šešir nije rješenje

Ako slabo vidite, kupite si naočale. Ako slabo čujete, slušalice. Ili kažete onome s kime se razgovarate da si kupi mikrofon. 

Ako teško hodate, posjednu vas u kolica. Ako nemate ruku, zašarafe vam kuku. Ako nemate oko, svi će vam reći da stavite stakleno. Staklena kugla! 

Isto je kad vam odrežu bilo koji dio tijela, možete si stavit silikone bilo gdje i bilo kad, sve ako ih zdravstveno ne pokriva...

A što ćete kad vam kažu da nemate U glavi? 

Nose li se zato kape i marame, i u zatvorenom, a ne samo onda kad je (vani) hladno? U crkvama, na primjer, zašto glava mora biti pokrivena? Da što iz nje ne bi ispalo, ili da što ne bi u nju ušlo? Iz nje, ili sa nje? 

Iz poštovanja se skida šešir, tako su bar uvijek govorili da je bio običaj. A htjet će vam ga staviti kad ustvrde da vam nešto fali.

I uopće, kako netko može znati što je nekome u glavi, da bi mogao ustvrditi da mu nešto drugo fali? 

Sve se bojim, prema istim mjerilima, kako je netko ustvrdio da vam treba dati naočale, a vi spremno prihvatili, jer su manje zlo, jer su dobar zaklon dok ne dođu bolja vremena. Ona u kojima će vam priznati da je to što vi vidite nešto drugačije i drugo, jednako važno, bitno i potrebno, ili makar vaša privatna stvar. 

Sve se bojim prema istim mjerilima, po kojima su vas posjeli u kolica, jer im je bilo lijeno trčkarati i za vas, pa vam osigurali da se "vozikate", a vi ni to ne znate cijeniti, dočim oni bez po muke i skroz besplatno, bezobzirno i bespovratno uzimaju niti ne znajući, i vaš mir i vaše strpljenje i vašu čistoću od vanjskoga svijeta. 

Ako je do sada nejasno na što se ovdje cilja, ponovimo još jednom, glasnije: Nitko Ni na koji način Ne može znati što se dešava u nečijem tuđem životu, u nečijoj tuđoj glavi, u nečijem tuđem oku, srcu & duši, isto kao što tek rijetki znaju i opažaju što se sa samima njima dešava. 

Obično se oni najgluplji usude suditi o manje glupima, koji iz opreza šute. Dopuštajući da izgovorena riječ postane djelo. To nam se desilo. 

Slijedi nam, ili prijeti nam, odlučite sami, mentalna pandemija, tako svi govore. Ako se ne trgnemo, i ne uzmemo svoje živote u svoje ruke, velika je vjerojatnost da će ovo sada biti posljednja šansa za oporavak. 

Ljudski um je sposoban izmisliti i stvoriti najčudesnije stvari. Isto tako i one najužasnije. 

Okrenite se oko sebe, promotrite, osluhnite: grme li ratovi, sijevaju li svađe i prepirke, prijete li vam čak i sa reklama za dječje pelene i hranu za ljubimce: ako ne kupiš to&to, on će plakati i biti nesretan, ako kupiš, kupio si i osmijeh i vječnu ljubav do neba! 

A što bi vas koštalo da sjednete na par minuta sami sa sobom, i da ne mislite ništa? 

Recimo, ovdje: Miracle of Mind 

P.S. Ovu smo ilustraciju napravile za projekt "Whats in your head, zombie?", za Autism awareness month, prije par godina. Ideja je bila da svatko tko prođe ostavi nešto svoje na papiru na kojem je inicijalno otisnuto samo lice iz profila. Bilo što, emođija, riječ, cvijet, psovku, što god tko hoće ili kako mu dođe. Jer je upravo to to što nam se svima događa, i čega uglavnini nismo svjesni. 

Svima nam se događa!, a ne samo (mentalno) bolesnima. Samo što neki od nas biraju mudrije, neki čekaju da im drugi izaberu, neki se ne znaju braniti, a većina nije niti svjesna da može birati i što se sve nudi. Uzimajući stvari, ili zdravo za gotovo, ili ne vrijednima truda i spomena. Zagorčavajući i otežavajući i ugrožavajući i uništavajući tuđe živote (nekad u najboljim namjerama).

Odgovor na pitanje iz naslova je glasio "Whatever you put in here or whatever comes our way, so beware". 

