljudi, kojima je bog dao da čitaju dijaloge sa Sokratom, prave tako veliku stvar od nečega što je samo po sebi razumljivo, petljajući slabovidnost sa slaboumnošću i to do granice da s podsmijehom gledamo na ljude s naočalama, a kamoli sa štapom. Ako i nije bio slučaj da su igru započeli filozofi intelektualci oni koje se uvažava sluša i kopira, makar su imali priliku, zaustaviti je. 

Kako Sokrat dolje kaže: "Manje bi im smijeh bio smiješan." kad bi znali da se smiju nečijoj nesreći. 

Valjda je baš to, to. Pomračenje uma. Ne znaš tko je tko. Dočim Sokrata zaista mogu čitati i najobičniji ljudi, toliko mu je jezik jednostavan i svakodnevan, a opisi ljudskih stanja i društvenih pojava detaljni i točni. Doslovce, baca svjetlo i obasjava sve što ikog može zanimat i stvarno zanima.  

Ovdje je link na posljednji post serije - https://pollexhr.wordpress.com/2026/02/06/elementi-platonove-drzave-umjesto-zakljucka/ - pa klikom unatrag :) 

Elementi Platonove Države - Svjetlo na kraju tunela 

Evo nas napokon do famozne alegorije Platonove pećine. 

Ispod čitajte što je zaista rečeno, a onda vam je slobodno prisjetiti se koliko je toga nadahnuto njome. 

514 a i dalje 

- Usporedi našu narav prema tome da li je ili nije obrazovana, sa slijedećim stanjem: 

Zamisli naime da ljudi žive u podzemnoj pećini koja ima dug ulaz otvoren prema svjetlu; da su ljudi odmalena s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo pred sobom, te glavu zbog okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im gori odozgo i izdaleka njima za leđima. Između svjetla i robova je sazidan zid, kao što mađioničari stoje pred gledaocima za ogradom preko koje prikazuju svoje sljeparije. (usp. teatar, kino, TV...)

- Zamišljam. 

- Zamisli, dakle, uz taj zid ljude koji nose svakakve sprave što iznad zida izviruju: kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene, i kako je prirodno da jedni nosioci govore a drugi da šute. 

- Čudnu sliku prikazuješ, i čudne robove. 

- Posve nalik na nas! Ili ti misliš da bi ti robovi od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjena što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima? 

- Ta kako, ako bi bili prisiljeni cijeli život držati glavu nepomično? 

- A što bi vidjeli od predmeta koji bi se nosili? Zar ne bi isto? 

- Dašto.

- Ako bi se dakle, mogli među sobom razgovarati, ne misliš li da bi ono što bi vidjeli smatrali pravim predmetima? 

- Bez sumnje. 

- A ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš li da bi oni držali da netko drugi govori, a ne sjena koja bi mimo prolazila? 

- Zeusa mi, ne mislim. 

- Posve bi, dakle, takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene predmeta. 

- Vrlo nužno. 

- Gledaj dakle što bi im se dogodilo kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol i zbog blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono čiju je do tada sjenu vidio. Što bi, misliš rekao ako bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi jer je nešto bliže svjetlu i okrenut k višem biću, i ako bi mu onda pokazivao ono što bi prolazilo mimo, i pitanjima silio da odgovara što je, misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinitije ono što je do tada vidio, nego ono što mu se sada pokazuje? 

Zar ga ne bi, ako bi ga tko silio da gleda u samo svjetlo boljele oči, zar ne bi bježao i okretao se prema onome što može gledati i mislio da je to zaista jasnije od onoga što bi mu se pokazivalo? 

A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao do sunčanog svjetla, zar se ne bi pri tom mučio i ljutio što ga vuku, a kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onoga čemu sada velimo da je istinito? 

Dakle, bi mu, mislim, trebalo priučiti se ako bi htio vidjeti one predmete gore. I najprije bi najlakše opažao sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Zatim bi lakše promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, gledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca negoli danju u sunce i sunčano svjetlo. 

Napokon bi, dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati sunce, kakvo jest, ne njegove slike u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo o sebi i na svojem mjestu. 

I zatim bi već o njemu zaključivao da ono daje godišta i godine, da svime upravlja u vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok svemu onome što je vidljivo. 

