muško zdravlje

Kladim se da niste znali da je mjesec studeni posvećen muškome zdravlju, kako god je listopad bio posvećen ženskome. Potonje, ide u kombinaciji sa mentalnim zdravljem u istome mjesecu, onome koji ima jedinicu pred nulom, za razliku od prvo spomenutoga sa dvije jedinice. Možda je to tako namjerno namješteno, ali nije sad trenutak za gubljenje u šiframa. 

Cifre su druga stvar. 

Dok ste u listopadu još i mogli vidjeti da si je netko za rever zakačio ružičastu vrpcu u znak podrške, teško da itko zna koje bi boje bilo muško zdravlje, i uopće postoji li ekvivalent mamografiji, tipa testo- ili testisografije, ili je to možda ipak pravno pitanje. 

Znate onu, testis unus - testis nullus? 

Ne može se čuti ni da tko galami o ljudskim pravima i o ravnopravnosti spolova, kad se već i toga spominjemo, nije li to i vama čudno? 

O čemu je onda ovo?

Mamografija je, to već svi znaju, ono kad si žene daju staviti dojke u tijesak, a onda međusobom raspravljaju o obliku i o veličini, dok stručnjaci više gledaju na moguća zatamnjenja i zamućenja otiska. Žene svemu mogu promijeniti vrijednost, ili ju dodati tamo gdje je nema, to im je najljepša osobina. Kad bolje promislite, razuman bi čovjek na sam opis pregleda naslutio bol i sklonio se, a one sve objeručke prihvaćaju. Zato, mislim, i ne postoji muška varijanta stroja kojem smo poviše izmislili ime. 

Neki ljudi prosto vole bol, a nekima treba pažnja, pa ako je ta još osigurana, odnosno, ako je pokriva osnovno zdravstveno, što bi bila naša briga, ako se netko pusti da ga se slika neodjevenoga. Pod uvjetom da ne pati stroj. Jedino ta opcija ostaje otvorena. 

Ako imate liječnika koji vas je voljan rezati, ako vam ne smeta što će vas zezati, ako ste sposoban u tom pronaći smisao, ili bar životnu priču ... 

... točno to je taj korak na kojem su velike civilizacije propadale. Društva kanibala. 

+++ 

Ovo su dana aktualne vijesti iz zdravstvenog sektora. Jedno desetak, sve vrhunskih liječnika prijeti otkazima. Ono baš po pučkoškolski, njih se deset naljutilo što im za glavnoga dolazi neka žena, ali se umiju razgovarati akademski. Zato smo ih slali na škole, da bi se pripitomili, i dali im stalni posao, da ne bi zvjerali po ulicama. A oni se našli i sad gledaju tko gdje sjedi, i kraj koga. Špijunski film, umjesto horora. 

Baš bi bilo zanimljivo gledat kako će se snalazit u stvarnome svijetu. Svi su ludi za oštrom boli, postoje i liste čekanja... 

 

Čisti fašizam. 

moja banka

Davno sam bila rekla da svi ovi kul gadžeti koje obični ljudi danas koriste, su u svoje vrijeme bili pomagala specijalnih. A vi provjerite. Ne mene, informaciju. 

Razglasi i mikrofoni su izumljeni da bi i tihi mogli govoriti tako da ih mnoštvo čuje. Mikroskopi i teleskopi, da bi i slabovidni mogli vidjeti što je to o čemu sav svijet priča. Vozilice s kotačima, da bi i oni koji sporo trče mogli stići na određeno mjesto u određenom vremenskom razmaku. 

Da se nisu pokazali korisnima ne bi se održali ovoliko dugo, niti bi imali toliko varijacija. 

Sve ostalo su izmišljotine. 

Audio pozivi su razmjena mišljenja minus vrijeme potrošeno na oblačenja i putovanja. Video pozivi su druženja minus putovanja. Sve ostalo je isto kao i susret "uživo". Bolje, jer nema olfaktornih distrakcija. 

I sad, ako smo se složili da je svima lakše i draže i brže, obavit posao što prije točnije i bez suvišnih natezanja, preko Interneta, zašto moja banka hoće da me vidi. 

- Baš mene? 

- Možete poslat opunomoćenika. Ne mora bit baš član obitelji. 

Još samo da odrede koga točno da pošaljem. Osobni asistent je moj alter ego, ili šta? Gadžo? 

Nije to tako samo u našem malom gradu gdje svatko svakog preko nekog zna. Otkako je cijeli svijet globalno selo, bolje se vidi da je takva špranca. Znate ono, maloj smo dali posao, da je svi vide kako je sposobna i zgodna, a mi dobri što omogućavamo i ženama da se dokazuju, i onda se tu pojavi klijentica koja to ne zna cijenit. Onda kad im daš do znanja, da nije stvar u znanju, nego u očima - ne vidimo svi isto - vas svrstaju u manjkave. Dalje se prati trag novca: ako imate više nego što zaslužujete traže se načini kako da vaš višak raspodjele pravednije. S onima koji nemaju toliko a znali bi upravljati bolje. 

Ne znam što drugo, inače. 

Pretpostavljam da ljudi koji ih savjetuju odrade svoj posao, jer je pred ulazom kao neka rampa, i ide se baš agresivno, oni kažu snažno, s reklamom da su dostupni svima, svi smo ravnopravni i muški i ženski, i hromi i slijepi, i stari i mladi, tako da imaju i one gumene protuklizače na rubovima stepenica po kojima su posuti gliteri zbog ovih koji će se požaliti da su prljavi od blata sa cipela: 

- Vidi kako sjajucka! 

I žute trake pred šalterima, i sistem čekanja u redu zvani redomat, na brojeve, nema više preko reda ni tko koga zna. Sve pošteno! I onda se pojavi taj izum interneta, ne mora se više dolazit in situ, a oni se sredili za na izložbu. 

Za koga? 

Jasno da se kolju jedni sa drugima, onako bolno ukočeno nasmijani, a nikoga od vanjskih da primijeti, izrazi divljenje i ocijeni sav uloženi trud. 

Pa da se ne bi međusobom poklali zapravo, pomažu se svime štogod da se pusti, tipa vlastoručni potpis. Kao da i taj nije svaki put drukčiji, zato i jesu moguće prevare. 

Ili identifikacija korisnika. Kao oni su spojeni s cijom ili interpolom putem mentalno i bez žica, tako da ne moraju ni tražit da im date palčeve ili buljite u bijelu točku na zidu, da bi znali tko ste, znaju vas u dušu dočim se pojavite. 

Dosta da se sjetite svih onih trilera u kojima se nevinim likovima režu prsti s ruku i vade jabučice iz lubanja samo radi probijanja kakve šifre da se dođe do kakvog dragulja ili informacije, pa da ne poželite vidjet ljudskog stvora, fejs to fejs, ikad. 

sanjač xxxvii

 

Ne znam niti mogu znati, jesu li zvijezde ili su planeti, zna se da nisu kometi, jer komete lete. A nebo se samo prividno pomiče, dok zemlja stoji, osjetilno. 

Sad se vi slobodno ubacite s koliko god možete podrugljivosti u glasu: Pa zar ni google ne zna?! 

Iskreno, ne da mi se provjeravat, ti se nazivi i ta se imenovanja, mijenjaju gotovo na dnevnoj bazi. 

Iz osobnog iskustva, a to je jedino koje se računa, vidim da smo ugazili u ono doba godine kad budu na istoj strani neba u isto vrijeme, i tanak srp mjeseca i tek izlazeće sunce, i milijun tih svjetlećih očica, lampica, žaruljica, da vas nije briga što ih ne znate po imenima koja su im ljudi podavali iz taštine, ono malo prije nego što su prešli na brojeve. 

Slično kao sa šiframa za bolovanje umjesto latinskoga, teže se prevodi, a prevara uvijek vozi svojom istom stranputicom, bez obzira što se zna kakve su joj posljedice. Kraj puta. 

Bolest ne postoji, a bol je drugo. Ta može bit i slatka. Na nama je. 

Samo ne recite da nisam među prvima koja vam čestita ovogodišnji Diwali! 

p.s. 

The Secrets of Diwali | Sadhguru 

već sam, mislim, dijelila ovaj video, ali poslušajte ponovo <3 

mnogookost (30)

Ovako ćete lako prepoznati stvarnog čovjeka od onog koji bi to tek htio postati. To je najlakše promatrajući kako se odnose prema onima koji su očito u slabijoj poziciji od one na kojoj su opaženi da se kreću. Tipa odrastao muškarac i suha starica, ili dojenče. Posebna sorta su kućni ljubimci i mali kućni podstanari koje nismo donijeli iz zoo hobija, ali oni su svejedno odbrali naš dom da bude i njihov. Znajući ili ne znajući da su time dobili i vas takve kakvi god da jeste. 

Stvarni čovjek će u danome momentu uraditi ono što se od njega očekuje inače mu ne bi bilo zadano niti predstavljeno kao zadatak. Neće planirati i neće oklijevati a nakon obavljena posla se neće hvalisati niti pošto poto pokušavati ponavljati iste korake, pa davala mu se prilika ili ne. Vjerojatnije je da neće. Prilika je samo ta jedna. Ako je ispunjena nema potrebe da se takva ista ponavlja. Do sljedećeg kruga. U kojem ćete biti pametniji za iskustvo, skoro nešto kao učitelj. 

Čovjek u postajanju ili onaj koji se samo pretvara čovjekom, će ako je uhvati odnosno ne propusti vidjeti ili prepoznati zadatak kao nešto što je ponuđenu njemu, ako ga i dovrši uspješno htjet će pošto poto ponoviti isto, s istim rezultatom, sudionicima, uvjetima, sve laboratorijski, a onda će davati tumačenja i vrebati bilo koga da bi mu davao instrukcije. 

On osjeća taj milijun očiju koji su stalno upereni prema njemu i koji toliko uporno zure u njega da ih čak doživljava kao svoje vlastite odnosno da sve što on sam vidi, vidi i svatko drugi osim njega, uključujući zidove i krovove i kišne kapi pod oblacima. Sve je tu zbog njega i na neki je način u pravu, jer nije sam na svijetu, i jer se kiša ne kotrlja put dolje da njemu napakosti pa da mora češće prati prozore, da mu susjed ne bi nešto ružno reka. 

To vam dođe slično ono kad profesionalni fotografi koji pokušavaju prodati svoje slike iz divlje prirode, nekom portalu ili kanalu koji se dobro prodaje, ne bi li i sam stekao svjetsku slavu, jer što će takvima novci, ako ima za putovanja to znači da ne preživljava nego da živi punim životom, je li tako? 

I onda uhvati kamerom to neko biće iz prirode, na način da svima izgleda kao da je istreniran baš za to da pred objektivom kamere profesionalca pozira, kao da je profesionalac sam, fotogeničan i on, i majka priroda u koju ga se posadilo za tu priliku. I ovaj još nadopiše da ne bi bilo zabuna, gle glavnog glumca kako pozira. A mi svi gledaoci pomislimo, stvarno! 

Jadno je biće vjerojatno predosjetilo promjenu u okolišu i umirilo se dok ne shvati što se događa. Osjetilo je nečije oči na sebi drugačije od onih na koje je naviknuto. Pa dok ne odluči hoće li se dati u divlji bijeg ili da se još malo pravi mrtav. On nas ne vidi, ne nas koji ga gledamo s odmakom od ne znam koliko dana, sati i minuta, možda i godina, tako su te slike postale slavne i rijetke. Nego ne vidi ovu budalu koja misli da je umjetnik jer je kupio opremu umjesto puške dugouške pa da barem kožu donese doma da se pohvali da je bio, vidio i pobijedio prirodu. 

To vam je ta razlika. 