Jednako kao prošlogodišnji projekt "Čemu ruke služe?" u kojem smo skupile preko 60 otisaka dlanova sa isto toliko priča, koje ću objavljivati u nastavcima ovdje (ima ih sve do kraja godine, i još za onu tamo ako nastavimo ovim tempom:), pozivam vas svih, nastavimo, produžimo, sudjelujmo u istom tonu, i zombiliko-glavati projekt ovaj: Veza između oka i ruke, ruke i mozga, mozga i oka, i uopće svih osjetila za koja se kaže da imaju sjedište u ljudskoj glavi. Preko osjetila primamo sliku svijeta, doživljavamo sebe i okolinu. Jesu li ona besprijekorna ili oštećena. Ne može to znati netko drugi izvan nas, umjesto nas. Na našem je mozgu, u našoj je glavi da nam to rastumači. Red bi bio da preuzmemo tu stvar u svoje ruke. :)

Povežimo se rukama, umovima, (različitim) pogledima (na sebe i svijet koji nas okružuje), otvorimo oči, proširimo vidike, ne koja će prije, ni koja će bolje, samo hajmo uraditi nešto svak za sebe a zajedno. 

procijenite sami

 

Ova je slika napravljena koristeći samo svijetlo plavu boju, crnu i bijelu. Nema crvene. Vaš mozak je taj koji popunjava boje...! Takva je moć predrasude. Izvolite zumirati pa procijenite sami. 

Proslijeđeno mnogo puta. 

Svi članovi naše WhatsApp grupe su se uključili u raspravu, napravljena je anketa s jednakim brojem onih koji su vidjeli crvenu i onih koji su tvrdili da crvene nema. 

Pitala sam prijatelja koji je daltonist, što on na njoj vidi, rekao je: 

- Konzervu coca-cole, tračnice i nekakav pejzaž. 

Jedini on je primijetio ono očito. 

preobrazbe (8)

U ovom postu se govori o tome kako sam postala seljanka koja se ne zna ni pozdravit i kojoj treba pod hitni preodgoj: 

Priča je toliko svakodnevna da nitko u nju ne bi povjerovao: kako se postaje seljanka, to svatko zna, jednostavno tako da se preselite iz gradske sredine u seosku, je li tako, inače ste rođena seljanka. 

Postoji i ona verzija u kojoj vas se proglasi seljankom zbog nošnje ili naglaska ili skupine ljudi koja vas okružuje, a već ima taj pridjevak. Ta služi tome da vas se uključi u "naše" društvo: da kupujete robu u "našem" dućanu, i da se glasate po "naški". 

Tako sam i ja postala seljankom, iz čiste navike, kao i svaka druga, s očitom razlikom da druga strana nije uzela u obzir da se neću prilagođavati njoj, čak ni kad bih to mogla. 

U radnoj sredini, to obično počinje: svaka i svaki je od nas to sigurno prošao, manje ili više svjestan toga što mu se događa. Dosta toga ovisi o vašoj brzini i spremnosti da izabirate strane. (U svakoj je zajednici makar još jedna ili dvije suprotstavljene strane. Možda netko i uživa u borbi za pripadnost i naklonost, tko bi ga znao!) 

Ovako je to bilo sa mnom: 

Potpisala sam ugovor za nepuno stalno radno vrijeme uz priloženu liječničku dokumentaciju o radnoj sposobnosti i uz, pretpostavljam usmenu, jer su se nalazi s vremenom pogubili u prostoru, preporuku liječnika specijaliste kako se postupa i što sve može visoko slabovidna osoba, a što se nikako ne preporuča. 

Bila sam spremna na otpor kolektiva. Ali i sama sam dosta otporna. 

Osoba bliska ravnatelju i sam ravnatelj su me uputili na to koga bi bilo pametnije izbjegavati, a na čiju bi naklonost mogla računati. Nisam bila jedina sa senzornim oštećenjem, i vjerojatno je da sam baš zato i dobila mjesto baš u toj školi: i uprava i osoblje i učenici su već imali priliku trenirati dobrotu. Na drugima, prije mene. 

I sad sam zahvalna na iskustvu promatranja zajednice u trenutcima kad se ima priliku raspasti na individualce. Strah od izolacije nikako nije veći od straha od osobne odgovornosti. Beziznimno se svaki pojedinac brže bolje gleda utaboriti s nekim, s bilo kime, radije nego da bilo kakvu odluku donese i provede sam. 

Nasamo, ravnatelj mi je rekao da je pametnije da ne govorim nikome ništa, jer su ljudi - ljudi: 

- ...kad nanjuše krv... 

