- za češljanje i čupanje (i svojih i tuđih lasi)
Kad ljudi od duha upozore na opasnost od ogledala i uopće od površina koje zrcale odraze, u smislu da će vas zarobit lik koji odražavaju, ili da će vam uzet moć zdravog rasuđivanja, pa kad još i objasne na što se točno misli, uvijek nekako prevagne i ostane samo ta zabrana koju svi shvate kao izazov da ju se prekrši. Dakle, jednostavno upozorenje da se ne provjeravate površinski samo, izvrne se u "ne imaj u ruci srebrna zrcala!", jer to donosi nesreću koje se nećeš riješit za sedam godina, pa ako ti i ne poživiš toliko, prenosi se kletva na tvoje potomke, i tako iz pokoljenja u pokoljenje.
O čemu se stvarno radi i u čemu je stvar, nisam uspjela dokučiti na način da bi to prenijela pisanim riječima, a kamoli razgovornim, jer teško je naći uho koje bi bilo naklonjeno razbijanju ogledala, makar imaginarno. Ali sažeto ovako i praktičnim primjerom potpomognuto:
U zbornici škole koju sam pohađala, dok sam je pohađala, nije bilo plohe predviđene za takve rekvizite, kad sam se vratila u nju kao zaposlenik, žene su navijale za jedno, iza leđa nazivajući ravnatelja primitivcem koji se boji ženske moći koja se krije u ljepoti. Baš tako je bilo kako vam pričam da sam zapamtila. Neko se vrijeme čovjek branio činjenicom da se realno nema mjesta gdje će, ali za čas posla su žrtvovale policu za knjige kojih je i onako bilo isuviše mnogo nepotrebnih jelte, zastarjelih izdanja.
Isto se dogodilo kad je ured voditelja smjene zauzela nova stara djelatnica: prva stvar je bila, "a gdje ću ogledalo?".
Ima logike, kad promislite da nas odijelo čini, i razlikuje jedne od drugih. Te glasnije i brže uočljivo govori tko ste i čime se bavite, nego sitna markica ili značka koju ćete objesiti o vrat. Svijetloplavi trliš, običan ste radnik, bijela kuta kuhar, zelena predavač. Tako bi to bilo da smo uniformirani. Informacija je moć, a uniforma, forma? Ne govore stvarno ništa ni prva ni druga. Kad ne znate što s njima, ni kome ih prenijeti a da bi što znao.
Eto, tako i ovdje:
Izravnaj suknju, popravi frizuru, a vjetar i užurbanost dana će vam ih opet sve raščešljat.
Sjećam se dobro, ponovilo se i nekoliko puta, jedne (uvijek iste, ili samo slične) kolegice koja se je pretjerano dugo zadržavala ispred spomenutog pomagala postavljena blizu prolaza kroz salu. Ne znam valjda da se ogledamo prije nego produžimo jesmo li na mjestu.
Produžila bih, jer nisam naviknuta na takva provjeravanja, ne samo zato što me ne bi bilo na glatkoj površini, što ne bih mogla uhvatiti svoj ili ičiji odraz. Ogledala jednostavno u mom svijetu ne postoje, ma koliko se navikavala na njihovo postojanje.
Produžila bih, velim, usput pozdravljajući toplinu tijela koja bih u prostoru naslutila, a onda bi ova zakriještala:
- Dobro jutro, kolegice, lijepa vam je frizura.
Produžila bih, velim opet, iako znam da to može biti znak da mi frizura - nije lijepa.
A onda načujete i dodatno objašnjenje u vidu jadne male seljančice koja se ne zna fino razgovarat.
- Ako hoćeš da se sprijateljimo, moraš mi se znat nekako dodvorit. - ovo shvatite kao jako dobronamjeran savjet, i nikako drugačije.
Zašto bi se ja htjela s ikim sprijateljavat na dodvoravanje? Ako sam gladna prijateljevanja onda neka makar bude vezano na zajedničke interese ili ukuse ili iskustva svijeta. I različitost, priznam, može biti zanimljiva, ali ulizivački i na silu, ne znam, ne razumijem, ne znam. "Ako hoćeš da te prihvatim...", zvuči kao prijetnja.
A to je i bila.
Kad gledate realno, a ne odraženo, što je to sa lijepo počešljanom kosom?
Uspjela ste se, i da to svi vide, počešljati sama? I sad očekujete gromovit aplauz? Ipak je to uspjeh kad se sjetite koliko ljudi svako jutro plaća da ih se počešlja. Jer ne mogu sami, ili im je lijeno?
Mislim da oni nekako tako gledaju na ove, do sad pristojno takozvane tjelesne bogalje. Čak se sjećam jedne humorističke emisije koja je dobila na zadatak malo približiti svijetu svijet invalida, pa sve u tom tonu "oni su veliki, ali su mali, odnosno nisu više mali ali ni dovoljno veliki da ne budu mali..." pa im tete moraju davat hranu i gurat u kolicima i lijepit im pelene pa se ne zaprlja posteljina. Koliko jadan moraš bit.
Koliko stvarnih ljudi iz stvarnoga svijeta još uvijek, unatoč i usprkos stalnim davanjima do znanja da nismo svi isti, popije batina jer "JOŠ nisu naučili sami držat žlicu!!!".
A koliko ih ima koji samo snagom svoje vlastite volje uzimaju nogom kad nemaju ruke i rade sve bolje, preciznije i čišće od ovih koji misle da imaju sve zdravo i pravo, pa ih opet s gađenjem gledaju jer noge im smrde.
Eto, u tom rangu mi je bila ova. Bila je prije posla u frizerke, i mala nije znala ni kako se četka u ruci drži, ali neka! platila sam, ni riječ nisam rekla, mora se i ona naučit na nečijoj glavi, a jel tako?, i eto, sada se popravljam sama kako znam i umijem, kad ova!! prođe samo ko kod turskog groblja.
Više vrijedi iskren kompliment živog stvora, nego sva zrcala svijeta!
No, ne kaže se ni zaludu da smo jedni drugima ogledala.
Ili tako nešto.
Ilustracija za #SaveSoil (っ˘з(˘⌣˘ )(っ˘з(˘⌣˘ )
#AllHandsForSoil
išla je s tekstom: Make up your mind, and send the #Letter4Soil
"Možemo uljepšavati svijet oko nas, samo do određene granice ... Djeluj sada!"
