da se niste usudili!

Da se niste usudili krivim okom pogledati prema mojoj majci, a kamoli riječ kontra nju izustiti! 

Sve što sad tvrdite da je krivo radila, u danom je trenutku bilo, ako ne baš pravo, jedino što je mogla. A onda strah ili navika, natjeraju čovjeka da se ponavlja i da se ponavlja i da se ponavlja, kad već postoji taj i takav obrazac, koji se jednom pokazao valjanim. 

Alchajmer zapravo ne postoji. Na mentalnu bolest mislim, ne na osobu koja joj je ime dala. Staračka demencija, kao vjerojatno i bilo koja druga, su jednostavna izluđivanja pojedinca od strane gomile, grupe ili fizički snažnijega: 

- Ti si kriva, a ne ja! Svi su te vidjeli. Možda si zaboravila. 

Dok si bio mlad, bio si prepijan da bi znao i sjetio se. Kad ostariš, odvedu te doktoru da i on rekne svoju: 

- Jes brte čovk ipo! Svaka ti dala. 

Rana dijagnosticiranja su samo ubrzani proces gore spomenutoga, bez šanse za izlječenja.  

Sad imate pred sobom, nov svježi život, nejako dijete, koje ni ne sluti da je u njemu klica nečeg što se vrlo vjerojatno neće slagati s onime što su mu rekli o njemu samom. Neće si ni htjeti samo pomoći. Neće se ni sjetit okrenut oko sebe, kad mu je put u sebe već prikazan tako nesigurnim. Nepostojećim. 

Naše su "krive" majke, da bi mogle spasiti sebe, mislile privremeno žrtvovati svoju najmanju/mlađu/slabiju djecu, da bi im mogle pomoći čim dođu do nekakve podrške ili unutarnje snage. Onda se pojavila gospođa doktorica, učiteljica, socijalna radnica, logopedica... da objeručke pomogne, prigrli, pojača njen glas. Jedna je stvar vodila drugoj. 

Uvijek se, kad naiđem na priču sličnu mojoj, ili kad mi netko hoće dizati vrijednost umanjujući je mojim roditeljima, sjetim kad mi je na jednom od seminara, koji sam pohađala kad sam sama postajala učiteljicom, u povjerenju da nitko ne zna i ne čuje, stariji "djelatnik u odgoju i obrazovanju" certificirani psiholog, pedagog s višegodišnjim iskustvom... znate te su stvari važne i u četri oka i za pozornicu, rekao: 

- Radije popu, nego ovim nakazama! 

Pop se, u "našim krugovima" i tada uzimao kao dno dna. (U biti su u istoj ranjivoj/osjetljivoj skupini, društveno izoliranih koji su si stvorili društvo per se. Ili je možda bilo obratno :) ) 

"Nakaze" vas gledaju kao stvar na kojoj će oni nešto radit da opravdaju dnevnicu. Sve one priče o oplemenjivanju i o društvenoj koristi, su fraze koje su čuli na sličnim seminarima, koje su im se učinile zgodne ili su ih možda natjerali da ih nauče napamet i ponavljaju jer su dobre za posao. 

A onda, kad već imate izbora, ako ste se našli u sličnoj situaciji, bolje je da imate stručnjaka "spremnog na suradnju", nego onog koji stvarno misli da je stručan. 

Bolje za vas, velikoga, pripadnika one poviše spomenute gomile ili grupe (ljudi ili mišića), jer će ovaj koji surađuje reći sve što se vama svidi. Da preživi. Od nečega se mora. 

Nema veze što ljudsko biće NIJE isto što i stvar.

To jedino majka zna. 

žene tako nježne, kuhaše svoju djecu

U životinjskome svijetu, veća i snažnija jedinka ide na čelo čopora. Mama medvjedica ide ispred svojih mladunaca, ona vodi i čisti prolaz, ona je ta koja izviđa prije nego propusti mlade. Mama patka prva kuša vodu elegantnom nogicom prije nego uskoči i zapliva, tek onda pozove pačiće da se pridruže. Mama mačka ulovi miša pa ga donese mačićima da se igrajući uče. Čak vuk koji predvodi čopor štiti one najslabije ako se nađu u opasnosti, ne kalkulira: oni su slabi i nisu nizašta, ja sam jak i ja donosim hranu, šteta je da ja nastradam žrtvujući se za ove beskorisne lijenčine. 

