4 časa čamim čekajući

Jeste li i vi primijetili kako se svako malo pojavljuju sve neke uglavnom hrabre žene koje progovaraju o mukama i strahovima koje su prolazile na svojim putovima do čudesnih izlječenja, prebolijevanjima boli bez prebola. 

Pojave se, pa nestanu. 

Je li to nekakva kampanja tipa ove naše spasimo zemlju, tvar, materiju a ne neke imaginarne granice ili još imaginarniju kuglu na čijoj površini parazitiramo, ili stvarna najezda skakavaca nakon koje ne ostane ni suha slamka na skorenom blatu, ja vam to ne mogu kazat niti znat, ali recimo da je ovo prvo: 

- Odazvala sam se na preventivni pregled i dijagnosticiran mi je rak. Na svu sreću u najranijoj fazi kad još može struka prevesti sve na najbolje moguće, ako već i ne na prvobitno stanje. 

Rak dojke ili maternice, birajte vi sami, iako postoji i muška varijanta prostate i šupka. Ali šupak imamo i mi i oni pa da ne odvajam, a da tema posta bude lakše razumljiva ali ne i prosta. Ukratko, da ne duljimo s duljinama i dubinama, dok je još stvar površine. 

Dakle, dijagnosticiran joj je taj jedan rijetki i osobiti, i vrlo moguće terminalni, i što sad? 

Uglavnom između neugodnih terapija s neugodnim nuspojavama, uglavnom čeka i stražari da ne bi propustila taj i taj termin kod tog i tog stručnjaka. I u tom je ova borba. 

- Dok sjedite tako u čekaonici doznate da još postoji i ovo i ono, i da se moglo i ovako i onako, i da još nije kasno. Ali sve su to rekla kazala, koja ćete htjeti i morati, ako vam je zdravlje na prvom mjestu, provjeriti i istraživati sama, jer da pitate nekog stručnjaka, bilo svog obiteljskog ili specijalistu, poslovično nitko ništa ne zna. 

Primijetili ste, vjerujem svi, u tim velikim kliničkim ili bolničkim centrima, u onim velikim aulama i predvorjima, onim širokim ostakljenim hodnicima sa svim onim širokim vratima i liftovima, kako svi i radnici i posjetitelji bilo kojeg tipa, dakle, korisnici i pratnja, jer teško mi je reći bolesnici, ako je kronična onda nije bolest, imate stanje na koje se potrebno prilagoditi, i vi i svi vaši, a ne otvorenu ranu od koje se polako ugiba kao da ste cvijet bez vode, iako ima svega. 

Svi uglavnom budu u nekoj žurbi, hitnji, čak i ona šačica zaštitara i čuvara reda i mira koji bi imali u opisu i to da vas usmjere kad im se obratite za pomoć jer ste zalutala po svim tim hodnicima na kojima nitko nema vremena da vam udijeli pogled a kamoli pokaže prstom gdje je odjel na koji glasi vaša uputnica. 

I onda dođete pred ta vrata, s osjećajem da ste glupa ovca koja se izgubila, zalutala daleko od svog stada i pravo vam budi! 

Tu ste gdje ste, i sad tražite novo krdo kojem biste pripadala ili bar našla kakvo olakšanje ili trenutnu utjehu, niti ne primjećujući da u toj velikoj čekaonici ispred samo tih jednih vrata, od njih desetak ili više, isto tako zbunjeno čami čekajući još tih takvih likova i lica, sve vrebajući koga će prepoznati od bilo kud da započnu priču o tom nekom čudesnom lijeku ili ljekarniku ili stručnjaku baš za to nešto što vi trebate a jedini on ima. 

To se tako radi ciljano. 

Tajni kupci ili prodavači, valjda će se naći neki stručni termin i za njih jer zanimanje svakako postoji. Mislim da to rade nezaposleni glumci ili glumci amateri. A svatko od nas ima neku svoju Mariju, iz ulice ili iz osnovne škole koja se uklopi kao zajednička poznanica, ajme kako je svit mali, svak svakoga preko nekoga zna. 

Ja sam, dok sam još bila u vlasti roditelja, imala strahove svaki put kad bi mama odlazila po nalaze u bolnicu, za bilo koga, jer je nakon tih dugih boravaka izvan kuće dolazila na ideje koje su uvijek ispadale katastrofalno bolne i pogrešne za mene, ali ona ih je sve morala isprobat i provjerit jer … šta će ljudi mislit o njoj?! da joj zdravlje djeteta nije na prvom mjestu? 

S vremenom vam postane svejedno. Mirni ste sa sudbinom. Na kraju je puta ionako grob i tabla. Bila jednom. Tako se stvaraju legende. Nema to ništa s nama. 

+++

Kad sam zadnji put bila na šalteru sama za sebe, tipa ove hrabre žene koja će se u te dane u godini pojavljivat u medijima, bilo je ovako:

Sestra, ne znam smije li se tako reći, jer postoje one koje se vrijeđaju da nismo mi skupa ovce pasli ili vimena sisali pa da smo na ti, a zdravstvene radnice su još posebnija priča, jer neki su inženjeri a neki su tehničari, neki su magistri struke a neki imaju samo četri razreda srednje. Žena me je, dakle, prepoznala po imenu i ukočila se. Zatim iskočila iz stolice na vrtnju, i ne mareći na red koji postaje sve duži, nestala iza zida. 

Ljudi su počeli glasno negodovat i sve je skupa bilo dosta neugodno jer ja nisam znala nju ni za što sam joj kriva. A onda se vratila sva nasmijana i počela recitirat imena doktora koji kad ima slobodni termin i neka sama biram, ja sama. Znači neki smo posebni a neki su obični. Ili kako vam se namjesti dežurstvo. 

Ja čitav svoj život mislim da sam nevrijedna i da sam ja problem i da mene nema da bi svima bio život lakši ili da bi makar moja familija mogla prodisat putnim plućima i oživjeti zapravo i živjeti zdravo ali ja sam im smetnja i zbog mene moraju biti 'stalno po bolnicama i po doktorima' koji su ruku na srce sami izabrali biti okruženi boli i smradom i jaucima, pa tko im je kriv, a onda naglo ispadne da se baš na ovakve cilja, znate kao ono u dječijim gusarskim filmovima, karta sa iksom na nekom mjestu, a taj iks je zakopano blago za kojim je potraga. 

Jer, ne spopadaju vas samo po ambulantama, zna se događat i na autobusnim stanicama, redovima u dućanu, ili bilo gdje da vas zateknu nasamu i uozbiljenu, pa u tonu, vidim da vam je teško, a znate li za našu dobru doktoricu tu i tu, ne znate, ajme morate joj otić ona bi vam to sigurno sredila... 

Ko da ste lutka ili mašina kojoj treba promijenit rezervni dio. A on stručnjak vidi to od oka! Šta vas muči. Zabadava. Jer on ima trenutno rješenje. 

-'Ko te prči nek te servisira. - tako je govorio voditelj odjela. To vam je taj iks faktor zbog kojega morate čamit čekajući. On sam misli da je čarobnjak koji dijeli samo onima kojima on hoće. A ljudi povjeruju. 

I sad se ta igra isprevrnula u traženje istoga tretmana za sve podjednako. 

Inače što sa svim onim običnima, koji nisu bili prepoznati, a za koje navija ova hrabra žena o kojoj je ova priča, što oni rade? 

Došli su si svjesno i s namjerom umnožiti bol, jer to je ono što ih čeka, ako se hoće družit s liječnicima. 

Došli da ostvare neko svoje pravo, jer su ga sami i platili i zaslužili, a onda oni jadni obični, moraju čekat. Da bi neka još običnija žena koja stražari na šalteru i uredno popisuje kako je i red, mogla reć da joj je bila jedna njena i ona ju je uputila kod jednog svoga. A niti sam ja njena niti taj jadni doktor, čega god da jest, znanosti ili medicine, biokemije ili mikrobiologije, ordinarijus ili ekstraordinarijus, čelnik ili pročelnik odjela bilo kojeg, ispred čijih se vrata trenutno kupi mnoštvo poznatoga svijeta u lovu na najveće blago. A to je zdravlje! Pa nazdravlje. 

- A meni jadnoj nema ko pomoć. Sve moram sama. I još ti se u lice cere i rugaju. 

Nisu. Oni misle da to tako treba. 

Tako se stvaraju elite. Odozdo je pogled drugačiji, i teško se razabire što je vrh a što dubina. Jednostavno, ponese vas. Drugačija pozicija u odnosu na uobičajenu. Pa šteta da se ne iskoristi. 

Bilo koga za bilo šta. 

- Ajde moja, biće bolje! Samo bože daj strpljenja. 

+++ 

U Autobiografiji Paramhamsa Joganande mislim da sam vidjela opasku ili usporedbu ovog tipa čekanja. Na istoku se, piše on, testira strpljenje budućih učenjaka na isti način koji se prakticira u ambulantama i domovima zdravlja zapadnjačkog tipa. Da bi vidjeli koliko si stvarno željan znanja. Možeš li sjediti mirno bez očekivanja. Na koji način sjediš, kako se ponašaš. A ovdje šta, gledaju jesi li stvarno toliko očajan? Jer bolest je drugo. Kad vas stvarno nešto boli gledate samo da vam daju mira. Da vas puste svi s mirom. Samo to. 

pollex.hr: salustije i svetonije

 OPP: Salustije Krispo i Svetonije Trankvil | pollex.hr

Krispo je rudlavac ili dlakavac ili kosmatić, podrugljiv nadimak za nekoga tko je sličniji životinji nego čovjeku, a za prijevod vam biram pitomije naše riječi. Trankvil bi bio Mirko ili pospanko. Odatle trankvilajzer u ne baš zakonski dozvoljenom smislu. Skoro umrtvljenko. 

Isto tako, pjesnici Ovidije, Katul ili Vergilije, su redom nosonja, štenac ili pseto, i ženskica, iako će neki reći "prut". 

Možete li zamisliti kako su ih dobili, od koga, i kako su ih (pod)nosili? 

Sigurno ne baš lagano. A evo ih svijet upamtio baš po nadimcima, i dapače, vrlo dostojanstveno ih izgovara. Pjesnička pravda? 

Ne znam. Jer bilo je i političara, a ne samo gladijatora i običnih šljakera i seljaka, koji su ponosno ponijeli svoje znake raspoznavanja u moru dva tri ista imena koja se stalno ponavljaju. 

Tako imamo i slijepe i jednooke i ćorave i one šta krivo gledaju. Sad samo nabrajam one nama zanimljive. 

