lijepe oči, ružna usta

Sigurno da postoji već mali milijun teorija o tome zašto je pojavni svijet uređen ovako kako je uređen; od one da je sve samo iluzija, uključujući brda i doline, isključivši nebesa i morske dubine, pa sve do vječite borbe svjetova polarnosti, u kom dominiraju muško-ženski odnosi, a u kojima su premoćno dominantni upravo i uvijek - pravi muškarci. 

Ipak, meni je najsimpatičnija ona po kojoj ovim svijetom vladaju frizerke i vlasnici kafića. 

Kao, famozni 1% najbogatijih i najobrazovanijih i najpametnijih na svijetu, su samo zavjesa iza koje se kriju stvarni vladari, vlasnici i veleposjednici naših sudbina. 

Stvar je u percepciji, ponovimo još jednom. A stoput ponovljena laž, nema druge nego postati istinom. Od tog stotoga ponovljenog ne bi bilo ništa, ako bi ga vrtjela uvijek ista ličnost, stoga istoj laži treba mnogo različitih lica.

Vlasnici kafića imaju pristup, a frizerke imaju način. Iako može i obrnuto. 

Uostalom, ne odlučuje li narod o nečijoj bistrini ili ludosti, na osnovi oblika glave i sjaja u očima? 

Gospođa frizura će vam lijepo oblikovati i učvrstiti obraz, a gospodin liker podariti traženi sjaj, i/li razvezati jezik, po trenutnoj modi. 

Sitničavije detaljistička varijanta obavezno je vezana uz šminku. Znate onaj vic: Zašto žene troše više parfema i krema od muškaraca? Zato što smrde i zato što su ružne. 

Pa vam se u stvarnome životu pojavi kozmetičarka ili farmaceutkinja ili čak kakva znanstvenica koja je ovlašteni zastupnik te i te kompanije za ljepotu: 

- Svaka žena ima nešto lijepo. I to lijepo treba znat istaknut da bude još ljepše. Neka ima lijepo tijelo, neka ima lijepo lice. A zatim i samo lice može imat ili lijepe oči, ili lijepe usne... 

Ovisno o vašoj spremnosti da se pokorite tuđoj nametljivosti, ili općem trendu, kao naravno o dubini vašeg džepa, izvlačit će stalno nove adute, pokazivati nove kataloge, miješati nove palete. 

Mene slijepu su redovito napadale sa "Kako ti imaš prelijepe usne, treba to istaknut, ne se toga sramit..."

Nisu usta za sramotu. - nije pametan odgovor, ma koliko god da istinit bio. Pogotovo jer smo sad u priči u kojoj se baš za to služe. -> ogovaranja, širenja neistina ili makar nečijih tuđih istina s kojima mi neimamo ništa <- 

Sjećam se da bi moja sestra, jer ona je bila ta sveza između mene za industriju mode & ljepote nezainteresirane i trgovkinja maglom, nekad znala upadati s pitanjima tipa "A ja?" 

- Oči! Ti imaš prekrasne oči. Ne možeš imat oba. 

Pretpostavljam da je moja sestra jako lijepa, jer je jako tašta, i jer jako puno ulaže u izgled. 

A znam i da se ovo "ne možeš imat oba" odnosi i na dobrotu i zlobu, ludost i na pamet, kao i na crno i na bijelo. 

- Bolje ti je imat lijepe oči - tiho, u povjerenju bi joj objašnjavala stručno - Njoj će ti se usta s vremenom sasušit i uvuć u se, a tebi će uvijek ostat tvoje oči. 

Znate ono: Živi bili pa vidjeli & Tko preživi, pričat će? 

... O tom nevidljivom, a svemogućem sitnome postotku odabranih koji drmusaju svijetom ne mareći ni za čije sudbine, osim jedine svoje.  

čemu služe ruke (3)

Ista ruka koja može podići stvar s poda, može ju i baciti, ili ju je prije bacila. Ista ruka koja može kazniti, može i pomilovati, ili je to uobičajen tijek radnji. Istom rukom kojom ste zgrabili, možete i podijeliti plijen. Ili zadržati sve samo za sebe. 

