Friday, October 31, 2025

purpurne oči

 Elementi Platonove Države u današnjoj pop-kulturi:  Efekt crvenih očiju 


U svim pravcima kroz povijest umjetnosti, kako likovne, tako i književne, od renesanse i klasicizma pa sve do suvremene filmske industrije, od klasičnih horora do obiteljskih komedija, crvene su oči znak demonske prisutnosti. Iako nisu nužno nagovještaj krvoločnoga krvoprolića, a ono makar neke nečasne namjere. 


Pojava je toliko uporna i česta da se i dandanas teško nositi s praznovjerjem efekta crvenih očiju na fotografijama. Ma koliko da racionalno tumačili, dokazivali i ponavljali onu o učinku bljeskalice, ekspozicije i osvjetljenja, uvijek će se naći netko tko će vas svrstati u vragove, ili bar vražićke. Dalje ovisi o vama kako ćete se nositi s time. 


Zašto baš oči, i zašto baš crvene, ako znamo da crvena boja simbolizira obilje, plodnost i toplinu, pa tek onda žrtvu i žetvu, jedno povezano s drugim? 


Pogledajte u Sokrata, koji je, baš tim primjerom, pojasnio zašto treba da vladari i čuvari* rade svoj posao samo za stan i hranu! 


420 d i dalje 


Recimo da bojimo kipove, a netko sa strane pristupi i kaže nam da ne radimo dobro jer ne stavljamo najljepše boje na najljepše dijelove kipa - oči su, naime najljepše, a mi ih nismo obojili grimiznom, nego smo ih ostavili crne. Zar bi pogriješili kad bi mu rekli, "Prijatelju, ne mislim da nam treba tako lijepo oči obojiti da se i ne čine kao oči, a isto tako ni ostale dijelove. Nego treba paziti da svaki dio prikažemo vjerno i da svakome damo ono što mu pripada, i tako cjelinu učinimo lijepom."  


Tako i ovdje, ne smijemo dati čuvarima toliko blaga pa učiniti od njih sve, samo ne čuvare. Jer, znamo i ratare obući u svečano ruho i, zlatom ih okititi, i reći im da obrađuju zemlju kako im se svidi, znamo i lončare posjesti uz oganj i reći neka redom nazdravljaju i časte se, a neka rade kad i kako hoće, znamo i sve ostale učiniti sretnima na takav isti način, ali ako to postane navika, ratar neće biti ratar, niti lončar lončar, niti će itko biti ikom od ikakve koristi. Ali za njih, manje više, ako i postanu loši u svom poslu, a samo se pretvarali da dobro rade, nije velika šteta za državu. A čuvari zakona i države, kad to nisu, nego se samo takvima čine, vidiš i sam, da stubokom upropaštavaju cijelu zemlju, a opet jedino oni imaju prilike za to da se državom dobro upravlja i da bude bogata i sretna.


Treba, dakle, dobro promisliti, da li ćemo čuvare postavljati za to da njih stigne što veća sreća, ili treba paziti kod cijele države da li nju stiže sreća: Treba nastojati oko toga da svatko dobro, i uvijek sve bolje, obavlja svoj posao, tako da cjelokupna država raste i lijepo se uređuje, treba pustiti svakoga da bude dionikom sreće kako sama priroda daje. 


______________________

*Platonov "stalež vladara i čuvara" odgovara u mnogo čemu današnjim državnim i javnim službama: jako odgovorne pozicije, s jako puno ovlasti, i jednako jako puno izazova. Pitanje korupcije i poštene nagrade je vječna tema, uvijek aktualna. 


Na početku IV. glave, Adimant pita Sokrata: "Što ćeš reći u obranu, ako tko kaže da ne činiš osobito sretnima te ljude, a ipak to ovisi o njima samima. Država je zaista njihova, ali oni ne uživaju nikakvo dobro od nje kao drugi ljudi koji imaju polja, koji grade lijepe i velike kuće i za njih stječu prikladan namještaj, primaju goste i imaju dosta zlata i srebra i svega što je u običaju kod ljudi koji hoće da su sretni. A ovi samo sjede u državi kao da su plaćenici i stražare. 