čemu služe ruke (32)

 

Listopad mi je najteži mjesec u godini, ne samo zato što se prelazi na zimsko računanje vremena, nego zato što se slavi, u našoj familiji, jako puno rođendana, a to su one bebe, kako sam čula i od Sadhgurua na nekom videu, koje su začete u vrijeme kad nije baš preporuka da se išta sije, a kamoli ljude. 

Ipak, zadnjih nekoliko plus godina, otkada sam sa njegovim tipom ljudi, lakše sve podnosim, tako da je i ove godine, mjesec posvećen u cijelosti mentalnome zdravlju, prošao bezbolnije nego što sam bila naviknuta. 

Počeli smo sa sjećanjem na mrtve, slijedilo je devet dana sa Devi, nakon čega slavimo pobjedu, a za dalje, sve je stvar osobnog odabira i osobne higijene. 

U ovom sam periodu crtala, čime god sam stizala na čemu god sam mogla i imala, to kozmičko jaje, ili što je već taj lik koji ne razumijem s ovog mjesta na kojem sam sada, ali iz tišine se se vidi jasnije. 

Dok se gledamo. 

Ne promatra ona mene, nisam ja njoj zanimljiva, ali gledamo se, vidimo se, viđamo. 

Ova gore lady možda i nije Sadhguruova linga bhairavi, ali nisam je radila za ocjenu, nego da zabavim ruke. Inače, čemu ruke? 

(Iako ovo njezinih pet pari možda više podsjeća na šišmišja krilca. 

Na mamu. :) 

Na lijevoj je strani par narukvica više nego na desnoj, trozubac je okrenut na trinaesticu umjesto na jedanaest, ali to je tako samo u percepciji promatrača. Žuto zeleno smeđa varijanta, recite slobodno ne postoji, i kakav joj je to biljeg na čelu? 

Biser prevelike cijene. Zato i zaslužuje najbolji veo koji sam imala, da se zaštiti, i sakrije. Eto kakav! 

Ovo "treće oko" po sredini između obrva, zapravo je rupa, otvor, prolaz od tamo prema ovamo. I obrnuto. I tek trebam izmislit načine kako da sve uhvatim, ili barem dio od svega. Od svega koliko se može ili smije, pa da se stvar pokrene, da život već jednom poteče. 

+++

Sutra je, u nas, Dan mrtvih, Svi Sveti, Dušni dan, kako tko zove, slavi, i kako za koga, po našem trgovačkom kalendaru koji se gleda uskladiti sa crkvenim lunarnim. A danas, na trideset i prvi desetog, pada noć vještica i svi se upinju oko tih razlika, tko što slavi. Tko će koliko potrošit na plastiku koju će ostavljat na grobljima, a tko na šminku i perike, za na sebe, živa. U tom tonu. Koliko otpada, bez kojeg se moglo, i što i kako s time dalje. U spalionicu. 

Sa ove udaljenosti kad gledam, sve postoji da bi nas podsjetilo da se sve već događalo ali da se ne mora i ponavljati uvijek samo najmučnije korake. 

Zastani, priznaj postojanje, prihvati i pokloni se sa zahvalnošću. Svima i svemu. 

Tako ja to vidim. 

zašto cure neće u medicinke

Ako prva vijest nije neki rat, onda je gradnja bolnica, valjda po onoj, za to smo se i borili, pa tko živ, a tko ranjenik. 

Naša Gradska bolnica, kronično oskudijeva stručnim osobljem, poglavito medicinskim sestrama. Navodno da ih se na oglas, raspisan za njih stotinu, javi jedva desetak. Ravnatelj bolnice, ili njegov v.d., poziva: 

- Cure dođite nam samo, primit ćemo vas sve! 

Govori se čak o stipendiranju srednjoškolki, kao da obrazovanje i ovako i onako nije već besplatno. Preferiraju, i prednost će dati djevojkama iz okolice Splita, Sinja i iz Dalmatinske zagore. Tako da vam nije jasno, traže li žene, ili "djelatnice". 

I kojem to novinaru istraživaču ne upada u oko? 

Ako je njega strah, zašto mali ljudi šute? Poslovično, narod nije toliko glup. 

Hospital, hospicij, je fina riječ za whore house, latinska, zato se u nas i prevodi kao bolnica, a ne gostionica ili tržnica. Ovo je mjesto boli, bilo da ste bol već pretrpjeli i trebate sanirati posljedice, ili će vam se tek nanijeti, pa tako u nastavcima. 

Znate onu prispodobu o dobrome samaritancu. 

A sad se osvrnite oko sebe i pogledajte kako niču dječje i ženske bolnice. Što je na stvari, sigurna kuća ili javna. 

Jer su unaprijed planirane i kuće za najam u blizini i hoteli sa zvjezdicama, niče čitav grad oko klica, virusa, ne znam kako drugačije ovo pojasniti, pa se lovim za nevidljive čestice oko kojih je i inače panika, sjetimo se pandemije kovida devetnaest. 

Nije bilo tako davno da smo od bolesti bježali, a ovi grade oko nje grad. I to tako ponosno. 

Pretpostavljam da je netko negdje pročitao da je tako i u prošlosti bilo da su gradovi postajali u blizini hramova posvećenima bogovima liječnicima, Asklepiju i Apolonu, inače ne znam šta. One dvije zmije oko štapa, pa ovi shvatili plošno. Na nacrtanu zmiju, nacrtani ljudi. Bolest je ionako izmišljotina. I to stvarno tako i mislim. 

Sjećam se dobro kako je bilo dok sam sama bila mala. Bila je stvar prestiža liječit se u toj i toj ustanovi kod tog i tog stručnjaka, po bilo koju cijenu, odveli bi bili bilo koga samo da imaju o čemu pričat kad se nađu u velikim društvima. 

- Tako si hrabra. Tako ti lijepo stoji tuga. Djeluješ tako prefinjeno. 

A sadašnje su majke još malo taštije. Sad je test vrijednosti, oće li se svidjet robotima, mogu li istopit srce od metala, ili čega već, litija. 

Jadna zemlja. Save Soil! 

I slušam ih, s koliko pažnje i pomnje i promišljenosti te žene pričaju o ugovorima i projektima i procjenama, propisanim rokovima do kojih bi snovi trebali postati realnost. Baš tim riječima, ponavljaju na svim vijestima. 

"Vaša govna - naš kruh" 

O europskim standardima koje treba zadovoljiti. 

Mogle bi stajati uz bok svakoga muškarca, bez straha od manjkavosti, dapače, one su te koje zadaju strah, ni u jednome momentu ne dajući na znanje zainteresiranim slušateljima da sve to počiva, na djeci koja će patiti, ako već nije u igri ciljano odvajanje zdravih od bolesnih, a da se još ne zna koji su koji. Čisti fašizam. 

Gradnja ove nove dječje je ono davno bila zapela jer se netko na vrijeme sjetio i tog sramnog perioda povijesti evrope: doktor mengele je nekako uspio ostati znanstvenikom, ili se zaboravilo čega je trebao biti simbol, pa bolje da to ovaj put preskočimo. 

Do sad su postojale UN-ove agencije koje su upozoravale baš na ovu vrstu "liječenja". Kad su djeca i žene u pitanju. 

Predatori su poznati, članovi obitelji u kojoj stanuju i zdravstveno osoblje, uopće, ljudi od povjerenja i autoriteta, a ne neki likovi iz sjene koji slete iz nekakvog sumraka u koji onda i nestanu. Ili sad pokušavamo svi skupa legalizirati nasilje, ponormaliti abnormalno. Ne znam. Ali povijest će prosuditi. 

Možda stvarno ima nekog smisla, izgraditi novi grad na tim temeljima ako narod stvarno tako hoće, nismo li školovali i previše liječnika, i sad to treba nekako zbrinuti. Inače, uzalud nam zaklinjanja. 

Statistika je pokazala da ovu zadnju generaciju mladih, ne zanimaju zdravstveni studiji, jer ne žele provest život u tuđim problemima. Da je prvi izbor poslovna ekonomija. A drugi, da su glumačke akademije, nek se nađe, ako zafali osoblja na Hitnoj službi ili Uvodu u anatomiju. Doktor House. Ho Ha, u izgovoru, hospital i hor haus. Rečeni horor za korisnike. Ako će misliti da nemaju izbora. 

Onda bolje, kad malo promislite, da vas zapadne i pozer i poslovnjak, nego sadist ili ludi znanstvenik koji shvaća ozbiljno da si mu doveo dijete da ga ispravljaš na svoju sliku. 

mnogookost (29)

- Koliko moraš bit nesiguran u samog sebe - napisao je neki lik u javnoj objavi na fejsu, za svoju suprugu kad je osvijestio da je nikad prije nije vidio kakva je nenamazana. Iznenadio ju je bio u spavaćoj sobi, a ona je dlanovima pokrila golo lice - Koliko jadan moraš bit. 

Tako je napisao. On za nju. A onda je uslijedila dugačka litanija o maskama i ulogama, glumljenjima i glumatanjima, prevarama, uz sveopće odobravanje baš svih komentatora, i muških i ženskih. 

Žene su varljive. 

(sve one imaju oči debila, to je samo maskara, a ne stvarna toplina, otvorenost ili širina pogleda) 

  

Uobičajene svakodnevne stvarne i ozbiljne teme koje prolazimo baš svi bez iznimke, bilo da nam okrznu uho sa susjednog stola u kafiću ili da u njima sami aktivno sudjelujemo, započinju švercerčići, poduzetnicima se sada zovu, s namjerom i ciljem da prodaju proizvod, a šta drugo?

A onda se u neimanju boljih ideja i tema za ozbiljna razgovaranja, a razgovarati se mora, kad se jedino po tome i dijelimo od ostalih životinja, pretoče u našu stvarnost. 

Pa postanu svima navika. I sad ti prođi miran i siguran da nećeš baš ti pasti žrtvom nemilosrdnih olajavanja kojima ne znaš razloga, jer kad bi ga znao, doskočio bi im nekako. 

Svjesnim ignoriranjem, a to je daleko bolje od - nesvjesnoga. Dakle, sve isto, minus osjećaj proganjanja. 

Sad pazite, ovaj lik je očito savršen. Ako i nije perfektan fizički, a ono je makar toliko siguran u svoje stavove i podršku okoline koja će ga bodrit, bez puno mislit o ikakvim posljedicama, jer pazite, glasina se širi ko zarazna bolest i kad vas jednom zahvati teško je se može u potpunosti sastrugat, sa imena i lika. 

Sad zamislite da imate odgovornost prema "budućim pokoljenjima". 

Nek se kolju, šta to ima s vama. 

Kako neće bit nesigurna kad ju je dopao idiot koji će je bacit krokodilima ako nije pravilno nanijela sloj po sloj iz tube?! Šta tek govori kad su sami doma, ja ne želim znat. Ali nije teško zamisliti kako se nastavljaju razgovori u samo četiri oka. 

- Koliko jadan moraš bit. 

Bitno da je publika zadovoljna. 

Ti će kasnije, nepoznati ljudi nalijepit i svoje neispoljene ili neobjašnjene frustracije na tu jadnu ženu koja se maskira. Zbog čega bi trošili nekoga svog kad im je ova tako lijepo namještena. Eto tako se stvaraju vještice. Pogotovo ako skupi sredstva i hrabrost da ode bez pozdrava. 

On te mlati, a ti mene ideš ispravljat, ja sam ti kriva. Na daljinu. Super. 

Neki put vam tuđe praznovjerje bude jedina zaštita, ne odričite je se, i ne zaboravite kako se moć predaje i kako se uvećava. 

