zvuci i boje

 Mogla bih ga slušati stalno i uvijek :) 

Obi Wan <3

kako sam naučila yogasane (2)

Učenje u grupi i u živo ima svojih prednosti, koliko god i mana: 

Ne zato što se, u realnom vremenu možete usporediti sa suučenicima, to nikada nije mjerilo, u pravilu jedni druge usporavamo, takmičimo se umjesto da se potičemo, naštimavamo i prilagođavamo zadatke i pravila, više pazimo na to da mi sami izgledamo kul, ako već ne izgledamo prelijepo, pa smo zbog prevencije skloni proglasiti nekoga ili nešto "ružnim" ili smotanim, da bismo pokazali kako je netko drugi lijep ili vješt u svom poslu. 

!Gledaj u bilo koga, zbog bilo čega, samo ne u mene!

Što može biti razlog zbog kojeg se, osoba koja realno ne vidi prst pred okom, čini dosadnom, nezanimljivom, i uopće, teškom i čudljivom i čudnom i s kojom je teško pronać zajedničku temu i općenito o ičem razgovarat. 

- Ajmo prije vidit o čemu je, naučit pravila, porješavat probleme pa se onda šalat i se razgovarat! 

Kad progovorite, unezvjere se slijed čudna reda riječi u rečenicama i neobična vokabulara. 

Zbog takvih je, mislim, u dvorani potrebno imati pokazivača yogasana. Kao onaj maleni kvadratić sa čovječuljkom, u donjem desnom uglu TV emisija za ljude sa slušnim poteškoćama, koji znakovnim jezikom (svakoj zemlji svoj), čak i pored titlova, čita događaje, za svaki slučaj. 

Gledaj, pa viđeno oponašaj! 

Dogodilo se tako, da je jedna žena, prestrašena, jer yoga je opasna to možete čut na svakom koraku, najozbiljnije tražila da joj se pomogne jer joj se skupila pljuvačka u grlu, i ona ne zna šta će. 

Možete li zamisliti ton i boju glasa? 

- Bogati! Il pljuni il progucaj! 

- Ne! - viknuo je instruktor. 

Moram priznat da je i meni prvo palo na pamet da će se izbljuvati po svima. 

Nije mi to, naravno, bio prvi put u životu da sam se osvjedočila da obični ljudi nisu svjesni da oni sami gutaju pljuvačku, a kamoli da dišu. 

Znate one "dječje igre" koje nikad nismo prerasli, kad u nedostatku razgovornih tema, ili iz obijesti, ponavljate zadnju riječ ili rečenicu ili slog (ovisno o memoriji i o prilici), dok žrtvu ne dovedete do suza ili do ludila? 

Pa kad odustane od riječi, oponašate izraz lica i pomicanje grkljana dok "guta knedle". 

Ja mogu dugo šutjeti. Dugo mogu i držati dah. Ali nakon nekog vremena, ako ste još živ, morate udahnuti, pa morate izdahnuti. 

- Ajme! Ajme! Mala vam je mrtva! Ne diše, uopće. 

Shavasana.

odvajanje smeća (2)

Priča iz davnine, koja se ponavlja išla je ovako: 

Radim samo ono što je potrebno, onoliko koliko je potrebno i samo ako sam u tom poslu dovoljno dobar. 

Ako se zalaufam pa napravim višak, onda taj višak pokušam zamijenit, prodat nekom kome treba, proslijedit nekome tko zna nekoga kome treba, ostavit na cesti, poklonit. 

Ako ne znam, ne mogu, nisam stvoren za izradu upotrebnih predmeta, možda imam kakvu vještinu koja razveseljuje ili potiče, i koja se dade vrednovati. Ne postoji nitko tko nije ni za šta! 

Neki su stražari. Neki su čuvari. Neki su mjenjači. Neki izvikivači. Sve je to potrebno. Ali da nema ljudi koji su vješti u radu rukama, svijeta ne bi bilo. 

Slučajno, najbolji vještaci su obično bogalji. Ili se to tako slučajnome promatraču čini. Toliko su zaokupljeni svojim radom, da kao da nemaju oči ni uši ni za što ostalo. Ne dižući glave, ne stajući dok ne dovrše započeto, oni nemaju niti potrebe za odmorom i jelom!?