Jeste li ikad čuli da je neki, bilo koji lik koga je povijest zabilježila, bio - običan. 

Čak da je sasvim simetričan, to bi mu bila neobičnost. 

opasne veze

Netko nije dobro razumio šalu, ili ju je razumio predobro, u vezi ovog novog spota Turističke zajednice s Johnom Malkovichem. I to je često puta teško razlikovati.

Pa, kao u onoj priči o parazitu iz stare grčke vježbenice:

Kad su mu se narugali da se smije vicu koji nije niti čuo, opravdao se time da vjeruje u nepogrešiv ukus svojeg zaštitnika: 

- Smije se on, što znači da smijem i ja. 

Povratna zamjenica čini razliku. 

Dobro se znati našaliti na vlastiti račun. Ali valja biti oprezan, s obzirom na društvo koje će vic dalje prenositi. Jer uvijek i svugdje ima tupavoga svijeta. 

Ovo je priča o nevidljivim neprijateljima, koju se treba češće ponavljati jer je univerzalna. 

Mi koji je znamo po svojoj koži, to prosto moramo. 

Ovdje: 

opasne veze | rezonanca

pollex.hr: urođeno i stečeno

 OPP: Urođeno i stečeno | pollex.hr

Objava na Pollex-u spominje Leviticus, Levitski zakonik iz Petoknjižja, pišem o tome poseban članak, sad samo kratko da spomenem ono što je meni upalo u oko kao zanimljivo a tiče se načina na koji ljudi vide druge ljude: 

Po svemu sudeći kao bolest, napast ili prijetnju. Kako drugačije objasniti opsjednutost izgledom kože, dakle, površinskog sloja drugih bića, povezano sa strahom od zaraze. Ali nema naznaka o tome da je netko sam od sebe i zbog sebe otišao k levitu da njega pogleda. 

Uvijek to bude grupa ljudi kontra pojedinca. 

A na što se žale i čega se plaše? Ako je koža bijela na mjesto da bude crna, ili ako nije ujednačeno pigmentirana. Skoro plastična? Ako fali dlaka tamo gdje ih inače ima. Ili ako nije sasvim glatka, bilo da je izbočena ili udubljena. 

Rane, kraste i ožiljci. Možda i od udaraca? 

Zadatak levita je da pogleda koliko u dubinu ide označena fleka, dakle, je li rana otvorena ili se radi o modrici. 

Moderna medicina i danas barata terminima kao što su kuga, šuga i guba, skroz normalno. Svrab, osip i slatke kraste. Samo što čini se današnji liječnici ne mogu razlikovati namjeravano samoranjavanje od obiteljskog ili vršnjačkog ili uličnog nasilja, pa vam prodaju neku specijalnu tekućinu ili balzam da se namažete. Da prođe. 

Levitu iz "prvobitne zajednice" je kako se čini lijek za sve boli bila izolacija petnaestdnevna, sad se samo prisjetite koliko se ono, za vrijeme pandemije, tražilo da se strpite biti u svojoj kući, u svom miru. 

Nije bilo osjećaja pobjede što nikoga ne morate varati da bi dobili bolovanje, nego su svi dobili isto, eto šta je modernom čovjeku! 

pollex.hr: tri augustova pisma

Ono što propuštamo učiniti u stvarnom svijetu, i ono što u realnom vremenu radimo krivo, je ono što nismo dobro pročitali iz starih arhiva. Sve misleći da radimo nešto novo i pametno, ponavljamo stare greške, umjesto da skratimo put i muku svima, prosto čitajući izvorne dokumente. Ili poslušamo one koji imaju strpljenja da ih čitaju jer im je to životna svrha, a ne posao. Poziv u zvanje. 

Skenirani list papira nosi tri privatna pisma Oktavijana Augusta, prvo stoljeće prije i poslije naše ere, ono kad smo počeli računati vrijeme, kad smo mislili da se rodio krist, spasitelj i prosvjetitelj. 

Dakle, tri privatna pisma u kojima čitamo kako prvi rimski car! brine o svom posinku, očito djetetu s tjelesnim oštećenjem kojem prijeti da bude proglašen i psihičkim bolesnikom. 

Danas je uobičajeno da ljudi i pogotovo žene, bez ikakvog srama ili bojazni da će biti smatrane primitivnima i bigotnima, povezuju jedno s drugim, podupirući se onim famoznim, pa to je poznato, jedno ne dolazi bez drugoga. 

- Jedino u zdravom tijelu prebiva zdrav duh, još su stari latini... tra la la...

Ako nemate zaštite u svojoj obitelji koja vas pozna kakav ste i iza zatvorenih vrata, ili podršku zajednice u kojoj se krećete a koja cijeni vaš doprinos koji god da je, tada vam ne gine mentalna dijagnoza. (Koja sama po sebi ne mora bit strašna, ako ste gotovi s time da ćete moći govoriti za sebe, sami brinuti o sebi i gledati samog sebe kao ljudsko biće. Jer što vas briga što drugi misle!)  

Cijeli tekst je ovdje: 

 OPP: Tri Augustova pisma | pollex.hr 

sadhguru + epstein

Bilo je pitanje trenutka, a ne mjeseca ili dana, kad će netko povezati Sadhgurua s epstein files-ima, ipak je potrajalo duže od očekivanog: 

Znate po onoj, gdje god da se ljudi kupe, eto ti njega! Je l olimpijada, olimpijada, svjetsko nogometno prvenstvo ili ono u kuhanju, festival boja i muzike, ili bilo koji službeni praznik, bilo koje države. 

(Čak da je upetljan u nešto sa slijepima i slabovidnima, i dobro svima, skroz.) 

Može bit da se išlo u odugovlačenja baš ciljano, a možda su čuvari bili prestrogi i preoprezni, morate paziti na reputaciju ako želite da se mir ustabili u svijetu. Obični mir, a ne pravedni ili održivi. 

I da vam, naravno, ne pati posao. 

A onda je netko u našu zatvorenu grupu postao poveznicu na rečenu objavu, bez poziva da se počinitelje sankcionira, kako je inače običaj u toj grupi. 

Sama baš nisam pratila čitavu tu galamu sa stvarnim epsteinom, ali nije me mogla mimoići, tako da znam, okvirno, da se radi o nekakvoj seks aferi u koju su upleteni svi mogući znani i neznani likovi od utjecaja. Političari, kraljevi, zvijezde, čak doktor Chopra! 

Čini se da su epstein filesi, stvarnoživotna verzija svih onih napetih trilera koje smo u životu pogledali; znate ono, kad jedan lik prijeti čitavom svijetu otkrivanjem nekakvih tajnih informacija i popisa, pa dok ga ne ulove. Ne bi li nas podsjetili, da smo i sami izloženi ili izlagani istim ili sličnim prijetnjama i strahovima, na dnevnoj bazi. 

Znate ono, šta će ljudi mislit o meni. 

- Eh, o tebi: a o ovom drugom? 

On je kriminalac. Ili ipak...? 

Zato vam spominjem Sadhgurua. 

Po filmovima smo mogli naučiti da nema baš razlike između žrtve i nasilnika, da nije baš jasno definirano tko je tko. Nekome je simpatičniji lovac, od onoga patnika, a nekome je baraba kul. 

Dakle, nije vaša sramota što imate tjelesne ili emotivne potrebe koje pokušavate nahraniti, a na tržištu je da ponudi. Ako ste prisiljen na nešto preko svoje volje, otrpite koliko možete i gledajte da drugi put ne upadate u isti položaj, i da dalje ne prenosite. To je sve. Nema tu pravde i nepravde, poštenja ili morala. Ovom drugome isto treba nešto, pa se snalazi s time što vidi da ima.

Osim toga, što se nekome čini kao strašno nasilje, nekome drugom može biti igra. Dok ne osvijesti snagu svoga tijela, u omjeru na snagu drugoga. Pa se prebaci s borbe na debatu. Opet ista stvar. 

Tako ja to vidim. 

 

Međutim, admin je obrisao post bez objašnjenja. Niti da je itko išta rekao, ali! 

Uskoro je stigla obavijest o početku prijava na neki od Sadhguruovih naprednih programa za napredne, i netko je od novaka bojažljivo pitao, što točno može očekivati, što se od pristupnika traži i što im se radi dok su u tim i takvim stanjima - blaženstva. 

Oni misle, i početnici i naprednjaci, da je blaženstvo stanje bez svijesti, nesvjestan si što ti se događa, nesvjestan svijeta oko sebe, te ti se takvom ošamućenom i ranjivom, može podvaliti bilo što, u ovom kontekstu, slikat će te pa ucjenjivat poslije, ali svejedno, upisuju te tečajeve. Dakle? 

Sadhguru im nije prva stanica, bilo je tih gurua, i po svoj prilici, bit će. 

Na nekim mjestima vas poškrope vodom, na nekima mažu uljima, negdje vam dlanovima ravnaju kosti, a netko vam na daljinu pošalje struju, ako mene pitate sve je bolje od skalpela i štipaljki, retraktora, laserskih zraka i svih onih aparata koji se tek izumljuju a ovi se na njima još uče, pa ipak nekako se unormalilo da je nazovi alternativac opasan, a klasični kirurg ne. Valjda, svakom svoje. 

Ali sad se pojavljuje taj seks skandal, i to je neugodno. 

Svi u vas gledaju i samo u vas bulje. Dok ste tako ranjiv i u potrebi. 

Kad vam proburaze neki otvor na tijelu, na koži, gdje ga majka priroda nije predvidjela da bi mogli vidjeti imate li srce ili kost, i to prikazuju kao najzadnju znanost, vještinu ili znanje, još do te mjere da se hvale kako obrazuju nasljednike, to je sve u redu, ali otpjevat krivo slovo u pravoj mantri, ili uzet zrno kikirikija u krivo doba dana, ili vezat ime gurua kod kojega odlazite, sa seks skandalom, auč! 

Pristrana sam jako još, nemojte mi zamjeriti. 

Treba mi malo vremena da se sjetim da je sve Šiva. 

black hole sun <3

0:) 

sanjač xxxv

Danas je jedan od onih dana kad vlastitu kožu osjećam kao teško sukneno odijelo. Zbog čega sukneno, i zašto odijelo, a ne recimo lanena haljinica ili pamučna pidžama od jednoga dijela kako nose miki maus i šiljo, s tregerima preko ramena i otvorima na kritičnim mjestima. Crtani likovi i malena djeca jedini imaju taj privilegij da mogu hodati goli po ljetnim vrućinama a da ne izazivaju sablazan nego simpatije. Ovo je vrijeme stvoreno za povratnička uživljavanja u lažnu bolju prošlost. 