Najprije su me proglasili lijenom: 

- Ona sjedi. Ona ne može. - podrugljivim tonom. Onih, koji za razliku od mene, svi oru i kopaju i znoj im kaplje sa trudnih tjemena. 

Trudila sam se više od drugih, misleći da zaista jesam za nešto kriva, odnosno da moram dokazati da mogu sve što i drugi. Uskoro shvatite da nema to veze s vašom fizičkom moći. Radi se o nečemu što svi prolaze u novim kolektivima. Fraze se ponavljaju automatski. 

- Nemoj im u svemu ić niz dlaku. Znaš kakvi su ljudi: daš im mali prst, oni zgrabe šaku! 

Znači: kad vas pošalju po kavu ili marendu, slobodno recite da vam je teško, pa pričekajte koji dan na reakciju. Mogli bi vas počet razapinjat, znani i neznani, to ovisi o stepenici na kojoj se nalazi osoba koju ste nagazili, odnosno koja misli da će nagaziti vas. Ali meni se dogodilo, da se prestalo s tom praksom. 

A onda se promijenio ravnatelj, zasjela je baš ta gladna i žedna (osvete). 

I, odjednom sam postala seljanka koja se ne zna ni pozdravit i koju treba preodgajat. 

- Nemoj draga dušu griješit, ona je bolesna i nju treba žalit. 

- Bolesna, jel bolesna, je li! Sad ćemo mi vidit.. - 

Šalju me po potvrdu na zarazno, pa po potvrdu na psihijatrijsko, i naposlijetku na ginekološko: 

- A valjda za nečega je... 

Odjednom svi znaju da sam švalerka nekog doktora koji se zbog mene sramoti i plaća moje dugove i troškove i tko zna šta sve ne, koji je platio starom ravnatelju da me zaposli preko veze, i kupio mi i diplomu i kuću i robu i ja bi bila i gola i bosa, gladna i žedna da nije njega ... tralala ... a ja ne znam ni pozdravit kad prođe pored mene. 

Tu dosta dobro upada ona da nitko ne zna za moju stvarnu slabovidnost, tako da se te neobične oči mogu svakome putniku namjerniku opisati kao - nenormalne i nemoralne.

- Slaboumna, a ne slabovidna. - tako se to prekrsti.  

- Dolazi nadrogirana na radno mjesto. puj puj sramota. Ja bi joj odma otkaz dala! 

I zapravo, tu se ne može ništa. Vi možete dokazivati i donositi papire i potvrde, ali - u društvu u kojem nitko ništa ne čita... a svi samo slušaju i prisluškuju i klimaju glavama od sreće što se sranja događaju drugim ljudima... - sve to ostaje za buduće generacije. 

- Vrijeme će pokazati, a narod - pozlatiti?

I opet vam se otvori ona, da postoje dva različita svijeta (minimalno), jedan u kojem živite, i drugi u tuđim glavama. Što je više glava, to će vam stvarnost biti teža za objasniti. 

- Je je, slabo vidi, neš mi ti opravdanja. Kurbetina! 

Sad vi recite, je li bolje bit seljanka koja se ne zna ni pozdravit, i sljedeće se jutro ne pojavit na radnom mjestu? Kad vidite u šta bi vas se preodgojilo. 

perike i maske

Neke se stvari vide puno bolje, tek kad vam život da priliku da se dovoljno daleko odmaknete od njih. Koliko je to "dovoljno daleko", nikad sa sigurnošću ne možete znati, a da li se radi o starom sjećanju ili o novim očima ili o boljem razumijevanju, ionako je stvar semantike. 

U tom svjetlu pogledajmo priču koju iznosim: 

Nakon dugog, predugog, nekoliko godina dugotrajnog bolovanja, profesorica kemije, koja je na svoje radno mjesto i došla kao Strašna (o tome će biti druga priča), i koju nitko drugačije nije ni mogao upamtiti, svojim fizičkim izgledom, koliko promijenjenim nitko nije ni mogao znati, dodatno je šokirala i učenike i nastavnike i cjelokupno školsko osoblje i posjetitelje: nosila je, naime, periku. I svi su vidjeli, bez da im je itko skretao pažnju na to, da je perika, perika. 

- Loše, loše. - bio je najčešći tihi komentar - Nevjerojatno da socijalno ne pokriva bolje. 

- E-e stvarno sramota, ipak je naš posao javni, mislim, mi smo na tapeti ovako i onako. 