Istom ste tom rukom nahranili nekoga, makar ste taj jedan samo vi. Istom ste rukom umili lice i počešljali kosu. Istoj ste ruci odrezali nokte, da bi izgledala pitomo. Ili da (se) ne bi ogrebala, povrijedila, slomila - nokat. Istom ste rukom svili gnijezdo, u koje ćete se vratiti iz lova i osjećati sigurno. 

Zna li ruka za točno i pogrešno, ili samo mehanički vrši radnje? 

Znadete li vi, imatelju ruku, 

da ruka sama donosi odluke, neovisno o vama, da ima svoj život, neovisan o vama, da je ona ta koja čini da se stvari događaju, a da im vi naknadno dajete značenja?

Što bi se dogodilo da kojim slučajem neimate ruke? Bi li svijet prestao postojati, kad ne bi bilo ruku da ga stvore, održavaju, ili sruše ako vide da ne valja? 

Bi li nestao, kao što nestaje svaki put kada zatvorite oči? 

moher i svila

Mama još i sad drži u novčaniku jednu fotografiju mene kao djeteta, formata za osobne dokumente, i to je slika mene koju, ili kakvu, poznaju svi njeni poznanici. 

Napravio ju je profesionalni fotograf za, naravno,  osobni dokument, ne znam sad da li pasoš ili kako se je već zvalo to što je maloljetno dijete moralo imati prilikom putovanja u inostranstvo radi zdravstvenih razloga, i ne znam zbog čega je baš tu odlučila sačuvati kao uspomenu, ali - jest. 

Pred pozadinom koja postupno odozdo prema gore prelazi iz bijele u tamno plavu, ozbiljna je, možda peto- ili šestogodišnjakinja, u svijetlo roza moheru ispod kojeg viri bijela košuljica, uskog blijedog lica na kojem se ističu okrugle okice, crne kao žeravice. Neposlušna kosa joj je, na dva mjesta zakopčana šnalicama, koje se ne vide na slici jer su iza uha, a slika je anfas, ali dobro se sjećam da je jedna crvena, a druga plava, metalna sa sjajnim premazom. Na klik-klak. One šta pucaju. Znam da sam ih sama stavljala i da sam bila jako ponosna zbog toga.

Mama je uvijek takve sitnice "za igru" ili "za ukras", kupovala u plavoj i u crvenoj. Toplo-hladno. Kao na slavinama za vodu. I uopće svemu što se bojama umjesto riječima opisuje. 

Tako sam, naime, naučila da je crvena boja, ono kad okrenem slavinu na lijevo, jer ide vruća voda, a kad okrenem slavinu na desno, plava, hladna. 

Moja desna, hladna. Moja lijeva, pec-pec. 

U stvarnosti je stvar zrcalna. A često puta ovisi o zemlji u kojoj se nalazimo, ili o proizvođaču bojlera. 

Koža ima svoje oči. Koje su sklonije prikazati istinitiju verziju. 

Puno više toga ovisi o vlastitom iskustvu, zbog čega ćete, kad-tad shvatiti da se ne smijete prepuštati slijepom vjerovanju naljepnicama. 

Jesu li te šnale pomogle da naučim razlikovati boje, ili desno i lijevo? Možda nekada nekoga i jesu, ne mogu to znati. 

Vjerojatno da svaka obitelj, ili svaka škola ima ovakve nekakve svoje vlastite trikove i metode, učeći djecu učimo sebe, kupljenim stvarima otkrivamo još kakva značenja, ili im dodajemo vrijednost. 

I na kraju vam takve sitnice postanu drage uspomene. Sjećanja koja naknadno isplivaju da bi popravila sadašnjost. Ili prošlost? 

Ali da se vratim temi: ako vam je slika u novčaniku, to obično znači da ju viđaju nepoznati ljudi. Pa bili oni i trgovci iz dućana u kojima svaki dan odlazite po sitnice. 

Ti nepoznati, naravno, nikada ne vide to što vidite vi. Oni vide roza moher i vide neposlušnu kosu. 

Oni pristojni među njima će odšutjeti, možda će, ako se ima vremena, pokazati slike svoje djece, a oni manje pristojni će komentirati misleći da su simpatični. Ili da se to očekuje. 

Tako da sad, nakon toliko godina znam da je svilena košuljica koja proviruje ispod mohera prljava, a kosa da je masna. I uopće, šta očekivat od onakve žene!? Uvijek je onakva bila, odmalena! 