Smijete koristiti samo one udarce koji su vam bili zadani, a da li ćete, na kome i kako vješto, jedino je taj izbor na vama. 

slatka sestra sna : doktorica rada

I sad da naglasim opet tu zanimljivu pojavu koja razlikuje slijepu gomilu od slijepog pojedinca: 

Svjetla ima, ali vaše oko ga ne prima. 

Ljudsko oko, tako je rekao i Sadhguru, vidi samo ono što zaustavlja svjetlo, a vi imate ono koje ga ne zaustavlja. Ako, dakle, prolazi kroz vas, vi ste puni svjetla! 

Ali ovo je uobičajeno tumačenje: ako je rečeno da oko ne prima svjetlo, to znači da prima ono što je suprotno od svjetla. Što je suprotno od svjetla? Tama, mrak. Dakle, oko koje ne prima svjetlo je u tami, prima tamu, onu iz evanđelja kako stoji da je Isus rekao, ako ti je jedno oko u tami, cijelo će ti tijelo biti u tami, znači u vlasti nečastivoga. To je ta logika. 

Tama su predmeti i osobe koje ljudsko oko vidi, jer ono vidi ono što svjetlo zaustavlja! 

Oni se ne pitaju, ni što je to svjetlo, niti što je tama, a kamoli koje ili kakvo svjetlo oni sami primaju. 

Dosta da je jedan čovjek od autoriteta rekao pola rečenice, da bi je oni preokrenuli onako kako njima odgovara. Ili onako kako oni mogu razumjeti. Na najkatastrofalniji mogući način. I to ponavljaju hiljadu puta, jer će hiljadu puta ponovljena laž, u jednom momentu postati istina. 

Ovu su ponovili više od hiljadu puta, pa nije postala istinom, i što sad? 

Rada se specijalizirala baš za slabovidnu djecu, baš ona je baš radila s djecom, razgovarala je s nama, ne s mamama ili preko nekog od odraslih. Ona se meni obraćala, a mami bi usput objašnjavala, a ne kako je i sad običaj, sve obratno. Ono kad o vama u vašoj prisutnosti govore kao o trećem licu kojeg se ništa od svega ni ne tiče, ili koja čak nije ni živa, koja je stvar koju treba popravljati. Čak ne stvarno dijete, kao kad je Đepeto od komada drveta napravio lutka koji do kraja priče postane stvarni dječak, sin. 

Kad bi bila u nekoj od Radinih grupa, dakle, zajedno sa još slabovidne djece, nikad nije bilo nikakvih problema, kad bi došla mama, ukočila bih se i sve bi se opet isto vratilo nazad. Sve ono što je ona recimo primjećivala da na meni nije kako valja. 

Do kraja školske godine, jer radilo se o školskoj medicini, tako se to tada zvalo, ne znam postoje li još slične klinike, ili je sad sve u rukama udruga koje vode majke poput moje, uglavnom, za malo vremena ni Rada nije valjala, ispalo je da ona kvari djecu i tako je to svršilo. 

Ali, ostala je ta dijagnoza, ili opažanje, uglavnom fraza da oko ne prima svjetlo. Koju sam kao takvu i ponavljala svaki put kad bi išla na bilo kakvu kontrolu vida ili mjerenje rada mozga. Oko i mozak su, znate, povezani. Ako imate oštećeno oko, mozak vam sto posto ne radi kako treba. Pitajte stručnjake. 

Naravno da radi! Problem je u tome što bude dosta teško izvana vas kontrolirat ili izmanipulirat, jer je šef onaj unutra. Koji vam je blizu i kojem nije u interesu da vas prevari. 

Eto, još jedan bonus! 

Ne morate se učit opiranju, niti mučit oko toga da budete slobodan od tuđih projekcija. Ali vratimo se svjetlu. 

Znate već kako vas dočekaju, svaki put drugi stručnjak koji odrađuje nadnicu mijenjajući stakalca i pokazujući štapićem prema slici u ogledalu, sve isto kao u Radino vrijeme i sigurno još i prije njezinoga vremena, samo što ovi to rade s potisnutom nervozom i napamet, a Rada se s nama igrala i sve je imalo nekog dubljeg smisla od novih okvira za naočale. 

Kad vide da će se s vama možda morati i pomučiti, neko vrijeme kao gledaju stare nalaze, pitaju tko vam je ovo napisao i tko vam je što rekao, pa se čude, pa zar?, a onda vas se jednako brzo riješe popunjavanjem formulara i glasnim sljedeći! On je pun posla, a vi mislili da ste vi poseban. 

- A vi, na ovo jedno oko, ne vidite. - onako isprekidano iznenađujuće. Jer nije moguće da je do stroja, da vas je stroj krivo ustrojio, ili da mu je crkla baterija baš na taj i taj dan i čas. Prije će bit da je crkla vama. 

Vidim nešto, naravno, ali to se uglavnom ne poklapa s onim što svi drugi vide. Samo što to ne smijete reć naglas, jer će vas poslati na psihijatriju, a vama se ne da, živjeli biste rado normalno. 

Do sad vam je išlo dobro, bez većih problema. Ili makar onih bitno drugačijih nego što ih i običan svijet kao probleme priznaje. 

Poklopite se ušima, i čekate što će vam ovaj novi dijagnosticirat. 

Rječnička definicija amauroze je zatamnjenje vida bez vidljivih promjena na samome oku, a ja na tom jednom oku imam baš veliki ožiljak koji je vidljiv golim okom, a ne samo preko povećala i lampica kakve inače koriste doktori za oči. Stručnjaci, dakle, a ne liječnici. Ne liječe oni niti ispravljaju ništa, daju vam naočale pa ako valjaju dobro, a ako ne, uvijek imate izbora otići k drugome, da vam da druga stakla. Nema boli. Samo nerviranja. Znate ono, je li pravilno neuron ili neutron? Ne uro lin k. Ne urekla se. 

 

Da biste mogli mijenjati ljudima ta stakalca u onim teškim okvirima koje vam nataknu na nos, a prije i poslije vas iste te još tko zna kojima i kolikima, morate prije imati diplomu medicinskog fakulteta i biti doktor medicine. Što podrazumijeva da imate neko znanje o tome kako funkcionira ljudsko tijelo, što je s čime povezano i kako se nadopunjava, pa u skladu s time donositi odluke koje se tiču sveukupnog sistema, ali ovi su se odlučili povezati oko isključivo s mozgom i tu nema pomicanja ni naprijed ni nazad, niti odstupanja, slabovidni ljudi imaju spor mozak, ergo nisu pametni, i s njima se može, ili se ne može ovisi o prilikama, i o strpljenju onoga tko njima dirigira. 

Ima tu dosta istine, da su slijepi spori: kreću se pažljivo, oprezniji su sa svime, pogotovo sa sobom i svojim bližnjima, jer znaju odakle im voda dolazi, a tko im vodu muti, nema se tu puno filozofije, jedino što mi to shvatimo prije. Zato si spor i tih, jer znaš da ćeš sam snosit posljedice, a tijelo koje se polakše kreće manje nastrada, cijelo tijelo a ne samo taj jedan dio na kojem je fokus. 

Dalje, neće upirati prstom ni u koga, jer ne zna tko je ni gdje je taj tko je kriv, a ne zna jer zna da ne vidi, znači nema krivih optužbi ni prebacivanja krivnje, tipa zid je kriv, zločesti šta ne stojiš miran. 

- Navodno da ne prima svjetlo. - prozborim plašljivo - Tako su mi rekli kad sam bila dijete. 

- Dijete? - iznenađeno, pa zar je? - A tko vam je to rekao? 

- Liječnici, oftalmolozi, isto kao i vi. Ali moguće da je od tad znanost napredovala, ili se promijenio vokabular. 

Pametni ljudi ne vole biti nadmudreni. Ne vole kad im se pravite pametni. Ako imate sreće riješit će vas na brzinu, ako nemate morate bit spremni na bol koju će vam moći nanijeti pod izgovorom neugodnog pregleda. Čak će vam reći da će biti neugodan. I prijateljski vas potapšati po koljenu. 

Kad mi se tuđa lica i pogledi unose u lice i prinose pažnji, jasno razabirem kako se od nikuda odjednom stvorila ta glava koja nešto zahtijeva, ali ne razabirem od kud se stvorila. Ili kad nema tih radoznalih glava koje će poslije vrlo bučno i ponosno i pred vama hvaliti se kako znaju nekog slijepca i kako su ga baš ono vidjeli. Baš u oči, jadan. 

I on i vi. 

I moja jadna mama koja me u čekaonici tren prije nego nas prozovu pita: 

- Je li, a na koje ono oko ti ne vidiš, da znam objasnit doktorici. 

Pa šta onda mene vodiš, što ću ti ja. Vi se razgovarajte, a ja imam svoga posla. Vrijedilo je odrasti, samo radi toga. Da se sjetim Rade. Ima boljeg načina, ima drugog načina, drugačijeg pristupa. Ili ga je bilo, pa se zaboravilo, zato vas i sjećam. 

+++ 

Cijeli post je na SlatkojSestriSna: 

slatka sestra sna : doktorica rada: - Što vam to znači, ne prima svjetlo?  Stvarno, što to znači, ili bolje reći što je to moglo značiti djetetu koje je, upamtilo jedino tu fra... 

meta k

- Ajde šta je to tebi čas posla! A šta ćeš drugo radit? 

Znate ono, ona jadna ništa ne zna i ništa ne može, nikoga ne viđa i ni s kim se ne druži, ne možeš s njom o ničemu pričat, pa eno neka se jadna zabavlja, neka piše referate, seminarske i diplomske radnje, domaće zadaće ili čak školske, za trajanje ispita, ko da će učiteljica znat. 

Ne govorim vam sad da je društveni život bolji ili zanimljiviji od školskog ili obrnuto, nego baš ovako kako pišem, teži, zaokupi vas cijeloga. Materija je od svih elemenata najsiromašnija, zato je uvijek gladna, a sve se ostalo čini perolako, jer je pero materijalni simbol zraka, zato kažem, samo ti pjevaj. 

To vam je onaj nevidljivi rad koji se spominje u bajkama jednako kao u poslovnoj ekonomiji. 

Jedan trenutak okreneš glavu, zatvoriš oči, ili odeš na kavu s nekim tko ti nije drag, i kad se vratiš doma, posao gotov, patuljci su napravili svoje, a nisu ostavili nikakav nered ili koji drugi znak da su stvarno posjetili vašu dimenziju. 

Znate onu metodu, prst na čelo, i onu drugu prst u uho? 

Ovaj koji stavi kažiprst na čelo ili slijepo oko, jednostavnom gestom umjesto riječima koje su suvišne i koje ne bi bile shvaćene kako je izvorno zamišljeno, pokazuje da se radi o umnome radu. A umu je sjedište u glavi, u lubanji, iza očiju ili čela, na mjestu koje znanost zove mozgom, a koji se ne vidi jer je zatvoren u unutrašnjosti, kao što se ne vidi ni srce koje se nalazi na području prsa, pleksusa. U kavezu od rebara. U kavezu, da. Dok je mozak u kupoli. Trbušna je šupljina, a duplje su mjesta za, uglavnom, oči. I ima ih posvuda. Veliki brat vas gleda. Vas. Gleda. Iznutra. Po tome zna. Nema vam koristi od varanja. 

Ruku na srce, meni to zaista nije teško. Da mi je teško, ili da mi je mrsko, pravila bih se mrtva. Dok me san, ili koja god da je trenutno viša sila u komandi, ne premjesti na bolje mjesto. To je tako jednostavno. 

