Friday, January 31, 2025

ruka - oko - mozak

Može li se tipkajući s obje ruke, poboljšati ili kako drugačije istrenirati mozak ili oko, ili je stvar obrnuta, u smislu, tko je stvarni gazda u kući koju zovemo ljudskim tijelom? 

O čemu je riječ, najprije: 

Jedna sitnica upada u oko na dodir mehaničke tipkovnice. Za tipkanje sa svih deset prstiju. Za koju smatram da može lijepo objasniti konekciju iliti povezanost rada ruke, oka i mozga. 

Raspored slova na tipkovnici je bio stvar dogovora; navodno se je promatranjem došlo do zaključka da su kažiprst i srednjak najdominantniji da je u njihovu pritisku najveća snaga te da je vjerojatnost da će se najkasnije umoriti pa stoga baš njih da treba držati zaposlenima više nego druge prste. Tako su dobili slova koja su najčešća, ona koja se nalaze u najvećem broju riječi, bilo kojega jezika, jer govorimo ovdje o univerzalnoj, multijezičnoj tastaturi. 

Ako je tome tako, treba skinuti kapu do poda, onome tko je to izračunao. 

U svim se jezicima u većini riječi nalaze slova "f", kažiprst vaše lijeve ruke, i "j" kažiprst desne. 

Točno na tim su tipkama izbočene male crtice. Slijepac da bi ih mogao naći, da biste mogli tipkati i u mraku (kao što ja sad tipkam). Ostalo sve je samo stvar memorije i prakse. 

Životna mudrost koja se može izvesti iz toga bi glasila: "Kad nađete svoj položaj, kad ste na svom mjestu, kad znadete svoju pravu poziciju, uz mrvicu prakse i strpljenja, sve će se posložiti onako kako vi budete htjeli." 

U ovom našem primjeru, ako znate koja vam je ruka lijeva a koja desna, ako kažiprstom možete napipati crticu na "f" i crticu na "j", nikakva druga crtica niti točkica nisu potrebne. 

Za pisanje. Komuniciranje. Iznošenje svoga svjetla. Svoje istine.  

Drugi da bi je mogli vidjeti i ako budu htjeli pročitati. Možda u istoj vjeri u kojoj je i napisana. A možda u nekoj drugoj, vi na to ne možete više utjecati. 

Vama ne treba drugi vodič niti tumač. Za pisanje. Za komunikaciju, recimo, preko interneta, s drugim, običnim ljudima. Treba li njima, drugačija je stvar.  

Nemali broj puta sam se uvjerila u to, da nije ni do uha ni do sluha, ni do oka ni do osvjetljenja, obični imaju običaj gurati po svoju čak i kad im kažete da ste - "specijalna". Uopće ne prate što vi tipkate, jednako kao u govoru, bitno im je da su oni u pravu, da oni vode i da oni pobjeđuju. Pamte i razumiju samo fraze koje njima dobro zvuče, lome rečenice i izvrću im smisao kako god bi radili i da sad sjede preko puta. I drelje vam u oči. 

- Ma je li bogati, specijalna. Mala se umislila da je ona nešto. 

Dakle, nikakva brajica nikakvi morseovi signali, nikakvo pištanje iz aparata. Baš kad pomislite da su ljudi za mašinom pametniji od onih bez nje, nađe se netko da vam podvali sliku kromanjonca. 

Druga stvar koja se da primijetiti, odnosno, ja sam to primijetila, čitajući i slušajući svoje vlastite riječi koje sam jednom u životu bila, ili natipkala, ili natapkala ili rukom ispisivala, jest da položaj ruku i pojačana ili umanjena aktivnost pojedinih njenih dijelova određuju raspoloženje ili utječu na nj, kao da ruke imaju svoj vlastiti život, memoriju i - stil(?) izražavanja. 

Tako su tekstovi koje izvorno tipkam koristeći obje cijele ruke, (kvazi) intelektualizirani, knjiški, učenjački, prepuni izraza i fraza za koje ne znam od kuda mi. 