Takva mi je misao prva došla pod prste, sukneno odijelo, kao da sam cijeli život provela u svojoj kaki uniformi negdje u blatu vojničkoga rova, ili ako ne na prvoj liniji, a ono samo sporadično strašena sa strane, gubitkom sredstava za gola preživljavanja dok gubim vrijeme u tobožnjoj odraslosti koja to nije. 

Eto, tako teško sukneno odijelo danas nosim umjesto kože. Iako razumski znam i osjetilno da je najgornji sloj kože tanak niti par milimetara, ili čak mikro. Malo latinično m ili ono iz grčkoga alfabeta, razlika je u broju nogica. 

Kad bi bila tanja, moglo bi se vidjeti koje su mi boje kosti, točno. Jesu li stvarno bijele kao ona plastična pokazna lutka sa satova anatomije ili maske za noć vještica, ili plavkasto srebrenaste kako ih ja zamišljam s bakreno crvenim tragovima moždine koja je u njima, vezivnog tkiva kojim su opkoljene i krvi zbog koje sam živa. 

Jedina ta krv kola sama od sebe bez poticaja i bez potrebe da ju se na to podsjeća. Kad stane ta rijeka, stat će svijet pred mojim očima. Kad mi kažu, sklopi kapke, ne nestaje, ne prestaje. Čujem sve još jače kako huči i tutnji i bubnja i diše. 

U meni je još toliko života da znam da kraj svijeta neće bit kraj svega. To po ovoj koži znam. Po tom svom teškome odijelu u vrući ljetni dan. 

 

Od vrha nosa, pa preko brade i vrata, prsnih vršaka i vršaka prstiju na nogama i na rukama, u jednome komadu, trebam samo odvezati taj čvor na mjestu pupka i sva bi se odriješila kao jalu suknja, kao torba ili vreća sa tankom uzicom koja drži sav sadržaj unutar iako će svi reći da joj je jedina funkcija da se prebaci preko ruke ili ramena kao ručke, kao ruksak, na leđima, možda zato svi govore o teškom teretu o teškim bremenima koja se nose na plećima, jaram, tijelo, brat magarac. 

Kad bi presložila ruke ispod prsa, mogla bi ga svući preko glave kao da je majica, zatim snažno tresnuti njome da se strune mrvice i vlasi, tih uvijek ima, pogotovo onda kad vam nitko to ne kaže, i onako rastresenu, osvježenu uredno složiti na naslon stolice. Ili objesiti za kvaku na vratima, jer u ormarima nema više slobodne vješalice, sve su ih zauzele moje druge persone. 

Sklopila bih ruke, kako to i inače običavam kad prelazim pragove, iz jave u san i obrnuto, jer, što je ovaj život nego san, i poklonila se praznini koja je zauzela mjesto na kojem sam do tad bila. 

To obavezno. Bitno je da se osjeća poštovana, i da bude lijepo dočekana. O njoj ovisi kakav će sutra biti dan. 

Stigla sam dakle do vrha nosa, i što sad? 

Svi oni divni, uzbudljivi, pustolovni filmovi o potragama za izgubljenim blagom i misterioznim predmetima, zapravo su mape ljudskog tijela, čini li se tako i vama. Sva ona propadanja u duboke rupe i pokušaji otkrivanja šifri da bi se sigurno prošlo opasnim prolazima koja se otvaraju i zatvaraju neočekivano, sa opasnim šiljcima i zupcima i potocima otrovane tekućine sa smrdljivim isparavanjima, ili one koja ključa do točke vrenja u kojoj se shvaća da je to grozni kotao u kojem se spremaju komadi možda ljudskog mesa, ili kosti njihovih najboljih prijatelja. Nekoć su koze i praščići bili kućni ljubimci jednako kao što su danas psi, a pse ne jedemo. Još. 

Mogu bez očiju, zašto su mi one ostavljene? 

Što ću bez prstiju, kako sve zabilježiti kako pokazati smjer ikome, kako čitati simbole? 

Gdje ću se skloniti, kako ću bježati ako stvarna opasnost dođe, stvarnija od one "i što ćeš sad radit, što ćeš reć ljudima, što ćeš jest?". 

- A što sam do sada jela? 

- Pa ne znam ja... 

- Eto, to isto. 

Meandrima ušnih školjaka može se proći jedino kažiprstima, i nikako drugačije. Čak ako ste kap vode ili ulja, tu preciznost možete izvesti jedino prstima ruke koja je pod njima. I nikako obrnuto, takva su pravila. 

I te sam dakle lijevke čudesne i prekrasne ostavila pred vatima kao žrtveni dar. Poklon. Šum šumi koja je u njima. Sva osjetila, osim jasnog vida. 

Od vrha nosa pa prema gore. 

To što je samo meni neznano, ili se nije u dobroj mjeri razvilo. Da bih još radila na njima? 

Ili je to tako svima? Nama koji idemo sigurno dalje. 

Oči, fizičke oči, loptice, okruglice, da su moždano tkivo, u stvari, jedini dio mozga koji smije biti van. Istureni dio mozga. Ili zaštitni čepovi da se sadržina ne izlije iz kupole. Unutrašnjost koja stremi van. 

Inače, koja im je svrha. 

čemu služe ruke? (31)

 

I ova je iz perioda handprints kampanje za #SaveSoil. 

Aquaman i Spiderman u misiji da spase Zemlju, velikim i malim slovom. 

"Arm in arm, hand in hand, we all stand together!" 

Ne morate biti ni obožavatelj ni sljedbenik da biste opazili da su svi oni, izmišljeni super-junaci, u tobožnjem stvarnom svijetu, zapravo - bogalji. Bilo da su rođeni takvi, ili da su ih ljudi u takve pretvorili. S izuzetkom Spidermana kojeg je morao ugristi pauk, da bi se opoštenio. 

Tobija je onaj lik iz staroga zavjeta koji je na misteriozan način oslijepio, i na još misteriozniji ponovo progledao, a Spajdija je na velike ekrane iznio glumac s tim imenom, zato spominjem. 

Na filmskome platnu, glavna tema Aquamana je predivna balada slijepog Roya Orbisona, koju mu je napisao visoko slabovidni Bono: 

"And if my love is blind then I dont wanna see ..." 

Nemojte ne vidjeti ili previdjeti dodati svoj potpis za spas zemlje. S velikim i malim slovom. Mrvičaste materije po kojoj smo to što jesmo, pogotovo ono kad se pretvaramo da smo toliko veliki i važni da možemo spasiti planet. 

OVDJE: 

savesoil.org/eusl 

OBAVEZNO! 

(nema drugog načina) 

i vidi bog...

Nedavno sam čula da postoji nastavak priče o postanku svijeta, "Osmi dan", koja kaže da se bog nakon sedmog dana počinka probudio da vidi kako se svijetom gospodari i treba li ljudima kakva pripomoć. 

I ova verzija stavlja čovjeka u centar, jer, kao svemu je trebalo nešto nadodati, jedino čovjek je ostavljen takav kakav jest. Ali jedna stvar baš upada u uho, ono ponavljanje, 

"I vidi bog..." 

… da je svjetlo dobro, i odvoji ga... od mraka.  

Tako da se nakon sedme noći, kad je svanulo novo jutro, osmi dan, bog probudio, i vidio da se ima tu još posla. 

Pa je pticama podario pjev, vjetru i kiši šum, cvijeću i zemlji mirise, čak kamenje da je odvojio jedno od drugoga, na slano i neslano, više ili manje vrijedno. 

"...I oni vrhovi planina, sjajni ko kristali, i nedostižni čak i najupornijima i najhrabrijima, odjednom dobiše okus soli koja čini razliku od jednog kamena do drugoga. Ovi na površini, i oni pod površinom, oku vidljivi i ruci dohvatljivi, i oni na nedohvatu, nedostižni, skriveni u najdubljim pećinama, i još ispod dolje. Te učini najdragocjenijima. I onda pusti glas: 

- Zlato je vrjednije od srebra, a dijamant i od srebra i zlata. 

Ne da bi ih ljudi lovili, i tražili i težili za njima, da bi ih ljudi imali u posjedu, ta imaju ih već, sve je to u njima, samo rijetki to doznaju, a i kad im kažeš teško shvate. Nego da bi se sjetili da je od iste te jedne točke, jednog zrna prašine, jednoga atoma, počela i priča koja im je namijenjena. I u istu se može i vratiti. Ako se nađe da nije korištena. Po onoj, što ne koristiš to izgubiš. Tko ima, i nadodat će mu se, tko nema, uzet će mu se i ono što misli da ima. 

Što, dakle, misliš da imaš? 

Došao si gol, gol ćeš i otići. 

Čak i ta jedna točka, sama je praznina."  

Može se činiti da je ovo još jedno od onih upozorenja o zakopanim talentima, o ulju u svijeći, ali može biti i otkrivanje posjeda i drugih osjetila, osim vida. 

Čini li se vama da su druga manje važna, ili da postoji više tih razina koje se na nekom mjestu dodiruju, jer ja ne znam. Činjenica je da većina nas prihvaća boga prikazanog kao da je jedno veliko oko 

"I vidi bog..." 

a onda i sebe koji samo gleda i ništa osim toga, podrazumijeva za boga. 

Možda je na onoj razini na kojoj dominira osjetilo njuha, bog stvarno - pas. 

Cijela priča je ovdje: slatkasestrasna.blogspot.com/osmi dan 

i heart ice-cream

Ne znam je li to tako zakonom nekim propisano, da svaki od tih takozvanih alternativaca mora imati uza se bar jednog diplomiranog liječnika sa nekog od naših fakulteta, radi sigurnosti ili provjere. 

Ali recimo da se radi o znatiželjnicima, ili dobročiniteljima, vječnim učenicima koji su shvatili da se može učinkovitije od onoga što sami rade, jer uvijek je jedan takav bio prisutan kad god bi me majka vodila na nekakvo čudesno iscjeljenje. 

Kao dijete, tih se nisam plašila, kao što sam se plašila ovih po bijelim bolnicama, a kao odrasla počinjem shvaćati zašto: nisu koristili svoju moć da mi naude. Nisu tražili da se svlačim i stojim smrznuta u očekivanju neke nenadane oštre boli. Nisu me dodirivali, čak nisu mene ni gledali, gledali bi učitelja, što on radi i kako se ponaša. A on je sa svima bio ljubazan, čak i onda kad ne bi ništa govorio. Pogotovo onda. 

