Zato smatram da su poseban dar primili oni kojima je dano da se brinu i gledaju kako raste dijete koje se politicki korektno zove drugacijim, uzevsi u obzir da su svi drugi isti i zbog toga "normalni".
Na ovom svijetu ne postoje dvije iste vlati trave niti dvije iste vlasi kose, na istoj livadi ili na istoj glavi. Ako se i trude oko oponasanja, one za razliku od ljudi nemaju izbora.
To je ta razlika. Ono sto zovemo Svijescu.
Cinjenica da se drugacije dijete ne trudi oko oponasanja, nego jednostavno jest, bozji je dar.
Ono promatra, opaza, cudi se i divi. Ne zapitkuje, ne trazi objasnjenja, ne trazi nista! Ne trebaju mu nicija tumacenja niti objasnjenja. A kad progovori, ako progovori, vidjet cete da svim stvarima i pojavama daje svoja imena. Neka su smijesna, ali i imaju smisla.
Vjerujem da je tako bilo u pocetku, kad je covjek davao imena zivotinjama, kako kaze stara pjesma Bob Dylana.
Pratim par blogova roditelja djece s autizmom dugi niz godina. Ne zbog interesa za tu novu bolest, jer autizam NIJE bolest, nego zato sto sam primijetila da se radi o senzornom "poremecaju", naime autisti opazaju vise nego obicni ljudi, i zbog toga obicnim ljudima IZGLEDAJU cudno. Zato sto izgledaju cudno, da ih ne bi u strahu zatukli, gurnuli su ih sa strane. Da ne grijese duse.
Zato sto opazaju vise i bolje, preko reakcija obicnih na njih neobicne, ta djeca misle da s njima nesto nije u redu. Tako da vam vas grijeh ostaje.
Trenutno ne mogu odluciti je li gore ubiti necije tijelo, ili ubiti duh, ali sjetit cete se vi i gorih stvari, nema brines.
U meduvremenu, dragi roditelji,
ne da se ne morate sramiti, nego se ne morate opravdavati, a pogotovo nemojte nikom nista tumaciti, ili poticati, neznamsad, druzenje, suradnju, inkluziju... vasem djetetu ne treba nista, sve je vec njegovo i u njemu, kad sta zatreba, pojavit ce se.
I druga bi djeca isto rado tako rasla, da ih nije izdresiralo od malena:
- Ajde tamo, pitaj onu tetu... Reci joj to_i_to!
Postoji sluga. I postoji Sluga Bozji.