- A vid' moje! - pa vam tutne sliku svoje male, od jučer, prekjučer, u sličnom takvom roza moheru sa čipkom oko vrata i loknama koje je napravila profesionalna frizerka! 

Modificirane uspomene, u oba slučaja. 

Ništa, samo kažem: 

Može se prekopirati površina, može se i uljepšavati, ali zašto, ali čemu? Što ćete imati od slike u novčaniku koja vam govori da ste jednom u životu imali potrebu svoju djevojčicu gurnuti u arenu s nečijom tuđom, prljavom i bolesnom? Da, vaša je zdrava, i da, vaša je prava, ali u ovoj igri, samo u usporedbi s drugom i drugačijom tom. 

Držite svoje stvari za sebe. Ne dajte ih nikom. Nije to sebičnost. Nego zdrava logika. Imate pravo i imate obavezu zaštititi sebe i svoje. 

čemu služe ruke (2)

Jeste li kad čuli za izraz "što očima vidi, to rukama napravi"? Što taj pokriva? 

Na koga se odnosi, ili na kakvoga? Jesmo li svi sposobni na takvu vrstu oponašanja? I, oponašanja, koga ili čega?

Moguće je da se u početku mislilo na onu, da čovjek ne može napraviti nešto što već nije bilo u božanskom planu, što mu nije prirođeno. Može se napraviti samo ono što se može napraviti. Što već postoji, što je već izmišljeno. 

Ako vidite zid, vaša ruka može dodati još koju ciglu. Ako vidite rupu, možete iskopati još jednu. Ako vidite cvijet, možete nacrtati jednog. Ako vidite oblak, možete otpuhivati dim iz pluća. Ako netko nosi lijepi šešir, i vi možete kupit isti. 

Ili načiniti sličan, od sličnog materijala. Jer dva ista ne postoje. 

Čak ni ako zgrabite i strgnete nekom šešir s glave pa nataknete na svoju, neće biti isti. 

Kao što ne postoje dva ista oka koja bi vidjela istu stvar na isti način, jer nisu ona ta koja donose zaključke, niti su ta koja kopiraju stvari do materijalizacije. 

Pa kako onda, i zašto, ljudi misle da ništa nema od onog tko ne vidi (dobro)? I kakva je zapravo veza ruke i oka? 

Jesu li ljudi, koji su vješti s rukama, u isto vrijeme i oštrovidni, i na kakvu se oštrovidnost misli? Pogotovo ako znamo da oni, koji se smatraju oštrovidnima, koji se troše na promatranja, osmatranja, zavirivanja i špijuniranja, ne stvaraju ništa ugodno ni lijepo.

Kad me (takvi) pitaju, što ja mogu s rukama, kako se to sa rukama gleda i šta se i koliko uopće rukama može vidjeti, kažem: 

- Što god mi tko doda. 

obiteljsko naslijeđe

Kad se radi o kroničnim bolestima, prvo što vas pitaju jest, 'je li tko u obitelji boluje ili je bolovao.. od istoga'. Nasljedno, stečeno, genetsko ili usput pokupljeno čemu bi glavni krivci bili neuredan način života i prehrane. 

Bolesti oka su, nedavno mi je potvrđeno, povezane sa stanjem našeg želuca. Ako slabo vidite, potrebno je očistiti crijeva. A vrlo često se događa da je način na koji "čistite" oči, kriv za bolove u trbuhu. Tako na primjer, kapi koje stavljate direktno u oko, mogu imati u sebi tvar koja neće dobro djelovati za neki od drugih organa, a želudac je taj, samo da ponovimo, gdje se stvari razgrađuju i koji stvari raspoređuje, bez obzira unosili ih mi na usta s hranom, ili kako drugačije. 

Vrlo pojednostavljeno, fermentirana ili stara hrana i alkohol su loši, svježa hrana i čista voda su dobri. 

Vrlo pojednostavljeno, nedostatak odmora i prekomjerno partijanje su loši, 8+8+8, odnosno, 8 sati sna, 8 rada, 8 zabave i opuštanja, su dobri. Ovdje je samo trebalo napomenuti onu o pravilnom rasporedu, sa blagim odstupanjima ovisno o godišnjem dobu, i dobi osobe kojoj se preporuča ili očitava bukvica. 

Ako ste sve navedeno dobro porješavali, onda je vjerojatni krivac za vaše loše zdravstveno stanje neki od davno pokojnih predaka, ili pak okruženje u kojem živite. 