Misliš li da onda, kad bi se sjećao prijašnjeg stanja mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, ne bi sebe držao sretnim zbog te promjene a one žalio? 

- I te kako. 

- I ovo dakle, uzmi na um: ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca? 

A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjima prosuđivati one sjene dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale - a to vrijeme ne bi bilo baš kratko -  zar mu se ne bi smijali i zar se ne bi o njemu govorilo da se gore uspeo samo zato da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati ići gore? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili? 

- Zaista bi. 

- Dakle, mili Glaukone, tu cijelu sliku treba nadovezati na prijašnje prikazivanje, pa uspoređivati svijet što se preko vida ukazuje sa stanom u tamnici, svjetlo ognja u njoj s djelovanjem sunca, a ako uspon gore i gledanje predmeta tamo gore uzimaš kao uzlazak duše u misaoni kraj, nećeš promašiti ono što mislim kad već to želiš čuti, a bog zna da li je moje mišljenje upravo istinito.  

Meni se ispravnim čini da je u svijetu spoznaje ideja dobra zadnja i da se jedva može vidjeti. Ali kad se ugleda, treba zaključivati da je ona uzrok svemu što je ispravno i lijepo u svijetu, u vidljivom svijetu rađa svjetlo i njegova gospodara, a u misaonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um, zatim mi se čini da nju tu treba vidjeti onaj koji želi razumno raditi, bilo u privatnom, bilo u javnom životu. 

- Mislim i ja, dakako kako već mogu. 

- Misli onda i ovo i nemoj se čuditi što oni koji ovamo dođu neće da se brinu za ljudske poslove, nego njihove duše uvijek teže da borave gore, ta tako je prirodno ako želimo da to bude prema prije spomenutoj slici. 

- Zaista prirodno 

- Misliš li, dalje, da je nekako čudno ako se tko od božanskog gledanja svrati na ljudska zla te se pri tom drži nespretno i čini vrlo smiješnim, budući da su mu oči još zabliještene pa je prije nego se dovoljno priuči na sadašnji mrak, već prisiljen na sudovima ili gdje drugdje prepirati se o sjenama pravednosti i o likovima kojih su to sjene, te se boriti o tome protiv shvaćanja onih koji samu pravednost nikada nisu vidjeli? 

- Nije nikako čudno. 

- Ali ako bi tko imao pameti, sjećao bi se da oči dvojako i s dvaju uzroka imaju smetnje, kad prelaze iz svjetla u mrak i iz mraka u svjetlo. A ako bi mislio da se to isto događa duši ne bi se nerazumno smijao ako bi koju dušu vidio smetenu i nesposobnu nešto vidjeti, nego bi razmotrio je li zbunjena zato što se još nije navikla na tamu, budući da je došla iz svjetlijeg života, ili je došla iz veće neukosti u svjetliji kraj te se napunila jasnijeg sjaja. I tako bi istom jednu dušu zbog udesa i života nazvao sretnom, a drugu bi požalio i ako bi joj se htio smijati, manje bi mu smijeh bio smiješan, nego kod one duše koja je došla odozgo iz svjetla. 

- Vrlo točno govoriš. 

- Treba nam dakle ako je to istina pomisliti o tom da odgoj nije takav kakav kažu neki učitelji da jest. a kažu da u duši nema znanja a oni ga usađuju kao da u slijepe oči meću vid. 

- Tako zaista kažu. 

- A sadašnje razmatranje pokazuje da se ta moć spoznaje kao i organ kojim svatko stječe spoznaju nalazi u svačijoj duši. Ali kako se oko ne bi moglo drugačije nego s cijelim tijelom okretati prema svjetlu iz mraka, tako se upravo mora ta moć okretati s cijelom dušom iz područja postajanja* prema drugoj strani dok ne postane sposobna gledajući, uzdići se do bića i najjasnije točke bića, a to je velimo dobro, zar ne? 

- Da. 

- Upravo dakle za tu svrhu bio bi odgoj neka vrst umijeća da se taj organ okrene kako će se tko najlakše i najuspješnije okrenuti, ne da mu se usadi vid, nego kad ga već ima, samo nije pravo okrenut, i ne gleda kamo treba, da ga se na to navede. 

