što vidi daltonist?

Daltonizam. Je primjer dobre prakse, kako se većina, ako to želi odnosno ako ima kakav interes, može prilagoditi manjini. Tako, na primjer u meteorologiji kad zvone narančasti i crveni alarmi, znamo da nikome boje ne znače ništa. Dok tamo gdje su bitne, primjer su semafori na velikim i opasnim raskšćima, raspoređuju se po visini. 

Prijatelj koji je elektro inženjer opisuje svijet kao prelijepu ili kao neugodnu, ovisno o prilici, nijansu iste boje. Ne zna koje. Osjeća ih po toplini. A kada treba odlučiti hoće li prerezati crvenu ili plavu žičicu, opipava ih po debljini. Uostalom, iz filmova znamo da je to stvar sreće. 

Nikad ne znam kad se šali. 

Prijatelj koji je školovani cvjećar kaže da je cvijeće jednostvno lijepo. I ne razumije u čemu je problem. 

- Vi vidite linije, obrube, obrise i ograde. Svijet u stvarnosti nije takav. Sve, baš sve se prelijeva jedno u drugo. Da biste i! to! vidjeli, trebao bi vam netko pokazati prstom i dati mu ime.

Kako možete ne vidjeti nebo?!

Netko je jednom zgodom rekao, da se čini da jedino daltonisti vide svijet onakvim kakav on u stvari jest. 

Čemu, velim, ograničenja, samo na "sljepoću" na boje?

širom zatvorenih očiju

Kad bi dijete odrastalo u svom ritmu, bez da itko utječe na nj, bez da mu itko govori što je što, razvilo bi svoju vlastitu 'inteligenciju', ono što danas zovemo - spiritualnošću. 

Zbog toga je spiritualnost, za većinu ljudi, jako težak proces. Da ih se, slučajno, nije od malena pokušavalo indoktrinirati, prirodno bi im bilo da se okrenu prema unutra. Unutra, je jedino mjesto gdje bi prirodno sami najprije tražili odgovore.

Zato se sada, u meditaciji, od nas traži da zatvaramo oči. Da bi se moglo 'gledati unutra'.

Hoćemo li u životu raditi prelijepe stvari, ili one destruktivne, ovisi o tome koliko su dobro koordinirane naše emocije i naš intelekt. 

Postoji jedan segment u svima nama koji je jako nasilan. Upravo nasiljem i računamo povijest svijeta: pećinski ljudi su ubijali toljagama. U kameno doba se ubijalo kamenjem, u željezno doba, željezom, u brončano doba, broncom, sada je na redu nuklearno doba. 

Najpametniji ljudi su redovito pridonosili nasilju u svijetu. Da se to nije događalo, onaj jedan koji je stvarni problem, ubio bi štapom jednog ili dvojicu, kamenom koliko se može dobaciti. No, sada se smatramo jako pametnima, jer samo jedan čovjek može ubiti na milione drugih, i to dodirom, na tipku, samo jednog prsta. 

Je li to pamet? Intelekt? Inteligencija? 

Inteligencija je najveći blagoslov koji je ljudima dan, ali postaje pravo prokletstvo, samo zato što se njome služe ljudi koji ne znaju što je odgovornost. Dislocirali su se od svoje ljudskosti. 

U Indijskoj kulturi postoji inicijacija u obrazovanje, koja se zove Brahmopadesha. Inicijacija je važna zato što se na obrazovanje gleda kao na davanje moći. Morate imati dobro koordinirane misli i emocije, ili ih znati dobro koordinirati, da ne biste  stečeno znanje/moć, pretvorili u štetu. 

Djecu se uči da su oni sami Brahman, Aham Brahmasmi, a to znači, kaže Sadhguru, da su odgovorni za sve. 