Prvo primjer okruženja: 

Poznanica koja je u svojim tridesetima izgubila vid, o kojoj ovdje bude spomena, ima rođakinju koja je također u svojim tridesetima počela gubiti vid. Kako se dogodilo da je prva legalno i medicinski (gotovo potpuno) slijepa (izračunali su joj više od 80%), dok se druga još dobro drži i funkcionira bez problema? 

Prva je našla smisao i vlastitu vrijednost u tome da obilazi bolnice, u kojima će se sva pažnja posvećivati jedino njoj, iako preko vrlo sitnog dijela njenog tijela. Druga je odlučila svoju vlastitu pažnju više fokusirati na sve ono što bi s gubitkom vida mogla "izgubiti". 

Prva je prošla i prolazi sve preglede i eksperimente kojim bi zadržala postojeće stanje ili vratila eventualno izgubljeni očinji vid, mjereći ga isključivo prema, od drugih ljudi (bili to vrhunski stručnjaci u spomenutom području ili slučajni prolaznici s kojima izmjenjuje mišljenja i dojmove), zadanim parametrima. Dok je druga odlučila usporiti, odmoriti, opustiti se malo i dopustiti drugima da vode svoje živote, sama ulazeći u njih samo kad je neophodna, ili ako je baš zovu. 

Sad malo o precima: 

Moj je pokojni ujak, visoko slabovidna osoba, bio stručnjak u svom području. Stručan je bio zato što se bavio svojim poslom, a ne okolnim stvarima, ma koliko god da su bile povezane s njegovim radnim mjestom, ili privatnim odnosima. Budući da je živio u vrijeme kad se još cijenio rad ruku, njegova mu je struka osigurala lijep život s pratećim društvenim statusom. Dakle, bez obzira što se radilo o vrlo povučenoj osobi, koja je sama rijetko mogla biti viđana u viđenim društvenim krugovima! 

Budući da su obiteljske veze čvršće po ženskoj liniji kad je u pitanju genetsko naslijeđe, a labavije po pitanju društvenoga: za primjer uzimam samo prezimena koje su žene (bile?) prisiljene mijenjati s udajom, to je činjenica da je on imao isti problem(?) s vidom koji imam i ja, prošla nezapaženo. 

Rođakinja po muškoj liniji, koja je i nakon udaje zadržala isto prezime, ima se i danas običaj pohvaliti da joj je akademik taj i taj krvni rod. I jako lijepo parazitira samo na toj koincidenciji. Ujaku, naravno, nikad nije ni padalo na pamet da za ikog od nas od ikoga koga je poznavao naplaćuje usluge, ali uvijek ima ljudi kojima nije problem, posluživši se tuđim imenom, to nešto što im je trenutni hir, jednostavno - uzeti. 

- Vidiš, ona je isti on, ali on isto voli više mene. Vidiš kako je meni učinija, a njoj ne, ne. I to ti isto puno govori o tome kakvi je ko. 

Očna bolest, ili problem s vidom, nazovite vi to kako god vam je drago, ispada glavni krivac i nepoželjan faktor. Ono što vas je stvorilo, društvo je pretvorilo u: 

- Zamisli ti, i takav bolestan i jadan pa je napravio to i to, a zamisli samo šta bi bilo da je kojim slučajem bio zdrav i prav! 

(Bio bi isti ko i vi. Bijedan parazit, koji samo gleda u koga će što uzet pa se hvalit kako je pametan, snalažljiv, mudar, lijep i dobar. Da, dobar, eto čak je i tom jadniku pomogao da ga društvo napokon prepozna.) 

čemu služe ruke?

Kad je Sadhguru rekao da je ljudsko tijelo najbolji gadget na ovom planetu, većina nas je odmahnula rukom, misleći da će uslijediti priča o bio-robotima ili vanzemaljskim uplitanjima ili genetskim manipulacijama. 

Mišljenja sam da sve te priče i jesu potekle od pogrešno shvaćene prve premise. Uglavnom smo svi više skloni nadodavanju na prazno, nego popunjavanju ispražnjenoga u nama. 

Običnim jezikom, obični radije zakompliciraju obične stvari, nego da ih videći takvima kakve jesu, priznaju dragocjenima. 

