vodene oči

Često sam puta naišla, u pjesmama ili romantičnim pripovjetkama. na junakinje i junake čije su se oči opisivale kao jezera, bare ili močvare, ovisno o prevoditelju. 

U pitanju je uvijek bila, nešto kao bunarska voda ili voda iz zdenca iz kojeg ili oko kojega rastu lopoči. Te su oči uvijek krasile lica, počivale na licu, mamile i privlačile na miran, spokojan način. 

Moja je baka imala takve oči, to znam iz djedovih priča. Te su oči bile ono što je prvo zavolio na njoj. 

Ljudi koje ju nisu voljeli, a uvijek takvih ima, u svakoj bajci i u stvarnom životu, su govorili da su to rendgenske oči u koje se ne može dugo gledat, da paraju dušu i da nisu s božje strane. 

Opet vam kažem: ljepota je u oku promatrača. 

Svatko vidi ono što je u njemu samom. 

Nedavno sam imala čuti da iste takve oči i isti takav pogled imaju empati. Sad pripazite na ovu riječ, kako vam zvuči? Ide li uz osobu koja bi mogla biti junak neke priče, i kakve to priče? Bi li bio antiheroj, ili jedini koji može spasiti stvar? 

(Obratite pažnju na dio koji opisuje "part human - part aquatic being" 👽💚👽💜)

močvarno područje

Grad Split, se zadužio na puno nešto godina za puno nešto novaca, zbog - plaže za invalide. Odnosno, njegovi poglavari su zadužili svoje sugrađane na puno nešto godina za puno nešto novaca, zbog - plaže za invalide.

Navodno su bile bune rasprave, navodno se sastančilo danima i noćima, navodno je bilo isključivanja sa sjednica i iz stranaka, nebitno sad. 

Nega, da ja vas pitam: 

- Biste li se vi došli kupat na plažu na kojoj piše Puljak, sve i da jeste jedan? 

Ako vas, pak, pitanje vrijeđa, onda znate o čemu govorim. 

Ne trebaju invalidima sajle ni skele ni skale ni tobogani, nego mjesto na kojem bi se osjećali ko ljudi. Budući da ne postoji takvo ni za vas obične, o čemu onda pričamo. 

Određeni ljudi ne idu na mjesta na kojima se okuplja puno ljudi, zato što se većina ljudi ne zna ponašati poput ljudi, a ovi koji znaju, sve ako se samo i pretvaraju, ne mogu trčati brzo. 

I to je sve.

Bonus je ovo zagađenje zraka po najnovijim mjerenjima najmodernijih instrumenata: da se dogodilo samo koju godinu kasnije, umjesto što je ranije, okrivili bi jadne invalide šta su im zagadili ne samo more, sunce i ugođaj (jer ji je gadljivo gledat'), nega eva sad i zrak koji svi udišemo. 

__________

Sad znate di ja neću bit sljedeće godine.

status ptice na twitteru

Vidjeh maločas u draftu ovaj naslov stoji duže od godinu dana. Čak se sjećam da sam imala jaku volju ugraditi Twitter ovdje, tako da me možete pratiti dva u jednom, ali, ali, ali, u međuvjemenu se podogađalo toliko toga da se više ne čini kao dobra ideja. 

Za uspomenu i dugo sjećanje neka ostane ovoliko: 

Kako sam pronašla, stekla i povezala se s ljudima koji imaju sličnih "doživljaja", to mi je mašina počela prikazivati twitanje organizacija, fondacija, ustanova i institucija koje se profesionalno i za ozbiljno pačaju u živote osoba s tjelesnim invaliditetima, bez da se ove pita za zdravlje i uopće, šta misle o svemu, tj. da li misle o svemu, uključujući sebe, na tako tragičan način. 

EU commission se najozbiljnije hvali univerzalnom iskaznicom za osobe s invaliditetom koja će vrijediti na čitavom njezinom teritoriju, a također namjerava opremiti sve bankomate u Uniji, pištavcem za slijepe i slabovidne osobe. Sve to, do 2025.! 

Nominiraju se gradovi za nagradno nagrađivanje, ako su aksesibilni invalidima! Dijele se fotografije na kojima osobe s bijelim štapovima, u invalidskim kolicima na guranje ili na motorni pogon, izgledaju baš kul zubato nasmijano, k'o manekeni sa reklame za kokakolu, nema razlike u izričaju, tako da ih se bez grižnje savjesti, mirno može popljuvat' 

- I na ovo ste potrošili novce od članarina! 

Samo što ne možete. 

Ugl. Postala sam komić, twitnula riplaj, i izbrisalo me. I ne da me izbrisalo, nego ugasilo mogućnost komentiranja. Ne samo meni, svima!

Veli drug: 

- To je dobar indikator. Znači da čitaju. 

Uvrijedili su se. Možda će razmislit. Pa promijenit stav. 