Možda se zato dogodilo se da su potonji (stražari/čuvari, bankari i PR) zasjeli na povišeno mjesto, da su se zalaufali, da ne znaju stat, pa ovi koji rade moraju radit sve više i brže, bez puno mislit. A sve iz dobre namjere, da se "očuvaju naša radna mjesta". 

To vam je ono kad se kaže da je put u pakao popločan dobrim namjerama.  

(= što je dobro meni, mora bit dobro svima)

Onda se pojavi, u "modernom" svijetu, neko mitsko biće s misijom da vrati svijet na nutlu točku, jer se sve toliko ispremiješalo da više nitko ne vidi gdje je početak, a gdje kraj niti koja se zaplela: 

...Sve je tako jednostavno da to i djeca mogu proizvest. 

- Ajme, iskorištavaju rad djece. Treba to zaustavit dok je još u povojima.

 

...Ali nemojte proizvoditi više nego što vam treba. 

- Lako je tebi moj brajko govorit, ne znaš ti šta je to neimaština. Ne daj bože nikome. Od viška glava ne boli! 

...Možda ne boli glava, ali zaboli li drob kad pojedete više nego što možete provarit?

- Boli moj brate još i više kad je prazan. 

...Nije to loše, ne može se punit, ako se prije ne isprazni. I glavi je bolje kad je prazna. 

- A tu smo! Tebi je bolje kad je nama glava prazna da je ti možeš punit kako tebi paše! A ne, ne, nećeš. 

krk!

odvajanje smeća

Namjerno sam bila neoprezna, kad sam usporedila "moderan" sustav gospodarenja otpadom s holokaustom: 

Rekla sam jasno i glasno, hoću reći napismeno, da se način na koji odvajamo smeće ne razlikuje puno od načina na koji odvajamo ljude što može značiti samo jedno, sami smo si krivi što nas drugi tretiraju kao proizvode za jednokratnu upotrebu. Jer niti mi sami druge, a pogotovo sebe, ne tretiramo drugačije. 

Nije bilo potrebno navoditi primjere, jer svatko za sebe zna kad se i od koga osjetio odbačenim. Iako ne i momenata kad je sam nekoga iskoristio pa odbacio, jer se takvi momenti obično pišu pod pobjede. 

Ali biti iskorišten, pa odbačen, to boli. 

Boli toliko da traži (krvnu) osvetu. 

Kad napravite korak dalje pa upitate, onako za igru, boje li se da bi se odvojeno smeće moglo osvetiti, prva reakcija bude praskanje u smijeh. A onda kad ih podsjetite da ogroman, užasan, pregolem problem koji "moderna" društva bore sa smećem koje se gomila, smrdi i uopće smeta, shvate na što se ciljalo. 

Zarazne bolesti uvijek su zadnje na pameti. Kad se dogode, okrivit ćemo kineze. Ili svemirce. Ili invalide, oni ne odvajaju, jadni ne mogu, šta će. Zato se njima treba izać u susret. Osigurat prolaz, napravit rampe. 

I treba to sve strogo, nalijepit markice, stavit kamere, neka se zna ko baca pravilno, a ko zabušava! 

I bez koga/čega se može. 

A znate gdje sve to smeće završi? U spalionicama. 

Smiješno je što većina gradova nema krematorije, jer se netko boji da bi mogao udahnuti nekoga. Sa spalionicama otpada je sličan problem, izlazi se na prosvjede, pišu duhoviti slogani, nosaju transparenti rukom napisani. Izrađuju se i daunloadaju aplikacije koje mjere precizno do treće, četvrte decimale, točno što se u današnje vrijeme diše. 

A ljudi koji se razumiju u ljude predviđaju, da će nas u skoroj budućnosti zahvatiti pandemijsko ludilo. 

Velim, to je već davno počelo. 

Već se traže po planeti čestice mikroplastike, i smišljaju taktike odbrane. Plastika je najveće zlo našeg vremena: ne ide zaludu u žuti kontejner. 

Mi niti nismo svjesni gdje je i na kojim sve mjestima ima, na koji način utječe na naše živote, kako napada naše organe unutrašnje, a ne samo dišne kanale, a najstrašnije je od svega što je ta toksična tvar koju (još!) ne možemo kontrolirati, nevidljiva. 