Izvor:

https://isha.sadhguru.org/uk/en/wisdom/article/vidyarambham-initiation-into-education

tri devetke

Da je živa, baka bi, na današnji dan, punila devedeset i devet godina i devet dana. Slavile bismo, sigurno. Ako smo slavile šestice, prije tridesetak i nešto sitnije. Taman kad prođu sva narodna i državna slavlja, da se tko ne uvrijedi. Ne biste vjerovali na šta sve ljudi paze...

Još starije od nas dvije, bi rekle: Ona je na istini, a ti si na laži. Zrcaljenje. Pokušaji. 

Six six six - the number of the beast. 

Ljepotica i zvijer, jedna i druga su u nama. Pa zašto ne proslaviti? Svoje i tuđe. S ljudima, ili sama. <3

mnogookost (12)

 

- O moj bože, svi mene gledaju! Zašto me gledaju!! Zašto baš mene!!! 

Čini se da nitko ne voli voli biti u centru pažnje. Ili ne voli samo ako se osjeća kao da ga se promatra, analizirajući i secirajući ne/dobronamjerno? 

Svatko sudi po onome što zna. 

Izgleda, moram opet pitati, KAKO vam je uopće ikad moglo pasti na pamet, da osobe koje ste proglasili invalidima, manje vrijednima, ili samo hendikepiranima na bilo koji način, žele biti - u centru društvene pozornosti?

nema signala

Televizori moga djetinjstva su bili velike plastične, ili čak drvene kutije u kojima su živjeli mali ljudi. Ako bi slika bila loša, ili ton slab, kućedomaćin bi se ustao i otvorenim dlanom udario po bočnoj plohi, i tako tukao dok se slika ne bi popravila. Nekada bi se figurice, koje su kućedomaćice držale za ukras, rušile, a nekad bi baš to rušenje figurica popravljalo sliku svijeta. 

Ako bi se koja od stvarnih figurica polomila, a slika sa ekrana ne bi bila bolja, uslijedila bi svađa, pravoživotna. 

U obranu i zaštitu spomenutih kućnih ljubimaca, izumljeni su televizori tanki, i oni koji se mogu objesiti na zid, a za eventualno popravljanje slike, zove se teleoperater, koji obično ne mlati nikoga. Osim po džepu. 

Tanka je razlika između 2D i 3D svijeta, a o 4, 5 ili 6G se zna samo to da nije dobro za okoliš. 

Okoliš?

Na stranu sada s tim: tko ima uši neka čuje, a tko ima oči neka vidi. 

Meni je čitava stvar pomogla da shvatim, što običnom svijetu signal znači, i koji oni napor ulažu da ne umlate ljude koji se ne ponašaju onako kako oni očekuju. 

Ima nas gluhih, ima nas slijepih, ima nas gluhoslijepih. Treba nam se zalijepit etiketa. I tu etiketu treba potpisati i upečatiti neki stvarni snagator, inače... 

- Laže! Glumi i pretvara se! Koristi! 

Ima nas glupih, ima nas blesavih, i ima nas bedastih. Kako bismo inače preživjeli u ovom televizijskome svijetu, bez ikakve garancije, a kamoli one koja bi bila obnovljiva i obnavljana i održavana u skladu s modom i vremenom.

zašto nikad nisam naučila brajicu

Jer to više nije potrebno. Jednako kao što danas malo tko zna za Morseovu abecedu, a kamoli da se zna koristiti njome. (Jednako kao što Pomorska večer na nacionalnim radio postajama više nema smisla, ali se održava.) Jednako kao što danas više nema smisla ići u školu da biste naučili tipkati sa svih deset prstiju, kad svi misle da je bitno - jer to govori puno o vama i vašoj osobnosti! - klizite li po touch screenu palcima ili kažiprstima. 

A nije da sam se rodila jučer. Sad kad o tome razmišljam, najdraža mi je utjeha da su moji roditelji bili vidoviti, umjesto lijeni, nezainteresirani ili prestrašeni. 

Mogu se sjetiti da je bila neka mašina u kući. I da je mama s vremena na vrijeme tražila od mene da "gledam" u svoje papire sa rupicama. 