Stvar je u tome, da ona o tome ne zna ništa. Njoj u lice svi su ljubazni i fini: 

- Aiiimee, kolegice, šta lipo izgledate, parate mi se bar deset godina mlađa. 

- Ma šta deset! Bar pedes'. He-he.

U učionci, naravno, sve je suprotno od toga (i o tome će biti druga priča). Djeca su, a tako je i za očekivati, puno iskrenija, još nisu društveno dovoljno osviještena, ne znaju se ponašati, ili ih grupa ponese u krivom smjeru. Pa šok, postane strah, strah se pretvori u hihotanje, hihotanje u povremeni komentar, povremeni komentar preraste u raspravu, koja nerijetko izađe iz učionice, pa se uključi i pokoji od roditelja, o čijem društvenom položaju ovisi, i voljnosti da ga aktivira na tom području, maltene život, ako ne dostojanstvo i pravo na siguran rad učiteljice "prečudna izgleda i ponašanja". 

I o učiteljičinom statusu, ali sad obiteljsko kumsko prijateljskom ovisi, jer kolege iz zbornice su odavno izabrali stranu, kako će se stvar odvrtjeti u društvenom smislu. Ako se ona sama ne aktivira, a po svoj prilici neće jer je em prestrašena činjenicom vrlo teške zdravstvene dijagnoze koja joj i sada, radno osposobljenoj, visi nad tjemenom, em izluđivana "lijepa si, svi te vole, ti si naš heroj i svi su na te ljubomorni" frazama za koje zna da su pretjerane, iako i sama počinje vjerovati u njih, linijom manjeg otpora, ili taštinom koja nam je svima prirođena, em fizički iscrpljena i tijelo i mozak će izabrati da se ta energija čuva za - očuvanje golog života, radije nego na personu. 

Familija i prijatelji obično krenu ovim smjerom: 

- Kako vas nije sram, pa žena je bolesna, vratila se s bolovanja, kako nemate milosti, di vam je pristojnost i kućni odgoj, pas mater vama i ko vas tako odgaja. 

Ton i boja glasa, u sitnim se nijansama razlikuju od regije do regije, grada do grada, kvarta do kvarta, škole do škole. Ali, kakogod da se okrene, imate rat. 

- Rat protiv raka. Rat, rak, rak, rat, sveisto. U sitno se gleda. U sitno broji. 

Dosad, bolja opcija: bolje da se bore protiv neizlječive bolesti, nego da idu zdrav na zdravog, na nože, jel tako? 

Ne znam. Nije. 

A jesu li mogli, nekako ne lagat, ne laskat, da ispadnu finooo ooodgojeni? Mogli su mučat, pristojno pozdravit i mirno radit svoj posao, i pustit nju da odradi svoje.

 

Prilika je to, svaki put kad nešto čudno strši, da se čitav kolektiv podigne na višu razinu, ali kolektiv obično bira da ovo što je više sreže na svoje niske grane. 

Kad čudno strši nešto što smo unaprijed proglasili bolešću, defektom, oštećenjem ili nedostatkom, to je znak da se dalje više ne može. Niže od toga se ne može pasti.

Ponovit ću još jednom ovo s čime idem iz posta u post: ako je kronična, onda nije bolest. Jednostavno, radi se o stanju koje treba prihvatiti, i naučiti se živjeti s time. Ako sam ja svoj život prilagodila sebi na način da ne smeta ničiji tuđi, koliko je god to bilo moguće, ostalo bi bila vaša stvar. Izvolite se sad vi potruditi, poraditi na sebi. 

Dakle, bez obzira na to, je li netko grbav, šepav, ćorav, ćosav, ćelav ili nosat. Muca li, zamuckuje ili govori po vlaški. Nosi li crne cipele na smeđu torbu. Gdje je kupio sendvič a koliko bi ga došlo da je negdje drugdje. Jesu li mu čarape obje iste vele. Jel došao u plavoj majici kad smo se dogovorili za rozu. Možda nije pažljivo slušao kad ste se dogovarali, možda je gluh ili glup, a možda ste baš njemu namjerno rekli krivo, da bi imali o čemu razglabati sljedeća dva tri mjeseca. 

I sad, normalna stvar, kad ste već tih krivaca proglasili i gluhima i glupima i ćoravima, sasvim normalna, da normalnija ne može biti, da nećete vjerovati kad naletite na nekoga tko je stvarno medicinski i pravno gluh ili slijep. Ili je stekao autoimunu terminalnu bolest uslijed cjeloživotnog izluđivanja. 