Oni koje tapkam na smartfonu, klizeći i dodirujući samo svojom desnom, i sa samo dva prsta ili palcem ili kažiprstom: ti tekstovi budu kratki, odrezani, i lakonski jasni. 

Kad se služim olovkama kao medijima, na papiru su same emocije. Same ljudske emocije. Čak i kad se trudim bilježiti činjenice, tipa recepata, kratkih bilješki, podsjetnika. 

Neću vas pitati da pogađate kakvom rukom pišem ovaj post, rekla sam vam sama gore, nego nešto drugo: 

Konekcija ruka-oko, kako se vidi po ovom našem primjeru, ne igra baš neku ulogu, za tipkanje s obje ruke, ne treba vam neko gledanje u ekran,  eventualno kasnije, za kontrolu napisanog, ako nemate instaliranog čitača. Same ruke su vam oči, one vide slova, one vode glavnu riječ, one izvode radnju. Na slijepo, bez gledanja. bez varanja. Njima nema onog: 

- Aaaa to je f, a ja mislila da je j... 

Konekcija ruka-mozak, u ovom našem primjeru ne igra baš neku ulogu, ako smo se složili da je kažiprst pametniji od srednjeg, a palac snažniji od malog. Je li mozak taj koji odlučuje, ili mu je samo dano da primijeti i prihvati to kao činjenicu. Na mehaničkoj tipkovnici palcem tučete razmaknicu, na smartfonu možete nacrtati srce, ima li to što s mozgom? Ili s emocijama, trenutnim raspoloženjem? Ako da, čije je? Je li ruka dio nekog drugog tijela, pa da ne bi znala što se s ovim dešava? Automatizmom, nakon malo vremena, lako zapamti koja je nazvana lijevom, a koja pravom. Bez potrebe da locira glavnog. Onaj koji bi da je glavni, zapravo samo imenuje. 

Probajte, za vježbu, svjesno narediti mozgu da ruke kontrolira, tipa, za natipkati riječ "fijuk": lijevi kažiprst dole, desni srednjak gore, desni kažiprst dole, desni kažiprst gore, desni srednjak dole. Pa pošaljite samog sebe k vragu. 

Konekcija oko-mozak, u ovom našem primjeru ne igra baš neku ulogu, ako oko ne kontrolira pisanje i ne pomaže kod prepisivanja. A i to da je slučaj, za kopiranje viđenoga, bolje bi bilo isključiti sopstvene misli. Kontrolor, bolje da je u tuđoj nekoj glavi. Vaš vlastiti bi mogao ili biti prestrog, ili previdjeti. 

Pitanje je bilo: 

Od ova tri nabrojena, koliko god da se činilo da surađuju, ili da je suradnja poželjna ako ne nužna, što se vama čini, koji je najbitniji? 

 

Monday, January 27, 2025

uzorci koji se skladno izmjenjuju 5

Možda je nekome uzorak koji stvori kapljica vode kojoj se govori "mrzim" - lijep, ja to ne mogu znati. Ali naslućujem. Bi li u tom slučaju industrija ljepote postojala? Ako vam je uzorak koji ste stvorili pomoću "ružan si, glup i nepotreban", lijep, ugodan i dobar, biste li nastojali toliko uljepšavati se spolja? 

Tko vam je to rekao? Otkud vam te misli i osjećaj gađenja prema sebi, a onda prema svemu što se ne uklapa u zadane kalupe? Zašto to njegujete, zbog čega tu ostajete? 

Opet da ponovim: niste žrtva, nitko nema ništa protiv vas, imate moć sami birati za se, ako ne mjesto i situaciju u kojoj ćete se zateći, a onda barem, pretvoriti sve u prelijepu igru. Kada igra dođe do granice boli, a doći će, sjetite se koliko je tanka granica između boli i užitka, i prepustite se. Ne dopustite boli da uzme kormilo, na način da nju povezujete s ugodom, ona to nije. Uprotivnom ćete tražiti mjesta na kojema će vam se nanositi samo bol. Samo se prepustite s povjerenjem da će vas onaj koji vas je dobro vodio do sad, voditi dobro i dalje. Jer je to i njegova igra. Da ju igra duže od vas. Vjerojatno na više terena. Oh, to sigurno, na toliko puno da mi ne možemo niti zamisliti. I da će se igrati i onda kad vi to nećete ni znati. 