Budući da ona nije bila uporna, ili iz tona njezina glasa, zaključila sam da to nije za mene. Ako nikome, osim meni, ne treba, ne treba ni meni. 

Teško je dijete naučiti nečemu nagovaranjem. Djeca uče opažanjem. svi tako uče. A nisam ja kriva, nitko nije kriv, što što ljudi uglavnom misle da je opažanje rezervirano i vezano samo uz fizičke oči. 

Tako da se sad mogu sjetiti da sam mogla čuti!, da je netko od odraslih tješio mamu ovakvim riječima: 

- Ona je kao prazna čaša, što god uliješ u nju, to će biti to. 

Možda u smislu: Ti ćeš biti odgovorna za to kakav će joj biti život. Ona svijet vidi tvojim očima. Pazi što joj govoriš. Pazi kako opisuješ stvari. 

Ona je izabrala uljepšavanje svega. Čak i onda kad nas je to obje stajalo života. 

Mogle smo zajedno rasti. Možda je ona, preko mene mogla, vidjeti da stvarnost nije tako strašna kako se njoj odrasloj činilo. A ja sam preko nje mogla učiti o društvenim smicalicama, pa smo do sada zajedno mogle porješavati puno više zagonetki. 

Moji prijatelji, koji su izabrali da previše ovise, da previše vjeruju, ili rodbini ili sustavu (ovo potonje je češće: nitko ne želi vezati svoj život uz fizički nemoćnu osobu a da ga se na neki način ne slavi, hvali i pošteno plati) nose u sebi istu takvu tugu. Još im se nije dogodilo da su osvijestili svoje super-moći, ali koriste se moćju da fantaziraju o njima. 

Iz razloga što sam rano shvatila da mi moja majka besprizorno laže, danas sam to što jesam. 

Jučer, prekjučer, ne znam sad točno, slavilo se i obilježavalo Brailleovo pismo: 

"Jupi!! Prilika za slijepe da pročitaju sami o svojim ljudskim pravima!" - u tom tonu. 

Englezi neka čitaju na engleskom, Rusi na ruskom, mornari i podmorničari na točkice i crtice, gluhi i nijemi na mote, koliko jadan moraš bit za ovo?! 

Jadan, ili lukav? Sva moć je u rukama, u jeziku, u glavi! onoga tko ih pozna sve!

je li u redu kronično bolesnoj osobi zaželjeti "puno zdravlja"?

Ovisi o prilici. I ovisi koliko se dobro poznajete, naravno. 

Obično se nitko neće naljutiti niti uvrijediti pri prigodnim čestitanjima, rođendana, imendana, božića, novih godina, petaka i svetaka. Pod dobrim željama se podrazumijeva, sreća u novcu, ljubavi i zdravlju. Baš kako ide po rasporedu dnevnog horoskopa. Ali nitko ne voli slušati beskonačna nabrajanja, ma koliko lijepo da ih vi sastavljali. 

Pogotovo ako se radi o čestitanjima u živo. 

Stisak ruke, poljubac u obraz, ako baš mora. I bez pandemije je većini ljudi i to suvišno, naporno, neugodno i "nepotrebno izmjenjivanje virusa i bacila". O tjelesnim tekućinama, radije nemojmo.

Ako mislite dobaciti "Samo Bože zdravlja!", i ta se može poprilično maštovito tumačiti. 

Ruku na srce, kad bi naše zdravlje ovisilo o tuđim željama, malo tko bi do sad ostao živ i na nogama. Sjetite se toga i kad vam kažu da je namjera bitna. 

Ako vam nedostaje vaše mašte, uvijek možete posegnuti za gotovom.

Ovu lijepu čestitku izradili su ljudi sa "posebnim potrebama". Po čemu biste to primijetili, da upravo niste pročitali kao činjenicu? Da, ljepša je i sa više detalja, od onih koje zovemo umjetničkima.