Bolja je opcija, kad ovako gledate, ne vidjeti i ne čuti zapravo biti slijep i stvarno gluh. Bar ste ostali u svojoj glavi čist od smeća koje se na svakoga baca. Bez obzira. Baca. Sa svih strana. 

A do tada, nije loše sjetiti se: Bolje da vam se rugaju nego da vas natamburaju. Bolje da vas žale nego da vam se rugaju. Bolje da vas se boje, nego da vas žale pa "s najboljim namjerama" povuku u svoj klan. 

mnogookost (20)

 

Ovo mjesto je stvarno. I sama sam ga snimila. Nisam ga, naravno, vidjela ovakvim kako je prikazano, ali bilo je nešto drugačije u elementima. 

Čudno je što obični ljudi ne primjećuju stvari iz prirode, ili barem ne na način da bi mi to mogli dati na znanje, a kamoli opisati riječima. 

I ne mislim samo na obrise kule, nijanse ljubičaste i biserno oko ... 

Svi će vam spremno reći da je fejk. Da je već viđeno. Otrcano... izlizano... šta će joj? 

- Ne bi da je ulovila vukodlaka ... 

- Ali draga, shvati, ona je slijepa, njoj to nešto znači ... 

naša četri zida

Bolje je učiti na tuđim greškama i bolje da vas tuđe greške nađu u što ranijim godinama, po mogućnosti dok vam još mozak nije zapleten u društvene konvencije. A tijelo ako izdrži, izdržalo je. 

To vam je onaj sindrom dežurnoga krivca. Znate ono, nit luk jeo nit luk mirisao, a smrdi po luku. 

E, tako sam ja uvjerena bila da su moji roditelji najgori ljudi na svijetu, i da mi tijelo nije izdržalo, umrla bi u toj zabludi. 

Oni su jednostavno bili od onih koje se izguralo na istaknutija mjesta u svim društvima u kojima bi se našli. Moguće da su sami to tražili, ali vjerojatnije da su bili od onih koji bi zadnji shvatili kad se trebalo slegnut i bit tiho. 

- Pusti, nek se pizde istrče prve, pa ćemo mi vidit šta ostane - 

Mudrost svijeta, mentalitet lešinara. Što ne znači da su mama ili tata bili tip grabežljivaca. 

Uglavnom, moje je djetinjstvo prošlo u tome da mi nepoznati ljudi očitavaju bukvice pred mojim roditeljima za stvari za koje dijete, a kamoli bolesno dijete, nije moglo biti krivo. Moji bi se roditelji solidarizirali s tim meni nepoznatim ljudima, i pred njima, i nakon njihova odlaska. 

- Jesi čula šta ti govore, nemoj me više sramotit! 

Vrlo efektivan način poučavanja. 

Kad sam došla do godina da imam dovoljno snage i sposobnosti da sama kažem nešto u svoje vlastito ime, najprije sam pokušavala govoriti mami. Jer ipak je ona ta koja je sa mnom bila i patila i pratila i znala kako cijela stvar radi. 

Jer, nije bila nikakva rijetkost niti to da im, preda mnom, kažu: 

- Ni dite niste znali napravit kako bog zapovida! 

Majko, rekla bih joj, oni to ne govore meni, govore vama. Ja nisam učinila ništa sramotno ni krivo, nitko nije ni na kakvoj šteti zbog toga što ja u svojoj sobi dišem ili ne dišem. Nego ti slušaj i gledaj sebe, pa popravi šta možeš popravit, ako nemaš šta odmakni se od budala. Ako ne možeš ignoriraj, pravi se mrtva, možda oni odu. Ako ne odu, onda sve u božje ruke. 

Uvijek je birala društvo, svijet i druge ljude, radije i prije nego vlastiti mir. Strah od ljudi je uvijek bio prije straha od boga. 

- Znam ja to sve - rekla bi - Ali ne mogu ja sad ispravljat krive drine. 

Pa je, da zabavi ruke, valjda, i prevari mozak, izabrala iskrivit pravu? 

Jer mogla je, mogli su oboje, mogli su svi skupa, makar ostat mirno. Otrpjet tih deset minuta društvenih tirada, pa se vratit u privatnost svojeg doma. 

Cipele i odijelo, ispred ulaznih vrata. 

Kad ideš u dječju sobu, ideš u papučama. 