*** 

Na nedavnom okupljanju, je bila svjedočila jedna mlada liječnica, koja je isticala kao da je baš to jako važno, da je došla k ajurvedskom liječniku, zbog svoje djevojčice. U moje doba, zvali su ih hipersenzibilnima, ona je rekla "Taša je osoba s autizmom", "oboljenjem iz spektra". Majka za dijete. Njeno rođeno. 

A onda se našlo da nju srce boli i to jako mjerljivo, aparati su pokazali, bila je kod najvećih i najboljih stručnjaka koje joj je ikad itko preporučio, a ona je iz te branše, dakle, možete si zamisliti. 

I ništa joj nije pomoglo, i kad je već bila digla ruke od same sebe, naš je iscjelitelj primijetio, a da mu ona sama nije ništa spominjala, da joj srce krvari za sladoledom, i neka si ne uskraćuje ništa. 

I sad ona nama sva oduševljena prepričava, najprije kako je on to uopće znao, da ona ima problema sa srcem, fizičkim srcem, da se liječi, ona da ima ozbiljnih zdravstvenih problema, a onda kako se je ustručavala to priznati svojem kardiologu da je nakon te terapije, seanse, razgovora s alternativcem, čudesno izliječena. 

- Osjetila sam takvu toplinu kako mi struji kroz čitavo tijelo, i nalazi su bili u redu. Ja sam znala da je to vaša milost, ali nisam znala kako da to prenesem drugima, pa sam šutjela. 

Kardiolog je bio zadovoljan i rekao neka samo nastavim s uobičajenom terapijom, jer očito je pogodio, ali ja znam da nije stvar u tome, i neću odustati od sladoleda. Ja volim sladoled i neću si uskraćivati i tu ljubav. 

Naš iscjelitelj ju je u tom trenutku pitao za malenu kći, ali ona nije bila dobro čula, ili razumjela i nastavila je u tonu kao da je ona mala djevojčica kojoj je jednom bilo zabranjeno jesti puno sladoleda pa je kroz smijeh rekla da je u jednom dahu pojela cijelo veliko pakiranje od kila, a on ju je ponovo pitao za Tašu, kako je ona: 

- Tko? ah, Taša, hvala na pitanju, dobra je, obasipamo je svi svom ljubavlju koju imamo. 

Pa jeste li i njoj dali žlicu, ili liz, htjela sam pitati, ali nisam bila ja ta koja je u poziciji da se razgovara. 

Doktor se nasmijao i ponovo pitao za Tašu, a ona ponovo ponovila da je okružena svom ljubavlju svijeta. 

Ne pretpostavljam, nego sam sigurna da je moja mama u istom tonu dolazila i odlazila kod svih tih doktora spasitelja, nikad ne naučivši ništa, tako da vjerujem, ne, ne vjerujem nego sam sigurna da ima još nade za Tašu. Da će ona shvatiti što joj se događa, nadam se prije nego kasnije. Da smo svi povezani. Da nije ona ta koja je bolesna, nego ta koja pravilno reagira. Da nije ona ta koja je u poricanju, nego ta koja pokazuje problem najjasnije i najglasnije što može na jedini način na koji se to može. I da joj je mama najveća prepreka. Dok ne prekorači nju, nema ni njoj prelaska u ozdravljenje. 

To su te energetske blokade, blokovi, kako ih zovu, sa svojim imenima i brojevima i oblicima. Dok se ne očiste u glavi, dok ne shvate da su ljudi oko njih jednako živi, i vjerojatno življi nego što su sami sposobni priznati, nema nam ni prvima ni drugima nikakvog pokreta. 

Gdje je prije bila sirova snaga, otac obitelji, koji bi jednim zamahom pesnice prouzročio fizičku smrt namjerno ili slučajno, bilo čega što mu se ne dopada ili čega se boji, sad je tobožnji razum i tobožnja emocija. 

- Samo vas molim, - obratio se liječnik nama koji smo slušali, - nemojte sad uzimati da je kilo sladoleda lijek za srčane bolesti, ovo je bio individualni, a ne univerzalan recept za sve jednako. Ako imate kardiovaskularnih problema idite svom kardiologu, ovo je bilo nešto drugo. 

Zatim se zahvalio toj mladoj liječnici, rekavši da prenese njegov pozdrav Taši, i neka je dobro čuva. 

Mama kćer ili kći mamu, ostalo je nedorečeno, ali mogu se sjetiti da je bilo baš sve isto tako i kad sam sama bila Tašinih godina. 

Došli su zbog mene, jako zabrinuti, a do kraja priče su na me i zaboravili. 

Znate kako narod kaže, zdrav je samo onaj koji nije nikad bio u bolnici, koga doktor nije pregledao, eto tako te mame dolaze, kao zdrave, a onda kao slučajno i one obole. Pa umjesto da makar budu zahvalne na pažnji koju primaju, i da šute, one sve isprevrnu na svijetu razumljivo. Sve obrnuto od istine, od onog što se stvarno zbilo. 

Čudesno ozdravljenje. 

***

Sjećam se, sjedile bi skupa u toj prostoriji, ordinaciji ne znam kako se pravilno zove, ured, ambulanta, i doktor bi nam objema pokazao vježbe za oči koje trebam radit, ali kad bih doma ja sama pokušala ili ispričat ili pokazat što se dogodilo, ona ne bi bila dovoljno prisutna da potvrdi, dakle, gdje je ona bila? 

Kad bi sama započela sa vježbama za oči, kažnjavala me, i to vrlo okrutno, i fizički i ismijavanjima i svime što uz to ide, pokazivanjem susjedima, maltene kao majmuna ili nešto u tom pravcu, gle kako koluta očima: 

- Šta trljaš stalno. I to još tim rukama!! 

Čudo je da sam još živa. To je čudo. 

***

A Isus mu reče kad se vrati u selo, neka nikom ne govori. A ovaj uze svoj štap, te ga je otad slijedio. 

 

ajurveda se ne bavi bolešću

Kako moderna medicina sve više napreduje, tako i ajurveda doživljava svoj veliki povratak. Jesu li ova dva u konfliktu ili ipak mogu surađivati, pitanje je koje su studenti uputili Sadhguruu na zadnjem okupljanju, 1. srpnja 2026.  

Odgovor: Moderna medicina je vrlo kodificirana, potpuno šifrirana, zasnovana je na dokazima, i uglavnom se oslanja na farmaceutsku industriju. Orijentirana je na simptome. Kad nema simptoma, kada pacijent ne osjeća bol i kad nema vanjskih znakova bolesti, ali svejedno zdravstveno propada, alopatski sistem nema nikakav način da bi to znao. Mnogi ljudi umiru bez ikakvih znakova bolesti, jer alopatski sistem tretira samo ono što se može vidjeti i promatrati. 

Ajurveda se ne bavi bolešću, nego zdravljem. Ne liječi, nego poboljšava ljudski život. 

Riječ ayur znači život ili životni vijek. 

Pitanje koje ayurveda rješava je: koliko dugo može ljudski sistem trajati i kako osigurati da taj život bude proživljen u potpunosti. 

Istočnjačke civilizacije ne poznaju termine poput dobra smrt ili loša smrt. Mi ovdje imamo samo akala mrityu i sakala mrityu, prijevremena smrt i prirodna smrt (ona smrt koja dođe u svoje vrijeme, i ona koja nije na vrijeme, pretpostavljam da bi se tu ubrojila i ona koja kasni, iscrpljujuće i dugotrajno liječenje koje ne donosi olakšanje, op.b.) a to se ne mjeri samo kronološki. 

Kad je nekome samo 30 ili 40 godina, ali unutar sebe osjeća da je proživio svoj život u potpunosti, da je ispunjena njegova životna svrha, da se dogodilo sve što se trebalo dogoditi, i ako sljedećeg dana umre, to je sakala mrityu, a ne akala mrityu. Ne broje su tu godine. Gleda se samo da li je taj život ispunio svoju svrhu, došao do svog vrhunca, je li dovoljno zreo da napokon padne sa stabla. (kao list ili kao jabuka na nečiju glavu, op.b. :) 

Ovdje imamo dva temeljno različita načina gledanja na život. 

Čak kod dijagnosticiranja, alopatska se medicina počinje okretati neočekivanim izvorima, na primjer koristi pse da njuhom detektiraju rak u ranoj fazi. 

Ajurvedska tradicija je zasnovana na potpuno drugačijoj vrsti osjetljivosti, koristi se ljudskim osjetilima. 

Ajurvedski vaidyas, mudraci, nisu obični praktičari, praktikanti sa četiri ili pet godina studiranja na fakultetu iza sebe. 

Oni žive taj sistem od ranog djetinjstva, to je jedino što oni rade. Preko osjeta, dodira, pulsa, mogu razumjeti što se događa unutar nečijega tijela prije nego što se simptomi uopće pojave. 

Slušajući puls, vaidya može znati koju bolest netko može razviti za 10 do 15 godina. 

U jogi je takva percepcija uobičajena. 

Alopatski sistem sada polako kreće u sličnome smjeru preko obiteljskih anamneza, analizirajući genetske inklinacije da bi predvidio koja stanja neka osoba može razviti u sljedećih 20 do 25 godina. 

Ova dva sistema nikada ne bi smjela biti konkurencija jedan drugome, ne bi se smjela takmičiti između sebe. Razmišljati o njima kao o rivalima, je slično razmišljanju da su muškarci i žene rivali. Oni se nadopunjavaju. Kad se dobro snađu i prilagode jedno drugome, događaju se dobre stvari. 

Danas, ljudi uglavnom čekaju da se ozbiljno razbole prije nego što zatraže liječenje, i u tom smislu, alopatska je medicina u prednosti. To je kao na formuli jedan, u par sekundi gume se promijene, naprave se prilagodbe i auto je opet na stazi. 

Ajurveda traži da se posvetite svojem zdravlju. 

U modernim vremenima, potrebno je kombinirati ajurvedu s alopatskom medicinom. Kompeticija između ta dva ne bi bila zdrava. 

Ključno pitanje za ajurvedu danas je proizvodnja ajurvedskih lijekova, koji se prave od živih materijala: list koji se ubere u šest sati ujutro ima drugačija svojstva od onog koji je ubran u devet, u podne ili uvečer. Kada se bere, kako se sprema, kako je tretiran, čak tko time upravlja, sve to nešto znači, budući da živi materijali reagiraju na uvjete oko sebe.