Do sad to niste znali. Sada kada znate, da ste pozvani, uživajte! Sa zahvalnošću, uživajte. 

I prenesite tu poruku dalje.  

Monday, January 20, 2025

uzorci koji se skladno izmjenjuju 4

 Sve je zvuk, koji potiče na gibanje, koje daje oblike stvarima. Ako se od zvuka osjećate slabo, ne idite tamo. Ako je zvuk ugodan, uživajte. Cvjetajte. Ali mu nemojte vjerovati. 

Postoje ugodni i neugodni, ali najbolja je tišina. Budući da je svijet na koji se navikavamo, već prepun različitih zvukova i oblika, bolje je da stvaramo, ili da se izlažemo, pod uvjetom da sami možemo birati, onima koji su našem uhu ugodni. Pravila nema, ili ja za njih ne znam. Znam samo da je, i onaj koji je čitav život bio izložen zvuku udaranja malja o željezo, u stanju stvoriti oku ugodnu stvar. A da ima i onih koji ciljano treniraju uši za slušanje glazbe koju zovu kvalitetnom, pa su od svojih i tuđih života napravili nered. 

Kako ćete znati što vama odgovara, ako ne znate odakle potječete? Svi imamo korijenje u istoj tišini, krenite od nje. 

Tišina je tamo gdje nema oblika. Počinje ondje i onda kad naslutite da vi niste tijelo, um, ni emocija. Kad tijelo tek treba uzeti oblik, a potonja dva ga prema njemu guraju. 

- Kako ću znati da nisam ovo tijelo, pa to nema smisla, ako nisam ovo, koje sam i što sam?! 

Da nisam ovo tijelo, to znam po starim slikama, pričama: prije nego što sam postala ovolika, bila sam onolika, a da to nisam ni primijetila. Gdje sam i kamo sam nestala ona tamo ja, sa slike? U neku drugu priču?

Da nisam um, to znam preko svake nove priče u koju ulazim, stiha koji čujem ili pročitam: dok ih držim u rukama u očima u mislima, moje su, znam ih i prepoznam kao svoje. (Isto bi bilo valjda i sa tračevima koje bi imala priliku čuti kad bih bučna društva cijenila više od svojeg duševnog mira.) Imam moć birati, ali kakav god odabir da napravim, znam da je trenutan, promjenljiv i stran. Gdje i kamo sam nestala ona ja koja je zatvorila korice knjige? 

Isto je s emocijama: da me u školi nisu učili kako se emocije dijele, i što svaka od njih znači, možda im ne bih davala toliko važnosti, da sam o njima samo čitala iz ženskih časopisa i romantičnih priča: Ljubav je dobra, a strah nije dobar. Pa smo podijelili ljubav na više vrsta, pa smo se naučili obračunavati sa strahovima. 

A mržnja, da je čišća od ljubavi, jer nas mržnji nitko ne uči, ili na nju ne prisiljava, dok nam se o ljubavi neprestano trubi: volite bližnje, volite daljnje, volite neprijatelje, kao same sebe! U svom sam životu vidjela i srela više onih koji su me spremni i naučeni mrziti, nego ovih drugih. Ljudi namjerno i svjesno radije biraju biti nesretnima, takvima istima učiniti što veći broj drugih, I ukrasti ili slomiti mir koji naslute u drugima. 


...nastavit će se... 


Friday, January 17, 2025

brojiti na prste


Ovdje je, pak, kalendar za 2025-tu, obicni! 

Mjeseci, tjedni i dani na vrhovima i clancima prstiju i razmacima izmedu njih. 

