intervju s tri vještice

Prošlo je dosta vremena otkad je Carlos Castaneda zapalio maštu svojih čitatelja o mogućnosti viđenja realnosti na drugačiji način nešto što je to uobičajeno. Ipak mnoga su pitanja ostala neodgovorena. Kako riječima objasniti ono što još nije u našem iskustvu? 

U takvim mislima, krenuli smo prema Los Angelesu, napraviti intervju s trima ženama iz njegova klana: Florindom, Taishom i Carol.

Pitali smo Florindu, zbog čega je ženama trebalo toliko dugo vremena da progovore o ovim stvarima. 

Florinda: Postoji fundamentalna razlika na koju muškarci i žene precipiraju svijet i uče iz njega. Žene moraju utjeloviti znanje prije nego se usude pričati o njemu. Dok muškarci grade mostove prema znanju, objašnjavajući ga riječima, žene to rade svojim životom. 

I jedan i drugi način su validni, ipak, razlika je neizreciva. 

Kad govorimo o energiji, muškarci idu prema znanju korak po korak, ali nikada ne stignu do samog vrha. Mogli bismo reći da se radi o piramidalnoj strukturi s vrškom prema gore. Što se penjete više, to staza postaje uža, i put strmiji i nepristupačniji. Kod žena, vrh piramide je okrenut prema dolje, izgleda poput lijevka u koji se znanje ulijeva. Ali još nedostaju riječi. 

Zbog toga ženi ne morate objašnjavati ništa, ona već zna, ona je povezana direktno s izvorom, preko maternice. Taj je organ, naslijeđena prednost, koju muškarci ne posjeduju. Oni na sve idu intelektom, mozgom, sve trebaju "shvatiti", ali to se nikad ne dogodi samo preko mozga. 

- Na koji način se, u svakodnevnom životu, ispoljava ta energija? Možemo li vidjeti gdje ili na što je gubimo?

Carol: Kad se osvrnete i proanalizirate svoj radni dan, vidite kada ste počeli osjećati umor i da "niste sav svoj", to će biti mjesto koje vam krade energiju. Pronađite uzorke, i pokušajte ih promijeniti kako biste mogli izbjeći da sljedeći put upadnete u igru heroja i/li žrtve. 

- Važi li isto i za muškarce i žene? 

Florinda: Proces je isti, ali radi se o tome koliko energije imate. Ako imate dovoljno energiji, možete se prebaciti automatski, ne trebaju vam nikakvi šamanski rituali, tipa posta i čišćenja tijela... 

Ljudi uglavnom troše svoju energiju na gluposti: kad, naprimjer, držim predavanja, mnogi dođu s bilježnicama i olovkama da bi zapisali moje riječi. Uvijek im govorim "Nemojte ništa pisati, sve je to besmisleno, samo slušajte i budite prisutni.", ali svejedno, većina nema pojma što se zapravo događa. 

Taisha: Ljudi nam konstantno govore, "Eh da sam barem u vašoj grupi, ja bih to ovako ili onako...", uopće ne razumiju da nema veze gdje se tko ili s kim nalazi. Sve počinje tamo gdje ste sad. 

Carol: Čarobnjaštvo zapravo nije nikakva zagonetka: radi se samo o poboljšanju percepcije. Nikakvi rituali, nikakvi plesovi, pjevanja, samo usmjerena pažnja, i neke tehnike koje će vam pomoći da se energetski poboljšate. 

Ono što sam ja vidjela jest da ljudi uglavnom ulaze u dvije kategorije: ili njih netko kontrolira ili su oni ti koji kontroliraju. U koju god da grupu upadate, vi ne vidite stvarnost onakvom kakva stvarno jest! 

Taisha: Kad počnete jasnije uviđati društvene uzorke koji vas "navode" na određeno ponašanje, tada ćete ih moći početi mijenjeti, ili barem izbjegavati ako vam škode. 

Odjednom, vaš šef ili tkogod da je taj koji vas kontrolira, nije više vaš mučitelj, nego vaše ogledalo u kojem možete jasno vidjeti zamku svakodnevice koja vas iscrpljuje. Kad vidite na koji način gubite energiju, možete se odmaći od "realnosti" i dopustiti stvarnosti da vas vodi dalje.

- Vratimo se malo na muški i ženski način percipiranja stvarnosti. Ako žene zaista imaju tu prednost, kako vi navodite, zbog čega ipak živimo u "muškom svijetu"?