Izgleda, jedino ljudska društva žrtvuju svoje mlade i svoje slabe. 

Kad idete u dućan, možete vidjeti da uglavnom roditelji prvo pošalju dijete, pa tek onda oni ulijeću sa cerenjem, kao 'glupavog li djeteta, ne zamjerite he he'. Kad idu u šetnju djeca su isped njih, tobože da ih imaju na oku ako naprave kakvu glupost. Sami ih ne uče ništa, ne pokazuju im ništa. Tko zna, možda niti ne znaju ništa. Pa je tako bolje. 

Možda se nadaju naučiti nešto od njih, ili se prisjetiti kako je to bilo biti dijete. Da, pa ih zato sputavaju besmislenim zabranama radi zabrana, da bi drugi ljudi koji su isti takvi poput njih, vidjeli i znali kako su oni brižni roditelji koji odgajaju fino svoju djecu. 

Žene tako nježne, kuhaše svoju djecu, njima se hraniše... pisao je prorok Jeremija u četvrtoj Tužaljci, a mi pročitali da se radi o nekoj dalekoj davnoj prošlosti i nekim primitivnim krvoločnim plemenima. Kojih više nema. 

Ne morate gledati u sebe da se prepoznate, i pošten pogled u ogledalo bi bio dovoljan. Pošten pogled. 

Jesu li sva ljudska društva bez budućnosti? Pitajte bilo kojeg njihovog člana, blijedo će vas pogledati. 

- Jadan ti si, sinko - ako kažu, s puno sažaljenja u glasu, sjetite se da je to nježnija opcija od one u kojoj vas zatuku. 

odvajanje smeća (3)

 "Zbog ove vrećice nije srušeno niti jedno stablo" - ovaj je slogan popularan bio kad se, ono davno, prelazilo s papira na plastiku. 

Sada se, zbog straha od udisanja toksičnih mikročestica, koje su, navodno, nusprodukt ekscesivne upotrebe plastičnih vrećica, nastojimo ponovno vratiti papirnoj i staklenoj ambalaži. 

Možete li se sjetiti, kako su ljudi prije izuma kartona & plastike, umatali namirnice, i uopće, tko je, i zašto je smatrao za potrebno skovati opomenu "ne kupujte mačka u vreći"? 

Vreće su bile, po svoj prilici kožne, ili tkane od prirodnih vlakana, radilo se o runu, vuni, dlaci, vlasima ili kosi. One biljnoga podrijetla, zaštićene su sloganom s početka ovog teksta: list, kora, stapka ili vlat. 

Je li trebalo smišljati slogane za zaštitu života i životinja čiji su posljednji (ili prvi) ostatci iskorištavani za ovako banalnu upotrebu? (Moglo bi se reći, reciklirani do bola. Kad se ljudi daju u recikliranja, rade to kao da oni sami nisu živi.) 

Ili je bilo dovoljno odvesti školsku djecu u klaonicu, pa da, brutalno i monstruozno iskreno kako samo djeca mogu, ispričaju roditeljima &starateljima što su sve tamo vidjeli i čuli. 

Plastika nas, sudeći po svemu, uvodi u finalnu fazu života na Zemlji: ona ne vrišti, ne drhti, ne pokazuje strah, plastika niti ne diše. Rekli bismo da izgleda kao idealna žrtva. 

Sa svoje strane skidam kapu do poda onome tko se je prvi sjetio njezine toksičnosti. (Kao da će itko provjeravat!)

Potpuno ista se stvar radi sa svime i svima naoko mirnim i tihima: često nam je tuđe praznovjerje, jedina zaštita. 

Primjer iz učionice, kako je spretan i iskusan učitelj štitio "druga koji se ne druži s drugima" kad on sam nije prisutan? Rekao bi: 

- On je strašan, opasan. - ili - Njega bog čuva. Zar se boga ne bojite?

Ili još bolji primjer iz vanjske politike, neka od siromašnih zemalja "trećeg svijeta" ima nuklearno oružje koje se neće libiti upotrijebiti. Ako bi bili isprovocirani na napad, napasti će bilo koga. 