Da, reče Sokrat, i to samo za hranu, tako da ne mogu ni otputovati slobodno ako to budu htjeli nego samo po poslu, ni davati ljubavnicama, nit trošiti ni za šta drugo, kako već troše oni koji misle da su sretni i bogati. To, i još mnogo toga izostavljaš u optužbi." 


Ukratko, ako je netko prikazan sa grimiznim, purpurnim, skrletnim ili prosto crvenim očima, to je znak da nešto baš i nije na svome mjestu. (A možda je, jednostavno, oklevetan.) 



Izvor: 
pollexhr.wordpress.com 

Monday, October 27, 2025

magarica ugleda andela

Ima jedan zanimljiv prizor u romanu Nick Cavea "I magarica ugleda anđela", u kojem glavni lik, gluhonijemi dječak, stane na stranu nasilnika koji su ga mučili, kad jednome od njih padne na pamet da su pretjerali pa krene smirivati situaciju. 

 

Navikao je na batine, na ponižavanja, na zlostavljanje, zna kako se s time izlazi na kraj. Društvo mu je dalo ulogu koju treba odigrati. On je dio cjeline, dio društva. Nema veze što se to društvo trsi baš jako da ga izgura iz svojih redova. Dok god ga napadaju, priznaju mu da postoji, vidljiv im je, dio je ekipe. 


Osim toga, kad njih toliki broj velikih i snažnih i prihvatljivih i omiljenih, napada njega koji je sam, je li baš toliko slab koliko se misli da možda jest. On jedan na njih desetak. Pravi akcijski film! On goloruk, a oni s noževima i štapovima. 


Svako društvo ima bar jednog takvog heroja u svojim redovima. 

Jednoga velikog i visokog i zgodna, kojeg vole majke i njihove kćerke. Jednog tupastog ali snažna, i poslušna, koji će jedva dočekati srušiti nešto kad mu se tako naredi, ali i zaustavit se na samo jednu riječ. Onog toliko pametnog da nitko ne razumije što govori kad govori, pa baš zato i govori bez prestanka jer se uvijek potrefi da će netko u nekom trenutku razumjeti nešto i da će sve na kraju ispasti dobro i u redu. I onog koji prima batine, jer netko i to mora, i čiji su jezivo nacereni izraz lica svi navikli tumačiti kao "smije se, kurva, vidiš da mu je drago". 


Euhrid nije dio ekipe. On je samotnjak. Ne trpi zlostavljanja 24 sata dnevno. Ali kad ga pronađu, on sam sebe radije tumači kao junaka. Kad mu se netko ljubazno obraća, kad netko pokazuje razumijevanje za njegovo stanje, kad netko napokon kaže neka molim prestanu gnjaviti jadnog dječaka, on odjednom prestaje biti jadan i postaje krvolok tome ljubaznom stvorenju prepunom razumijevanja i suosjećanja. 


Davno sam pročitala taj roman i poslije ga više nigdje nisam našla. Ni u knjižarama ni u knjižnicama. Čak ne znam bi li htjela čitati ponovo, imati u svojoj kućnoj biblioteci. (Imam toliko glupavih naslova i autora da ovaj ne bi kvario prosjek. Niti ga dizao.) Možda na drugo, treće čitanje, ne bih ovu epizodu shvaćala ovako, možda bi bi je preskočila kao nebitnu, a možda je stvarno ne bi ni primijetila, jer je roman zaista iskićen svakovrsnim detaljima. Mislim da sam knjigicu uzela samo zbog činjenice da ju je Cave napisao, a on mi je u tom periodu života bio uznemirujuće zanimljiv. Zbog glazbe. Zvuka. Boje glasa. I nježnih stihova pjesme Into my arms. 

Za ove nove nemam strpljenja. 


Možda samo toliko da mogu i ovdje ponoviti: Ljudi koje je društvo odlučilo proglasiti neprihvatljivima i (ne)izlječivima, su u stvari umjetnici i glazbenici i pjesnici i glasnici stvari koje običnima toliko preokupiranima svojim svakodnevljem i održavanjem istoga, nisu vidljive, prepoznatljive ni shvatljive ni spoznatljive čak ni kad im prstom pokazuješ u kojem smjeru se nalaze oni, a u kojem je "ono nešto". 