____________________________

*Područje postajanja je utroba, unutrašnjost koja prerađuje, vari i iznosi (rađa) na svijet (i dobro i loše). Na vanjskoj strani tijela, područje oko pupka.  

Izvor: 

pollexhr.wordpress.com 

poravnanje planeta

Popularni populizator znanosti je bio pitan da prokomentira najave poravnanja planeta suncevog sistema koje se ima uskoro dogoditi, a kojima internet kao da je zasut do zaslijepljenosti. Niti ne trepnuvsi, gosp. Ante je rekao da, iako ima nesto malo istine u tome, sama informacija je beskorisna i bezveze, jer nebo nece biti cisto te se nece moci nista vidjeti. 

Dakle, nebo je za gledanje, a oci za plakanje (a plime i oseke se ticu samo vodenih bica) .

U nastavku, prenosim tekst sa pollex.hr-a: 

sto je o svemu rekao Sokrat prije par hiljada godina. (link na originalan post je na dnu)

I opet da podsjetim: 

PLEASE stay awake this weekend. 

ƪ⁠(⁠˘⁠⌣⁠˘⁠)⁠ʃ

• Astronomiju hvalim jer se čini da ona dušu nuka gledati prema gore, i da je odanle vodi onamo. (odozgo na još više)
• Možda je to jasno svakome osim meni, jer meni se čini da je suprotno. Ona posvema nuka dolje gledati, na način kako se sada njome bave.
• Kako misliš?
• A kakav je to nauk o nebeskim predmetima? Ako bi se netko uvijao i gledao slike na stropu, pa nešto time naučio, ti bi, čini se, i onda mislio da on motri mišljenjem a ne očima! Možda dakle ti lijepo misliš, a ja ludo. Ja naime opet ne mogu pomisliti da koji drugi nauk dušu nuka gore gledati osim onaj koji se bavi oko bića i nevidljivoga. Ali ako tko gore bulji ili dolje zažmiri u želji da spozna nešto osjetilno, velim da nikada neće ništa spoznati - jer nema znanja ni o čemu što je takvo - a da njegova duša ne gleda gore nego dolje makar proučava na leđima plivajući ili ležeći na zemlji.
• Pravo mi budi. Dobro si me prekorio. Nego, kako misliš da astronomiju treba učiti drugačije nego što je sada uče ako bi htjeli da to bude korisno za ono o čemu govorimo da će se učiti.
• Ovako: te krasote na nebu, budući da su na vidljivome, treba držati da su najljepše i najtočnije od onoga što se vidjeti može, ali da za istinom mnogo zaostaju, naime za kretanjima prave brzine i prave sporosti jedni između drugih, između sebe i unutar sebe, a to se poima razumom a ne vidom. Ili ti misliš da se poima vidom?
• Nipošto.
• Dakle, treba se služiti krasotom neba kao primjerima za nauk, upravo kao kad bi se tko namjerio na izvrsno nacrtane i izrađene nacrte Dedala ili kojega drugog umjetnika ili inženjera. Jer ako bi tko bio vješt u geometriji pa takve stvari vidio pomislio bi da su po izradbi vrlo krasne, ali da je smiješno promatrati ih ozbiljno kao da će tobože u njima naći istinu o jednakome, dvostrukome ili o kojem drugom odnosu.

Ali kod odnosa noći prema danu, noći i dana prema mjesecu, mjeseca prema godini i ostalih zvijezda prema tome i među sobom - neće, mislim, čudnim smatrati onoga koji drži da je to uvijek jednako i da nikad nimalo ne odstupa, premda se radi o tjelesnim i vidljivim predmetima, zatim neće čudnim smatrati nastojanje da se na svaki način shvati istina o tome.

Izvor: 

https://pollexhr.wordpress.com/2025/12/19/elementi-platonove-drzave-nasa/

purpurne oči

 Elementi Platonove Države u današnjoj pop-kulturi:  Efekt crvenih očiju 

U svim pravcima kroz povijest umjetnosti, kako likovne, tako i književne, od renesanse i klasicizma pa sve do suvremene filmske industrije, od klasičnih horora do obiteljskih komedija, crvene su oči znak demonske prisutnosti. Iako nisu nužno nagovještaj krvoločnoga krvoprolića, a ono makar neke nečasne namjere. 