Kada se prakticira od strane onih koji to zaista žive i razumiju i pažljivo postupaju, tada lijek djeluje na načine koji se čine čudesnima. 

Ali kad se ajurvedski lijekovi proizvode na gomile, kao na traci, tad su i rezultati nedosljedni. Svatko tko da ih proizvodi iskreno priznaje da učinkovitost može varirati čak do 80 posto, sve to ovisi o sezoni, o vremenu, tko je brao, kako se skladišti, sve je bitno. 

Za razliku od alopatske medicine koja varira za 1 do 3 posto. Samo zbog te velike razlike u postotku učinkovitosti lijeka, ajurveda se smatra nepouzdanom. Međutim to nije istina, istina je da ona ne može bit svedena na industrijsku masovnu proizvodnju. 

Ajurveda niti ne bi smjela krenuti putem masovne proizvodnje. 

Ako želimo da ajurveda uspije, svaki bi grad trebao imati poseban ajurvedski vrt sa lokalnim, organski uzgajanim biljem, uz mogućnost pružanja liječničke usluge. 

Puno je toga što bi alopatski doktori mogli naučiti iz ajurvedskog sistema. A također bi ajurveda mogla učiti od alopatskog sistema na polju poboljšanja učinkovitosti. 

Po mome mišljenju, diplomac alopatske medicine bi trebao provesti najmanje jednu godinu učeći ajurvedu, a ajurvedski studenti bi trebali provesti najmanje jednu godinu studirajući alopatsko dijagnosticiranje. To bi bio baš lijep napredak. 

Izvor: 

Forest Flower, srpanj, 2026. 

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2026/7/ayurveda-was-never-about-disease

šta je rak prema lepri!

Smiješna mi bude ova panika koja se stvorila zbog takozvanih sljedbenika joge i ajurvede među pripadnicima ovdašnjega klera i naravno njihovih sljedbenika. Dojam je da misle da im ovi crni stranci žele preoteti kruh iz gladnih usta, a ljudi idu k njima samo zato što olakšanje ni ozdravljenje, ne nalaze u regularnom zdravstvenom sustavu. 

Oni kano misle da se radi o nadriliječništvu, koje bi bilo u rangu s čudesnim ozdravljenjima o kojima su čitali u pričama o kristu, i sve su u očekivanju da neki od njih na isti način, dodirom izliječi gubavce, a kamoli rak, šta je rak prema lepri. 

Pa se žure s pričama o teško oboljelima koje jedino krunica spašava, dok u isto vrijeme gube kosu zbog kemoterapija od kojih se ne odustaje, unatoč. 

U tom duhu, nije krist iz biblije izvodio nikakva čudesa koja bi se kao čuda mogla prikazati i nama današnjima, koji zahvaljujući multi medijima, preko kojih su svima sve informacije dostupne, možemo tvrditi da znamo puno više od ljudi iz prošlosti, običnih ljudi, pa nam se, radi tog razloga, ne mogu baš svačija muda prodat pod bubrege. 

Slijepi progledaju, gluhi čuju, a mrtvi ustaju iz postelja. Gladni bivaju nahranjeni a gubavi očišćeni. Zli se duhovi pokoravaju molitvama, dok neke od njih ipak treba tjerat štapom, i to kakvim, onim kojim je netom nešto napisano na pijesku. 

Kako netko može znati da je slijepi progledao ako mu do tad nije vjerovao niti da je slijep. Ili da odjedanput sad sve čuje dobro, a prije da je bio i glup i mutav. Onaj kojeg su unijeli na nosilima, vratio se doma na svojim nogama, a čitavo mnoštvo svijeta koje se nije moglo sa drugima odjedanput prihvaćeno. Promjena percepcije, ili bi tko rekao, masovna hipnoza. Moguće, ali onakva nakon koje se netko i prenuo iza sna. 

Vođena meditacija? 

Molitva za mir. 

Eto, tako i ovdje, nečiji dodir vas može izliječiti, jednako kao što sigurno postoje i takvi koje je pametnije izbjeći. 

Netko će posvjedočiti da samo prisutnost neke osobe ili zvijeri čini razliku u ambijentu. Netko sve prihvaća, a netko ostaje neprihvaćen. Mislim da je u tome stvar. 

Pratim pomalo kako svako malo iskrsne neki katolički svećenik koji samom sebi umišlja da je mistik i karizmatik, kojem su već prilazili razni ljudi, uglavnom žene s djecom, da bi se samo dotakli njegova habita. I onda on, poput isusa u onoj prispodobi, osjeti kako iz njega izlazi snaga. 

S jedne strane razumijem da dobar pastir nastoji držati svoje stado na okupu, ali među praznovjernima priličan je broj vrlo agresivnih, u tom je velik problem. 

S druge strane me veseli što to nije službeni stav crkve, a to znači da nisam zastranila u vjeri svojih predaka. Eto vam odgovora zašto oni teoretičari koji se vrijeđaju ako ih nazovete tim imenom, napadaju Vatikan. Njima je do borbe, a ovi stalno pozivaju na prihvaćanje i na mir. 

Ajurveda je vrlo praktična i vrlo učinkovita. Da nije bilo tih dobrih i strpljivih ljudi, ponovit ću i sto puta ako bude trebalo, ja sada ne bih bila živa, i tako to mislim na svim razinama. Ako bi ovo, po prirodi slabo tijelo i izdržalo, sigurno bi mi bili uzeli i um i sposobnost rasuđivanja, pa onda i sve ostalo. I ovi vjerni, i ovi znanstveno podržani. Kano da je to ista sekta, razlika je u nijansama. 

Još i sad ne znam kako to dobro objasniti nekom tko sebe gleda kao gotov proizvod i pod zdravljem misli konzervaciju, očuvanje trenutnoga stanja. Samo da ne bude bilo gore! 

- Postoje propisi i postoje pravila i ako što odstupa treba to vratiti na liniju, u suprotnom, bolesni ste, nema veze što je normalno da srce ubrza ako ste pod naporom ili stresom, ako ste tren prije trčali ili plesali ili čistili kokošinjac. 

Ako se bojite tišine, čut ćete kucanje vlastitoga srca, čut ćete kako krv tutnji u ušima, čak kako poigravaju mišići na nogama, ali tijelo je živo. Pokreće se i diše čak i onda kad mozak to ne registrira. On tu nije u komandi, to vam vaše tijelo poručuje. 

A sad ste u tišini sa sobom i bolje vam je da slušate dobro. 

Tijelo je pametnije od glave onoliko puta koliko je od nje veće, čak ako je glava od tijela tvrđa. I bolje je da je tako, mislim, to je pravilna raspodjela. 

pollexhr: opp i obrazovanje

 pollexhr.wordpress.com/oppiobrazovanje 

Netko mi je nedavno skrenuo pažnju na jedan stari film s Richardom Burtonom, kojega je proslavila uloga Marka Antonija iz glasovite ljubavne priče o Cezaru i Kleopatri, a koji se ovdje pojavljuje u ulozi profesora latinskog jezika iz novije povijesti zapadne civilizacije. Radnja filma se vrti oko dvojice učenika, jednoga naoko savršenog, kojemu profesor posvećuje i dodatne sate, te ga je već odredio za svoga nasljednika, unatoč tome što je zainteresiran više za svjetovne zabave, i drugog, dječaka s invaliditetom koji se jako trudi uraditi sve kako je zadano što mu zbog fizičkih razloga ne ide, i čija se nastojanja da pokaže svoje kvalitete koje jesu bitno drugačije ali ne i bez ikakvog značaja, nailaze na stalna podcjenjivanja, neodobravanja i guranja sa strane. Često puta i doslovno, u fizičkome smislu. Dječak zna popiti batine. U jednoj sceni, strogi ali pravedni profesor mu kaže da su u antičko doba djecu kao što je on, ubijali već po rođenju, da je on još uvijek živ zahvaljujući jedino ljudima poput učitelja njegove škole, te da je jedino što se od njega očekuje poslušnost, poniznost i tiha prisutnost. Ovaj film lijepo popunjava prešućivanu prazninu od vremena drevnog Rima do ove naše sadašnjice. Mi danas imamo sporadično mirnu integraciju djece s invaliditetom u regularne škole: niti učitelji žele njih, niti bi oni htjeli, kad bi ih se pošteno poslušalo, sjediti besposleno 6 do 8 sati u sredini koja im nije naklonjena. A uobičajenim se korisnicima uvijek može manipulirati. Postoje jasno i one specijalizirane ustanove, svojevrsne sigurne kuće, ali to je druga priča. Prirodni zakon, fizičku nesposobnost rješava drugačije; nigdje se u životinjskom svijetu neće održati jedinka sa tjelesnim oštećenjem, što ne znači da takvih okota nema, u tom je smislu rođenje u ljudskom društvu, u ljudskom tijelu, smatrano premijom. Ljudi naime mogu pokazati svoju ljudskost baš na onim najslabijima. Jednako ljudima, kao i životinjama. To je ta razlika. Mi možemo sami izabrati što ćemo jesti, kad ćemo jesti i na koji način. Nije li sve hrana? I nisu li usta vrata pakla? U jednom i u drugom smjeru: pa da ne bi bili pojedeni od strane ovih koji sporo uviđaju, poslužite se jezikom da čarobnim riječima stavi neku bubu u glavu, da se radije njome zabavlja nego da vas lova, i to vam je sva mudrost. Do sada je stvar toliko izmakla kontroli da se teško može sa sigurnošću znati što je stvarno toliko trulo da prijeti zarazom sa najsmrtnijim ishodom, a što je privremeno stanje čišćenja koje s vremena na vrijeme svaki živi organizam mora proći, to najprije nastradaju oni koji, na bilo koji način, fizičkim izgledom odstupaju od onog na što je određena zajednica naviknuta, počev od slabije ili jače pigmentirane kože ili kose, zatim naglaska i boje glasa, te viška ili manjka udova, tako da tu ulaze i djevojčice i žene, u isto kolo, bez razlike. Stvar koju smo propustili u dovoljnoj mjeri primijetiti, ono kad se lobiralo za zakon o zaštiti prava malenih djevojčica. U tom je smislu, u okrutnom okruženju, koje sporo uči i još sporije uviđa i prihvaća različitosti bića i pojava oko sebe, preživljavanje onih najslabijih bilo vrlo upitno, te je brza i laka smrt, bila čin milosti. Alternativa je cjeloživotno mrcvarenje i njega i zajednice kojoj bi pripadao. Na svim razinama. To je naša stvarnost, tako da nitko ne može reći da društvo nije ništa napredovalo. Jest, više je bolnica i škola nego ikad, a sve je više onih koji se na bilo koji način žele svrstati u pacijente, jer misle da je to sigurniji put. Moderna društva, makar na papiru, bolje štite prava ranjivih skupina, problem je jedino kad izađete u stvarni svijet. “Stranče, ovdje te tvoj zakon ne štiti.” “Ali, tako piše!” “Piši, samo piši, ionako nitko ne čita.” Možda ne ovdje i sad, ali činjenica je da smo zbog običaja da zapišemo i zabilježimo sve što se da opaziti, dospjeli na mjesto na kojem će nas netko možda zamijeniti za ljude, i to je krajnji domet. U zlatno doba staroga Rima, takav je sustav bio dosta razvijen, odnosno dobro je dokumentiran, i svaki put kad se potegne pitanje zaštite prava osoba s fizičkim oštećenjem, znanstvenim i obrazovnim ustanovama se skreće pažnja na nekoliko istih pisanih djela, koja se nastoji svrstati u kanon, na jednaki način kako su se onda određena poglavlja Cezareva Galskog rata ili Homerove Ilijade, ili Ciceronovih govora i privatnih pisama, uvrstilo u obaveznu lektiru svakoga tko se htio zvati akademski obrazovanim građaninom. Umjesto toga, moderne znanstvenice radije biraju sladunjavu poeziju, ljubavne romane i stihove iz Umijeća zavođenja zbog kojih je Nosonja Ovidije u najzlatnije i najslobodarskije doba starog svijeta, pretrpio izgon iz domaje. Iako nijedan izbor nije bez vrijednosti i značenja, po onoj da nema pogrešnog učenja (svaki put kad naučimo nešto što prije nismo znali, mijenjamo se na nekoj razini, a promjena nikad nije nešto što je apriori loše), stvar je u načinu na koji praktično odlučimo primijeniti znanje koje je usvojeno samo teoretski. U nastavcima ću ovdje prenositi spomenute tekstove koji nisu ušli u kurikule, iako su mogli olakšati živote, i ovima koji su već medicinski dokazano i pravno priznati tjelesni invalidi, politički korektnim rječnikom osobe sa posebnim potrebama, i ovima koji nastoje svoje različitosti dokazati ili zaštititi određenim potvrdama, odnosno svima koji se tako osjećaju i htjeli bi postati članovima bilo koje od zaštićenih ranjivih skupina, bez pretjerivanja ili potcjenjivanja, inače kako objasniti obećanja o novim gradnjama i nadogradnjama bolnica i kliničkih centara. One koji se pwd-ejcima bave, ne treba ni spominjati, a čijem nesebičnom radu ne bi na ovaj način uzmanjkalo društvene podrške. Također ovdje prenosim i one odlomke koji jesu uvršteni u odobrene udžbenike, a koji bi se mogli barem pročitati na satu, bez ucjena ocjenama, ali se redovito preskaču, što vi mislite, zbog čega?

