kišni čovjek

Ne znam zašto obični ljudi pod pojmom kvalitetne zabave podrazumijevaju odlaske u kina i kazališta. 

Možda zato što dijele vrijeme na radno i slobodno. Radno je ispunjeno obavezama koje se moraju obaviti, or else..., a slobodno je neobavezno? Ili se radno odnosi na ono koje vam je drugi zadao, or else..., dok slobodno sami birate za se? 

Pa onda u tom "slobodnome" izbor varira između: 

- onog u kojem ćete dopustiti drugima da vas ispunjavaju (vas i vaše vrijeme), 

- onog u kojem ćete vi biti taj koji druge ispunjava (želje, potrebe whatever) 

Kad je izbor tako siromašan, logično je da ćete birati manje opasnu opciju: dopustit ćete drugima da vas ispunjavaju, na daljinu. 

Ruku na srce, doživljaj koju kupujete, nerjetko je bolji i stvarniji kad nema straha od fizičkog kontakta, u kojem uvijek netko nastrada. Toliko smo svi "spretni"! 

Ergo, kino je bolje od diskoteke, a kazalište ipak uključuje stvarne ljude. 

A nakon odgledanoga, slijedi oponašanje viđenoga. 

Meni uvijek bude smiješno, kad drugovi teoretičari spominju manipuliranje slikama i subliminalne poruke čak i sa tv reklama! 

Stvar je tako očito banalna, da se nekad prepolovim od smijeha. 

Eto, tako sam ja postala "kišni čovjek", po liku iz popularnog filma sa Tom Cruise-om i Dustin Hoffman-om. 

Misteriozni i genijalni idiot. 

U svakodnevnom životu, svi su se jako trudili da mi u lice kažu da sam glupa i nesposobna - oni razgovaraju o liku iz filma, bože moj!, to ti je karakteristično samo muškiiimaaa - a očima i ušima vrebali na svaki trzaj, uzdah ili riječ, ne bi li se slučajno kako okoristili. 

Stvar je u percepciji, ne u znanju ili brzini. (To što nekome izgleda kao Super Moć.)

Iako su, u Mojoj Percepciji, obični ljudi nevjerojatno spori. Da, ja ne mogu brzo trčati, ali i oni to mogu samo u usporedbi sa mnom. (Na Olimpijskima bi također bili u kategoriji para-)

digni pogled!

Prije neki dan, u emisiji o svemiru Hrvatskog radija, netko je rekao da je dobro ponekad podignut pogled prema nebu, odmorit mozak, i makar se na kratko odmaknut od svakodnevnih problema. 

Vrijedi li isto, i ako je nekome promatranje neba posao, ili ako zivi na nebu? 

Ako ste astronom, astrolog, astronaut ili - meteorolog? 

Sto ako ste ptica? Ili oblak? Ovaj tren jeste, sljedeci - puf! promijenili ste oblik, iscezli u magli, pali skupa s kisom, nema vas vise.. 

Sve zene u mojoj familiji su dresirane tako da drze glave visoko: 

- Ne daj im gusta! 

To je ono, kad vas po rodenju obiljeze kao manje vrijedne. Po ocima vam znaju da nema od vas nista. 

Ja nisam trazila lagan zivot. Niti sam mogla izabrati bolji. Nije li to pravi blagoslov! 

Nezgoda sa nama "slaboga vida", je u tome sto ovi "ostrovidni" ne znaju gdje/koga/u sto sad gledate. 

Vama oci vazda prema nebu zagledane, a nebo siroko. Oni bi da se razgovarate s njima u njihovim okvirima, da raspredate price u detalje (koje samo oni vide): 

- Vrag je u detalju. 

- Neka tamo i ostane. 

Pa kad shvate da ne pratite njih, da ne vidite sto i oni, da se necete tako brzo niti lako spustit na to tlo, proglase vas oholima. 

A vama ni na kraj pameti da smo jedni drugima ogledala. 

Nos vam para nebo! 

Ne znas je li nebo, je li more. Vode je i tamo i ovdje. Izlijeva se i odozdo i odozgo. Kap po kap, slap. 

A mi, zrno pijeska. Ili zrnce soli. 

noć i dan

Ispostavilo se da je noćna mora, koju ću vam ispričati, bilo davno potisnuto sjećanje na igru koje svi sjećamo još iz male škole: 

Sva djeca stoje što mirnije mogu na nogama i slušaju kad će učiteljica dati znak za pokret. Učiteljičino "noć" znači da se treba čučnit, a "dan" da treba ostati miran na mjestu. Tko zabrza ili zabrlja, ispada iz igre, a pobjednik je onaj koji je - zadnji. 

Još jedan dokaz da se ljudi, ok djeca, mogu zabavljati i kada gube.

Kako nisam bila redovita na nastavi, školski drugovi su mi pravila te nove super kul igre objasnili ovako: 

- Ti stojiš, stojiš, stojiš, najedanput ona "dan!", a mi svi doli! jedino Robi stoji. Miran. 

- A pravilno je, kad ona "dan!", mi ovako, a kad ona "noć!" onda mi ovako. 