Florinda: Muškarci imaju prednost u fizičkom smislu. Iako su "trokut prema gore", dakle, put prema višem znanju im je realno nedostupan, u ovom fizičkom svijetu, oni su sila. Nema nikakvog načina da žena dominira na ovom svijetu, oponašajući muškarce ili igrajući uloge koje joj oni daju. Mi bismo same, morale pronaći način na koji bismo se mogle izraziti i ostvariti. Razbiti taj prokleti krug imitiranja i napokon evoluirati u nešto novo. 

- U što biste vi to evoluirale? 

Taisha: Iskreno, ja to još ne znam. Neke žene misle da je stvar u maternici, pa rade na tome da otkriju na koje smo sve načine preko nje povezane s božanskim. Jednom su žene vladale svijetom, nečega tu ima. Ali, štogod da nam se dogodilo, zaboravilo se. Na nama je samo da ukažemo na to mlađim generacijama, pa ako se skupi kritična masa, tko zna... Promjena je moguća. 

Florinda: Jako je teško ići protiv ovog društvenog konsenzusa. Kao da kucate u kameni zid. To je kao oblak neprobojne magle, a kad naiđete na takvu blokadu, onda znate da ste nabasali na nešto čemu morate prići na energetski način. Kao kod tradicionalne kineske medicine, oni liječe tijelo kao da se radi o energetskom polju. Moderna zapadna medicina liječi tijelo kao da je objekt. Stalno nas uvjeravaju da je medicina napredovala i da je to pravi način, ali to nije istina. Danas imamo i sidu i rak i druge neizlječive bolesti. Dogodilo se samo to, da pojma nemamo što radimo.

Jedna je moja prijateljica nedavno preminula od raka crijeva. Imala je jako bogat društveni život, izvana je uvijek izgledala predivno, ali iznutra, rak ju je živu pojeo. Pitala sam je, zbog čega to radi, zašto muči sebe na taj način. Odgovorila mi je pitanjem: "Ali što će ljudi misliti o meni?" 

Umrla je, i ljudi svjejedno ne misle ništa. dobro. 

Ako ste i vi spremni platiti tu cijenu, izvolite! 

Don Juan nam je znao govoriti da smo poput majmuna koji je provukao ruku kroz usku rupu da bi uzeo neku hranu, ali kasnije nije mogao izvući ruku iz te rupe. Trebao je pustiti bananu, ali to nikako nije dolazilo u obzir. Eto, tako su i nas zarobila naša društvena očekivanja. Mislimo da imamo nešto dragocjeno, ali to nam samo krade našu životnu energiju. 

Izvor: https://toltecschool.com/journals/books/mb-issue-42-three-witches

oženi me

Znanstvenik svjetskoga glasa je doznao da u amazonskoj zabiti postoji jedno pleme od svega 300 pojedinaca, koji su svi slijepi, te se zaputio da ispita slučaj. I, baš kako je i čuo, bilo ih je tristotinjak, ili manje, svi su bili slijepi, i nitko od njih to nije znao. 

Odlučio je ostati s njima da vidi što je uzrok njihovu stanju, te kako žive život i na koji se način snalaze u preživljavanju. 

Uskoro je otkrio da se djeca rađaju potpuno zdrava, ali da ih u prvim mjesecima života napadne neki kukac, nakon čijeg uboda oslijepe, i tome se nikako nije moglo naći lijeka. 

Često im je govorio o tome: o svijetu iz kojeg je on stigao, o stvarima koje je samo on vidio, i uvijek su ga slušali s velikom pažnjom, ali bez želje da i sami tome posvjedoče. 

Činilo se da su zadovoljni i zahvalni za ono malo što im je dano, i da ne žele ništa više od toga. Taj je dojam mira, probudio želju da zauvijek ostane s njima, a ne osjećaj nadmoći ni mogućnost da izmanipulira štogod da mu puhne. 

Ruku na srce, što bi mogao dobiti time? 

Dogodila se i ljubav sa slijepom djevojkom, i potreba da se veza ozakoni, a onda je poglavica rekao: 

- Ako želiš biti jedan od nas, moraš postati isti kao i mi. Dopusti kukcu sljepiloviću da te ubode.

Tad je ovaj, naravno, pobjegao. 

Nije to imalo nikakve veze s bijegom od odgovornosti.

gladne oči

Tek kad su, u devedesetima, postali popularni američki sit-comi, shvatila sam kako i kamo nestaje hrana koja mi je servirana. Osoba koja mi je ukrade, sudeći po njima, misli da je jako domišljata i duhovita. Pametna, jer je za istu cijenu dobila više. 

Dobije i gastritis. Puno nešto posto ljudi na zemlji pati od želučanih problema. A možda su prokleti. Da moraju jest i tuđe. 

A možda je prokleta gnjavaža kada si nevidljiv. 