Samo što su neki od nas imali tu sreću da rastu u okruženju koje im ne nameće svoje viđenje svijeta, i koje im dopušta da upijaju život, umjesto da ga, iz njih, cijede. Koji ih ne potiču, nego dopuštaju da se sami odmotaju i preslože. Kako situacija zahtijeva, pa i po cijenu vlastitog života. A život vas neće prevariti. 

Trebali bi se toga češće sjetiti. 


Pa ako ste od onih koji svemu i svima traže svrhu, eto to nam je svrha: hodajući, dišući, krvareći memento da osim ovog što sad mislite da znate da jest, postoji još nešto.  


ILUSTRACIJA je prvi put objavjena na X-u, uz popratni tekst "Moving from oil to soil" za projekt handprints #SaveSoilSecureFuture 

~ Tame that wild animal, load your cargo than move! already ~ 




Friday, October 24, 2025

mnogookost (22)

Ono kad ne mogu objasniti ili opisati drugima, pa se jako mučim da pronađem način, jer sam odavno shvatila da riječi ne čine veliku razliku: možete ih znati puno, ali to ne znači da će naići na uho koje će ih uhvatiti s istim razumijevanjem. Taj, dakle, dio koji nastojim nadoknaditi slikama, ili onime što ja smatram slikom, a opisuje način ili bitnu razliku na koji percipiram "svijeta pojavnosti", stao je u ovu boju, ovaj oblik, kakvoću i količinu, na fotografiji ispod: 



A zadnji put kada je netko, u mojoj prisutnosti ali kao da me nema, o meni, rekao: "Kako može tipkat u chat ako je slijepa?", protupitala sam: "Možeš li ti objasniti kako netko tko nije slijep tipka?" 

Kad se nađe netko tko to bude mogao moći, tad će se vjerojatno naći netko tko će moći reći i sve ostalo. 



Monday, October 20, 2025

rog za svijeću

- Nekome mjesec izlazi u podne, vikao je slušatelj radijske emisije koja prenosi što se događa u dubokom svemiru. Nije to bio sarkastičan komentar nekog dnevnog događaja.  

Dani jesu osjetno kraći, tako mora biti na našem kraju kugle. Voljeli mi zimu ili se samo pretvarali, zbog darova i vatrometa i kolača i pucketanja zamišljene vatre iz izmišljenih kamina. Ali svejedno, sunce izlazi na istoku u ranu zoru, pa bi tako bio red da i mjesec izađe i zađe u nekakvim okvirima. A ne da maše rogovima poput divlje životinje. 

- Pobogu, jeste li vi poludjeli, dajte se konzultirajte s nekim od pametnijih iz svoje vlastite branše. - stručno slušatelj stručnjaku saspe. - Jedino je mlad mjesec u sred bijela dana, jer je točno sunce među nama, a sunce je točno u sredini jedino u podne. 

Konekcija oko - jezik, a mozak bi se ispriječio točno u sredini, da je samo pogoditi pravo doba dana. Ne zna oko što je vidjelo, niti jezik što je lanuo. 

A zna li ruka što je natipkala? 

Veselim se Diwaliju ko da sam čitav život odgajana tako, umjesto što sam tek ovo zadnjih par godina, "upala u društvo odmetnika". 

Ovdje u mom ćumeziću, pucaju vatrometi kad god se malom princu slavi rođendane. Svakodnevica je toliko učmala. Više ne trzamo. 

Osim ako netko primijeti da svemir nije dobro uštimao sva nebeska tijela. 

#HappyDiwali <3

Wednesday, October 15, 2025

čarobni štapić

Ruka koja drži štap je ono što čini razliku.. 

No štap je štap: produžena ruka. Njime se služite za ono za što biste inače koristili ruke, bilo da namjeravate nešto dohvatiti, razbiti, bilo da želite nekamo stići, bilo da želite nešto izravnati. Pa bio to put, istina, ili život. Ravnali se vi po nepoznatom ili prepoznatom terenu. Nataknuli na nj komad tkanine kojom ćete pobrisati paučinu sa stropa ili kapljice sa pločica u kupaoni.. Štap je štap. A ruka je ruka.

