Ja imam iskustvo obične žene, zato što to jesam, ali imam i tu povlasticu da se, kad okolnosti postanu ružne, mogu sakriti iza svoga štapa.
Budući da nema osobe kojoj nešto ne nedostaje, ne mislim da sam nečime posebnim nagrađena. Samo, eto, imam sreću da znam u čemu je kvaka.
Jer je tako očito.
I sad, ako je toliko očito, zbog čega moram za svaku pizdariju pokazivati papir sa točnim postotkom? I kako se taj postotak uopće računa?
Postoji li uopće itko s nultim? Ako je stotka, najgora.
Iskustvo obične žene znači, i kurva i drolja i podla i traljava, neuredna, a zna se namazat, i sve po spisku "žene ženama"... Pa kad stignu do:
- Ali ona je invaaaaalid.
To bi mogao, trebao biti znak da se pretjeralo.
Nikad nije. Samo se gađenje prebaci na "drugačiji" nivo.
Sad su svi invalidi gadljivi i "ne znaš ti šta ti oni mogu".
- Oprezan budi!
Ta potreba, da se svi i sve svrstava, mi je nepojmljiva.
Taj znak - inteligencije, nadmoći, čega li?
Znam te puško kad si pištolj bila!
Strah, ako pitate mene.
Stoga opet, čemu služi potvrda o invaliditetu? Nas, da sjeti da smo mi nedostatni, nepotpuni. Njih, da su oni ti koji određuju tko što zaslužuje, i koliko vrijedi.
Pa vidi se, za majku milu, ili su baš svi slijepi.
No comments:
Post a Comment