pomoć, nemoć i supermoć (5)

Spellcheker mi podcrta crvenom svaki put kad supermoć napišem kao jednu riječ. Sa prve dvije, po-moć i ne-moć, nema tih problema. 

Da nije kakva urota na stvari, šta vi mislite? 

 

slatka sestra sna : nikolai, xxi

slatka sestra sna : nikolai, xxi: Pitanje je vremena kad će prestati s tim predstavama tobožnjih držanja tobožnjih predavanja, sjedenja u uredu od devet do tri popodne, pozdr... 

§ 

Neću tvrditi da je to ciljano tako, da se s početkom masovnih ljetnih migracija prema mjestima za odmor, na sjednicama vlada odlučuje o stvarima koje se tiču ionako najnezaštićenijih, ali o kojima budućnost ovisi, dakle o školskim kurikulima i uopće stvarima koje se tiču organiziranog obrazovanja i boravka u ustanovama koje ga se tiču, i o, naravno, osobnim asistentima, koji su problem per se. 

Sve je otvoreno i javno, ako imate volje možete sve slušati putem radija, u realnom vremenu, ali koliko će običnih ljudi koji imaju djecu za koju i sami kažu da nisu sasvim obična, možda niti stvarno zdrava, pomisliti da je to važnije od prilike da odu na more na tu specijalnu plažu baš za njih namijenjenu. 

Ponavlja se, iz godine u godinu, pa tko ima uši da čuje i oči da vide, može slobodno. 

Lakše je ako razmišljate o obrascima radije nego o osobama, pogotovo ako tu osobu po imenu znate, ali da bi se moglo naći hrabrosti i snage za nešto konkretno i napraviti, u biti prije popraviti jer nema boljeg ni drugačijeg načina od ovoga koji već postoji, imena su itekako i nužna i važna: 

Zato reblogam ovih par odlomaka o asistentu profesora Nikolaya, koje objavljujem na drugome blogu. Pisala sam ga prema stvarnom asistentu našeg barba Vjeke, kojeg nitko nije doživljavao kao slijepu osobu, ali svakako mu jest u nekim stvarima koje većina smatra banalnima, bila potrebna pomoć. Tipa da poravna kravatu i zagladi kosu prije nego se prikaže studentima. Koji ionako samo to vide. 

Nakon što je otišao u mirovinu, Igor je još neko vrijeme "uživao ugled u javnosti" na njegov račun (eh, mislim da je to ono kad Sadhguru kaže da će njegov duh ostati s nama još 80-ak godina nakon njegove smrti), a onda je došlo vrijeme da se i njega sruši, a kako sam nije donio ništa novoga, srušilo se barbu, tj. ono što je iza sebe ostavio. Tako da se treba opet sve ispočetka. Štogod da je to bilo. 

Jutros su me sa emisije Dogodilo se na današnji dan podsjetili na najpoznatijeg književnog privatnog detektiva, pa u tom duhu je i ova priča o batlerima našeg doba. Treba se bit oprezan, i oni i mi i svi.  

Činjenica je da se stalno pada na istim mjestima, a ne bi trebalo. Namjera je bitna. 

Tako da, taj novi zakon i ta ciganjenja u vezi bonusa i postotaka na plaće, govore i više nego što se može podnijeti, o kakvom se tipu zaposlenika radi. Daj bože da sam u krivu, ali svakako budite oprezni. 

U prošlosti su se o najranjivijima brinuli ljudi posvećeni samo tome poslu, a danas se govori u terminima radnoga vremena i dnevnih odmora. Ali tako je to uvijek bilo u stvarnom životu, samo likovi iz romantičnih romana, ostavljaju sve kad zazvoni telefon, i napola pojedeni sendvič i psa u autu i voljenu ženu. 

   

pomoć, nemoć i supermoć (4)

Ono kad čitate po starim knjigama ili službenim dokumentima iz povijenih arhiva, kako su davni ljudi bili praznovjerni, kako su vjerovali da će ozdravit ako samo popiju tu neku određenu travu, čaj ili napitak, namažu se čudotvornom mašću, poškrope vodom sa izvora. Dotaknu se skuta čudotvorca, mistika ili karizmatika. 

Moderne žene misle da su to liječnici sa stalnim zaposlenjem u toj i toj klinici sa tim i tim papirom i tom i tom titulom. Pa im odnose i daju kao ono u stara vremena kad su vidari i iscjelitelji, sami bili prosjaci kojima se zaboravljalo platiti uslugu. Da isprave vjekovne nepravde. One su poštene, ne može njima nitko ništa reć. Davali smo i nosili smo i sve od sebe dali. Od sebe i svojih. I opet ništa. Krivo dijete. 

Čarobne riječi. Olajavanja. Tajni jezici: Muči, nemoj da te čuju. Tako da oni mogu istu priču prodat još nekome drugome. Nitko kao ti. Nekome nego tebi. 

I onda, naučite taj latinski i odete na to mjesto, upoznate tog čovjeka, i vidite da niste vi bolesni, nego da je takvo društvo, i da biste radije umrli nego i sam postali dio toga prokletoga kruga. I onda vam se da da nosite još. To je ogromna odgovornost, ogromna moć. I ogroman je grijeh ne iskoristiti je. Štogod da poslije sa mnom bude. 

+++ 

- Ona može, nego se pretvara. 

A oni svi uvijek stalno na istini. Pa po tome znaju. 

Pogotovo kad ste mali, i dok još učite kako se imenuju stvari i pojave koje primjećujete. Čak i u zajednicama koje formalno govore istim jezicima, u kojima postoje dogovori da se za jednu te istu stvar koristi uvijek ista riječ, primjećujete da ne znači svima jedno te isto. Djeca to primijete. I zato je bolje da odšute, bolja su ona koja odšute od one koja će se trudit da u svakoj prilici nastoje sama predviđati što bi se kojem od članova moglo dopasti pa da tu tako iskoristi. Te se procjene rade na osnovi mišića, i štete koju bi od njih mogli pretrpjeti. Tako da onaj koji je najnespremniji za govorancije, najprvi i nastrada. Nije to velika mudrost. Ali u toj stalnoj opasnosti po goli opstanak, uči. Na koji način život funkcionira, a na koji svijet. Pa koji od ovih prevlada, kojeg od ta dva odabere, ako mu je birati dopušteno i moguće. 

Ja bi radije birala smrt najstrašniju, sada kad sam ove veličine, godina i pameti, sve ako prije i nisam imala izbora nego su me prilike i ljudi izgurali prema ovom gdje sad jesam, nego bila u njihovu društvu. Eto što ste napravili. 

I onda polako shvatite, kako god ja ne mogu, ili mogu ali se pretvaram, da vrlo vjerojatno ni oni sami ne mogu drugačije, i odustanete. I od toga da se prilagođavate više, i od toga da educirate više, da dižete svijest. Budete sretni što imate priliku da kažete negdje i svoju istinu, pa u rupu, u rupu, crnu, crnu. I to je jedino što možete. 

Ispravljati sliku koju je bog za vas nacrtao, to je oholost, a ne "dignuti nos visoko i ne odzdraviti kad vas se pristojno pozdravi". 

Ili ga začepiti, kako oni to rade: Fuj smrdi! Bi li ih ubilo kad bi šutke prošli. Vi ne biste ni primijetili ni znali. 

Njihov život. 

- Nevidljivost je super moć. - 

Samo oni to ne znaju. Pa su je dali vama. I sad bi joj riječima htjeli spustit cijenu. Tako to šverceri rade. Kupi pa prodaj. 

To je ogromna, ogromna odgovornost, velika moć. Recite to svima, red je da se njome koriste. 

