tužba za duševne boli

Kad me je kolegica prijavila komisiji za povredu njena dostojanstva, tražeći da mi se otkaže ugovor o radu na neodređeno, nisam se ni iznenadila ni naljutila. Žena je htjela svađu, a ja joj to nisam mogla priuštiti, pa se svađajući preko drugih svadila sa samom sobom. 

Sam sadržaj njezina zahtjeva za zaštitu njezina prava na siguran i čovjeka dostajan rad, bio je smiješan: ona se, kao starija po godinama i po stažu, uvrijedila zato što ju navodno nisam pozdravila kako je to po etičkome kodeksu ustanove propisano, a kad sam joj se ispričala rekavši da zaista poštujem i njezine godine staža i života, ali eto, ja ne vidim, uvrijedila se jer sam joj rekla da je stara. 

Uvijek ima netko kome je gore nego vama. I uvijek je moglo biti gore. 

Sad zamislite da smo ona i ja jedine dvije osobe na planetu. Njoj nedostaje ljudskog razgovora, ali ne želi pričati sa mnom, iz osvete, jer ja nju ignoriram. Namjerno! 

Kako će mi dati do znanja da i ona mene ignorira? 

Događalo se to već: zaletjet će se u mene čitavom snagom, pogodit će me nečime, sakrit će mi nešto, hranu pogotovo.... 

Njena duša pati, razumijete? I pati zbog mene. Da nije mene ona bi bila čisto okej. 

A šta je meni?! Majketi, slabo vidi! Ne'š ti! Glumi i koristi. 

☝

Svi smo mi ranjive skupine. Ali pošto se ovi s oštećenjem duše lakše grupiraju, nas oštećena tijela se mora držati sa strane.

urokljive oči

Znate ono, kad pričate nekome o nekome novom, koga vaš sugovornik ne poznaje, jer ga nikad nije vidio, pa vas on stalno prekida tražeći da mu ga podrobnije opišete: lik i izgled, boju kose, tip frizure, cipele... 

Ili kad u virtualnom svijetu, vaš sugovornik ostane bez teksta, pa vas odjednom želi upoznati: uživo vidjeti, da vam objasni oči u oči...

To su ti momenti, kad znate da vas želi namlatiti. A šta drugo? 

Šaka u oko, najjači argument. I/li posljednji? 

Ad hominem! 

U videu ispod, Sadhguru govori o tome - kakose radi (crna) magija preko slike, tj. je li moguća i u čemu je stvar. 

(sssspoiler: ne radi se o izgledu očiju, ni o činjenici da li netko u nekom trenutku pilji u vasssss) 

+

p.s. lako je moguće da ćete nakon što pogledate video, prestati raditi selfije. eto, bar nešto pozitivno danas :D

mnogookost (10)

 

Mjesec pa Mars, Jupiter, Saturn i Uran, sa svojim mjesecima. 

Navodno čovjek nikada nije bio na Mjesecu... Ali iza njega, pa s superfotoaparatom, ej! 

Mislim da je Leonardo Da Vinci rekao da ljudi znaju više o kretanjima nebeskih tijela, nego o svojem vlastitome. I da se nekim ljudima treba sve pokazivati prstom, eda bi oni gledali ili mogli vidjeti jedva i taj prst.

video igre za osobe oštećena vida

Mislim da bih, svejedno, više voljela knjige, od filmskih adaptacija istih, sve i da nemam te svoje "specifičnosti vida". Ipak, moram se duboko pokloniti ljudima koji su sposobni sažeti na sat i dvadest četiri minute, djelo u kojem je moguće uživati nekoliko dana, ili godina. Uživati, ili potrošiti vrijeme. 

Kad je riječ o gubljenju vremena, više od knjiga volim interaktivne kompjuterske igre. 

Dakle, ne idem sada u tumačenja osjetilima, tipa, za film su dovoljne oči i uši, ili makar jedno od dvoga, a kod knjiga ima nešto i u mirisu starog papira, okretanju stranica, dešifriranju simbola, očima ili prstima, nego o aktivnijoj upotrebi mašte koja, bez previše tuđih intervencija, stvara slike ovisno o danom trenutku, o danoj temi, o danom raspoloženju... s mogućnošću da se širi. Poput svemira. 

Da uči. 

Kod interaktivnih kompjuterskih igara sve to isto igra, plus onaj faktor iznenađenja i prilagodbe na situacije koje nisu u scenariju i na koje ne možete utjecati. Jer je s druge strane korica, još jedan lik poput vas. Makar još jedan. 

Možete surađivati, i ne znajući se. Ili, ne znajući jedan za drugoga. A možete se i zakrviti na mrtvo ime.Ovisno o tome koliko ste sposobni nametati svoja tumačenja zadane radnje, ili spremni prihvatiti tuđa.