Učenje je stvarno velika radost. Moram se toga sjetiti češće da izrazim zahvalnost kako i priliči, što mi je dano da u ovom krugu učim više i utvrđujem gradivo na lakši način, od onog mehaničkoga koji moraju prolaziti obični ljudi slijedeći pravila koja su pisana na osnovi izračunatog prosjeka, a znamo kako se to računa i koji su krajnji rezultati. Iako je malena korist od teoretskog znanja, ako vam se neće dati prilika da se testirate i u praksi, zato što nemate nikakav fizički dokaz u vidu medalja ili svjedodžbi, certifikata i odlikovanja. A to je ono što se računa, narod samo to priznaje. 

To vam je ono, kad svako malo iskaču nekakvi pravednici koji love ove koji imaju krivotvorene diplome. Ovi koji su četiri pet ili više godina tobože učili za ispite. I znaju koji im je bio najteži. 

- Lako je tebi! 

Kad se zaposle na osnovi istih tih diploma, tek onda se vidi da stvarno jesu učili samo za ispite. Van toga su potpuno nesposobni. Naučeno, primijenjeno. Pazite, vidite, nas to nisu tako učili na fakultetu. Pa onda u štrajk kontra ovih koji su izvan okvira. Koji se snalaze. Oni bi jednake plaće. 

I u pravu su. 

Sad, u tom duhu da vam se vratim na početno moljakanje, tona prebacivanja krivnje. Zahtjev, bez prava žalbe, čak oni meni čine uslugu i maltene ja njima trebam platit što su mi našli nešto da ne krepam od dosade, sama, jadna i zaboravljena od svih, potpuno nepotrebna. Čak ako ću i krepat od gladi. 

Eto zašto su izmišljene škole. Za mentalno deficitarne. Može, a neće. 

- A možeš li makar mučat, ako ne možeš pokazat malo zahvalnosti. I umni je rad rad, i iscrpljuje i treba neku hranu. 

Netko može rukama, pa ostane nešto iza, skuhan ručak, ispletene čarape, popravljena ograda, razumijete, a netko drugi samo štetu radi. 

- Da mi nema tebe, koliko bi se hrane bacilo. - pa on junak misli da nešto postiže. Kad god sruši ogradu koja je sa nekom svrhom podignuta. 

- Ajde, šta je to tebi, sitnica. 

A za tu sitnicu, da bi bila napravljena, moraš imat neki alat i neke sirovine. I ako ti je jedanput uspjelo da napišeš, zalijepiš, podigneš na noge ono jednom porušeno, o vlastitom trošku i na vlastiti pogon, drugi put ne možeš. Materija se troši. Nema više papira, nema čavala, nema vode i brašna, netko to sve treba kupit, treba donijet, nikad se nije dogodilo da se iz ničega pojavilo nešto. Niti na početku ono kad je bog stvarao svijet. 

Bila je tama. Koja se vidi, za razliku od svjetla. Koje nju tobože razotkriva. 

I onda pomislim, kako god da ima stvari koje su meni teške i prilično nemoguće za napravit, jer nisam za to stvorena, i to se provjeravalo često i na vrlo bolne načine, koje radije ne bi ponavljala niti poželjela da itko prolazi isto, da je tako i njima. Pa mi bude lakše oprostiti jedan put, i ne zamjeriti kad se više puta ponavlja, zaboraviti iskazati zahvalnost. 

Ali oni ne znaju šutjeti. Tako da znam da zahvalnosti nema. Samo grabež. On to zaslužuje a ja sam ta koja izvolijeva i prenemaže se. Lijena i razmažena, a šta je njoj to, čas posla. Može, a neće. 

I onda je društvo, jer moj primjer sigurno nije usamljen, izumilo tu službu dostave, dakle, ljude koji su plaćeni samo za to da donesu onima koji će im po cjeniku platiti. Svima jednako i upisanima u registar i običnima. Jer fakat nije lako, bit na raspolaganju drugima kako im je ćeif. 

A onda se ovaj osjeti ugroženim, njegova se egzistencija, pazite, time ugrožava, sad svatko može dignuti telefon i šefovat drugima. Čak ne mora ni to, dosta da okom pogleda kroz meta naočale. 

- Čovjek više neće bit potreban, tako plače, a biti potreban je još bolje nego biti voljen. 

Čovjek, to je ovaj koji vas ucjenjuje, ako ti meni, onda ću ja možda i razmislit... isplati li mi se. 

I sad pazite, taj začaran krug, tko je zapravo u poziciji moći: 

Treba mu taj rad a sam ga ne može napravit ili mu se ne da. Rado bi imao tu diplomu koja će mu osigurat taj i taj posao. Jedno bez drugoga ne. Prvo je samo formalnost koja se objesi na zid da bi netko, tko još nema istu takvu, bio ljubomoran. Taj će posao morat netko odradit, vjerojatno na isti način na koji je i obješena diploma stečena. A onda će baš on sekundirat teoretičarima, da ljudi iz sjene vladaju svijetom i gospodare se. On lično zna, vidio je, bio je u prilici, ljudi njegova kalibra obično to jesu, ali nije on bilo čija budala, on je uvijek na strani maloga čovjeka, jer je i sam bio takav, a samo se trudom i marom uzdigao iznad i sad je tu. Osoba od svijeta kojoj se vjeruje. Tko ne bi? 

Netko je sposobniji unovčiti svoje sposobnosti, netko ima, a netko prosto ne zna. Netko stvarno misli da će mu plaća past s neba kako god su i njemu pali njegovi talenti. Ali uglavnom je gladan. I jedva se krpi. Do jednog momenta. Onog kada crkne. 

Onaj drugi ne može ili neće, ali zna tko može i hoće, pa moljaka ili prijeti baš tim istim riječima, uzme bez problema i prikaže kao svoje, i misli kako je to pametniji što je više ljudi prevario. I vas koji ste mu mukte, i ove koji njega plaćaju da vas vara. 

Bonus poslodavcu ako zaposli invalida. Pa ako i crkne, i onako je bio invalidan: Dobro njemu u boga, dobro nama svima. Win-win! 

Jedino su novci izgubili vrijednost, i posao ostao nenapravljen do kraja. 

Isto ko kad crkne stroj: 

- Nema veze, kupićemo drugoga, zna mater u koga je povoljno. 

Nema. Došli smo do ruba. Jednostavno nema. Kraj. 

korekcije na zjenicama

Po obliku zjenice se preko aparata izmjeri zdravlje ili bolest oka, ja to dosad nisam znala. To, da ih imaju sve. Svi da smo popisani. I ubačeni u matricu. 

Znate ono, ako je iz aparata onda je sigurno i provjereno. U jedan utor ubaciš žeton iz drugoga izleti bombon ili igračka ili slika ili kava, takva kakva jest. Preporučena količina je izmjena strojno, sve je izračunato u mililitar i u zrno šećera, na vama je samo da dodate još jedno, ako vam je gorko, i da promiješate. Na drugo se ne može utjecati, tako dođe, predodređeno, kao i sudbina. 

Izmjereno kompjuterski. 

Kako je jedan moderni znanstvenik opravdao samog sebe: 

- Ubacio sam podatke u kompjuter i kompjuter mi je potvrdio. 

Da je on u pravu. I jedan i drugi. Od istih podataka. Komandant Data. Sve zna. I sve mu točno. 

Ali da se vratimo na temu, a tema je zdravlje vida vidljivo na zjenicama, i taj podatak, da koze i jarci imaju ležeće zjenice, i to istaknuto kao kuriozitet, jer je uobičajeno da taj razred životinja ima ili ovalne ili okrugle ili čak kao mačke vertikalne, što bi bio znak da vide u mraku. 

Pa ako se to tako ističe, znači da mora značit nešto u vezi vida, njezinoga kozjeg vida, a ne nas koji se čudimo. Nama bi bilo svejedno. Sve i da su stvarno obojene crveno kao u horor filmovima u kojima je lik jarca isto što i vrag. Witches' sabbath! 

Koze se penju po stablima i po velikim strminama i vrletima, bez problema, je li razlog njihov neobičan vid, dakle, da se ne plaše visina, ili ih ne razaznaju od običnih površina po kojima se hoda ili plazi i puže, pa ih nije strah strmoglavljivanja u ponore u kojima bi mogle slomit vrat. Je li njihova ili naša pogrešna percepcija. Ili dokaz da zemlja nije ravna ploha. Ako njima zjenica leži, a vrlet ili deblo uz koje se uzveru i na kojem stoje, strši u zrak. 

I još dalje da odem s tim životinjskim usporedbama, mačke koje prije spomenuh imaju te mačje oči, s okomitim zjenicama, a svejedno se veru po drveću i po krovovima, sjetimo se mačke na vrućem limenom krovu. Ali i svih onih koje se trebalo spašavati sa krošanja vatrogasnim ljestvama, jer im se nije samima od sebe htjelo spuštati ponovo ravno do dna. 

Znači nije to, ili mi nije dobra usporedba a znanje oskudno. 

I onda svi oni predatori sa pravilnim okruglim zjenicama koje se kreću potpuno sinkronizirano bez odstupanja i koje naši stručnjaci nastoje oponašati i proglasiti jedino zdravima i prihvatljivima, preko svojih mjerenja aparatima, ili na starinski način. Znate ono kad vam okulist pred licem pomiče prstom i traži da ga pratite, prst a ne njega, jer on prati vas. Kako mičete očima. I donosi zaključke. On koji gleda. O vama, koji gledate to što vam se zada. I ako vam se riječi ne poklope, šalje vas na dalja liječenja i promatranja, ne rekavši da je to zbog njega, zbog njegova nekog istraživanja ili puke znatiželje, nego vas drži u uvjerenju da ste vi jedinka koja je bolesna inače mu se nećete vratiti, pa šta će onda. Ključ u bravu? Ili da samog sebe gleda, a to lice mu je tako dosadno. Zašto bi inače stalno mijenjao kape. I maske. 

- Suparništvo sužava pogled. 

Tako je prije neki dan rekao neki mudrac među ovima koji stalno iskaču u ovako kriznim vremenima. 

Neprijateljstvo ili stalna uspoređivanja jednih sa drugima, a što su usporedbe nego traženje razlika kojima bi se moglo potvrditi koji je od nas dobar a koji je nevrijedan. Bolji je neprijatelj onaj tko je slab. Pobjeda je zagarantirana. Napadni mirne ljude, one za koje si siguran da neće uzvratiti, da neće tražiti osvetu, jer im je to tako upisano u genima ili u svetim knjigama. Dakle? 

Uske zjenice i oblik očiju. 

I koza i mačka će se radije uspentrati na neku goletnu hridinu samo da bi bile što dalje od onog što ih uznemirava, nego da budu ko trava pokošene. Lov bude neko vrijeme zanimljiv, ali ne može trajati dovijeka. Do lovca je. Možda ih se baš zato ciljano uzgaja ili nastoji uzgojiti, probuditi, radeći baš na očima, zjenicama, ili prepoznajući i razlikujući na taj način jedne od drugih. Ne znam što drugo. 

Dijagnosticirano je toliko i toliko u dojenčadi, novorođenčadi, djece do četiri godine starosti. Dobro se sjećam po maminim pričama, a i imam još nalaze i uputnice s tim davnim datumima, da su točno to radili sa mnom. 

One bijele opnice koje imaju i malene mace i štenci i ljudska djeca sva jednako, nekome budu prepoznate kao leukomi, katarakte, mrene koje je potrebno što prije ukloniti, a nekima se to tako ostavlja dok ne sazori, pa samo ne nestane. 

Ne znam. 

Možda stvarno jesmo ljudi mačke ili koze pa su neophodna ta korigiranja, popravci ili požurivanja, preskakanja koraka ili vraćanja na poznato i staro. 

Ja imam ožiljke od operacija. Baš zjenica mi je prerezana, što je moglo biti okruglo, na gornjem je vrhu odlomljeno. Gornje polovice nema. 