Čak nije bitna namjera, jer ruke imaju svoj mozak i svoju ćud. 

Osim, ako ste čarobnjak: Gandalf the White !! 

Treba održati ravnotežu. Kao da hodate na žici. Tako držite svoj štap! Kolika dužina, toliki razmak. 

Koliko god puta, će vam se mnoga vrata zatvoriti, tako će se isto neka druga otvoriti. Ne treba previše mozgati nad time. 



Ilustracija je prvi put objavljena na X - u, za kampanju #SaveSoilSecureFuture - handprints - 
s popratnim tekstom: 

They can make things happen, they can make things disappear... Don't pretend it's not your doing! 


Editors note: 

Bijeli štap i crne naočale ne nosimo zato da bi nas nekamo odveli ili od čega zaštitili. Nosimo ih zbog vas: da se podsjetite da se trebate pažljivije kretati jer ima među vama onih koji se neće moći brzo skloniti ili skočiti ako ih u svojoj žurbi srušite. 

Možda ste baš i vi taj, koji neće biti brz. Samo to još ne znate ;)

Saturday, October 11, 2025

moć riječi

Bio je jedan kolega sa mnom na poslu, koji je, tako kažu, kasno progovorio. Naime, standard je i prosjek za dječake da progoveore kanije od djevojčica, ali ovaj je progovorio baš kasno. 

Ne mogu ni zamisliti koliko je to tuge i bola uzrokovalo njegovim roditeljima, niti želim zamišljati kakvim su ga sve torturama podvrgavali da bi ga sveli na normalu, ali do vremena kad sam ga ja upoznala, govorio je baš mnogo. Baš baš. 

Nitko od ostalih kolega mu nikada nije rekao da "Začepi!", ne u lice. Ali izbjegavalo ga se, to čak i ja znam.

Događalo se da bismo ponekad ostali sami, u zajedničkoj prostoriji, koja bi od pune nekim čudom postajala prazna onog momenta kad bi se i on tamo pojavio. 

I to da napomenem, slijepe i slabovidne ljudi ne izbjegavaju na taj način, nas jednostavno ostave i zaborave nam reći u kojem se smjeru gomila kreće. A vi, prirodno, izbjegavate gomilu. Gomila nema mozak, ne pazi, i kreće se nezaustavljivo kad ju se usmjeri, a često ju bude teško zaustaviti. Ergo, nije pametno biti dio toga. 

Još i to da dodam, slijepe ni slabovidne osobe ostalim ljudima ne smetaju, jednostavno nas se ignorira. Čak i kad imamo nešto za reći. Čak i kad vam se obrate. Oni vrte svoje filmove bez obzira na to kako priča dalje teče. 

Ali ovaj kolega, koji je imao svakome nešto dobaciti i pri tom mislio da je jako duhovit, jer je dobijao osmijehe, znate one nervozne, one koji se koriste kad ostanete bez teksta, ili kada ste uhvaćeni u neznanju, je bio baš iritantan. Prije nego otvorite usta on vam trpa svoje riječi u njih. 

- Daj prestani već jednom - jednom sam mu rekla. 

- Neču! - odgovorio je - Stalno šuti, šuti, neču šutit. Oću govorit dok mogu. 

Tad mi je sinulo: 

sav taj nametnuti i naučeni strah da je možda debil jer nije progovorio kad su statistike rekle da mora, ispoljio se na taj način da on misli da mora još uvijek nekome dokazivati da nije.

Da je šutnja hendikep. Bolest. A on da se uspio izliječiti. 

I još dalje, on je nada! Za sve nas koji još nismo progovorili, progledali, osjetili ili čuli zvuk. 

On je znak! Dobra vijest! Ne odustaj! 

Da ne straši? Straši!

Monday, October 6, 2025

čudovište iz ormara

 Čudovište iz ormara 


Nastojim se sjetit što više ovih nazovi događaja iz škole, bilo kad sam ju sama pohađala, bilo kad sam postala učiteljicom, jer mi se čini da problem počinje tu, pa da bi ga tu bilo i najlakše riješiti. Odnosno, ako ne počinje tu, nego se samo nastavlja onaj iz takozvanog stvarnog života, da bi škola mogla, ako ne morala, biti mjesto na kojem bi bilo najlakše početi s korekcijama. Zato smo ih, na koncu, izmislili, stvorili i namnožili, sa svim nadogradnjama. 