Nisam shvatila ništa, nit sam mogla razumjeti što govore, jer su se riječi miješale sa grlenim smijehom. Bilo mi je jasno da su se neki zabavljali dobro, a da su neki drugi, na sav glas, ispadali budalama. 

- Ma pusti, glupa je. 

- Nije glupa, nesmješ to govorit. Ona to ne može doživjet. 

Noćna se mora sastojala u sljedećem: 

Robi mi pokušava nešto reći, ali ja ga ne mogu čuti jer se čopor neidentificiranih bića, životinjica, muha, glista... sjatio oko čokoladnog sirupa koji mama izlijeva po mojim stvarima za školu. 

 I potisnuto sjećanje je napokon isplivalo:

Iz nekog je razloga majci bilo bitno da se "družim sa veselom djecom" - iako bi mi Robi bio primjerenije društvo -  pa je te vesele pozivala u kuću, podmićivala ih igračkama i slatkišima, jer vjerojatno inače ne bi niti došli.

Nikad, nikad s Robijem nisam promijenila niti riječ, a kamoli bilježnicu ili vrijeme. Mama je naše mirne naravi, nazivala depresivnim stanjem. Njoj je sve to strašno išlo na živce.

Trebalo me je pošto-poto razveselit! 

Dok je ona sama, vjerojatno, plakala sa strane. 

(tko ima uši, neka sluša. jer tko ima oči, ne vidi.) 

(ne znam što je sada s tim dječakom, niti je li živ, ili me pokušava kontaktirat sa onoga svijeta, nema načina da doznam išta o njemu)

mnogookost (18)

 

Zamka je u tome što svi misle, jer su svi tako rekli, da je prolaz (do Istine) uzak, i da se treba čuvati širokih prostranstava. 

Kvaka je u tome što se ne možete držati dugo za nju, jer joj je svrha drugačija. Kad jednom otvorite vrata, trebate ju pustiti, treba samo proći. Naprijed ili natrag. Smjer nije toliko bitan. Bitno je da se krećete. Uprotivnom, uzimate mjesto čuvaru i stražaru, a to možda neće proći bez posljedica. 

A ono što vam se govori i na što se pokazuje stalno, ali niti ima ušiju da čuju ni očiju da vide: Ti zidovi, i ta vrata, i ti prozori, i puškarnice kroz koje se nadate udahnuti, a da ne izdahnete, sami ste sebi sagradili, nitko drugi osim vas. Zazidavši i što se ne smije, sad mislite da vam se sam bog dragi smije. 

Vidi li? Čuje li? Zbog čega ne pomogne!? 

Pa zaključite da je on slijep i da je on gluh. A vaše su oči te što vide dobro, i vaš je um taj što tumači točno. 

samoozlijeđivnje i samoukrašavanje

Jednom mi je kolegica htjela skrenuti pažnju na jednoga učenika koji je navodno imao jako ružan lišaj na licu. Slatku krastu ili takvo nešto. 

 - On je sav tako čudan. Ništa ne objašnjava. Samo šuti. 

Pretpostavljam da se doma dugo bila spremala kako će mi to objavit i objasnit, jer ja, znate već, ne mogu to doživjet. 

A ja joj, naravno, nisam htjela kvarit doživljaj podsjećajući je da su "ta djeca meni doslovno sva ista", i da nečiji fizički izgled sigurno neće utjecat na dojam, ni dojam na ocjene. 

Uglavnom, dječaku se često pojavljivala ta krasta na licu, uvijek na istom mjestu. Pa sam pitala, sumnja li na obiteljsko nasilje ili na vršnjačko. Ostala je pri lišaju, uz mogućnost samoozlijeđivanja.

 

Sa samoukrašavanjima je slična shema: ovisno već iz kojih i kakvih sredina i prilika učenici (na školskoj sam temi, ali može biti primjenljiva na strance općenito) dolaze. 

Čopor ti govori da si ružna/na, i da smrdiš, sve dok ne postaneš dio teama, klana ili ekipe, koja zna nekoga tko ima baš to nešto što tebi treba. Bilo da prodaje parfeme, kozmetiku ili robu i sportsku opremu s dodacima prehrani. 

Postoje samo dva tipa, među došljacima, oni koji su spremni odmah bez pogovora uskočiti i dopustiti drugima da im "pripomognu", i oni koji će stvarno povjerovati da nešto s njima nije u redu, i početi raditi na sebi na svoj način. 

A onda se nađe i kolegica, koja vam mora skrenuti pažnju da nešto s tom nekom curom nije u redu, da nije sva svoja u glavi, da su svi takvi i takvi, jedina da ona nešto umišlja sebi, o sebi, i "odskače na negativan način". 

- Treba to lomit, lomit dok se ne izravna.

Netko se čudi, zašto ljudi ne vjeruju institucijama. 

A nekom je čudno što u institucijama ne rade ljudi koji su vidoviti na različitim područjima. Tako da mogu skoč!, prije negoli vi kažete hop! 

A ako li pak odskočite kako im ne paše, budite spremni i pripravni na razapinjanja. 

