Mislim da bih, svejedno, više voljela knjige, od filmskih adaptacija istih, sve i da nemam te svoje "specifičnosti vida". Ipak, moram se duboko pokloniti ljudima koji su sposobni sažeti na sat i dvadest četiri minute, djelo u kojem je moguće uživati nekoliko dana, ili godina. Uživati, ili potrošiti vrijeme.
Kad je riječ o gubljenju vremena, više od knjiga volim interaktivne kompjuterske igre.
Dakle, ne idem sada u tumačenja osjetilima, tipa, za film su dovoljne oči i uši, ili makar jedno od dvoga, a kod knjiga ima nešto i u mirisu starog papira, okretanju stranica, dešifriranju simbola, očima ili prstima, nego o aktivnijoj upotrebi mašte koja, bez previše tuđih intervencija, stvara slike ovisno o danom trenutku, o danoj temi, o danom raspoloženju... s mogućnošću da se širi. Poput svemira.
Da uči.
Kod interaktivnih kompjuterskih igara sve to isto igra, plus onaj faktor iznenađenja i prilagodbe na situacije koje nisu u scenariju i na koje ne možete utjecati. Jer je s druge strane korica, još jedan lik poput vas. Makar još jedan.
Možete surađivati, i ne znajući se. Ili, ne znajući jedan za drugoga. A možete se i zakrviti na mrtvo ime.Ovisno o tome koliko ste sposobni nametati svoja tumačenja zadane radnje, ili spremni prihvatiti tuđa.
Nikad me ne zanima tko je tamo s druge strane. Ni kako se u stvarnom životu zove, ni kako izgleda, niti je li istina sve što mi ima potrebu ispičati.
Jednostavno držim oči na cesti, i šibam kako je zacrtano. Preskačem prepreke, zaobilazim potencijalne opasnosti, jedem superhranu i rješavam zagonetke kako se pojavljuju.
Također, nikada mi nije padalo na pamet da bi nekome moglo biti čudno kako to da se slijepa osoba uopće može igrati, a pogotovo na kompjuteru - nije tu samo pitanje vida, jelte, oči su direktan produžetak mozga, a kad ti je mozak na samom početku oštećen, a šta ćemo dalje pričat - dok nisam otkrila da postoje ljudi koji kreiraju video igrice specijalno za slijepe ljude.
Isprobala. Ne koristim.
Lako moguće da ih ni drugi stvarni slijepci nisu našli zanimljivima, pa se otkrilo da su dobre za trening policajaca i vojnika. Snalaženje u mraku, nepoznatom prostoru i tako to. Sa svim onim skupim periferijama.
Ček, ček, jesmo li pričali o gubljenju vremena, ili šta?
Što vam hoću reći ovdje?
Jeste li ikada probali zuriti u sunce? Da, na solarnu jogu mislim, sun gazing. Sunce definitivno nije žuto, i može se bez opasnosti gledati u nj.
Ako vam se to čini opasnim, probajte samo gledati nebo. S oblacima ili bez njih. (: Ljepše je bez. :)
Ili svjetlost koja se odbija o površinu vode.
Niste u mogućnosti?
Taj zid ili strop iznad vaše glave isto može poslužiti svrsi. Slike koje se mogu pojaviti, mogu vas i prestrašiti, ali te su samo u vašoj glavi, nitko ih izvana ne potiče. Razumijete, vi ste pisac i režiser.
Nemate vremena?
Oh.