Listajući stare dnevnike i zapise iz starog kompjutera i one koje sam objavljivala na raznim blogovima, jasno se vidi da se iste stvari ponavljaju, ne iz generacije u generaciju, nego iz dana u dan, iz sata u sat, a ja da sam imala privilegij svjedočiti im, sudjelovati ili biti žrtvom, dakle, sagledati sa više strana, iz različitih pozicija i više kutova ili uglova nego što to ima priliku ili volju većina stvarnih sudionika u zločinu. Kažem priliku, jer netko odabere uvijek biti lovac (better to be a hunter than the prey - mentalitet, zbog kojega svijet i jest globalno selo, umjesto kosmopolisa. U naše prilike prevedeno: bolje bit prvi čovik u malome selu, nego drugi ili treći u velikom gradu.). Odabere biti lovac, pa se čudi zašto mora plaćat ljudima da bi se družili s njime. 


Da ne bismo zašli previše u teoretiziranja, prenijet ću "sitnicu" koja mi se "dogodila", par godina prije nego što sam se umirovila iz državne službe: 


Nakon praznika, nova je administracija škole (dakle, promijenila se politička opcija u kvartu, pa je došla nova ravnateljica, koja je morala pokazati kako će se dobro brinuti za nas i kako će ju, i tko će ju sve u tome podržavati), dakle, uložilo se u obnovu školske zgrade, između ostalog, u potkrovlju je uređen maleni prostor za intimnije druženje, nego što je to moguće u zbornici. Mala čajna kuhinjica, niski čajni stolić, dvosjed i nekoliko tapeciranih sjedalica. Bilo je još tu nekog namještaja, možda kakva polica ili stalak za časopise, i naravno, terasa. Potkrovlje je do tada bilo zaključano, vjerojatno s dobrim razlogom. 

Uglavnom, prva sjednica razrednog vijeća, na kojoj su se i razrednica i ravnateljica spremale govoriti o jednoj učenici s posebnim potrebama, se održavala tamo. Nisam to, naravno, znala. Nitko mi nije rekao. Čekala sam neko vrijeme u zbornici, koja je bila gotovo zastrašujuće tiha, a onda mi je prišla jedna od kolegica, koja je očito kasnila, i pozvala da idemo zajedno. Mislim da se bojala otići sama, a uvijek se lakše sakrit iza "invalida". 

- Oooo evo nam je. - tako su mene dočekali, dok je ova druga prošla neprimjetno i tiho. 

- Sjednite samo, koleginice, slobodno, nemojte se sramit. 

- Ta nećete stat na nogama - jedna sitna, ili bar sitnija od mene, je rekla da su bezobrazni, zar ne vide da je sve zauzeto, i počela pokazivati gdje se nalaze plastične stolice, za terasu. Tišina je postala neugodnija kad me je uhvatila za lakat i pogurala preko nekog niskog komada namještaja: 


- Evo, može ona sama. Zna ona i sama.  


Ušla sam u taj uzak prostor, i vrata, klizna stjenka koja je odvajala jedan prostor od drugoga, se počela, iza mene, zatvarati. Znam da nisam bila na terasi, jer zrak ne bi bio zagušljiv. A opet tko zna, zrak je pametniji od nas, možda može oponašati atmosferu koju stvore ljudi. 


Neki od muških kolega je poskočio i otvorio klizna vrata: 


- …pokvarene i bezobrazne tako... - čula sam da im je rekao. Čula sam i šištavo cerekanje. 


- Jadna ti je, ništa ne zna. Bože moj, kako ta u razreduuuu, ajme maaajko. 


Vi to sve čujete, sve se to događa pred vama, iako one vjerojatno misle da ih ne možete čuti. Jer ste gluh i slijep ili jednostavno glup. Ili jer su se one odmaknule dovoljno daleko i razgovaraju se diskretno i neprimjetno. Sa onim već svojim lijepo namazanima osmijesima. 