Ako budu znali, ako ne, neka traže u vas instrukcije. 

to da su prijetnje njoj!

Ima već, koliko, desetak, petnaest godina da je uvedena državna matura, a panika, sumnje i sumnjičenja su ista kao da je jučer izumljena. 

Slično tome, AI nam nije prijetnja, ali nas razotkriva. 

To je tako sa svakim novitetom, presporo se prilagođavamo promjenama. Pogotovo ovima na bolje. 

Kad bi i za društvena napredovanja vrijedilo isto pravilo kao što je to u prirodi, da samo najsposobniji preživljavaju, ljudi bi odavno bili izumrli. Možda se zato i lijepe u klastere. Dosadne rojeve muha i komaraca kojima je jedina pristojna karakteristika ta što nisu izbirljivi kad je u pitanju hrana. Napit će se bilo čije krvi, bilo gdje da im se pruži prilika. 

Koliko ja pamtim, to u vezi državne mature, jedino što je teško, a sad govorim za ovaj dio posla koji trebaju odraditi nastavnici, koordinatori i ravnatelji, je da pročitaju uputstva s razumijevanjem od početka do kraja i da ih se drže bar dok traje onaj dio koji je vidljiv i drugima a ne samo njima. Dakle, pristupnicima, a to su uglavnom njihovi učenici. 

Mrze se međusobno, jasno, jer misle da se poznaju. Sve ako ste im bili drag i simpatičan i ako niste pravili probleme, baš ta sitnica što ste bili dobar cijelo vrijeme ide im na živce, i to ide u obadva smjera. 

Kad ste od početka dresirani da u svima i svemu samo tražite greške, jer je to navodno to famozno kritičko mišljenje, a vi ste ga godinama mukotrpnog učenja napokon i stekli, sad je došo časak da se akumulirano znanje nekako demonstrira. 

Ja se sjećam muke i mučenja kojima smo bivali izlagani na starinski način, nisi znao ni tko pije ni tko plaća, jer su nam matere tajno, da mi ne znamo, ali zato znaju svi ostali, nosali učiteljima ispitivačima, okrepe, i vaš je prolazak ovisio o tome čija je marenda bila bolja. 

Ako ste na usmenome stvarno bili dobar i položili pismeni bez greške, nitko vam ne bi vjerovao da baš vaša mater nije popušila ravnatelju ispod stola za tu uslugu. A tako su se dobivala i namještenja. Ovisno o voljnosti matere ili o vašoj osobnoj spremi i angažmanu. 

A sad sve tajno i šifrirano. Naravno da ne razumiju što im se događa, da se osjećaju pokradeno, prevareno i degradirano do stupnja stroja na botune. Koje nitko ne pritišće, jer bi to trebali moć sami, to je ta razlika između mašine i čovjeka, ovaj potonji bi trebao biti samopokretan. Automaton! Self-start. 

Ali, zbog čega vam ovdje o tome sad pišem: 

Od par desetaka tisuća maturanata pristupnika na državnoj razini, jedva je njih desetak riješilo test sa stopostotnom točnošću iliti bez greške, i to uglavnom one iz prirodnih predmeta, na društvenima nikad nitko ništa, iako je prolaznost na društvenima veća. 

Bilo bi zanimljivo kad bi nam rekli, radi li se o momcima i djevojkama koji su redovno školovanje prolazili s kakvim specijalnim certifikatima, tipa, jesu li sportaši, imaju li kakve korisne hobije ili su pak oni s kakvim tjelesnim ili senzornim deficitom kako se voli to reći, koji ih je držao više prikovanim za postelje, nego klupe, ili na bilo kakav način, van matične škole. Koja će se pohvaliti uspjehom izvanrednog učenika, kad se to pokaže na bilo kojem polju, to budite bez ikakve brige. 

Dječak, kojeg se ja sjećam, koji je morao polagati maturu u matičnoj školi, i kojemu je to matična škola imala obavezu osigurat, jer na starinski način bi bio otpisan bez ikakve objektivne provjere, kao nepotreban, nepodoban i nesposoban, popularno duhovitim profesorskim izričajem "glup, tup, neupotrebljiv", je naravno, riješio taj pisani test bezgrješno, o čemu se nije niti spominjalo, spominjala se samo žrtva koju su podnijele gospođe koordinatorica i ravnateljica, i jadna majka koja je bez prestanka plakala. Možda su to bile suze radosnice, nećemo znati. 

Morale su biti radosnice, ako su u njoj postojale sve one majke čijoj je djeci bilo onemogućeno! pristupanje ispitima, zbog jelte, tog i tog razloga. 

Mens sana in corpore sano. Pogrešno protumačena. 

Od trenutka kad se doznalo da će ipak mali pristupiti, pa do objave konačnih rezultata, samo se govorilo o tome kako je to glupo i nepošteno. Bilo je problema i sa namještajem i sa strojem na kojem je trebao pisati, za razliku od ovih regularnih koji sve rade ručno, a kad pošteno pogledate, oni su samo trebali bit prisutni dok stručni suradnici ili kako se to već zove, unesu opremu i dijete u zakazani dan i sat na zakazano mjesto, dalje mali sve radi sam. I radi besprijekorno. 

Jednostavno ti uzmu sve. I ono što možeš i ono što imaš i ono što njima daš a one ili ne vide il s gađenjem odbiju, jer si ti invalid, a one su - normalne. 

Bilo je to prvi put da sam se usudila pisano prigovoriti prema višim instancama, jer ove na terenu u rangu iste, ne da nemaju razumijevanja, nego nisu još došle do tog stupnja evolucije da bi mogle prihvatiti da na svijetu postoji još nešto osim onoga što one misle da znaju i da time vladaju. suvereno. 

- On može, ali neće. - I onda se stavi taj bez greške riješen test kao dokaz. 

Znači, one uopće ne vide razliku. Ako nemaš snage u prstima da bi mogao držati olovku i geometrijski pribor, ali sve to možeš dodirom na tipku ili touch screen, ne znam točan prijevod, a tipkam vam u afektu. 

Je li to bila prilika da ministarstvo, ili koja od udruga pokaže na razliku između tjelesne moći i one iz sfere i domene uma ili duha, nisu je iskoristili, i sve je pošlo još gore nego što se i zamisliti moglo, ako se sjetite onoga dječaka zbog kojega je cijela škola išla u bojkot nastave, svi i nastavnici i učenici i roditelji, jer nisu htjeli da im njihova normalna i zdrava djeca sjede u istoj zgradi, a kamoli klupi s takvim nakazama. 

Te nakaze oni sami stvaraju. 

Mogli su jednako tako stvoriti i anđela, ako ne genija. Dokaz da bog ipak postoji. 

I sad, kad vas se odmalena označilo kao čudovište, jer tanka je crta, čuda su za pojave i stvari, ako ste dijete, ljudska osoba, teško će tko prihvatiti da ste genijalac ili lumen, u svijetu u kojem su svi sa certifikatom na kojem piše koliko su pametni i zreli i nezamjenljivi, imate, dakle, samo ta dva izbora, ili ćete se prikloniti većini, te to stvarno i postati, ili pronaći sebi bilo kakav bijeg. U ludilo, ili u samoću. 

Ako vam daju da se koristite kakvim strojem, bez njihova nadzora, velika je vjerojatnost da online pronađete sebi kakvo jato, ili da ga čak sami stvorite ravno iz ništice, te postanete kamen temeljac novoj crkvi, kao sveti petar kojeg će mrziti čak i oni koji se sklanjaju iza njegove toge. 

Ja sam preživjela da bih mogla reći, i skupila pristojan broj istih takvih potvrda kao i svi obični normalni ljudi. I baš će ti isti obični i normalni ljudi dovoditi u pitanje te iste potvrde kakve i sami imaju, kad im kažem da sam i ja bila to dijete kojeg se sad tako panično boje, i da to nije bilo uvijek tako, i da tome nema nikakvog razloga. Da nas ne čini ljudima više ili manje nešto što na nekome papiru piše bez obzira na to tko ga potpisao ili pečat čije ustanove nosi. 

A onda vas počnu pratiti i uhodit na špijunski način. Šuljaju se iza vas, i uzimaju vam stvari točno pred nosom, tako vas testiraju da bi znali tko im laže. Vi ili karta. Jer oni su savršeni, uvijek. 

- A sad vidiš, je li? - urotnički osvetnički, dakle, isti ti ljudi koji su Danielu gurnuli pod nos šestar i ravnalo, kad se pokazalo da zna riješit test s više razine znanja. 

Meni je ravnateljica, ili tko joj već piše rasporede radnih zaduženja van učionice, baš odredila da moram raditi one stvari koje sam joj jasno rekla da ne mogu, uopće je nije bilo briga što na taj način dovodi u opasnost i moju sigurnost i svih onih koga bi se moglo ticati da taj i taj zadatak bude tako i tako napravljen. 

- Ona može, ali se pretvara. Glumi i izvolijeva. Mala fantazira da je posebna. Umišljena sva, sad ćeš je vidit. 

Pa kad joj kažete zdravo seljačkim jezikom, možda tako shvati, da je ona odgovorna osoba, i da će ona bit kriva ako se što dogodi jer ja objektivno i pravno i svakako drugačije imam potvrdu što mogu a što ne mogu, i da je ona na vrijeme i regularno bila obaviještena, ona to sve krene prikazivat kao prijetnje njoj. I to krene od onih najnižih, pa kad se priča dobro uhvati, ovi sa viših razina se samo priklone većini. 

- Glumi gospođu. Ne da joj se. Lijena i razmažena. A ti moja Silvija, radi! Kolika je vama draga plaća? Premalo, premalo, kad pogledate koliku žrtvu mi svi skupa podnosimo, i kako nas se zafrkava. Je li, šta kažete? 

I prosvjetna inspekcija i policijski inspektor s kojim sam razgovarala, i predsjednik školskog odbora i stručne službe i povjerenstva, svi su mi bez iznimke i razlike rekli da trebam pronaći neki način da se dodvorim ravnateljici. Dakle, da joj donosim poklone i da joj se klanjam. 

A onda će reć da ste vi antikrist, kad se odbijete pokloniti idolu, umjesto da se držite živog boga koji prebiva u vama. U vašem tijelu koje vas dobro služi, i takvo kakvo jest, nepotpuno. Znate li i jedno koje je potpuno? Jeste li vi fizički savršena? 

Samo pogledajte koliko ljudi nosi naočale, da ostanem u duhu. Pa im je svejedno draže i lakše kad im netko drugi pročita novine. Hvala bogu na svim tim strojevima koji nam svima olakšavaju postojanje. 