Pojava je toliko uporna i česta da se i dandanas teško nositi s praznovjerjem efekta crvenih očiju na fotografijama. Ma koliko da racionalno tumačili, dokazivali i ponavljali onu o učinku bljeskalice, ekspozicije i osvjetljenja, uvijek će se naći netko tko će vas svrstati u vragove, ili bar vražićke. Dalje ovisi o vama kako ćete se nositi s time. 

Zašto baš oči, i zašto baš crvene, ako znamo da crvena boja simbolizira obilje, plodnost i toplinu, pa tek onda žrtvu i žetvu, jedno povezano s drugim? 

Pogledajte u Sokrata, koji je, baš tim primjerom, pojasnio zašto treba da vladari i čuvari* rade svoj posao samo za stan i hranu! 

420 d i dalje 

Recimo da bojimo kipove, a netko sa strane pristupi i kaže nam da ne radimo dobro jer ne stavljamo najljepše boje na najljepše dijelove kipa - oči su, naime najljepše, a mi ih nismo obojili grimiznom, nego smo ih ostavili crne. Zar bi pogriješili kad bi mu rekli, "Prijatelju, ne mislim da nam treba tako lijepo oči obojiti da se i ne čine kao oči, a isto tako ni ostale dijelove. Nego treba paziti da svaki dio prikažemo vjerno i da svakome damo ono što mu pripada, i tako cjelinu učinimo lijepom."  

Tako i ovdje, ne smijemo dati čuvarima toliko blaga pa učiniti od njih sve, samo ne čuvare. Jer, znamo i ratare obući u svečano ruho i, zlatom ih okititi, i reći im da obrađuju zemlju kako im se svidi, znamo i lončare posjesti uz oganj i reći neka redom nazdravljaju i časte se, a neka rade kad i kako hoće, znamo i sve ostale učiniti sretnima na takav isti način, ali ako to postane navika, ratar neće biti ratar, niti lončar lončar, niti će itko biti ikom od ikakve koristi. Ali za njih, manje više, ako i postanu loši u svom poslu, a samo se pretvarali da dobro rade, nije velika šteta za državu. A čuvari zakona i države, kad to nisu, nego se samo takvima čine, vidiš i sam, da stubokom upropaštavaju cijelu zemlju, a opet jedino oni imaju prilike za to da se državom dobro upravlja i da bude bogata i sretna.

Treba, dakle, dobro promisliti, da li ćemo čuvare postavljati za to da njih stigne što veća sreća, ili treba paziti kod cijele države da li nju stiže sreća: Treba nastojati oko toga da svatko dobro, i uvijek sve bolje, obavlja svoj posao, tako da cjelokupna država raste i lijepo se uređuje, treba pustiti svakoga da bude dionikom sreće kako sama priroda daje. 

______________________

*Platonov "stalež vladara i čuvara" odgovara u mnogo čemu današnjim državnim i javnim službama: jako odgovorne pozicije, s jako puno ovlasti, i jednako jako puno izazova. Pitanje korupcije i poštene nagrade je vječna tema, uvijek aktualna. 

Na početku IV. glave, Adimant pita Sokrata: "Što ćeš reći u obranu, ako tko kaže da ne činiš osobito sretnima te ljude, a ipak to ovisi o njima samima. Država je zaista njihova, ali oni ne uživaju nikakvo dobro od nje kao drugi ljudi koji imaju polja, koji grade lijepe i velike kuće i za njih stječu prikladan namještaj, primaju goste i imaju dosta zlata i srebra i svega što je u običaju kod ljudi koji hoće da su sretni. A ovi samo sjede u državi kao da su plaćenici i stražare. 

Da, reče Sokrat, i to samo za hranu, tako da ne mogu ni otputovati slobodno ako to budu htjeli nego samo po poslu, ni davati ljubavnicama, nit trošiti ni za šta drugo, kako već troše oni koji misle da su sretni i bogati. To, i još mnogo toga izostavljaš u optužbi." 

Ukratko, ako je netko prikazan sa grimiznim, purpurnim, skrletnim ili prosto crvenim očima, to je znak da nešto baš i nije na svome mjestu. (A možda je, jednostavno, oklevetan.) 

Izvor: 

pollexhr.wordpress.com 

Elementi Platonove Države – Efekt crvenih očiju | pollex.hr