Da se sve to nije događalo dok sam bila mala, dogodilo bi mi se sada odrasloj, i sada odrasla ne bih znala što mi se događa. Vjerojatno bi samo prebacila krivicu na vlastito dijete, kućnog ljubimca ili namještaj. Ovisno o tome što bi imala, i cijenila kao svoje i kao takvo, nebranjeno. 

Jer, znate, oni znaju, znali su i tad. I radili su to namjerno i svjesno. To je modus kukavica, onih koji su odgojeni misliti da su svi za nešto krivi: svi se rađamo sa istočnim grijehom, štogod da taj značio i kakogod da se tumačio. 

Inače bi trenutna nemoć izbila u bijes koji bi šaku zabio u zid. Ali ne, zid ne plače i ne moli da prestanete. Zid vrati udarce jednakom žestinom, i izdrži duže od kože i kostiju. 

A vi tu stojite s jedinim tim razlogom, ispušni ventil, filter kako god. Za to ste stvoreni. Zato su vas napravili, kad već ni za šta drugo niste. 

U vrijeme mojeg odrastanja, ta su se kažnjavanja, ispravljanja krivih drina, dešavala javno. Pred ljudima, susjedima, rodbinom i svima koji bi prolazili. 

- Vidi je, vidi je prasice, kurve, lažljivice... štogod već... Pojela je, ukrala je, prevarila... 

Razlozi su uvijek isti, banalni i nebitni do bola. Ne bi se ni navodili. Svi su znali. I mala djeca, i ptice na grani i maleni mravi. 

- Mama, mama, zašto teta tuče branku? 

- Zato šta je zločesta. 

- Zašto je zločesta? 

- Muči nemoj da i tebi dam, znaš. U kuću ulazi, brzo!  

(U privatnost naša četri zida.) 

u tuđim očima

Anđeo u mom kompjuteru mi je skrenuo pažnju na film u kojem je jedan od glavnih sporednih likova slijepa djevojka, ne bi li, gledajući iz daljine shvatila što mi se dešavalo, ili vidjela kako se činim običnima. 

Glavni junak filma je tinejdžer koji živi sam sa majkom u malom gradiću blizu oceana, sasvim običan život, potpomognut činjenicom nedostatka muških figura. 

Uopće, kroz čitav film ne pojavljuje se odrasli muškarac osim kratke epizode nasilnoga oca prijateljice iz razreda, koji naposlijetku i sam dobije bubac u glavu, nakon kojeg naš junak - odraste. 

(Zalijepit ću poveznicu do filma ispod posta, pa da podijelimo dojmove poslije..:)  

Junakova majka, u nastojanju da se sprijatelji s majkom naše slijepe djevojke, pozove ih obje na večeru, i tu slijedi dobro poznati dijalog: 

- Čula sam, je li to istina, da su slijepi ljudi, khm, razvijeniji od ostalih ... 

- Ne znam koliko smo razvijeniji, svi to mogu, ali mi smo prisiljeni koristiti više i ostala osjetila, znate, svi mi imamo osjetilo sluha, njuha, mirisa i dodira ... 

- Da, da, da, sve ja to znam, ali vid ... zar ti ne nedostaje 

- Slijepa sam od rođenja, tako da to ne znam.  

Prije te scene, bila je scena panične pripreme: ona je slijepa, kako ću se ponašati, o čemu ćemo pričati: 

- Oh, pa valjda, pretpostavljam, kao i sa svim drugim običnim ljudima ... 

Nakon te scene, kad odrasle gospođe izlaze vani, a djeca ostaju sama, majka slijepe djevojke želi da što prije odu, majka zdravog dječaka je jako zabrinuta za njega: 

- Jesi li siguran da ćeš biti u redu, nerado te ostavljam (samog) 

Inače, cura je jako zgodna, kako već jesu ljudi s viškom te drugačije energije (direktor filma je odabrao bujnu plavušu za tu rolu), i podnosi vrlo mirno i s dozom humora* i tinejdžere koje ju stalkaju i dovikuju za njom, i nestrpljivu nervoznu majku i sve što joj se dešava: 

- Zašto je tvoja majka tako zla prema tebi? 

- Nije ona zla, jednostavno je takva. 

_____________________________________

* Da ponovimo ovdje, još jednom jer nikad nije dosta, što je to humor: Humor je sredstvo pomoću kojeg lakše prebrodite teške situacije i teške ljude, i vrlo je često protumačen krivo, ali kako se tumači, u trenutku, nije bitno. Nakon trenutka, više nije humor.  

** Map Reader 

ili copy/paste: 

https://m.youtube.com/watch?v=_m4xPr274gw