- Ja sam slijepa od rođenja, i, većina ljudi koju slučajno poznajem je toksična i van kontrole. 

(vidite li sličnost, s ovime što vam pišem, vidite li razliku?) 

Meni ne pada na pamet pokušavati pripitomiti druge ljude tako da bi ih mogla držati pod kontrolom. Šta će mi?

Ali vama će to pasti na pamet, jer svi sudimo samo prema onome što sami znamo. Mislim, ako netko želi držati pod kontrolom nevidljive čestice (možda) plastike... zašto ja ne bih htjela kontrolirati meni nevidljive (možda) ljude?

Nitko normalan neće dopustiti da ga neka druga (slijepa) osoba drži na kratkoj uzici. Je li tako? Samo će, preventivno i u najboljoj vjeri, iskoristiti svoju  sposobnost zaključivanja "slično prema sličnom", pa upotrijebiti svoju jedinu prednost: osjetilo fizičkog vida, da bi vam ograničio kretanje.

Eto, to nam se dogodilo.  

Potrebno je biti opreznijim u izričaju. I kad znaš tko sluša, nikada ne možeš znati da će čuti točno. 

mnogookost (17)

 - Pazi što govoriš, jer ovdje zidovi imaju uši i oči. Nikada ne znaš tko što može vidjeti i čuti, i iskoristiti tvoje vlastite riječi i misli(!) protiv tebe. 

Originalna se priča može još šire tumačiti, ovisno o prilici i o onome tko je prepričava, a bajke su odvajkada služile tome da slijepima otvore oči. 

Jednom davno na jednom davno zaboravljenom mjestu na svijetu, živio je čovjek koji je patio za tim da bude viđen u visokom društvu. Iako je svakodnevno jedva spajao kraj s krajem, praznikom i blagdanom bi se nacifrao i nastojao pod svaku cijenu podružit se s otmjenima. 

A na tim otmjenim okupljanjima glavna je zabava bila pohvaliti se stvarima koje posjedujete, vi ili netko vaš, te vještinama kojima vladate, vi ili netko vaš, i mjestima koja ste posjetili i vijestima koje ste tamo mogli čuti. 

Tako se naš junak počeo hvaliti kćerkom jedinicom koju je posjedovao i njezinom supermoći da običnu slamu pretvori u zlato. 

Reći takvo što, u takvome društvu uvijek ima kontraefekt, sve ako je i istina. 

Onaj tko može, rukama ili riječima, dati vrijednost bezvrijednome, uvijek je meta bespoštednog lova. 

Ispostavilo se da je kći jedinica zaista na neobjašnjiv način uspijevala ispuniti sva očekivanja. I do kraja priče, čak steći toliku mudrost da pomogne i samoj sebi. 

Jer je čula što nije mogla čuti. Vidjela što nitko nije vidio. I ispreplela od svega sasvim lijepo tkanje. 

Ovo je moja verzija Cvilidrete. S porukom:

- Neka čuju štogod da čuju, neka vide što god da vide!

Svatko ionako koristi svoje (ili tuđe) alate onako kako mu je dano i na način na koji je naučen da se može. Sve je zasluženo. 

I to budi rečeno: 

Mjesec lipanj je u nekim dijelovima svijeta posvecen gluho-slijepim osobama. Kod nas se nije o tom moglo vidjeti ni čuti.

što znači 'rad na sebi'?

Ukratko, to je fini način da vam se kaže da gledate svoja posla. 

Postoje dvije vrste ljudi, oni koji ne mogu zadržati svoje vlastite misli u svojoj vlastitoj glavi, i oni koji to mogu. Postoje naravno i podkategorije, ovisno o sposobnosti ili vještiti samokontrole, ali nije predmet ove rasprave. 

Ovi neodgojeni, dakle, iz prve grupe koja se teško kontrolira, ovisno o tome koliku su mišićnu masu nakupili, i koliko ima ruku, jezika i letaka koji su se spremni boriti za njihovu stvar, dakle ti koji sebe kontroliraju s teškoćom, kontroliraju svijet, mikro ili makro. Obrazac je isti. 