Utječe li to na karakter ili samo ograničava prostor kretanja. Vidno polje. 

I druga stvar, koze i mačke postoje u istom okruženju, mogu živjeti zajedno u istom prostoru bez problema, da li zato što se zapravo ne vide, ne vide fizičke oblike osim na onim mjestima gdje bi se sjekli zamišljeni diskovi vertikalnih i horizontalnih zjenica oka. Ne znam koliko sam ovo jasno i logično formulirala, ako vertikalno postavljana leća vidi površinu po kojoj bi na kretanje preusmjerila svoga imaoca na suprotan način od one horizontalno namještene, onda moguće ne bi vidjela što se po njima kreće ako nije iz istoga razreda. Možda je to razlog mira među tim jedinkama, jednostavno se ne primjećuju i ne znaju jedne za druge. Jedni su dugima duhovi, bića iz različitih dimenzija, bez obzira što ih mi vidimo u istoj, dapače, zaklinjemo se da jesu iz iste te. 

I onda da se vratim na gornju tvrdnju o isključivosti koja sužava vidike, poglede, okulare, jesu li oni šire duše i širine duha, od ovih uskogrudnih koji samo na detalje paze i oko njih se trude i u sitnice upiru prstima. A to bi bili ovi širokih zjenica. Predatori sa okruglim očima, raširenih kapaka i preciznih kretnji ko švicarski sat, aparat, tik tak, jen dva, leva, leva. Oči. Dođi, samo dođi, čekam te ovdje. 

Gazda svog malog kutka svemira. 

Čine li svijetu u širem smislu, ta rana dijagnosticiranja bolesti oka i vida, nekakvu uslugu? 

Možda bi da nam nisu odmalena korigirane zjenice sada bili krvožedni koljači, ili bi nas bilo manje na svijetu, njih ili nas, sa pravilnim i okruglim, ili nejednakim zjenicama. Ovo u vezi s onim da je oko dio mozga koji strši van, i po tkivu i po sočivu i po čitanjima i komuniciranjima s vanjskim svjetovima, a tih ima više nego što nam se na znanje da.  

U to možete biti sigurni. 

namazane oči

Izgledaju li i vama čudno ljudi koji ne mažu oči? 

I sad namjerno koristim baš ovu riječ, mazati, umjesto šminkati, zbog dvostrukog značenja od kojih se prvo tiče zdravstvene prevencije zaštitnog tipa osjetljivog na prašinu oka. Bacanje prašine ili magle, onog drugog tipa, u smislu laganja i mijenjanja slike stvarnosti, manipuliranja događajima, slikama, ne znam točnu definiciju, ali sigurna sam da ste čuli i da znate šta znači kad netko nekome kaže: 

- Nemoj mi i ti sad mazat oči! 

Znači, svi mažu oči, ili dopuštaju da im budu namazane. Ili se sami našminkaju, ili ih šminka profesionalna šminkerica. I figurativno i doslovno. 

Možete se sami izmanipulirati ili dati da vas se izmanipulira, kako god da bilo, koja god da je odluka pala, sami ste si kriv, pa bi bio red da se sami i popravljate. 

Međutim, postaje pravilo da se, po zakonu velikih brojeva, ove rijetke i iznimne golih očiju, proglasi čudnima ili opasnima. Pogotovo onda kad su vrlo mirni, i kad, po sto puta dokazano, ne rade oni štetu nego ju trpe, kad se njih ugnjetava i kad to svi vide. 

- Ne znaš ti šta ti on/a može. 

ili 

- Imao/la je loše namjere, vidio sam mu po očima, ali srećom sam našao način da ga zaustavim, u zadnji čas. 

Djeca ne mažu oči, a i prilično ih je teško namazati. Vidite li od kad i od kud to počinje. 

- Od malih je nogu takav. 

Ja ovo zovem linijom manjeg otpora: činjenicu da su majke našle lijeka u tom da im je lakše ili draže nagovarati svoje curice i sinčiće da se malo našminkaju, i počešljaju obrvice, nego da ovima okolo koji prave i podržavaju problem koji raste i rast će tako do pucanja u kojem će stradati mnogi, da im dakle kažu da prestanu s glupostima. Da protrljaju svoje oči, kako je isus rekao a evanđelisti nam prenijeli, da izvade balvan iz vlastitog oka, pa ako budu bolje vidjeli ili ako još uvijek budu vidjeli trun u oku brata ili sina svoga, neka mu pomognu, slobodno. 

A onda se oftalmolozi urote pa konjuktivituse liječe uz upozorenja da se ne bi smjela koristiti nekvalitetna ili stara šminka. I to najozbiljnije. 

o_0 

nisam niti um

Postoji golema snaga u ovom tipu nemoći. 

Čitavo vrijeme ste svjestan da niste tijelo. Drugačije ne može biti, jer da ste tijelo kojim vas vaša okolina identificira, ne biste bili živi. Da ste to tijelo, koje svi drugi vide i prema kojem se odnose sa žaljenjem ili sa gađenjem, ne biste bili živi. Da ste tijelo o kojemu se samo misli koliko će i na koji način pazariti nešto, ne biste bili živi. Da ste tijelo predodređeno za prosjačenje, ne biste bili živi. Bog to ne bi dozvolio. Bog u vama. Jer ovaj vanjski, ovaj koji je samog sebe proglasio bogom i zaštitnikom, nije vaš bog. Nikako to ne može, niti bi mogao, biti.

Ako ste imalo svjesni svijeta oko sebe, ako ste svjesni da, kao što postoje drugi objekti (osim toga vašeg) o koje možete udariti ili koje možete grliti, tada je lako za pretpostaviti da postoji i ono nešto što neće boljeti, ako se fizički dodirujete. Ako ste ikada udarili, ili ako je ikada nešto udarilo vas, znate da postoji fizička bol. Ako ste ikada primili poljubac ili poljubili nekoga, znate da postoji fizička toplina. Koja ne mora, ali i može biti ugodna i mirisna. Ako znate za fizički ugodno i fizički neugodno, ne bi trebalo biti teško znati ili zamišljati, da tu ugodu ili neugodu prouzročuju fizički čvrste stvari. To su stvari koje svijet oko vas, bolje reći ljudi koji vas okružuju, drže za stvarnost. Nikada im neće pasti na pamet da vam ih opisuju. Žalit će vas, u bolju ruku, neće vas razumjeti u srednju ruku, proglasiti će vas neuračunljivima (ovo je najčešći scenarij), uopće im neće biti stalo, u najgoru ruku. Koja se može preobratiti u nešto dobro, ovisno o kontekstu.

Taj je kontekst ono o čemu danas želim pisati:

Fizičke stvari su fizička stvarnost. Za većinu ljudi. Jedina stvarnost.

Mi znamo za nju na temelju dodira, najčešće. Kad vas nešto čvrsto zvizne, to nije leteći objekt, najčešće je nečija ruka ili lakat ili rame. Koljeno.

Kako znate da je lakat ili da je koljeno? Netko vam mora reći. Ne nadajte se tome. Lakat je manji. Koljeno je veće. Lakat je na višem mjestu, koljeno na nižem. Lakat manje boli, koljenom će vas rjeđe. U knjigama piše da se radi o zglobu ruke ili noge. I ruke i noge su korisne kad su naše i kad znadete njima baratati. Isto važi za nežive predmete. Sve može biti dobro, i sve može biti loše. Ovisi tko se njima i kako se njima koristi. Vježba je korisna stvar. Prijeko potrebna. To ne važi samo za treniranje mišića tijela, ili za treniranje memorije. Neke stvari treba ponavljati više puta. Bruce Li je rekao da se plaši čovjeka koji je tisuću puta vježbao jedan jedini udarac, a ne onoga koji zna za tisuću različitih udaraca.

Nekada se bojim da nisam dovoljno svjesna vlastite snage. Nekad mi se čini da mi je tijelo veće i snažnije i teže nego što mjere površinskoga svijeta pokazuju. Potpuno sam svjesna da se rasplinjujem s okolinom i da preuzimam njezinu snagu i njezine slabosti. Čujem joj misli. Čitam osjećaje. Patim njenu memoriju. Hodam njenim nogama. I gledam lica koja bi trebala prepoznati kao svoja. Nekada vidim i čujem takvu strašnu mržnju, koja ubija sve što je dobro i sve što je lijepo na svijetu. Sve što bi moglo, moralo i trebalo biti dobro i lijepo. Iz čiste obijesti. Jer je lakše mrziti. I jer vlada opće mišljenje da je patnja uzvišeno stanje koje dovodi do profinjenosti duha.

Onda se sjetim da imam jedva pedeset kila. Ovo bijelo i pjegavo tijelo, da jedva može samo povući zasun na novim vratima kojima su genijalci zabarikadirali zgradu. Ta snaga koju ćutim u sebi ne može biti fizička. Nije fizičke prirode. I nije moja. Ne pripada ovom tijelu. Pripada li nekom drugom? S kojim se identificiram u datom trenutku? Ne može biti. Netko tko nije svjestan postojanja ičega drugoga osim onoga što može vlastitim očima vidjeti, ne može projicirati takav osjećaj. Njegovo je sažalijevanje (prema vama), gađenje (prema nepravednom svijetu), njegova je nemoć (ako mu padne na pamet da je jači od vas i stoga vas mora štititi) ili nadmoć (ako mu padne na pamet da je jači od vas i stoga netko tko je predodređen za vašeg gospodara).

Svijet nevidljiv vama, njegov je svijet. Svijet nevidljiv njemu, stoga je - vaš?

Ne, ne pripada vama. Ne pripada nikome odavdje. Vi ste dio njega i kao dio sebe on vas i prihvaća. Prihvaća vas bez zadrške i bez uvjeta i bez pitanja. Svjestan vas je koliko ste i vi svjesni njega. Svjestan vas je više, i samo čeka da se i vi sami više otvorite i zagrlite i zagrabite koliko god možete nositi. I kad god se sjetite pitati da vam pomogne u toj nošnji. Nikad vas, nikad vas ne ostavlja. Svjesni vi toga ili ne. Znali vi o tome ili ne. Htjeli vi to ili ne. Dio ste tog svijeta.

Postoji, dakle, svijet prepreka i opreka. Čvrsti svijet. Onaj koji grli i koji udara. Koji smrdi i koji miriše. Koji vas danas voli, a sutra vas možda neće.

I postoji svijet kojeg ste dio. Bez uvjeta. I bez pitanja. Samo zato jer ste živi.

Čvrsto tijelo koje vam je dano na korištenje, samo po sebi, nije prepreka i nije zapreka. Prije je nešto poput lansirne rampe, odskočne daske, vaš osobni satelit, svemirski brod. Koliko će toga vidjeti, istražiti, usuditi se, ne ovisi o njemu. Ovisi o vama. I iz sjedećeg položaja, i iz udobne fotelje, i iz male se sobe, može osjetiti živi život. I mijenjati svijet.

Većina ljudi, nije svjesna niti svoje fizičke snage. Pa lamata na sve strane, galami i udara, ne misleći o posljedicama.

Po tome znam da snaga koju ćutim, ova o kojoj vam sada pišem, nije nešto što je preslikano iz tuđih glava, iz tuđe memorije, tuđih, ljudskih misli.

Životinje koje, navodno, nemaju dušu, imaju to znanje. Znaju što i koliko mogu. Znaju povrijediti, i znaju utješiti. Samo ljudi, od svih stvari, to u glavnini ne osjećaju. Kad žele povrijediti, nemaju granica. Kad žele utješiti, tješe iz zluradosti. Kad kažu da vole, vole samo riječima i tijelima. Samo par minuta. Par sekundi. Pa traže druga vrata, drugu utjehu. Drugačiju pomoć.