 

Ništa, samo kažem, eto, tako se stvaraju bogalji: Pogrešna procjena. Ili isti metar, a svi različiti.  

Svatko mjeri onime što sam zna. Po onom što ima. 

A rulja ne voli individualce. I boji se boja.

preobrazbe (6)

Moguće da vam još nisam pričala kako sam se zbog f43 pretvorila u paranoika koji se liječi na psihijatriji.

Najprije, što je f43. F43 je šifra bolovanja koja je prvi korak prema optužbi za mobbing. Čita se kao "poremecaj prilagodbe", bez navođenja čije prilagodbe niti na što. 

Ovako je to bilo u stvarnom životu: 

Nakon što sam novu ravnateljicu, a staru kolegicu, i službeno upoznala sa svojim "zdravstvenim stanjem", što mi je dužnost kao zaposleniku priopćiti njoj kao poslodavcu, da ni jedna ni druga ne bismo trpjele nepotrebnu štetu, ja na fizičkom i materijalnom planu, a ona pri organizaciji posla i podjeli zaduženja, i nakon što je ona izrazila najdublje poštovanje, razumijevanje pomiješano sa milošću koje je prepuna prema svima potrebitima, na terenu se dogodilo jedino to da sam počela dobivati baš one poslove i ona zaduženja koja, zbog objektivnog razloga, ne mogu napraviti. 

Kako se to ponavljalo sve češće i sve javnije, da bi što više ljudi moglo vidjet, koliko mi ona izlazi u susret, a koliko sam ja nesposobna. + bezobrazna + lijena & nezainteresirana ... 

to je jedini izlaz bio u liječničkoj ispričnici, i češćim nego je ikom potrebno, bolovanjima s prije rečenom šifrom. 

Vi, kad imate f43 u biti zdrava i prava, morate stat doma i eventualno, ako vas pitaju "šta vam je višeeee!?", reć da imate problem na poslu. 

Morate bit u dobre s doktoricom, jer se takve šifre ne daju lako i ne daju svakom. 

A onda vas pozovu na kontrolu bolovanja. Vas. I doktoricu. 

I iako je svima jasno u čemu je stvar, ona, onako ispred vas, na glas, kaže: 

- Eto, mala se malo boji. Bilo mi je žao, pa eto. 

Onda vam kontrolorica kaže: 

- Morate priznat svoj strah i borit se protiv njega. Mi vam nećemo moć zauvijek ovako izlazit u susret. 

Onda doktorica: 

- E, e. Govorim ja to njoj staaaalno. Baš su svi rekli isto.. 

- Ko? Kad? O kome? 

- Svi, svi, svi.

- Eto vidite - obraća se kontrolorici - Uvjek vako. Rekla sam ja njoj, ma koga je ćerce brige za vas, pomozite sebi, neće vam niko drugi ko vi sami sebi. 

- Kad to? Kome? 

- Eto, ništa ne zna. - punim glasom, kontrolorici, a onda meni, umiljato:

- Ne misli, draga, niko o tebi. Niko ne vodi konte. Svak briga svoju brigu... 

Jel vidite i vi u čemu je stvar? I gdje je, i na kojem mjestu, problem mogao bit riješen. 

Te na koji se način stvaraju nova radna mjesta u zdravstvenoj branši. 

Asistenta potrebujemo (m/ž)!!  

(A da niti ne spominjem sve one dobrice koje rade moj posao dok ja plandujem, i potiho brontulaju "šta više ne krepa!".)

liste čekanja

Slušajući o patnjama koje prolaze moderni pacijenti - osiguranici & korisnici javnozdravstvenih usluga - mogu samo zahvaliti bogu što sam sam starinskoga kova.

U moje je vrijeme, naime, još bilo radnika u zdravstvu koji su tu " neugodnost sustava" tumačili na starinski način: 

- Tijelo se samo oporavi od svake boli ili "bolesti" za maximalno 2 tjedna, ako mu damo šansu. Svaka intervencija izvana, ne da bi bila nepotrebna, nego bi mogla biti i štetna. Zato liječnici (uglavnom ljekarnici) daju lijek (uglavnom placebo) i kažu " kontrola za 7 dana". 

Ako se pak radi o nečemu što bi moglo zahtijevati kakav operativni zahvat, iako se obično radi o nekomu, tko misli da mu takav operativni zahvat treba, stavimo ga na Listu Čekanja! Za maximalno mjesec dana se predomisli. Lista mu da vremena da se prodomišlja i skuplja informacije o nuspojavama, komplikacijama i neugodnim terapijama, koliko god hoće. 

In summa, liste čekanja postoje da vas zaštite od vas samih, kao i od bliskog susreta s ludim znanstvenikom. 

Pa vi požurujte sustav koliko god vam to drago.

Ako želite patiti, izvolite samo.

Pacijent dolazi od latinske patior, 3. u značenju "patiti". 

I "strpljivo čekati", također. Ovo dodajem samo u slučaju da ste od onih koji više vjeruju drugima nego sebi kad su u pitanju njihove intimne stvari, stanja i pojave.