Morate nježno s njima. Oni još nisu osvijestili da su se uspentrali do tud di su se uspentrali, zato što pristojni ljudi razumiju da viša pozicija znači i veću odgovornost. Vidite, netko nama uši koje čuju, pa dobije iskaznicu, netko čuje ali ne razumije, pa sjedi i nešto kao važno piše. Prvog zovemo invalidom, drugi je... birou kako ono... kra -t, -lj, -st? Pojma nemam više.

 Vaš trol.

@statusptice 

bezočno

Na svijetu postoji ono što znamo, ono što ne znamo i ono što ne možemo znati. Ono što znamo i ono što ne znamo, u istoj su kategoriji, jer realno jesu u našem dometu, pitanje je samo naše volje da doznamo i truda koji ćemo uložiti u to. Ono što ne možemo znati, ne možemo znati. I to treba prihvatiti. 

Kad nekoga nazovete slijepcem, to može biti uvreda a može biti i jednostavno imenovanje stanja. 

Nigdje u prirodi nećete vidjeti antilopu sa tri noge ili devu bez grbe. Ako nema grbu, tad nije deva. Ako ne može trčati, tada biva pojedena. 

Da svijetu, majci prirodi ili bogu, nisu potrebni oni koje ljudi nazivaju slijepcima, te im zalijepe etiketu ili daju potvrdu, koja bi trebala biti jamac za kakvu olakšicu, tada na svijetu ne bi bilo slijepih ljudi. Isto ide za svaku vrstu invaliditeta. 

Ako niste stvoreni za brzo trčanje, nećete se dovoditi u situacije iz kojih ćete morati brzo istrčavati. Ako vam je uskraćeno čulo mirisa, tad nećete proizvoditi ili testirati francuske parfeme. Ako su vaše oči ugođene samo za sitne detalje, tada nećete ići u izviđače, ili suprotno, ako detalji nisu vaša igra, možda ste idealan igrač na širim planovima. 

O čemu vam govorim? 

Ako nešto ne znam, ne znači da je nespoznatljivo, ako mi je nedostupno. Ako, na primjer, ne razlikujem lica ljudi, to ne znači da ljudi nemaju lica, ili da su sva ljudska lica ista. 

Ljudi koji će tvrditi da su ljudska lica različita, su oni koji će tvrditi da su lica životinja/crnaca/azijata/ptica/riba ista, dok im se ne zagledate u oči. I uzimati to za primjer da se ljubav, duša ili štogod, nalazi u očima. 

Čijim očima? Vas koji ih gledate i prepoznajete? Ili onih koje prepoznajete? 

To je taj dio koji ne možete znati, pa dajući i namećući svoja tumačenja, iskrivljujete sliku stvarnog svijeta. 

Oh da barem možete zatvoriti usta, ako već ne možete otvoriti um!

pazi na korake

Kad dobijete dijete, to je prilika da rastete zajedno s njime. Jer odrasti nikada ne mozete. Ruku na srce: ne dogodilo se! 

Zato smatram da su poseban dar primili oni kojima je dano da se brinu i gledaju kako raste dijete koje se politicki korektno zove drugacijim, uzevsi u obzir da su svi drugi isti i zbog toga "normalni". 

Na ovom svijetu ne postoje dvije iste vlati trave niti dvije iste vlasi kose, na istoj livadi ili na istoj glavi. Ako se i trude oko oponasanja, one za razliku od ljudi nemaju izbora. 

To je ta razlika. Ono sto zovemo Svijescu. 

Cinjenica da se drugacije dijete ne trudi oko oponasanja, nego jednostavno jest, bozji je dar. 

Ono promatra, opaza, cudi se i divi. Ne zapitkuje, ne trazi objasnjenja, ne trazi nista! Ne trebaju mu nicija tumacenja niti objasnjenja. A kad progovori, ako progovori, vidjet cete da svim stvarima i pojavama daje svoja imena. Neka su smijesna, ali i imaju smisla. 

Vjerujem da je tako bilo u pocetku, kad je covjek davao imena zivotinjama, kako kaze stara pjesma Bob Dylana. 

Pratim par blogova roditelja djece s autizmom dugi niz godina. Ne zbog interesa za tu novu bolest, jer autizam NIJE bolest, nego zato sto sam primijetila da se radi o senzornom "poremecaju", naime autisti opazaju vise nego obicni ljudi, i zbog toga obicnim ljudima IZGLEDAJU cudno. Zato sto izgledaju cudno, da ih ne bi u strahu zatukli, gurnuli su ih sa strane. Da ne grijese duse. 

Zato sto opazaju vise i bolje, preko reakcija obicnih na njih neobicne, ta djeca misle da s njima nesto nije u redu. Tako da vam vas grijeh ostaje. 

Trenutno ne mogu odluciti je li gore ubiti necije tijelo, ili ubiti duh, ali sjetit cete se vi i gorih stvari, nema brines. 