Svi misle da su potrebiti od nečije pažnje. I ako im je uskraćena, strahovito pate.

Pažnju priznaju i poznaju jedino ako je potvrđena onime što zovemo eye-contactom. A izrazi lica i govor tijela i osmijesi se tumače, kako komu drago.

Zamislite sreće, što po defaultu, ne morate biti tako površan! Što ne morate tumačiti. I ne morate sudjelovati u takvom kazalištu.

Jedino što preostaje je, s vremena na vrijeme, braniti se od nasrtljivaca. Ovih koji misle da je normalno biti kao oni, i da svi to žele. A vi da ste stoga gladni njihove pažnje i njihovih pogleda, koje, gle nesreće "ne možete doživjeti" jer ne možete vidjeti. Jer ste slijepi od rođenja.

Postoji li način da se to objasni, da se zabluda popravi?

To pokušavam napraviti ovime, ovdje.

No, je li to pametno? 

Ima li koristi, za ikoga. 

Da samo ta bezobrazna agresivnost nametanja misli je toliko uhvatila maha, da prijeti pandemijom od koje bi mogli svi pocrkati. Od tuge. Ili od dosade. 

No, bi li to bila takva šteta? 

p.s.

Listopad je mjesec posvećen mentalnome zdravlju, pa u to ime, sretan vam! :) 

Ako već niste, probajte sa sadhguru.co/momapp 

<3 

šoferica

Ovaj rujanski štrajk gradskih komunalaca i šofera, umjesto prosvjetara, kako smo do sad navikli, možda bi mogao pokazati nekome kako stvari stoje i bez čega se ne može, a što je višak i luksuz, ali kako se čini sve će se pretvoriti u strančarenje i politikanstvo, dok vuk ne pojede magare umjesto ovce kako mu je propisano po programu. 

Ne pratim puno ta ogovaranja, poslušam samo kratke obavijesti, tako da mi jest upala u uho jedino ona o jednoj mladoj vozačici koja je izrazila želju da ipak vozi svoj bus na dan najavljenog štrajka, umjesto da ju se označi štrajkolomcem, kako je običaj. 

- Cura je rekla da ona želi voziti, i mi smo je pustili. - baš ovim je riječima opravdao taj broj koji će voziti, jedan od šefova sindikata, radio prenijelo, a ja čula i zapisala. 

Vrijedi spomena! 

Jedanput davno, dok sam redovitije izlazila među ljude, me zapala možda baš ova mlada šoferica koja je odbila štrajkati rekavši da ona samo želi voziti, a oni su je pustili, jadnu ženskicu, nek' se voza. 

Poništila mi je ispruženu kartu onom mehaničkom radnjom kao i svima drugima koji smo stajali u redu ispred vozačke kabine, a onda je, valjda krajičkom oka vidjela da imam uza se štap, i rekla: 

- Nisam opazila, oprosti mi, ne bi bila naplatila vožnju. 

- Običan putnik - odgovorila sam - ne sekirajte se. 

Inače vas ljudi gledaju, ili s podozrenjem ili sažaljenjem, dakle, gledaju vas ispod oka prateći šta ćete sad, i kako ćete, neki možda misle da će morat uskakati s pomaganjima koja oni trebaju predvidjet, nekome je to zgoda da testiraju koliko su dobri, bolji ljudi od nekoga drugog, sve je utakmica, neki da se pokažu pametnijima, znate ono nisam tijelo nisam um pa se lako pogubimo, neki se više ili manje pristojno sklanjaju s puta da ne bi smetali ili da se nešto ne zakači na nj, a neki prosto čekaju da se pokaže kako se vi u stvari zezate ili čak pretvarate da bi iskoristili tuđu ne znam ljubaznost, dobrotu i spremnost da priskoče onda kad ne treba i kad ih ne tražite, to se pogotovo računa u nenaplative bonuse. A budu li im isplativi, možemo pretpostavljat - jer nema puno tih različitih obrazaca - da se još koji mjesec ili godinu služe tim susretom kao anegdotom kojom se popunjavaju one neugodne praznine u razgovorima, ada nitko ne ispadne izolirani heroj, ako ne mogu to svi biti. 

Ja imam, ili mi svi imamo, a eto ima ih jadnih koji baš i ne. 

- Vidiš li ti bolje na blizu ili na daleko.  

Običan šofer bi, eventualno, pokazao strpljenje čekajući da mu pokažem kakvu iskaznicu kojom bi dokazala da stvarno jesam prokleti invalid, čak ako bi imala uredno plaćen i pečatiran pokaz njegove firme. 

Ova cura samo želi voziti. 

Dobro je shvatila i izigrala igru. 

Mislim na poziciju za koju smo se borile: Da joj bude slobodno raditi to što voli i u čemu je dobra, bez potrebe da se ikome opravdava što je to točno i zbog čega to tako, a ne nešto drugo, nekako drugačije. 

Sad se samo čeka da opet netko kaže da ne valja sustav. 

Valja, i radi dobro, samo ga se ne koristi onako kako treba, pa neka mu ova hrabra vozačica bude za primjer i na čast. 

Uostalom, biste li više voljeli da vam sutra vaše dijete bude više kao ona, ili da makar živi u svijetu u kojem ima više takvih ljudi, ili u onom u kojem je više onih mrguda kojima uvijek malo. Uvijek bi nešto drugo i više. 

Ili zaboravite na vaše dijete, vjerojatno niti nisu vaša, nego, vi, biste li se vi sami više voljeli ponovo roditi u svijetu u kojem je više pojedinaca koji guštaju u tom što rade ili ovih koji 'odrađuju'? 

Jer rodit ćete se sigurno ponovno ili niste čuli za zakon karme, akcije i reakcije. Treći njutnov mislim da je to taj. Dakle, dokazivo znanošću koja se smatra modernom. E pa molim, recite to svima! 

Da slučajno sustav ne valja, cura bi bila osuđena na to da prebire grašak i da riba lonce, ili vunu i konce, ili da češlja duge kose ili konjske repove, svejedno, očekivalo bi se da stoji kod kuće a da ode u grad samo kad su sajmeni dani ili onaj jedan dan u godini kad je neki državni praznik ili o sveca. Ako bi imala sreće poveli bi je na nekakav grupni izlet da malo vidi svijeta, i u tom bi svijetu izvukla toliko debeo kraj da se više nikad ne bi htjela ni micati iz svoje kuhinjice. Ovako, sustav joj je osigurao da se školuje za što god ona hoće, i da, ako dobro savlada gradivo, radi to u čemu je dobra, stari bi rekli za što je stvorena. 

- A zašto je stvorena?! 

U davnim su vremenima ljudi po obliku glave novorođena djeteta gatali za što je stvoren, pa, ako ima četvrtastu glavu bit će inženjer, a ako mu je glava više okrugla političar i govornik. Kad se radilo o curicama gledalo se samo koliko je ružna. Ili lako ćemo za nju, ili gospe moja šta ćemo s ovom. 

Sad smo bar toliko strpljivi da se pričeka da dijete prvo progovori, pa da samo kaže što će bit kad odraste. 

Svak sam sebe najbolje zna. 

(Pogotovo onda kad nema izbora.) 

A ta je cura zaželjela, i mi smo joj pustili. 

Trebali bi češće ovo spominjat. 

sanjač xxxvi

Samo kad ste u društvu s nekim, bilo kime pogotovo ako vam je to netko blizak i svakodnevan, morate paziti da ostanete na površini, inače slobodno ronite. 

I ne govorim sada o gubljenjima u dubinama nestvarnim i tuđim, nego o tome da vam vaša sigurnost uvijek mora biti prva, jer drugima to biti zasigurno neće. 

To se nauči prvog dana na plaži: bilo da ste dijete kojega se tobože tek uči da pliva pa mu netko od odraslih pridržava trbuh, kao da crijeva ne bi isplivala sama od sebe na površinu, ili mjehur ili suha grana, tikva, plastična kesa, mrvice staroga kolača. Samo se trebate opustit i ne davati otpor nikakav. Milost vode vas izbaci na površinu van. Same od sebe. 

Tako ste došli na ovaj svijet, tko ćete i otići, ne opirući se, bez boli i muke. U tome je sva mudrost. Pričekati pravi čas. 

Kad ste jednom na površini jedina su vam opasnost ovi koji su također tako isplivali kraj vas i koji misle da je mjesto na kojem ste vi, baš to mjesto koje u stvari i po pravu baš njima pripada, i onda uslijedi borba, ovisno o tome koliko ćete biti voljan boriti se. 

Nije svaka borba vrijedna truda, niti je svaka bez značaja. 

Pobijedili ili izgubili to se tako ne računa, pogotovo ako se na vrijeme sjetite da je unutrašnjost iz koje ste isplivali poznata i zato laka. Lakša od nepoznate površine koja se tek treba istražiti, zato vam govorim. Nema dakle straha. Dolje još možete nekom biti vodič ili učitelj, sve ako vas nitko i neće slijediti ili poslušati. 

Teško jedino može biti to da vam se ne ponavlja uvijek iste stare poznate korake. Dosadi, brate!

I sad ste se našli gore, sa sebi sličnima, i gledate jedni druge, hoćete li se prepoznati. 

Nećete, naravno, svi ste si neprijatelji, tako vas se tempiralo, programiralo, u srce vam se stavilo inače ne biste se potrudili poduzimati taj pothvat. a onda najedanput, se traži da zaboravite na nadmetanja i neprijateljstva, jer sve je to izrežirano: U stvari su svi ljudi braća i trebaju da žive u zajedništvu i slozi, miru i ljubavi, ili nek se barem toleriraju donekle, ako bolje neće ići. I to vam zasmeta. 

Svi imate iste misli u glavi, ali opet nekako svi misle da je baš to što oni misle i kako vide osobito i privatno. Nije. Ali kakva je radost u tome što svi misle podjednako, ali u različitim vremenskim periodima, ili razmacima, jer evolucija ni tijela ni uma ni srca ne ide linearno. 

Preskakanja su dozvoljena u prirodi, jedino ljudska društva ne toleriraju preskoke. Reda mora biti. Inače, kaos! 

Kad biste mogli vidjeti misli, kao što vidite vlasi, dakle, drugu stranu kupole koju zovemo lubanjom ili golgotom privatnijega tipa, vidjeli biste da su po istoj modi počešljane, i pitali bi tko vam je frizerka, brijač. Čak i kad je slučaj da se češljate sami. 

Ili to, ili smo mi stvarno vidoviti. 

*-*

mnogookost (28)

Prije izuma kamera i fotoaparata, skenera i printera i kopirki, ako ste htjeli objaviti sliku ili je podijeliti, istu takvu na različitim mjestima, različitim osobama, trebali ste posjedovati, osim alata, i neku vještinu i preciznost u rukama, i nekakvo znanje iz prirodnih predmeta. 

Bakrorez, drvorez, sitotisak, mislim da je to tehnički stručni naziv, počinje od kalupa koji je u stvari zrcalni prikaz, tako da bi otisak, dakle ono što bi ostalo na papiru na koji bi se pritisnuo nakon što je premazan određenim bojama ili mastilima, da bi, dakle, taj otisak bio vjerniji prikazu originala. Koji je nečije viđenje ili misao o stvarnoj stvari. Znači da ni kalup nije prava stvar. Samo ona koja ide u seriju. Jer postoji potražnja. 

A taj kalup, ima rok trajanja, logično, što se više koristi brže se izliže, boja ili prašina ili bilo kakva nečistoća upada u linije koje se iskrive, promijene oblik, debljinu ili dubinu. Tako da do kraja priče možete dobiti sasvim drugačiju sliku od očekivane. Nekome se takva možda bolje sviđa, unikatna na svoj način, s time da to nikako nije, jer nije takva bila zamišljena od svog tvorca. Na ovoj razini, kalup je unikat. 