Ja izgleda, nemam osjećaj za prostor i proporcije, daljinu, širinu i tako to, jer čujem te glasove, kao da su tik pored mene, jer su mi uši tako naštimane: jedno se osjetilo, pretpostavljam, nadomješta drugim, te čujem ono što je meni bitno, za moje preživljavanje. Možda se radi o onome što Tesla, ili kojigod od mrtvih znanstvenika kojemu su teoretičari udijelili status mistika, što, dakle, Tesla kaže: Mislite u terminima, energije, vibracije i frekvencije. A mozak za zvukove i treperenja već ima pripremljene riječi. 


A ima ih pripremljene, jer prostor pamti. Vrijeme pamti. Sve se to odigravalo i drugima prije mene. Odigrava se, i odigravat će se, osim ako netko najozbiljnije ne kaže: Dosta! 


Kad imate u razredu, u učionici, među učenicima, jedno od takve djece, koja znaju što im je, i čiji roditelji i rodbina znaju kako se nositi s njihovim "nedostatkom", pa kad ga, u najboljoj vjeri, upišu u običnu javnu školu za obične, predaju uredno sve papire, liječničku dokumentaciju, postotke oštećenja i "uputstva za upotrebu", razredna se i nastavnička vijeća, u pravilu zgražaju. 


Ne radi se samo o strahu, iliti izazovu, da sada imaju nešto drugačije, s čime se još nisu sreli, ili možda neće znati ili moći nositi. A niti o gađenju, iako bude onih koje se ne ustručavaju naglas primijetiti da: "Oni sline" ili "Smrde". Nego baš o zgražanju, tipa, šta ti ljudi misle da su oni psihijatri, dadiljice, osobni asistenti, pa da će baš njihovu razmaženu djecu na pijedestal. Neka ih izvole vodit u specijalne škole, i to postoji. Baš za njih. I logopedi i defektolozi, molim lijepo. 


I onda im dođe, jedna "tak!va", u zbornicu. 

I onda ta tak!va, sjedi skupa s njima, i piše nešto, i govori nešto i umišlja nešto sebi, deset dvadeset godina (koliko već izdrži). I nitko ni ne primijeti da žena možda nešto i radi, nego glumata, jadna završla fakultetić, uvalilo je u gimnaziju pa se profinla. 


Baš se zapitaš, kad stignu odraditi svoje. Ili one imaju supermoći, bivanja u isto vrijeme na dva ili tri mjesta, i obavljanja više misaonih radnji, jer za fizičke se ipak nisu tako mukotrpno školovale. 


Nije, naravno, nikakva iznimka, gluho, slabovidno ili potpuno slijepo dijete u školama za običnu djecu. Upisani su i oni, kako kažu, stvarni invalidi, bez rukica, prstića ili oni u kolicima na guranje, ali njima je lakše dobiti liječničku ispričnicu, te je taj upis, u pravilu, samo formalan. 

Pogledajte samo koliko ima na svijetu ljudi koji nose naočale i slušne aparatiće, više njih ih ima, negoli ne, zar ne. Ne možete sve trpati u isti kalup, mjeriti istom mjerom. Netko vidi na daleko, netko na blizu, netko čuje zvukove sfera, a ni ne osjeti kad mu netko blizu uha urla. 


Stvar je u tome, da u malim, zatvorenim zajednicama, u kojima se drži do hijerarhije, ona osoba koja se uspentra do vrha, ne zna održavati red i rad, ili makar neki privid toga, drugačije nego silom ili prevarom i mitom. Oni koji znaju kome se trebaju ulizivati i najuspješniji su u tome, uglavnom prolaze tako kako prolaze zato što im nije problem podvaliti onome za koga se zna da se neće buniti ni braniti, a buniti se ni braniti se neće, jedino ako ne zna da mu se podvaljuje. 


U školama su to djeca. I pomalo roditelji. Jer je lakše struci da se nađe na kakvom prigodnom skupu ili dodjeli priznanja, nego korisnicima usluge, spomenutim roditeljima i polaznicima ustanova, koji su razasuti posvuda po gradu, imaju privatne živote, karijere koje treba održavati, vjerojatno na isti način kao i ovi, i potrebu da njihovo dijete bude bolje od nečijeg tuđeg, pa eto makar u načinu na koji će ga učiteljica prepoznat. 