Nikad me ne zanima tko je tamo s druge strane. Ni kako se u stvarnom životu zove, ni kako izgleda, niti je li istina sve što mi ima potrebu ispičati. 

Jednostavno držim oči na cesti, i šibam kako je zacrtano. Preskačem prepreke, zaobilazim potencijalne opasnosti, jedem superhranu i rješavam zagonetke kako se pojavljuju. 

Također, nikada mi nije padalo na pamet da bi nekome moglo biti čudno kako to da se slijepa osoba uopće može igrati, a pogotovo na kompjuteru - nije tu samo pitanje vida, jelte, oči su direktan produžetak mozga, a kad ti je mozak na samom početku oštećen, a šta ćemo dalje pričat - dok nisam otkrila da postoje ljudi koji kreiraju video igrice specijalno za slijepe ljude. 

Isprobala. Ne koristim. 

Lako moguće da ih ni drugi stvarni slijepci nisu našli zanimljivima, pa se otkrilo da su dobre za trening policajaca i vojnika. Snalaženje u mraku, nepoznatom prostoru i tako to. Sa svim onim skupim periferijama. 

Ček, ček, jesmo li pričali o gubljenju vremena, ili šta? 

Što vam hoću reći ovdje? 

Jeste li ikada probali zuriti u sunce? Da, na solarnu jogu mislim, sun gazing. Sunce definitivno nije žuto, i može se bez opasnosti gledati u nj. 

Ako vam se to čini opasnim, probajte samo gledati nebo. S oblacima ili bez njih. (: Ljepše je bez. :) 

Ili svjetlost koja se odbija o površinu vode. 

Niste u mogućnosti? 

Taj zid ili strop iznad vaše glave isto može poslužiti svrsi. Slike koje se mogu pojaviti, mogu vas i prestrašiti, ali te su samo u vašoj glavi, nitko ih izvana ne potiče. Razumijete, vi ste pisac i režiser. 

Nemate vremena?

Oh.

čitavo tijelo se svega sjeća; oči... uši... koža...

Fizičkim očima možemo vidjeti samo ono što zaustavlja svjetlo. One stvari koje poznajemo, vidimo bolje od onih koje ne znamo. Lice prijatelja strši u gomili drugih lica. Njegovo lice imamo u memoriji, zato je to tako. Vidite, ne radi samo vaš kompjuter na tom principu prepoznavanja onoga što ima u memoriji. 

A što je memorija?

Memorija je nešto što ne postoji, ali se ponaša kao da postoji. Memorija je realističnija od realnosti. Zbog toga što su ova dva oka prenatrpana memorijom, ne možemo vidjeti stvari onakvima kakve jesu. 

Oko koje je evoluiralo kako treba, nije zamućeno nikakvom memorijom. Ne vidi ništa. 

&

Vidi sve. 

😎 

teško zapošljive žene

Brine me ova sintagma, koju se sve češće može čuti. A vas? 

I uopće, što to znači biti zapošljiv, pogotovo ako se sjetimo onog vica: 

- Što da radim, kad sam zaposlen! Imam zdravstveno, imam mirovinsko, imam naknadu za prijevoz, plaćeni godišnji, božićnicu, uskrsnicu i sindikalni dodatak. Ajde samo neka mi to neko uzme! Glavu ću mu odgrist, i napit mu se krvi. 

A kad se sjetimo i pjesme: 

- Il me ženi il tamburu kupi, ja u nešto udarati moram. 

ispada da su teško zapošljive žene one koje se daju da budu izudarane. 

Sad, zašto je osobit podvig zaposliti takvu nezapošljivu, i kakvu ulogu tu igraju invalidi? 

Prvo što mi pada na pamet, a govorim to iz iskustva, nije nikakva mudrost brinuti se o osobi s invaliditetom. Trebate se samo sjetiti da joj date toliko za jesti da vam ipak ne skapa na očigled, i još se trebate sjetiti da ju tu i tamo očistite i promijenite robu, tako da vam ne smrdi pod nosom. I to je ukratko, to. 

Za svaki pokušaj pobune, ili objašnjenja da prikaže stvar iz svoje vlastite perspektive, ukažite joj na njen nepovoljni položaj - tko je hrani i tko je oblači, i da ne bi bez vas potrajala niti pola čuke. A pred drugima samo navedete znanstveno dokazanu istinu da fizički invaliditet često prati i onaj mentalni i duševni. 

Kad nekoga od malena navikavate na to da nije ni za šta, tu će naviku normalizirati do te mjere da će ona postati vrlina i poželjna osobina koju će na ovaj ili onaj način svjesno ili nesvjesno utiskivati u sve i sva. 

Tako im bog pomogao.

gledam te