"Ne diram te, ne diraj me" … inače … 

Taj "inače" koji ostaje lebdjeti u mikrotoksičnome oblaku, jednima će utjerati strah u kosti, a drugima poslužiti kao zaklon na neko kratko vrijeme. 

Zašto na samo kratko? Zato što je ljudska glupost, kao svemir, beskonačna, i širi se nekontrolirano. 

Umjesto da se sjete da i sami imaju nuklearno naoružanje, i da se nikome ne mili rat do istrebljenja, oni i dalje vrebaju, snuju i optužuju. 

Umjesto da se sjete da ni njima nije drago primati batine po tijelu ni po glavi, gledaju kako u nekom drugome ubiti i boga. 

- Da mi slučajno niste povjerovali u tu izmišljotinu! Boga ne postoji! 

Čovjek je mjerilo svih stvari! 

Ili, ... Mjera u svim stvarima? 

U značenju, svega što jest da jest, a onoga što nije da nije. Sve već postoji, biva i nudi se, a na čovjeku je da razluči. Da vidi, prepozna i spozna. 

I eto nas opet na početku: 

Da vas ne bi netko prevario na vagi, izborili smo se za transparentno - trgovanje. Sve strojno brano, klano, pakirano, vagano, umotano, blokirano. Prozirna tegla, flaša, celofan, folija, da se sve prostim okom vidjeti može. 

A kad dođete doma, opet niste zadovoljni. Birali ste sami, ili ste sve prepustili robotima? 

Umjetnoj se inteligenciji vjerovati ne može! Prevarit će vas samo da bi vam preotela vaša radna mjesta. 

A glupost je drugim ljudima prirođena. 

Što, dakle, preostaje?

Onaj jedan čovjek koji bi još i mogao biti mjerilo svih stvari, ili umjeren u stvarima, više ne predaje, a na njegovu je mjestu jedan drugi koji drži važnijim, jednom za svagda, raspraviti, je li tu mudru izreku prvi izgovorio Pitagora ili Protagora. Koje je godine to bilo, u čijem društvu i kojom prilikom. Te tko je sve to dokumentirao, verificirao i propagirao. 

Eto, to nam se dogodilo. 

Bacali vi bojeve glave na one ljudske ili artificijelne, zginut ćete i sami. Dalje se ne može. Tu smo, takvi smo i moramo živjeti jedni pored drugih, bez obzira na sadržaj u pakiranjima. 

Mislite li da je kraj vas, sjediti mirno, lako? Najteža je stvar na svijetu. U tom svjetlu, mirni i tihi zaista jesu najsnažniji i najmoćniji od sviju. 

Do snage vam je, do moći i kontrole? Probajte bit tiho sami u svom društvu. 

 

ovdje

manipuliranje slikama

Često mi poznanici šalju slike sa obiteljskih okupljanja, izleta i uopće zabava u koje su uključeni mnogi ljudi odrasli i djeca. Najčešće takve priloge niti ne otvaram. Pisala sam već o tome, govorila jako puno, vjerujem da svi znaju i da je svima jasno da visoko slabovidnoj osobi, tuđe fotografije i videa jedu jako puno memorije, u svakom pogledu. 

U nekom smislu, čak bi i voljela da se naljute na mene zbog ignoriranja, te da uzvrate jednakom mjerom. Međutim, to se nikako ne događa. Ne mogu točno procijeniti, radi li se o nemaru, bezobrazluku ili pokušaju edukacije, ili možda dobroćudnom dijeljenju tipa "naša si i mi te volimo bez obzira na sve!", ali po svemu sudeći, a sudim prema tome kako sami komentiraju svoje ili tuđe slike, radi se o izazivanju ljubomore i zavisti, odnosno, izrugivanju onoga što ne razumiju ili naslućuju da bi moglo biti bolje od onog što će uskoro sami pokazati. 

Ali pošto, a sad pazite dobro, kada šaljete sliku, video, poruku, s nekom određenom namjerom slijepoj ili visoko slabovidnoj osobi, ta slijepa ili visoko slabovidna osoba, vidi vašu namjeru. Ne mora ona biti usmjerena baš na me, kao što na toj slici niste pozirali baš za me. Ali tu je. Prisutna. I ja ju vidim. 