Uglavnom,

Do tada sam mislila da je porcija tolika i takva. U gorim slučajevima da je do konobarice ili vlasnika restorana. 

Uostalom, 

Tko još ide u restoran da se najede? U restrorane, pogotovo one finijega glasa, idete da vidite i da budete viđeni. 

Da se našalite, dobro provedete i pokažete svima kako imate svjetski smisao za humor! 

lindon

Linda je dobila ime po ocu. Johnson su ga zvali. Po onom američkom predsjedniku koji je zagovarao prava osoba oštećena vida. Od kojeg je počelo obilježavanje Dana bijelog štapa. 

Ima tih dana, koji se slave, i dana koji se praznikuju. A ima i onih koji se obilježavaju, a da se pravo ne čestitaju. 

Ne mogu se sjetiti kako se zapravo zvao, mislim da to nikada nisam ni znala.

Ali se sjećam da dugo nisam vjerovala da je Linda stvarno ime.

To je ona stara društvena igra, kad jako ozbiljnoj curi kažete da je Vesela, a agresivnom momku tepate da je dobar. Medek moj! Linda je španjolski - lijepa. A kad bi obični ljudi uložili makar djelić energije i vremena, koji troše na doskočice, na dobro, staro, ljekovito zurenje u prazno, kakvo bi lijepo i ugodno mjesto bio ovaj grad.

Uglavnom, barba Lindon se ženio dva - tri puta, svaki put za curu. Svi su mu odobravali i svi su mu čestitavali. Puna kuća prijatelja!

Prva mu je žena umrla. Lindina mama i Linda su utekle. 

- Vratila se materi, pu! Kakva je to žena! 

Tek dugo, dugo vremena, nakon što sam čula sličnu priču, ali sa obrnutim likovima - žena je bila bolesna, a muž je pobjegao - shvatila sam u čemu je bila stvar. 

Znadete to vjerojatno svi, makar podsvjesno: ide se, naravno, sa samo dobrim namjerama.. Dobri ljudi, drugovi, prijatelji i susjedi se pomažu međusobom, izlaze si u susrete, daju si ruke. Mijenjaju se, posuđuju i vraćaju ili ne vraćaju istom mjerom. 

Neki još prije pubertera znaju s kime će se družiti, gdje će raditi, tko će mu bit krizmani, a tko vjenčani kum. Koju će malu oženiti, s kim će ga sve varati i do koliko će joj puta oprostiti. 

- Ali, ona ti to ništa ne razumi! 

Ne misli ona, nemojmo se lagat', da se udala za princa i da joj je život bajka, nego laže sebi i svima, jer misli da se lakše nosit sa poznatim zlom. 

Evo, evo, crtam za vas koji sporo čitate: 

Barba Lindon je bio slijep, nije vidio, pa posljedično nije ni znao, što mu se događa u kući, vjerojatno pred njegovim očima. Ovaj drugi lik, vjerojatno nije mogao podnositi izrugivanja zajednice. 

Ne, ne, ne, bolesne žene nisu ničeg pošteđene, dapače, lakši su plijen. Plus možete okolo govorit kako ste baš dobro ljudsko biće koje voli svakoga! Sa svakim se može!

 

stalna na tom svijetu samo mijena jest

 

U ovom videu, Mohanji govori o tome kako, na koji način, on vidi život i svijet. 

🙏💞

audiodeskripcija umjetničkih djela za slijepe i slabovidne osobe

Je li audio deskripcija umjetiničkih djela nasušna potreba svake slijepe i visoko slabovidne osobe, i tko bi ih trebao raditi? 

Kako se definira umjetničko djelo i tko određuje koje će biti zanimljivo kojoj vrsti publike? 

Umjetnik, obične stvari vidi na drugačiji način od većine ljudi. Zato i jesu umjetnici. Kad bi prikazivali stvari, život, što već da im je na umu, onako kako ga vidi većina, i kad bi njihove stvari, život, što već da rade, bile lako razumljive većini, služile za kakvu upotrebu, bile od ikakve koristi ili značaja, ne bismo ih zvali umjetnicima nego obrtnicima. 

Upotrebne i upotrebljive stvari, ne morate opisivati, a ako stvarno dobro služe svrsi, ne morate ih ni reklamirati, kamoli opise smišljati za posebnu kategoriju ljudi. Kad im nešto treba, ljudi se snađu. 

Ipak, ubraja se u događaje i radnje od posebne važnosti, ako koja galerija ili muzej odradi audio deskripciju svojih izložaka za označene ljude. Automatski se svrsta u kategoriju - extra! Inkluzivnost je IN.

Zavirimo i mi, što se to posebno nasnimava za slijepe i slabovidne?