Na način, da oni određuju što je lijepo/ružno, pametno/glupo, dobro/loše, zlo. To su tri osnovne teme za dileme. Nema četvrte. 

O vašoj brzini prilagodbe na trenutne trendove, ovisi jeste li s nama ili ste protiv nas. 

Ovako žene počinju, ali sigurna sam da je špranca prepisana od nekoga muškog društva: 

- Aaaajme ove! 

Onda vam netko dobronamjeran kaže da se toj i toj osobi treba ulizivat, inače. ...

Ako ste i sami skupili dosta mišićne mase ili imate dobru zaleđinu, možete si dopustiti da vidite koliko će daleko ta stvar otići, umjesto da se krene istog časa s rečenim ulizivanjem. 

Ovim slijedom: 

- Ružna/an je k'o ponoć. 

- Pa šta, nekome je ponoć baš lijepa. eto meni je na primjer ponoć najljepši dio dana. Mir. Tišina. Možeš pjesmicu možeš recitaciju. Bez pritisaka. Bez maltretiranja. 

- Je, je. Pustimo to moja draga, ljepota je u oku promatrača, ali brate mili, glup/a je ko tava. 

- Ooo, nije nije. Ne znaš ti ni po mise. On/a ti je doktor znanosti. Specijalist i stručnjak u svom području, svi su rekli sve naj naj naj. U mene je doma često, duhovit, načitan, zna znanje. 

- E ali reci ti meni kakav je on čovjek. Kakav ti se to čovjek ne javi na ulici kad te vidi nego prijeđe na drugu stranu. Možeš se ti natrackat i objesit diplome na zid, ali ako si nula, onda si nula! 

Bojim se da taj dio govori više o ovome koji govori. 

Ok, cure obično stanu kod prve trase: ove o ljepoti. Teško da čuju da ste im u kontri, jer se odmah kreće s analizama tipa a oči, a usne, a zubi, a nokti, pa kad podviknete ovu o radu na sebi, tu krenu suze, pravdanja, jer se vidi i zna tko radi na sebi i koliko košta svaka tubica šampona i losiona koju ona upotrebljava, jer "ona radi!" A onda se lajanje samo proširi i na vas, koja ste se usudila reć joj, njoj, e njoj, to nešto tako, i tko ste uopće ta vi?! 

- Neka kupi ogledalo. 

- Ni mater je rođena ne voli! 

Tako je, pretpostavljam, počeo svaki rat, pa se naknadno izmišljaju razlozi, naštimavaju datumi, uvode novi likovi. Ideološko praktičarski. Samo što žene to čine nježnijim glasom.

A jel bi moglo, o sebi u sebi?

moj štap i ja (3)

Znate li da postoji shaolin online? Kung Fu Fighting možete naučiti preko interneta. U svom vlastitom domu u svoje slobodno vrijeme. Sve što vam treba je dobra volja i štap od metle. Sada, draga domaćice, vidi kakvu ti je uslugu učinio izumitelj usisavača za prašinu i kućnog robota. ;

Dobro, nije tako idealno kako vam sad ja pričam, ali mogućnost učenja, što se sve sa štapom može, od stvarnih majstora, postoji!

Vrlo ću vam ovo kratko: 

Samo su dvije greške moguce: 

1. ne započeti 

2. ne dovršiti započeto. 

Smijete zadavati samo one udarce koje ste i sami primili. Zato je dobro da ste izudarani što je moguće više. Što vas se više izudaralo, to postajete ponizniji. Što ste ponizniji to ste veći i jači. 

Kome se više da, od njega se više i traži.

No, niste vi taj koji udjeljuje milost. Takvo što ne postoji. 

Sve što imate je vaš slobodan izbor; želite li stvoriti više patnje (stvarajući je nekome drugom) ili jednostavno pustiti da prođe.  

Odluka je uvijek vaša: želite li da netko drugi pati jednako kao što ste patili i sami. 

Što ako znate da će ga to učiniti, ako ne boljim čovjekom, a ono bar drugačijim?

A ako se odlučite svjesno stvarati patnju, u što ste se onda vi pretvorili? 

Nekome ste dobročinitelj, nekome demon. A sve što radite drugima, radite samo sebi.

Totalno vrijedi! 

I totalno razumijem. 

Ovdje: shaolin.online 

🙏❤️