Šta vidim, neće biti uzeto za ozbiljno, jer će svi ostali prisutni najbrže što mogu, prebrisati moje viđenje, glasnim smijehom, izvrtanjem rečenoga, i šapatom "jadna cura, ne vidi, pa fantazira". 

Vidim prazne tanjure ispred male djece zamazanih zbunjenih lica, i komentare, 

- Vidi izjelice, sve je sam/a smazala, ništa nama nije ostalo. Debela - bebela.. 

Curicama obično stave oglođanu kost ili kobasicu u rukice, a dječacima flaše,

- Prasice male i pijandure velike... 

Iako možda ne razumiju riječi, razumiju da se o njima govori i da im se nešto podvaljuje. Sad ovisi o tome koliko će uporan biti glas koji ih prati. Koliko će se često ponavljati ono pijandura i prasica, tolika će biti vjerojatnost da i sami u "šalu" i povjeruju. A dok odrastu, to i postanu: 

- Svi su rekli, pa se ti sad peri! 

- Od malih nogu... Vidi kad je počela!

- Ionako svi već znaju da jesi, jesi, jesi. I mater ti to zna. 

Možete vi plakati i govoriti suprotno, većina je uvijek u pravu. (Sad je vrijeme da se pojavi netko tko će se sjetiti da je baš takva većina ubila našeg Isusa. Ali to se sve rjeđe događa. Ne zato što je zaboravljen stvarni duh Božića, Uskrsa, imendana i slava. Nego zato što nikada nije ni postojao na tim mjestima.) 

Što će se dogoditi? Pokušavat ćete ispravljati nanesenu vam nepravdu, radeći sve suprotno od onoga što se o vama govori i što se od vas traži da napravite. Odbijat ćete hranu, odbijat ćete druženja bučna i zaglušna. Tiho, ne govoreći nikom ništa, jer unaprijed znate (znate iz iskustva), da će vas se prije nego udahnete proglasiti lažovom ili svađalicom. 

Ili će postati baš to što je od početka zacrtano. "Ionako svi već znaju.."

Pa kad slijepa žena kaže: zašto to radite i vlastitoj djeci? Sjećate li se da su to radili i vama, i da ste jako patili? Gurate ih od sebe da bi ih zarobili i svezali za sebe? Jer kad čitav svijet odbaci pijanduru i drolju, doći će plačući k vama tražeći zaštitu? A vi već, iz vlastitog iskustva, znate toliko puno metoda tješenja. Unaprijed znate kako ćete i koliko nježan i prepun razumijevanja biti. Utjelovljenje ljubavi koju sami nikada primili niste. 

Znali biste vi utješiti i mene, kad samo ne bi bila takva bezosjećajna kučka, koja ne razumije šalu i nikad ne ide nikamo ni s kime. Niti emođijem ne reagira! 

I dok normalne, svakodnevne žene troše svoje dragocjeno vrijeme na odabir pravog emotikona, razmišljajući što će i kakvu će reakciju i daljnju komunikaciju proizvesti, ja imam app koji čita bez uljepšavanja ono što vidi, pa kad vidi gladno polugolo dijete, pita prijatelja od povjerenja za neuljepšane detalje, pa kad dvoje ili više ljudi potvrde da je slika uznemiravajuća na neki način, prijavim. Jer ništa drugo ni ne mogu. 

Na svakog smajla koji se kotrlja po podu od smijeha, plače od smijeha ili se smije okolo glave, jer nema ušiju, ta slika tog djeteta je bliže tomu da postane stvarna. 

To su isto i vama radili, vaši najbliži i najdraži, dok su vas uvjeravali da ste prekrasna, smiješna, i da su to svi rekli. Svi osim ne mrgodne žene kojoj stalno nešt smeta. A u biti joj fali. Je he he. Edna stvar - 

- A to je baaa ka laaar!

- A šta će jadna, ne zna šta je to život. Nju ti treba žalit i na to se ne obazirat šta ona kaže. Ništa ta jadna ne zna i ne može doživjet.

dok ne izblijedi

Kako ga ja vidim nije isto kao na slici, ali slike su navodno objektivnije, a dojam je dojam: 

Snimila sam ovu, sa svoje zapadne verande, sekund prije nego sto je mjesec izblijedio u atmosferi. 