Kad nas je zamolio da barem pogledamo svoje ruke i zapitamo se čemu one služe, većina je entuzijastično krenula u hokus-pokusna čarobiranja, valjda očekujući da će iz prstiju ili otvorenih dlanova poletjeti munje. Nakon čega ide neizbježno razočaranje, jer... to su samo prsti i to su samo ruke.  

Ono što vam mogu potvrditi, iz pozicije slijepe osobe, i ne kažem to samo zato da utješim; te munje zaista postoje i stvarno letaju uokolo i stvaraju čuda, samo treba imati oko koje bi uočilo. 

Ovo je pozivnica, sa moje strane, da se uključite svi u akciju izrade i slanja otiska dlana, ili dlanova, za podršku #Save Soil - pokretu. Više o tome, kako, gdje i zašto, na savesoil.org/handprints  

Dajmo ruku jedni drugima, dok se to još može. 

Vidimo se.

#SaveSoilSecureFuture 

zlocesti zidovi

Što se dešava između vaša četiri zida ne bi se trebalo ticati nikoga osim vas i onih s kime te zidove dijelite. 

Sve su sretne obitelji sretne na isti način. Nesreća, ili nesretnost je ono po čemu se razlikuju jedne od drugih. 

Rekla bih da su i sreća i nesreća individualne. I da su veliki pisci, i izumitelji skraćenih verzija onog što zovemo univerzalnim istinama, samo davali sebi na važnosti. 

Ali dok na druge ljude i na same događaje, mnogi od nas ne mogu (uspješno) utjecati, uvijek možemo utjecati na to kako jedne i druge doživljavamo. I to je ono što naše živote čini manje ili više sretnima. 

Jednom mi se dogodilo, kad sam bila već u odrasloj dobi, da mi je neka žena, također odrasla, na ovakav način opisivala što sve propuštam: 

- Pazi, pazi, sad prolazimo blizu jednoga zida, sivoga, ružnoga, fuj-fuj. Sad će skoro počet grmlje koje strši preko. Ljudi zasadili sebi da imaju, baš ih briga za nas prolaznike. Sad smo blizu parkiranog auta, jednog bijelog, prljavog, fuj-fuj, treba napisat "operi me", davno nisu... 

Nasmijala sam se naglas uz komentar da se osjećam sretnom i blaženom zbog činjenice što ne vidim famozni "svijet oko nas"! 

Ona uopće nije bila svjesna da nije rekla ili da nema reći ništa lijepo, ili na lijep način. Uglavnom, nije to više ponovila. Makar ne sa mnom. 

Znam da postoje ljudi koji bi krenuli u rasprave tipa, tretiraš me kao infantila, reci mi samo bitno, a opise i tumačenja sačuvaj za djecu. 

Kao djetetu događalo mi se to češće. Svima nama jest. 

Kad zviznete nožnim palcem, zakačite laktom, ramenom ili koljenom, pa kad odrastao netko vidi krastu, ranu ili modricu, da kaže: 

- Zločesti zid / pod / ormar... - pa otvorenim dlanom udari po njemu - Na, na, neka tebe malo boli. 

Jer oni ne vraćaju udarce. Njih ne boli. Ili nam makar ne daju to do znanja. 

Eto to nam se dogodilo. 

Trebate plakati, vikati, boriti se, jer "život je borba", treba vratiti istom mjerom, inače bol neće prestajati. 

Kad vam pričam ovo sve, ne pričam vam zato da biste pomislili kako se i u finim kućama događaju strašne stvari i kako su fini ljudi, fini samo prema vani, pa likovali "na, na!". Pričam vam o tome da biste vidjeli kako je u stvari taj obrazac toliko duboko urezan da ga se ne mogu otarasiti čak ni oni koji osim toga da ga se otarase nemaju drugog posla. 

Ne pomiču se zidovi stvarno. Ormari nemaju funkcionalne nogice, zato se sada rade & kupuju oni bez nogara. 

Podovi i stropovi ne mijenjaju mjesta kako im je ćeif. 

A niti najmlađa niti najslabija od vas, gubi svijest, razum i sposobnost rasuđivanja zato što ju je opsjeo zao duh iz nepoznate dimenzije. Pa joj nanosi bol, ostavlja krvave ožiljke i velikim debelim kažiprstom "ššššt!" brani govoriti o svemu što vidi i čuje.