Sam otisak, dakle, kopija na tankom papiru, traje dulje od kalupa. Dakle onog od čega je potekao. Svoga izvora. A sam kalup, dogodilo se češće puta da je tako, nego obrnuto, je potrajao dulje od svoga stvoritelja, majstora tiskara. Osim ako nije bio slučaj da ga se baš s namjerom razbilo i uništilo. Iz kojega god razloga: ili nije valjao, ili se nije dopadao, ili u naletu bijesa, ili ljubomore konkurenta, dakle čiste zlobe. Ili ipak slučajno, ili baš namjeravano da bi ostalo što manje tih kopija i na taj im se način uvećala vrijednost. Do tog broja i ne više. Posebno izdanje. 

Više slučaj nije tako nesretan kad su u pitanju slike, naime, toliko ih je puno i previše da nije jasno zbog čega ih se stalno snima i stvara još i dalje kad nitko nije zainteresiran za pomnija promatranja. Čak te daleke i egzotične slike iz nekakve divljine ili iz dalekog svemira. Pogledate u tu šarenu maglicu i pustite je s mirom, prebacite se na nešto što vas namami prema sebi pa opet ista priča. 

A priča je ova: 

Neka nova udruga nastala po uzoru na neku staru ili stranu ili, možda pod kakvim pritiskom, iako je vjerojatnije da je netko gledajući popise i prijedloge čega treba ovom svijetu i što bi se sve moglo, skupio ljude pa na ho-ruk, organizirao izlet osoba s invaliditetom i mentalnim teškoćama. To je sada pristojna riječ za oboljenje. 

Ne mogavši da se ne pohvali, a možda je takva bila direktiva, ne znam, po svim većim medijima, dakle ne samo na svom Instagramu, objavio malo teksta, jer šta se tu ima puno za govorit, i dvije tri velike slike plus video. 

Vidi se da svi imaju naočale za vid a oni koji nemaju ni okvire ni stakla da onako malo krivo gledaju, dakle, očito osobe s oštećenjem vida. 

Da nije onako velik naslov bio, OPP i mentalni bolesnici, rekli biste gledajući ih onako uredne i pristojne, žene bez imalo šminke do grla zakopčane i s unikatnim ogrlicama, svaka sa svojom torbicom na koljenima ili sklopljenom knjigom ili novinama, i muškarci uspravni i mirni svaki na svom mjestu bez naglih pokreta koji bi zastrašili ili srušili bilo šta. Rekli biste dakle da je set sa neke serije koja prikazuje ono razdoblje prošloga vijeka između dva rata, kad se još nije pravo znalo tko je kriv a tko prav, pa su krivicu ili pravdu bili spremni ponijeti svi jednako, do onog momenta kad najgluplji među njima ne bi progovorio, i sve se opet izvrnulo na početni kaos koji će sam sebe poricati, uvjerljivo i uporno. 

I onda shvatite da su to normalniji ljudi od nas, samo što su, da li zbog realno lošijega fizičkog vida, dakle snalaženja u materijalnom svijetu koji je u stalnoj žurbi i svađi sa samim sobom, ili zato što ih je netko baš namjerno gurnuo tamo i ostavio tako, uvidjeli da im je bolje i sigurnije, ili da im je to jedina zaštita, da ih se proglasi bolesnima, pa ako ih se malo i gnjavi liječenjima koja im ne trebaju, opet je manja šteta od svakodnevnih gubljenja glave nad stvarnošću koja nikad nije ista jer se uvijek mijenja. 

Oni nikom ne smetaju, dapače, ali rade li išta korisno, ili samo troše hranu i zrak od nekoga kome su potrebniji? 

Ovako ja to vidim i gledam: 

Hrana i zrak su osnovna potreba, bez jednog ni drugog nema nikome života. Slobodno uskrati nekome zraka da se nadiše, i svrstaj se među ubojice, ni prvi ni posljednji. Pod uvjetom da si velik i jak i, naravno, zdrav. 

Pitanje je samo, imaš li hrabrosti? To je ta razlika između običnih fašista i običnog svijeta. 

Po zraku smo, tako se kaže a ja nemam razlog da ne vjerujem, spojeni s izvorom života, onog trena kad ta veza bude prekinuta, trenutak je kad će nas se proglasiti mrtvima i to je to. Po hrani je ovo zemaljsko tijelo održavano. Ne treba vam uvijek i ne treba vam stalno a pogotovo ne valja kad se s njom pretjera. Onoliko koliko vam stane u skupljene šake, navodno je dovoljno da bezbolno prijeđete iz jednoga dana u drugi dan. Dakle, preporučena dnevna porcija. Bilo čega, tjestenine skuhane, ili sirovog povrća. Zobenih pahuljica s mlijekom, ili čipi čipsa. Na volju vam i na izbor. 

Sve ostalo je luksuz. 

I sad, ako je svemir tako uređen da je zrak besplatan, i voda i hrana i zaklon bi trebali tako biti također, takav je barem život u divljini, a ovdje se mi pitomi odlučili za to da se grupiramo sa svrhom da jedni drugima život otežavamo umjesto da jedni drugima budemo podrška, pa ako jedan leti, da svi polete njegovim stopama. Možda se i tako može poletjeti. Inače bi umjesto ruku s prstima i noktima, imali krila s perjem. Ili krljušt i peraje, ako vam je do ronjenja. 

I izgleda, jedini je problem u tome, što još nismo našli načina da konzerviramo flaširamo pa unovčimo zrak, kao što smo našli način da prodajemo i vodu i hranu. I to je najveći čovjekov grijeh, najveći pad. Ikad. Svaki put se tu padalo, a bilo je tih davnih i tajnih i ne tako tajnih naprednih civilizacija. Eto do gdje su napredovale. i na koji način. 

Sad pazite, ovi ljudi s naočalama ili slični takvi, dakle, ovi koji neće znati ili im se neće htjeti klanjati svakoj budali koja pomisli da je velika glava jer ima velike mišiće i zahtjeve da se baš njih slijedi i sluša i slijepo vjeruje svemu što iznesu, ali imaju oči za neke druge, ovima nevidljive stvari, su iznijeli to, do tada većini nevidljivo na vidjelo, razumijete. Oni su izumili ta stakla koja uvećavaju i razbistruju slike, tko bi inače. Kome bi palo na pamet. 

I oni su napisali te knjige koje su vas oduševile jer su vam otvorile vidike i dale za misliti o stvarima o kojima inače ne biste, ta kako bi vam uopće  palo na pamet, dok mislite da znate sve dok god se klanjate onome koji će tako svima govoriti. 

Oni su čak i ušili ta odijela koja tako ponosno nosite i izradili taj nakit kojim se kitite i ukrasili vam životne prostore sitnicama koje ste i sami mogli izraditi da ste si dali vremena i da ste imali strpljenja. Tako da je baš sreća što imate viška novaca, da se njime pokrijete. 

Novac je da se troši, da se mijenja za nešto drugo, takva mu je namjena, mijenjanje oblika. Ako samo stoji pojest će ga vrijeme, promijenit će ime jer ne može drugo, i neće vam više vrijediti ništa već sljedećeg jutra. 

To vam je ta skrivena mudrost, koja vam promiče pred zdravim očima. 

Dok vi gledate samo na to kako nešto prepakirat pa po što boljoj cijeni preprodati. Ono nešto što je sama zemlja izbacila iz svog trbuha, ili vjetar izdahnuo iz svojih pluća. Hranu, vodu i zrak. Dok upotrebne predmete prave vilenjaci i ostave kraj puta. 

Vidite li u čemu je razlika? 

Moj trud i moja muka. 

Čiji trud? Aha. A čija muka? 

Jasno da se neće naljutiti kad im kažete da su oni taknuti. Kalup ide u seriju. Do jednog trenutka. 

4 časa čamim čekajući

Jeste li i vi primijetili kako se svako malo pojavljuju sve neke uglavnom hrabre žene koje progovaraju o mukama i strahovima koje su prolazile na svojim putovima do čudesnih izlječenja, prebolijevanjima boli bez prebola. 

Pojave se, pa nestanu. 

Je li to nekakva kampanja tipa ove naše spasimo zemlju, tvar, materiju a ne neke imaginarne granice ili još imaginarniju kuglu na čijoj površini parazitiramo, ili stvarna najezda skakavaca nakon koje ne ostane ni suha slamka na skorenom blatu, ja vam to ne mogu kazat niti znat, ali recimo da je ovo prvo: 

- Odazvala sam se na preventivni pregled i dijagnosticiran mi je rak. Na svu sreću u najranijoj fazi kad još može struka prevesti sve na najbolje moguće, ako već i ne na prvobitno stanje. 

Rak dojke ili maternice, birajte vi sami, iako postoji i muška varijanta prostate i šupka. Ali šupak imamo i mi i oni pa da ne odvajam, a da tema posta bude lakše razumljiva ali ne i prosta. Ukratko, da ne duljimo s duljinama i dubinama, dok je još stvar površine. 

Dakle, dijagnosticiran joj je taj jedan rijetki i osobiti, i vrlo moguće terminalni, i što sad? 

Uglavnom između neugodnih terapija s neugodnim nuspojavama, uglavnom čeka i stražari da ne bi propustila taj i taj termin kod tog i tog stručnjaka. I u tom je ova borba. 

- Dok sjedite tako u čekaonici doznate da još postoji i ovo i ono, i da se moglo i ovako i onako, i da još nije kasno. Ali sve su to rekla kazala, koja ćete htjeti i morati, ako vam je zdravlje na prvom mjestu, provjeriti i istraživati sama, jer da pitate nekog stručnjaka, bilo svog obiteljskog ili specijalistu, poslovično nitko ništa ne zna. 

Primijetili ste, vjerujem svi, u tim velikim kliničkim ili bolničkim centrima, u onim velikim aulama i predvorjima, onim širokim ostakljenim hodnicima sa svim onim širokim vratima i liftovima, kako svi i radnici i posjetitelji bilo kojeg tipa, dakle, korisnici i pratnja, jer teško mi je reći bolesnici, ako je kronična onda nije bolest, imate stanje na koje se potrebno prilagoditi, i vi i svi vaši, a ne otvorenu ranu od koje se polako ugiba kao da ste cvijet bez vode, iako ima svega. 

Svi uglavnom budu u nekoj žurbi, hitnji, čak i ona šačica zaštitara i čuvara reda i mira koji bi imali u opisu i to da vas usmjere kad im se obratite za pomoć jer ste zalutala po svim tim hodnicima na kojima nitko nema vremena da vam udijeli pogled a kamoli pokaže prstom gdje je odjel na koji glasi vaša uputnica. 

I onda dođete pred ta vrata, s osjećajem da ste glupa ovca koja se izgubila, zalutala daleko od svog stada i pravo vam budi! 

Tu ste gdje ste, i sad tražite novo krdo kojem biste pripadala ili bar našla kakvo olakšanje ili trenutnu utjehu, niti ne primjećujući da u toj velikoj čekaonici ispred samo tih jednih vrata, od njih desetak ili više, isto tako zbunjeno čami čekajući još tih takvih likova i lica, sve vrebajući koga će prepoznati od bilo kud da započnu priču o tom nekom čudesnom lijeku ili ljekarniku ili stručnjaku baš za to nešto što vi trebate a jedini on ima. 

To se tako radi ciljano. 

Tajni kupci ili prodavači, valjda će se naći neki stručni termin i za njih jer zanimanje svakako postoji. Mislim da to rade nezaposleni glumci ili glumci amateri. A svatko od nas ima neku svoju Mariju, iz ulice ili iz osnovne škole koja se uklopi kao zajednička poznanica, ajme kako je svit mali, svak svakoga preko nekoga zna. 