Ako su otvoreno tražili da ja njima plaćam da me se pusti da radim svoj posao, da prođem svojom ulicom od točke a do be, da uđem u dućan i da me se posluži, jer pratili su me i po dućanima i gledali što kupujem i onda baš bude nestašica tog peciva koje volim, ili deterdženta, a oni "znaju ko zna čovika koji zna u koga ima". to je ta logika, taj sistem, ta rađa. Zarade i varanja. Zlurade. 

Zna se kako s normalnima, i sad vam se pojavi netko tko nije na liniji. 

Takva je špranca. A na nama se bolje vidi. Još samo da je hrabrosti i snage među ovim normalnima, ako su normalni ne samo nominalno, da kažu to naglas, je i mi to vidimo, ili da makar šute ako nemaju ništa pametnije za dodat. Jer svi su nezadovoljni i svi se stalno žale, pa valjda bi bilo kakva promjena trebala bit spasonosna promjena na bolje. Oni spremno udru u kontru, jer ne možeš ti takva manjkava i to certificirano, bit pametnija od boga, a zna se tko je bog, bog sam ja. Kralj sunce. Čista zloba. 

Kojem bi to i kakvom umu moglo past na pamet da ću se ja sama ić strmoglavljivat niz stepenice i bacat pod kombi koji voza papirnu konfekciju, samo da bi napakostila šefici, da, baš njoj. Ne da bi dokazala da to ipak ne mogu, jer namjera je bitna. Ona zna, ima spoznaje da ja mogu ali neću, i ona me kao nadređena ima pravo testirat, osramotit pred svima kad se dokaže da ja lažem, i čitava klika koja me je ikada testirala, na čelu s mojom prijetvornom obitelji. 

Koja miti sve i sva samo da bi ostala na vrhu. Ne preza ni od čega, eto čak i da vlastito dijete iskoristi i žrtvuje moloku. 

U slučaju da ipak prođem bez ozljeda, i odradim određeno, uz pomoć boga, ili bilo koga. 

To je ta igra. A ovi koji su zasjeli da podrede sebi i tuđu, ništa. Stvarno, ne mogu ni zamisliti koliko su okrutniji sa svojima u svoja četiri zida gdje nema očiju da bi ih provjerile. jer ne možete ako ste već u tom kolu, par minuta biti svet, a ostatak vremena svoj. Na koju god glavu da se nasadite. Znate po onoj, bogu i bogatstvu, i dvije stolice. 

- Pođite trgovcima, neka vam oni prodaju. 

Jer neke stvari se ne mogu kupiti, ukrasti niti oponašati. 

Sad samo da je doć do svijesti da je tako na svim razinama.  

pomoć, nemoć i supermoć (3)

Iz mog kuta promatranja, zvanični debili su u boljoj poziciji od ovih koji su preko reda gurani u društvo zlatnih. Kad bolje pogledate, oni oponašaju ove što stvarno ne mogu, što znači da u njihovim očima to ima veću vrijednost. Moć nemoćnoga. 

Od ranih dana, baš ciljano budu trenirani, naučeni da izvolijevaju i ne rade sami ništa, jer je to znak gospodstva. Ili gospodara? Ni bog naoko ništa ne čini, ne skače odmah čim mu se obratite sa usrdnim moljakanjima. 

A za dalje, štogod učinili, put je takav kakav jest, utakmica je od početka namještena, a oni se gledaju prilagodit pravilima koja im nikako ne idu na ruku, u igri koju gube, izigrali oni kako god točno i precizno stvari koje su predodređene za nekoga drugoga. 

Mater koja misli da je ona svemu kriva i da se ta krivnja vidi na njenom djetetu koje je božja kazna, umjesto blagoslova koji je trebao biti. U tom smislu. Njoj je zanijekana i oduzeta i do neprepoznatljivosti isprevrnuta njena majčinska dužnost i ljubav i instinkt, a djetetu zaštita. U tom smislu. Moć da traži pomoć. 

Odraslom djetetu je na izbor da povjeruje dijagnozi, da je ono svemu krivo, pa da odabere polagano umirati. Ili da pobjesni, krivicu prebacujući na majku, a što drugo, na koga drugoga? A društvu je ionako samo do procjena tko je prava žrtva, tko je veću žrtvu ponio, oni, ili ta jadnica. 

Ona gubi. 

Takav je zakon velikih brojeva. Zato i treba neke izolirati. 

slatka sestra sna : nikolai

slatka sestra sna : nikolai: 1.  Profesor komparativne književnosti i doktor filologije iz neke od sjeverno slavenskih zemalja u kojima latinica nije službeno pismo, poč...

+ 

Nikolai je novi #SaveSoil dugometražni ili cjelovečernji uradak u nastavcima na SlatkojSestri. 

Glavni lik, slijepi profesor teorije književnosti, na Twitteru oživljava stari & zaboravljeni mit iz antike, koji je preko teatra (uz preinake) ušavši u modernu znanost (misli se na psihologiju), duboko poremetio temelje na kojima stoji dogovorena stvarnost. 

Priča se ne dira samo pojma incesta i načina na koji se pojedinci i društva s njime nose, nego uopće obiteljske hijerarhije, društvenog poretka, i mogućnosti bijega. I namjerno kažem hijerarhija i poredak radije nego odnosi, jer bi ove potonje morali moći birati sami. 

Roman, ili što god da to bilo, sam podijelila u dvadesetak meme-a (ipak se radnja odvija na Twitteru) s fusnotama, jer je dvjestotinjak znakova "potrebno protumačiti", pa ako ne znate još što ćete čitati ovog ljeta, prijeđite tamo, besplatno je. 

Nadam se da ćete uživati koliko god sam i ja, crtajući nove karikature. 

pomoć, nemoć i supermoć (2)

Jesu li moji roditelji i šira obitelj imali kakve koristi od te brige i pažnje kojom su bilo zaokruženi, i od svih tih cool gadgeta, na kojima su ljudi zavidjeli, a koje nikad nitko nije koristio, vjerojatno ne bi ni da je znao kako ili čemu služe, ne vjerujem, jer su stvarali samo frustracije. Sa svim tim ljubaznim na deset minuta široko otvorenim rukama i medenim osmijesima, koji bole nas što ih ne vidimo, dakle slijepci i nositelji su uključeni, što od grčeva što od implantata koji im osiguravaju komplimente i ništa osim toga, majstoru zubaru, a ne njihovom izgledu. Oni znaju da su lijepi samo dok je ta bol prisutna, pod normalno im je dakle da i vas bol treba iskriviti da bi bili pravi, a vi sve obrnuto. Držite se onako kako možete, govorite ono što se od vas očekuje, inače vas nitko neće uzeti za ozbiljno, a neće vam dati da jedete i onako, osim ako ih se ne opomene pod prijetnjom sramoćenja. Da nije tih bolničkih pregleda, ne bi vam dali ni onaj plastični pladanj ispunjen prema dijetalnom jelovniku, kao da ste dijabetičar. Sve je to povezano.  

- Šta ne pita, šta ne kaže? 

tako se iščuđavaju, a vama bude čudno, zar je moguće da ne znaju da svi živi stvorovi i stvorenja trebaju pojesti nešto, tu i tamo, da bi preživjeli. Netko malo rjeđe, netko češće, ali uglavnom bar jedanput svaki dan. 

Ako ste jeli prekjučer ne znači da sada ne smijete biti gladni. Zanimljivo kako se nitko nikad ne prevari kad je u pitanju san. 

+++ 

Mene je mama štitila od bezobraznih riječi i slika. Baš tako. Rekli u joj da sam osjetljiva, i ona je dosljedno štitila moje emocije. Tako da je bilo pravo čudo čuti, kad je jedan od travara kojem me vodila, rekao da je glad osnovna emocija. Glad i žeđ. Čak jedina koja se ne smije preskakati i zanemarivati. Sve ostalo je lako zanemarivo. 

- Dajte maloj da jede i nemojte je tuć, pa ćete vidjet kako će oživit. 

- Djeca su poput cvijeća, - tako je rekla i Stipina doktorica vjerojatno jedina iz svoje branše koja se nije gubila u kartonima, - ne mogu bez vode i bez sunca. Pustite to šta će ljudi reć. Neka ljudi govore, brže će se umorit. Nego vi nemojte svaku slušat, pa će i vama i malome bit lakše. 

Moja je mati pazila budno da me netko ne uvrijedi i da ne vidim nešto što bi me uznemirilo. Vodila je brigu o tome šta mi je koja curica iz vrtića ili škole rekla za robu koju nosim i način na koji sam počešljana više nego zašto sam na kraju dana raščupana i potrgana po šavovima. 

- Ništa svoje ne čuva - tako je govorila - Ja sama ne znam šta ću s tom malom. 

Nije joj nikad palo na pamet da sam možda sudjelovala u kakvoj tučnjavi ili guranju, bez da se zapravo mogu maknut s mjesta na koje me se odlučilo posjesti. A onda tete čuvarice samo prihvate priču. Jer realno, one ne znaju što im se u grupama događa. A kako će to priznati. One se doma marljivo spremaju, osmišljavaju aktivnosti, izrađuju stvari kojima će ukrasiti panoe i darovati uvijek zaposlenim mamama. I izmjenjuju se svaka četiri sata po rasporedu, a od ta 4 realno koliko mogu provesti sa vašim djetetom, u grupi od njih tridesetak zahtjevnih i potrebitih. Jer većina ih ima majke i rodbinu koji će pronositi ponosne glasove i dojmove o toj i toj zaposlenici te i te ustanove i šta ta mala misli. Možete li kriviti tetu? 

- Oni i njihova debilna djeca. - 

Debilna postanu zlatna, i ne ovisi to samo o darovima koje majke nose svaki put kad je neka prigoda, nego o spremnosti da olajava. A tko onda ostane debil? Ovaj koji gleda samo svoj posao. I tako to i bude. 

I onda istu tu stvar ponavljaju i moje sestre sa svojim potomcima, i nije im čudno, niti ne primijete kako to da ja imam drugačije uspomene na iste događaje i zašto ne želim imat više nikakvog posla s njima. 

- Da bi te prihvatili trebaš znat dat. Kome i šta.  

Pa se naljute kad shvate da ja njih žalim. 

- Nismo mi jadni - tako mi je odbrusio sestrin sad odrasli sin. 

I stvarno nisu. 

I sve bi bilo u redu, kad ne bi bilo te potrebe da mi daju do znanja tko je, taj koji je.