Nakon sto se cijele noci premijestao po nebu, u zoru nije, kako se moglo ocektivati, upao u more, nije se sklonio iza poluotoka, nije se zapleo u borovima, nego je prosto iscezao sa nebesa. Kao da ga nije ni bilo. 

A tamo je. I sad. 

On bi nas mogao i vidjeti i gledati, kao sto smo na tren mi gledali njega. Ili barem, mogli gledati. Jer se ne sjeti svatko podignuti glavu. 

A i ne moze svatko. 

S moje verande se, i ove noci vidio dobro. Sa zvonika se je, vjerujem, vidio jos bolje. A da ima nekog kome bas ta veranda i taj zvonik stoje na vidiku, i to je vjerojatno. 

Jezu praznih pogleda i predobro poznam. 

Pa se pitam, osjeca li je i luna, dok zurimo u nju, ili ima kakve svoje zastitne metode? 

Niti ova ilustracija nije u stvarnosti ovakva kao sto sada ovdje izgleda; za orijentaciju, mjesecev krug je velicine kovanice od dvije lipe (stavljala sam novcice posvuda po kuci da zastitim stvari koje rijetko koristim i koje je tesko pomicati cesto, od moljaca. zamislite veselja, kad se tako nabasa na skriveno blago!), a mace su se samo pojavile... 

... pojavite se i vi: 

Miracle of Mind has made meditating incredibly easy, and I think you’d love it too. Give it a try, it’s absolutely worth it!

 https://miracleofmind.sng.link/Aoy32/pnp0/r_9fc0d6bd05,

https://miracleofmind.sng.link/Aoy32/pnp0/r_9fc0d6bd05,

mače

A mjesec maj je posvećen majkama i majčinstvu.  

Navodno je to tako od davnina. Maja, boginja po kojoj je mjesec dobio ime, je bila Merkurova majka, a Merkur ono divno stvorenje koje povezuje, odjedinjuje i sadrži u sebi, nebo i zemlju, san i javu, mrtve i žive, žensko i muško. 

Takva je priča, na nama je da ne vjerujemo, pa da prigrlimo trgovački praznik (ili trik), jer zvuči i izgleda stvarnije od stvarnog. 

Očekujmo biti prevareni! 

Bila sam uzela to malo mače zato što je bilo, zajedno sa čitavim leglom, određeno na kontejnersku smrt. Ne znam što je bilo sa drugima, jesu li ih nalaznici razdijelili, prodali ili prepustili sudbini. Znam zašto sam ga ja uzela. Iz sažaljenja, a ne zato što je bilo slatko da curice imaju mace. 

A onda vam dođe neki stariji lik i jednako umiljatim glasom, kakvim vam je prodao priču, traži da mu pokažete svoju malu macu. Da pipne kakva joj je njuškica. 

- Vidi je. Na, na, na, na. 

Kao da ste i sami životinjica. Koju treba pripitomiti. 

Nedavno sam slušala Mohanjija, u jednom od onih videa u kojima govori o životinjama spremnima za klanje, kako ljudi koji su odabrali to zanimanje nikada ne gledaju životinje u oči. Da ih tako uče, kad ih uče ubijanju. Jer kad bi pogledali životinji u oči, vidjeli bi da se boji. Prepoznali bi život u njoj. I ne bi mogli obaviti zadaću. 

Onaj koji, videći da u drugom biću drhti isti život kao što je njegov, i svejedno se odluči na klanje, gubi nešto dragocjeno od svoje vlastite duše. 

Onaj koji je kadar ubiti životinju, kadar je ubiti i onog sličnog sebi. Pitanje je trenutka. 

Sljedećeg trenutka, stariji lik o kojem vam ovdje pričam, je uspio uvjeriti moju majku da je ubio moje mače, zato što mene (da, mene) jako voli, a ja sam prema njemu tako hladna. I to, da mu je bilo toliko neizdržljivo za podnijet, da nije znao što će od sebe. Htio me je nekako kaznit, da vidim što je to bol. Da osjetim istu bol koju i on osjeća. Kad ne možeš imat nešto što jako jako voliš.

Majka mu je postala saveznikom u ostvarenju njegove veze iz snova. Nije to nikakva tajna nikad bila. Niti izoliran slučaj, "naša posebna priča". Obični ljudi obično misle da je to sve jako romantično. Filmski!