Razlika između ovih koji se upišu sa potvrdama i onih koji su "upali redovno", je samo u tome, što prvi zna koji je njegov nedostatak ili ograničenje, te postoji realna potreba da ga se kao takvog prihvati. Ne da ga se promijeni ili preodgoji, kako to misle naše učiteljice. To je činjenica, izmjereno je i potvrđeno je da u određenom postotku ne čuje / vidi / teško se kreće. Znači, nemaš što takvo dijete slat na kiosk da ti donese kavu, jer ti se od govorancije osušilo grlo. 

A onda, kad već ne smiješ! to jedno "odabrano", nemoj ni jedno drugo. 

Problem riješen, tako jednostavno. 


Vratit ću se opet na onu čajnu kuhinjicu iz potkrovlja, sa početka priče: Školske su spremačice bile spremne na štrajk, ili makar građanski neposluh, kad se natuknulo da će jedna od njih morat bit spremna u podne u ponoć, skuhat i donijet kafu ili čaj ili šta već, na terasicu, našim profesorima. Rekle su, bez pardona, da se nisu one školovale za konobarice! 

Druga je opcija, da to radi dežurni učenik, brzo napuštena, jer je netko rekao, možda u šali, ali vjerojatno je opet isplivalo neko davno sjećanje, da se boji da se ne bi tjelesne tekućine pretvorile u pjenu od kapućina. 


A "Daj trkni mi sekund do dućana..." postoji još i dan danas, ko da su sve škole u kurikule stavile dopunsku za dostavljače. I to koga, baš onog jednog kojemu su mate i ćaća sredli list sa zelenim pečatom. "Šta ne ide u specijalnu! Ća!" 


Baš se zapitaš. 

Jel tako? 


I onda, dobiju jednu takvu za kolegicu, i umjesto da pitaju, ili ako ih je sram pitat izravno, da promatraju i da uče, Kako ti to tako lako?, ili Kako je bilo u tvoje vrijeme?, ili Što ti misliš kako da ovom pristupimo? kako ti to vidiš... bilo što, one samo gledaju kako da te se riješe. I traže ti greške. Pa i ono što napraviš dobro, ili pogotovo to, ako ne mogu shvatiti što se dešava, ili ako ne mogu pripisat sebi kao zaslugu, preokrenu na zlo. Koliko još možeš podnijet, šta sve možeš podnijet, i šta ti još nisu napravile, a mogle su. 


Ne događa se nama ništa od onog što se ne događa i svima ostalima, da se razumijemo, ali budući da imamo tu sreću da znamo za svoju "manu", znamo što nam "fali" i koji nam je vrag, drugačije se nosimo s time i drugačije rješavamo iste probleme. Provjereno svjesne one, da ista osoba koja ti pravi probleme ne može biti i rješenje istog, snađemo se s onim što imamo. 

Većina bi plakala, kumila, molila i mitila, da im se prestane, molim, da su one ipak!, molim, i da one zaslužuju, molim. Ili bi poslale mužjaka da ih kao brani, prijeti ili umlati. Na taj način društvo danas funkcionira. 


- A ova! Nije ni trepnila, kamoli zaplakala. 


Ona cura s početka, koja me je bila zatvorila pred svima u ormar, a da to nitko nije vidio, mala vjeroučiteljica kojoj je u opisu ulizivanje ravnateljici jer nju zapošljava župa, a ne županija, i njezina je dužnost njegovanje dobrih odnosa i prijateljstvo između svjetovnog i sakralnoga, se tješila, čula sam je, sa "neš mi ti, zezamo se, malo veselja za razbudit učmalu atmosferu svakodnevice. Ako je bilo tako neugodno kako ti govoriš, šta onda nije plakala?" 


- Nemoj ti, ćerce, nju žalit, ima ona, dobro je njoj. Gledaj ti sebe. 


I dobro je rekla. 


U sljedećih par mjeseci, skoro sve su bile naručene za skidanje mrene. Bez zezanja. Bilo je po zbornici, "U kojega si ti (misli se likara, optičara, okulista ili oftalmologa)?", i koji je bolji: I lip i zgodan. 

Ili im je tako naštimao oči ,. ;