Prije nego sto je izumljeno bilo slikovno pismo i klinasto pismo i brajica, ljudi su se sluzili vlastitim tijelom za citanje prirodnih pojava. I za racunanje, takoder. (Iako je, bojim se, racun vise iz domene drustva.)

Koza je najbolji indikator. Vlastita koza vas nece prevariti. Dlanovi, stopala, jezik*, znaju bolje od vas sto je za vas dobro, a sto je bolje preskociti. 

Dobro bi se bilo prisjetiti toga starog znanja! 

_______________ 

* Jutros sam pojela cvijet kamilice. Okusa je i teksture neposoljenog, kuhanog zumanca. Internet kaze da cvijet nije za jelo, i da moze biti otrovan. Znaci li to da je i caj nezdrav? Kakogod da bilo, ako me ne vidite sljedecih dana, znate sto se zbilo! 

Wednesday, January 15, 2025

luda luna luduje

Ova dva tri jutra, mjesec bude visoko na svijetloplavom zapadnom nebu, kad sunce zarudi sa istoka. Kao dva razlicita platna, a isto je. Nebo. 

Bijelo zlato na jednoj strani, crveno na drugoj, dok ih magla ne ispreplete kako vec to ona zna. 

Sjecate se onog filma sa Michelle Pfeiffer kao zenom pticom i njenim vitezom kao vukom bijelih ociju, kojeg ja pamtim kao Nexus-a iz Blade Runner-a i nikako drugacije, ma kako predivnu ulogu da igrao? Zacarani tako da su uvijek zajedno, ali nikad kao zena i muskarac: nocu on je vuk koji stiti samu zenu, danju ona je ptica koja prati usamljenog lovca... 

I am the eye in the sky, looking at you I can read your mind... 

🎶

Sad, kad smo napokon natjerali ljude da usmjere poglede prema nebesima, ljute me, pomalo, svi oni naslovi i ocekivanja ekspresne magije i spektakularnih transformacija za punih ili praznih mjeseca: zar su zaboravili panican strah od vukodlaka, vampira i inih shapeshiftera, koji nije niposto bespotreban ni bezrazlozan? 

Tako veliko tijelo visi nam nad glavama, cini se nadohvat ruke, u dlan da bi stalo, kad ono - privid! 


Nacrtala sam ovdje datume punih mjeseci za cijelu ovu novu godinu, za projekt #SaveSoilSecureFuture koji smo radili proslog mjeseca, prosle godine. Nedovrsen je, s razlogom ili nadom da ce se ukljuciti vise ljudi, komentirajuci (kakogod) ili crtajuci... 

I dalje ste svi pozvani; neka transformacija zapocne! 

Monday, January 13, 2025

uzorci koji se skladno izmjenjuju 3

 Ono što se nekom čini kao prebacivanje odgovornosti, i što netko doživljava kao nepravdu, ja vidim kao dodavanje crtica i točkica na crtice i točkice da popune prazninu. Prva točka dodaje drugoj, toliko brzo, da druga niti ne stigne vidjeti što je, ali zna da se ne smije - jer ne može, neće joj biti dopušteno - duže zadržavati na tom mjestu, jer ubrzo stiže još. Pa dodaje trećoj, treća ponavlja što je vidjela od druge, dodaje četvrtoj. 

Težak i besmislen posao? Uzaludan i nevrijedan pažnje? 

Zar ne bi bilo pametnije za svaku od njih da misli da se zabavlja, što zapravo i jest. Sve je igra, prelijepi ples. Koji se ubrzava, što stječemo više prakse. Kad sve postane toliko brzo da neka od točkica posustaje, sve se usporava i vraća do početne točke, koja će, ako ima drugo krilo, ako je dovoljno snažna da nosi još jedno, istu tu svoju stvar zavrtjeti prema tamo. Svaka je druga točka sposobna učiniti isto. Iz same sebe, stvoriti još točki, crtica, grana. Na način na koji je navikla od prije. 

Kao u staroj dječijoj pjesmici "Točka točka točkica, gotova je glavica..." Od toga je svijet napravljen. 