Opis se umjetničkog djela sastoji u tome da vam monotoni glas nabraja kojih je dimenzija djelo, od kojeg je materijala, te u kakvoj je tehnici rađeno. Koje godine ga je umjetnik i u kojim uvjetima radio. U kojim je galerijama bivalo izlagano, koliko ga je posjetitelja vidjelo na raznim izložbama. Ukratko, ono što bi videća osoba pročitala u prospektu koji bi uzela na ulazu. I što bi joj bilo lijeno čitati.

Ako se radi o skulpturi, pa ako imate rukavice, vama je dopušteno da dodirujete repliku. To se običnima ne dozvoljava. 

Već čujem u pozadini kako se bezpečatna osoba gura: 

- Sve slijepima, a nama ništa. I ja želim biti slijepa i slabovidna osoba! To nije pošteno! Diskriminacija!

<3

Evo vam i bonusa: 

Ono što nazivamo umjetnošću, uobičajeno se definira kao izražavanje emocije, stanja svijesti ili duha, bilo bojama, riječima, ili glazbom. Ponekad se dogodi da netko pogodi, prepozna ili zasvojata emociju ili stanje duha. Ponekad se poklopi s emocijom i stanjem duha, mjesta i vremena, te bude prihvaćeno od većine ljudi: 

Sa glazbom je to lako, s lirikom nije rijetkost, likovnjacima se obično mora izlazit u susret i "davati vjetra u leđa". 

Melodiju zviždućemo ili mumljamo, pjesmu zapjevamo, kraj slike ili kipa - prođemo. 

Netko bi, složivši se s upravo pročitanim, mogao izvući zaključak da osjetilo vida i nije toliko razvijeno u običnih ljudi koliko se misli, da čak nije ni toliko važno. Zato, nemojte se složiti. Zanemarite sve i uživajte, slobodno i bez zadrške u sljedećoj posjeti muzeju ili galerijici. Poslušajte što vam kustos ima reći. Zatvorenih očiju. Oni to imaju u malome prstu.

preobrazbe

U ovom okrutnom svijetu, u kojem svi govore da je bolje biti lovac nego plijen, pa svi vrebaju samo slabe, a za ostale se narod pobrine kako već zna i umije, naučimo zarana sakriti svoje slabe strane. Neki su od nas u tome tako dobri, da i sami vjeruju da su neuništivi. Neki se brane stavovima. Neki šakama. Neki riječima. Neki se okružuju ljudima i stvarima. Neki zidovima. Nekima naraste trnje, bodlje i kandže. Tko stalno ne napada, u stalnom je odbrambenom stanju. Što god da kažeš, ili napraviš, on misli da je život ili smrt, borba ili bijeg, ja ili neki misteriozni drugi. 

A potajno se gaji nada, ili uvjerenje, kako vas svi vole, baš zato što ste jaki - to nešto što niste. To nešto što lažete sebi pa onda svima drugima. 

Negdje sam pročitala, i ovdje mi to baš lijepo paše, razliku između utjehe i okrepe: 

Zamislite da ste cvijet, kojeg netko drži u premalom lončiću, u zatvorenoj prostoriji. Tu i tamo ga milo gleda, govori mu lijepe riječi, pušta nježnu glazbu. Pruža vam utjehu. Ali koja je korist? Treba vama okrepa, treba vam voda, sunce i svjež zrak! Suđeno je da cvjetate, bujnim cvjetovima, ali kao da nikom nije do cvatnje, uložili ste previše truda u svoj jad. S njime znate. Znate se dobro. Ko dobri drugovi.

Pa ste kategorizirali ljubav. Na onu romantičnu i na onu praktičnu. A vi ste filmski lik.

Sad zamislite da ste u tim i takvim uvjetima, usprkos svemu i unatoč sviju, uspjeli raspupati jedan mali cvijet! 

Čudo. 

 

 

ništa kontra sistema!

Sistem je mislio na sve, iako nema mozga za razmišljanje. Ni očiju koje bi bile zakačene za nj. Stoga mu je svejedno tko je kakve veličine ili visine, na kojoj adresi stanuje i tko su mu ćaća i braća. Čak ako ste veći ili manji, izići će vam u susret, pa prilagoditi pristup i način ophođenja, tako da ga svi mogu razumjeti i okoristiti se njime. 

Ali, uvijek se može dogoditi da neka od karika koje ga čine - pukne! Tako da se sve raspadne. 

Jeste li vi ta karika na kojoj počiva sigurnost čitavoga lanca? 

Ako je i zlatan, lanac je lanac. I dok je oko vašeg vrata, bilo koja budala vas može zadaviti njime. 

Razumijete? 

Ma ništa. Igram se.