Ja sam, dok sam još bila u vlasti roditelja, imala strahove svaki put kad bi mama odlazila po nalaze u bolnicu, za bilo koga, jer je nakon tih dugih boravaka izvan kuće dolazila na ideje koje su uvijek ispadale katastrofalno bolne i pogrešne za mene, ali ona ih je sve morala isprobat i provjerit jer … šta će ljudi mislit o njoj?! da joj zdravlje djeteta nije na prvom mjestu? 

S vremenom vam postane svejedno. Mirni ste sa sudbinom. Na kraju je puta ionako grob i tabla. Bila jednom. Tako se stvaraju legende. Nema to ništa s nama. 

+++

Kad sam zadnji put bila na šalteru sama za sebe, tipa ove hrabre žene koja će se u te dane u godini pojavljivat u medijima, bilo je ovako:

Sestra, ne znam smije li se tako reći, jer postoje one koje se vrijeđaju da nismo mi skupa ovce pasli ili vimena sisali pa da smo na ti, a zdravstvene radnice su još posebnija priča, jer neki su inženjeri a neki su tehničari, neki su magistri struke a neki imaju samo četri razreda srednje. Žena me je, dakle, prepoznala po imenu i ukočila se. Zatim iskočila iz stolice na vrtnju, i ne mareći na red koji postaje sve duži, nestala iza zida. 

Ljudi su počeli glasno negodovat i sve je skupa bilo dosta neugodno jer ja nisam znala nju ni za što sam joj kriva. A onda se vratila sva nasmijana i počela recitirat imena doktora koji kad ima slobodni termin i neka sama biram, ja sama. Znači neki smo posebni a neki su obični. Ili kako vam se namjesti dežurstvo. 

Ja čitav svoj život mislim da sam nevrijedna i da sam ja problem i da mene nema da bi svima bio život lakši ili da bi makar moja familija mogla prodisat putnim plućima i oživjeti zapravo i živjeti zdravo ali ja sam im smetnja i zbog mene moraju biti 'stalno po bolnicama i po doktorima' koji su ruku na srce sami izabrali biti okruženi boli i smradom i jaucima, pa tko im je kriv, a onda naglo ispadne da se baš na ovakve cilja, znate kao ono u dječijim gusarskim filmovima, karta sa iksom na nekom mjestu, a taj iks je zakopano blago za kojim je potraga. 

Jer, ne spopadaju vas samo po ambulantama, zna se događat i na autobusnim stanicama, redovima u dućanu, ili bilo gdje da vas zateknu nasamu i uozbiljenu, pa u tonu, vidim da vam je teško, a znate li za našu dobru doktoricu tu i tu, ne znate, ajme morate joj otić ona bi vam to sigurno sredila... 

Ko da ste lutka ili mašina kojoj treba promijenit rezervni dio. A on stručnjak vidi to od oka! Šta vas muči. Zabadava. Jer on ima trenutno rješenje. 

-'Ko te prči nek te servisira. - tako je govorio voditelj odjela. To vam je taj iks faktor zbog kojega morate čamit čekajući. On sam misli da je čarobnjak koji dijeli samo onima kojima on hoće. A ljudi povjeruju. 

I sad se ta igra isprevrnula u traženje istoga tretmana za sve podjednako. 

Inače što sa svim onim običnima, koji nisu bili prepoznati, a za koje navija ova hrabra žena o kojoj je ova priča, što oni rade? 

Došli su si svjesno i s namjerom umnožiti bol, jer to je ono što ih čeka, ako se hoće družit s liječnicima. 

Došli da ostvare neko svoje pravo, jer su ga sami i platili i zaslužili, a onda oni jadni obični, moraju čekat. Da bi neka još običnija žena koja stražari na šalteru i uredno popisuje kako je i red, mogla reć da joj je bila jedna njena i ona ju je uputila kod jednog svoga. A niti sam ja njena niti taj jadni doktor, čega god da jest, znanosti ili medicine, biokemije ili mikrobiologije, ordinarijus ili ekstraordinarijus, čelnik ili pročelnik odjela bilo kojeg, ispred čijih se vrata trenutno kupi mnoštvo poznatoga svijeta u lovu na najveće blago. A to je zdravlje! Pa nazdravlje. 

- A meni jadnoj nema ko pomoć. Sve moram sama. I još ti se u lice cere i rugaju. 

Nisu. Oni misle da to tako treba. 

Tako se stvaraju elite. Odozdo je pogled drugačiji, i teško se razabire što je vrh a što dubina. Jednostavno, ponese vas. Drugačija pozicija u odnosu na uobičajenu. Pa šteta da se ne iskoristi. 

Bilo koga za bilo šta. 

- Ajde moja, biće bolje! Samo bože daj strpljenja. 

+++ 

U Autobiografiji Paramhamsa Joganande mislim da sam vidjela opasku ili usporedbu ovog tipa čekanja. Na istoku se, piše on, testira strpljenje budućih učenjaka na isti način koji se prakticira u ambulantama i domovima zdravlja zapadnjačkog tipa. Da bi vidjeli koliko si stvarno željan znanja. Možeš li sjediti mirno bez očekivanja. Na koji način sjediš, kako se ponašaš. A ovdje šta, gledaju jesi li stvarno toliko očajan? Jer bolest je drugo. Kad vas stvarno nešto boli gledate samo da vam daju mira. Da vas puste svi s mirom. Samo to. 

pollex.hr: salustije i svetonije

 OPP: Salustije Krispo i Svetonije Trankvil | pollex.hr

Krispo je rudlavac ili dlakavac ili kosmatić, podrugljiv nadimak za nekoga tko je sličniji životinji nego čovjeku, a za prijevod vam biram pitomije naše riječi. Trankvil bi bio Mirko ili pospanko. Odatle trankvilajzer u ne baš zakonski dozvoljenom smislu. Skoro umrtvljenko. 

Isto tako, pjesnici Ovidije, Katul ili Vergilije, su redom nosonja, štenac ili pseto, i ženskica, iako će neki reći "prut". 

Možete li zamisliti kako su ih dobili, od koga, i kako su ih (pod)nosili? 

Sigurno ne baš lagano. A evo ih svijet upamtio baš po nadimcima, i dapače, vrlo dostojanstveno ih izgovara. Pjesnička pravda? 

Ne znam. Jer bilo je i političara, a ne samo gladijatora i običnih šljakera i seljaka, koji su ponosno ponijeli svoje znake raspoznavanja u moru dva tri ista imena koja se stalno ponavljaju. 

Tako imamo i slijepe i jednooke i ćorave i one šta krivo gledaju. Sad samo nabrajam one nama zanimljive. 

Jeste li ikad čuli da je neki, bilo koji lik koga je povijest zabilježila, bio - običan. 

Čak da je sasvim simetričan, to bi mu bila neobičnost. 

opasne veze

Netko nije dobro razumio šalu, ili ju je razumio predobro, u vezi ovog novog spota Turističke zajednice s Johnom Malkovichem. I to je često puta teško razlikovati.

Pa, kao u onoj priči o parazitu iz stare grčke vježbenice:

Kad su mu se narugali da se smije vicu koji nije niti čuo, opravdao se time da vjeruje u nepogrešiv ukus svojeg zaštitnika: 

- Smije se on, što znači da smijem i ja. 

Povratna zamjenica čini razliku. 

Dobro se znati našaliti na vlastiti račun. Ali valja biti oprezan, s obzirom na društvo koje će vic dalje prenositi. Jer uvijek i svugdje ima tupavoga svijeta. 

Ovo je priča o nevidljivim neprijateljima, koju se treba češće ponavljati jer je univerzalna. 

Mi koji je znamo po svojoj koži, to prosto moramo. 

Ovdje: 

opasne veze | rezonanca

pollex.hr: urođeno i stečeno

 OPP: Urođeno i stečeno | pollex.hr

Objava na Pollex-u spominje Leviticus, Levitski zakonik iz Petoknjižja, pišem o tome poseban članak, sad samo kratko da spomenem ono što je meni upalo u oko kao zanimljivo a tiče se načina na koji ljudi vide druge ljude: 

Po svemu sudeći kao bolest, napast ili prijetnju. Kako drugačije objasniti opsjednutost izgledom kože, dakle, površinskog sloja drugih bića, povezano sa strahom od zaraze. Ali nema naznaka o tome da je netko sam od sebe i zbog sebe otišao k levitu da njega pogleda. 

Uvijek to bude grupa ljudi kontra pojedinca. 

A na što se žale i čega se plaše? Ako je koža bijela na mjesto da bude crna, ili ako nije ujednačeno pigmentirana. Skoro plastična? Ako fali dlaka tamo gdje ih inače ima. Ili ako nije sasvim glatka, bilo da je izbočena ili udubljena. 

Rane, kraste i ožiljci. Možda i od udaraca? 

Zadatak levita je da pogleda koliko u dubinu ide označena fleka, dakle, je li rana otvorena ili se radi o modrici. 

Moderna medicina i danas barata terminima kao što su kuga, šuga i guba, skroz normalno. Svrab, osip i slatke kraste. Samo što čini se današnji liječnici ne mogu razlikovati namjeravano samoranjavanje od obiteljskog ili vršnjačkog ili uličnog nasilja, pa vam prodaju neku specijalnu tekućinu ili balzam da se namažete. Da prođe. 

Levitu iz "prvobitne zajednice" je kako se čini lijek za sve boli bila izolacija petnaestdnevna, sad se samo prisjetite koliko se ono, za vrijeme pandemije, tražilo da se strpite biti u svojoj kući, u svom miru. 

Nije bilo osjećaja pobjede što nikoga ne morate varati da bi dobili bolovanje, nego su svi dobili isto, eto šta je modernom čovjeku! 

pollex.hr: tri augustova pisma

Ono što propuštamo učiniti u stvarnom svijetu, i ono što u realnom vremenu radimo krivo, je ono što nismo dobro pročitali iz starih arhiva. Sve misleći da radimo nešto novo i pametno, ponavljamo stare greške, umjesto da skratimo put i muku svima, prosto čitajući izvorne dokumente. Ili poslušamo one koji imaju strpljenja da ih čitaju jer im je to životna svrha, a ne posao. Poziv u zvanje. 

Skenirani list papira nosi tri privatna pisma Oktavijana Augusta, prvo stoljeće prije i poslije naše ere, ono kad smo počeli računati vrijeme, kad smo mislili da se rodio krist, spasitelj i prosvjetitelj. 

Dakle, tri privatna pisma u kojima čitamo kako prvi rimski car! brine o svom posinku, očito djetetu s tjelesnim oštećenjem kojem prijeti da bude proglašen i psihičkim bolesnikom. 

Danas je uobičajeno da ljudi i pogotovo žene, bez ikakvog srama ili bojazni da će biti smatrane primitivnima i bigotnima, povezuju jedno s drugim, podupirući se onim famoznim, pa to je poznato, jedno ne dolazi bez drugoga. 

- Jedino u zdravom tijelu prebiva zdrav duh, još su stari latini... tra la la...

Ako nemate zaštite u svojoj obitelji koja vas pozna kakav ste i iza zatvorenih vrata, ili podršku zajednice u kojoj se krećete a koja cijeni vaš doprinos koji god da je, tada vam ne gine mentalna dijagnoza. (Koja sama po sebi ne mora bit strašna, ako ste gotovi s time da ćete moći govoriti za sebe, sami brinuti o sebi i gledati samog sebe kao ljudsko biće. Jer što vas briga što drugi misle!)  

Cijeli tekst je ovdje: 

 OPP: Tri Augustova pisma | pollex.hr