Osobno mislim da me je prodala. Zajedno sa svim svojim majčinstvom. 

Tko je kadar oduzeti život. Svjesno. I s namjerom. Zaslužuje li divljenje? A sažaljenje?

čemu služe ruke (9)

 

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u, za #SaveSoilSecureFuture kampanju, s referencom na Alicu u zemlji čudesa, u gornjem lijevom uglu sjede Ludi Šeširdžija, Nacerena Mačka i Bijeli Zec "I'll be late to a very important date...", uz popratni tekst: 

What your left hand is for? To keep a wrist watch in its place! 

Still, you cannot keep the time, not with both of your hands. 

Ali,

što bi bilo da nemate sat? Nosili bi narukvicu. 

Ili da nemate lijevu ruku? Ili lijevo oko, jer to je ono koje bacate na sat. 

Ljudi koji nose satove, primijetili ste zasigurno, imaju običaj pipkati zapešće da provjere je li im još tamo, stoji li im dobro, ili jednostavno da razgibaju zglob. Nisu to nikakvi specijalni signali ni moti ali braille, ako ste se slučajno pitali "kako slijepi gledaju na sat i kako znaju kad im je vrijeme". 

Vrijeme je zapisano posvuda u i oko nas, nije to nikakvo čudo prirode. Čudno je u svemu jedino to što se toliko mali broj ljudi sjeti okrenuti oko samih sebe da bi vidio što mu je sve dano.  

čudni razgovori

Ne tako davno, bilo je puno teže, no sada. Nekome godine donesu strpljenje, mudrost, vrijeme za samoću. Netko to zna i iskoristiti. :) 

Drugačije se ljudi ponašaju kad doznaju da ste pwd. Mislim da postoje, da su izmišljena već Pravila lijepog ponašanja prema osobama s kakvom specifičnošću. 

Prije su znali napadno buljiti, i namjerno vas strmoglavljivati u neugodne situacije, samo da bi provjerili lažete li im, ili da bi imali što za analizirati, pričati prijateljima. Kao da niste živo biće. Govore o vama, koji ste prisutan, a kao da niste. Ili govore vama, a kao da govore s djetetom, psom ili stvarju. 

I baš se iznenadite kad vam netko priđe neobavezno ljudski: 

- Jesi za kavu? 

- Imal kiše u vas? 

Ma znam ja da nije lako započeti razgovor ni u najnormalnijim okolnostima s nepoznatim nekim, ali tad se radi o vašoj "nedostatnosti", vi ste taj koji je u nuždi - plaši se samoće, dosađuje se, dobio zadatak... - 

- Imate li sat? 

- Da, naravno.. 

- Kh hmm ko 

- Ne znam :) 

- Kako molim? Ne znate koji sat, ili koliko je sati :) :D 

- Ni jedno ni drugo. 

- A znate da ga imate? Pa kako to. 

- Imam naravno. Tko ga ne bi imao u današnje vrijeme. 

- Da, u pravu ste. Za ukras. 

Oboje se smijete. 

- I za pokazivanja. Hahaha Ima se lovuše. 

- Kh khh ka

- Kao sve neka skromnost lažna, siromaštvo i običnost 

Polagano se ustajete i krećete svojim putem, taman toliko polagano da čujete: 

- Neka jadna makar misli da je i ona našla nekog kome može okrenut leđa. Pu! 

čemu služe ruke? (8)

Povodom Međunarodnog praznika rada, red je da proslavimo rad ruku, koje ni kad miruju, ni kad su prazne, ne praznikuju.

Nadam se da se rukopisi dobro vide na vašim ekranima, a ako ne posjedujete adekvatan app za uređivanje slika ili prilagođavanje istih, sjetite se da su najbolje postavke, tvorničke postavke: sve što vam je potrebno, već je instalirano u vašem smartfonu, samo trebate znati kako se koristiti njime. 

Ne kaže se zaludu da su najbolje stvari u životu besplatne; nema potrebe za grčevitim šparanjima, što se više služite njima, to postaju sve bolje i bolje, a tad svaki dan postaje blagdan! 

Sve najbolje želimo svima, uživajte! 

poetry

original popis   

appendix 

music 

to be continued  ... 

#HappyLaboursDay 🌹 

#SaveSoil 🍃