U meduvremenu, dragi roditelji,

ne da se ne morate sramiti, nego se ne morate opravdavati, a pogotovo nemojte nikom nista tumaciti, ili poticati, neznamsad, druzenje, suradnju, inkluziju... vasem djetetu ne treba nista, sve je vec njegovo i u njemu, kad sta zatreba, pojavit ce se.

I druga bi djeca isto rado tako rasla, da ih nije izdresiralo od malena: 

- Ajde tamo, pitaj onu tetu... Reci joj to_i_to! 

Postoji sluga. I postoji Sluga Bozji. 

čovjek zvijer

- Ne želim, ne mogu više živjeti tamo gdje se osjećam kao ništa!! 

- Želim otići iz ovog prokletog mjesta, što dalje i što prije!!

Pitala sam, zašto misli da će mu na nekom drugom mjestu biti bolje nego na prvome. Zašto misli da mjesto radnje može učiniti da postane nEšto, ili da se makar osjeća tako. Pitala sam, je li gladan, da l mu je zima, i tuče li ga tko. 

Ne. Nitko ga ne tuče. Ima, naravno, sve normalno za jesti. A hvala bogu nije ni gol, niti je bos. 

- Ali ne znaš ti kako je to trpjeti diskriminaciju na dnevnoj bazi, od onih koji ti nisu ni do koljena. 

?? 

Rekla sam ...

- Zapravo je sreća da te vide slabijim nego što jesi. U svakom ih trenu možeš iznenadit, u pozitivnom smislu. Zamisli kad netko od koga se inače ne očekuje ništa, odjedanput napravi nešto vrijedno za širu zajednicu. Preko noći postaješ heroj!

Ovaj je, naravno, monolog teško izvodiv u praksi. Ako vas cmizdravac i posluša, shvatit će to kao provokaciju. I krenuti u defenzivu. Zato radije šutite.

- Pojma ti nemaš. Lako je tebi. Ti ne znaš kako je to kad ne možeš zaštititi ni svoje fizičko tijelo. 

Dap, i naravno, jedino logično rješenje je premjestiti to fizičko nezaštićeno tijelo na neko daleko nepoznato mjesto, gdje možda ljudi su pitomi, a životinje divlje. 

##

Inače, ovaj sam isti razgovor nekoliko puta ponovila s istim likom, koji se žali na diskriminaciju na vjerskoj i nacionalnoj bazi, i ne zna (ili ne želi znati) za ikakvu drugačiju. Kad sam mu rekla da sam slijepa od rođenja, i prilično nezaštićena, rekao je "Nisi! Prestani, ne govori tako o sebi. Ti nisi slijepa, samo imaš nekih zdravstvenih problemčića. I, ne, to nije isto!"

previše svjetla

 

Kad zatvorim oči, mogu ostati tako dovijeka. Nema nikakve potrebe za otvaranjem očiju. Ako se nešto mora napraviti, tada to napravim. 

Problem je u tome što ljudi misle da moraju nešto raditi. Ako ne rade, osjećaju se neispunjeno. Nasreću, većina je jako lijena. Kad bi svih osam milijardi bilo marljivo, rastočili bi čitav planet dok kažeš keks!.

________

Sjećam se kad sam prvi put slušala ovaj zapis, palo mi je na pamet da je to razlog zašto me je bog stvorio ovakvu, zašto uopće stvara ovo što obični ljudi zovu invalidima: Usporava nas, nema drugog načina. 

Bonus je treniranje ljudskosti. 

😍

gladne duše

Što više riječi znadete to je teže komunicirati sa živim ljudima. Jeste li primijetili? Što imate bogatiji vokabular i što jasnije znate i možete objasniti što se događa, što želite, kako se osjećate, to vam je teže dobiti povratnu informaciju. 

Čak i kad se potrudite koristiti jednostavne fraze, opće poznate pojmove, obične rečenice svedive na dva sloga... 

Mislim da je to zato što se od vas ne očekuje da govorite, a kamoli da govorite smisleno. Od vas se ne očekuje da primjećujete da zapažate da reagirate... Zna se samo da imate posebne potrebe i da je na njima da pogode koje su to. Pa vam uvaljuju stvari koje ni sami ne razumiju. 

Otkad se kupuju i prodaju doživljaji, umjesto stvari i umjesto ljudi, ni ljudi ni stvari nemaju nikakvu šansu da prežive. 

Nismo li svi samo nečija - ideja?

mnogookost (9)

 

Ono kad vas svi gledaju bijelo...

sanjač xxiii

neka me netko podsjeti da kažem onima koji miješaju izraz "građani drugog reda", s pozicijom "drugi red do mora", da se život sastoji od više od dvije dimenzije. te da ja to mogu vidjeti, iako sam slijepa. pravno i medicinski. 

a onda neka podsjeti mene što to znači biti pravno i medicinski slijep.