Tolikom brzinom, ponovit ću opet, da ne stignete vidjeti što je to što prebacujete. Pa kako onda možete znati da je to nešto lijepo ili ružno, ili da bi vam bilo bolje ili gore na nekome drugom mjestu? 

Kao gore, s pahuljicama, ne postoje dvije iste, a svaka je lijepa. I dragocjena. Može li se bez njih? Naravno da može. Bi li to što mijenjalo na svijetu? Sigurno da da. Stvarno? A što to, kako to? E to ne znam. 

Ako ćete, dakle, svaki put kad vam netko nešto doda, doživljavati sebe kao žrtvu, pravednika ili sudca, htijući ispravljati, znati, objašnjavati i zahtijevati pravdu ili osvetu, usporavate i sebe i druge do razine pucanja, trganja, kidanja, uništenja uzorka čiji ste dio. Posljedično i čitavog tkanja. Vaše je bilo samo da plešete dok to možete. Ako možete, naravno, da se zabavljate. Kad to ne budete mogli, izronit će nešto novo iz bezbroj puta ponovljene melodije. Pa postati nova novcata polazna točka. Za novi lijepi cvijet. 

U međuvremenu zapamtite: niste žrtva, ne pakuje se vama, i vaša je odgovornost jednako velika i mala, kao i svačija druga. Zapamtite mjesto na kojem vas boli, i ne ponavljajte ga više. To je znak da tamo nema ničeg za vas. Ako nema za vas, onda po svoj prilici neće biti ni za one koje vodite, a koji su vama slični, pa im to ne dodajite. I u tom je sva mudrost. 


...nastavit će se...


Monday, January 6, 2025

uzorci koji se skladno izmjenjuju 2

Velika većina će ipak najradije ostati sa strane: odlučujemo se za to da primjećujemo i da nam drugi budu važni samo kad oni ne primjećuju nas, jer to nas stavlja u poziciju moći, s tog mjesta možemo misliti da nešto o nekome znamo, na osnovi izgleda oblika ili brzine pokreta, pogotovo kad nikog nema u blizini da nas opovrgne. Misleći da igramo "ulogu svjedoka, promatrača, sveznajućeg pripovjedača i svevidećeg oka". Sve u navodnicima. 

Kad gledate slike svojih poznanika, tih pet, deset pripremljenih minuta, jer je duže teško ostati mirno, jasno se vidi da nemaju lica. Fizička im tijela prestaju ispod vrata. Oko štitne žlijezde, ili grkljana, tu već nema ničeg. I da nema šminke, trepavica i velikih zuba, glave im se, izrazi na tim glavama im se ne bi previše razlikovali od izraza i crta lica ljudi koje je društvo proglasilo imbecilima, debilima, autistima, i uopće toliko manje vrijednima da ih se ne može gledat, do te mjere da ih se smješta na posebna mjesta. Pa im se iz daljine tepa da su anđeli (sa figom u džepu), vilenjaci, pahuljice...  

Angažiraju se umjetnici da osmisle kampanju, umjetnički fotografi ih fotografiraju ispred stvari koje drže još ružnijima, s natpisom " Moje ime je Izabela i ja sam lijepa djevojčica", jednom su joj rekli "ružna si i nepotrebna", sad ju prisiljavaju da sama govori da je lijepa. 

Ona ne želi reći, možda ne želi, možda ne razumije, a možda bi samo da je ostave na miru, pa su napisali transparent i stavili joj ga u ruke. 

Isti ti ljudi koji su samima sebi toliko neprihvatljivi da se moraju mazati, toliko da bi se samima sebi činili lijepi... jer, "Svi su tako rekli & Svi to tako rade". 

A možda misle da tako to treba. Možda su tako shvatili ovaj eksperiment s kapljicom vode, pahuljicom snijega. 

Tko sam ja da sudim? Osoba s oštećenjem vida! 

Kako ja sve vidim, uzorci smo, koji se izmjenjuju, granaju i rastu. I neizbježno - iščezavaju u daljini, u visini, u dubini. 


... nastavit će se ...