strašna kao vojska pod zastavama

"Skloni pogled svoj s mene, jer me zbunjuje..." 

Tako je govorio Zaručnik u Pjesmi nad pjesmama. 

Na koliko se različitih načina može protumačiti nečija prisutnost? 

Onda kad ništa ne govorite, ništa posebno ne činite, ništa ne pokazujete. Kad ništa ne tražite, ne zahtijevate, ne pokušavate iznuditi ni izmanipulirati. Jer vam ništa ne treba. 

Samo dvije stvari, sami možete očekivati od drugih, i samo te dvije stvari, drugima padaju na pamet kad ne znaju kako tumačiti.

1. ili mi nešto želi uzeti, 

2. ili mi nešto želi podvaliti (Pa idem onda ja to učiniti prije, i ispast pametan pred samim sobom).

Ma ništa, samo brojim u sebi, koliko me puta spasio moj čudan, zamrznuti pogled, koji nije s ovog svijeta. 

Pametan je uzmak, bolja polovica hrabrosti. Likovi, naime, a ovo govorim bez pretjerivanja ikakvoga, likovi imaju običaj mozgati o tome što su vidjeli, pa donositi zaključke da ti pamet stane. Onda samo moliš boga da nisu preglupi, preagresivni i da nemaju puno prijatelja koji će se boriti za njihovu stvar. 

zmija

Ako se zna da mesije, proroci i spasitelji dolaze spašavati ovce, zbog čega društvo pokušavamo urediti poput mravinjaka, ili pčelinjaka, umjesto poput - stada? 

Svako malo se dogodi da se nekome upali lampica pa kaže: "Mi smo ovce i vode nas na klanje!" pa uspaničeno upire prstom baš u onog lika koji mu pomaže da to shvati, kao u neprijatelja. 

Sasvim je izvjesno da nismo baš svi ovce koje se pretvaraju da vode uređene živote. Smislene i korisne, makar naizgled. Nekima je, sasvim izvjesno, svrha vikati. "To je vuk! To je vuk!", da bi mu se čopor, ili roj ili jato, smijalo u facu. 

Kad s ove udaljenosti gledam na put koji sam do sada prevalila, jasnije mi je da bi, da sam ostala u stadu, bila ista kučka kao i sve druge ovce. 

Jednostavno vas povede. Sad kad ste dobili glas, i naučili pedesetak riječi te osnovnu gramatiku, morate se koristiti time. Morate pokazati svima da ste bolja nego što ste bila, kada niste znala 'a', nego samo 'be'. 

A Bolja od koga? Od one koja neće reći ništa, niti kad je izazvana. 

- Zzzzzzmija je to učinila. Zzzzmija me nagovoritla. 

 Zvuči li poznato?

Tako to svi rade. 

Bila bi, sasvim sigurno, poovčena zmija. 

U ovom drugom dijelu, i ovako, to zaista i jesam.

prijatelji mojih roditelja

Moji roditelji nemaju prijatelje jer su sav svoj život posvetili meni. Ljudi s kojima su se povezali i s kojima su održavali kontakte, svi su bili vezani uza me. Liječnici, terapeuti, patronažne sestre, kao i svi oni koji su, iz bilo kojeg razloga našli za potrebno ponuditi pomoć. 

Da nisu imali mene, imali bi svoje živote. 

Da nisu imali mene, imali bi drugačije živote. 

Da nisu imali mene, imali bi prosječne živote, ni po čemu ne bi odskakali od uobičajenosti. Ljudi bi na njih gledali kao što gledaju na bilo koga, a vjerojatno je da ih ne bi gledali uopće, da bi ih pustili na miru da rastu i padaju kako to radi i sav normalan svijet. 

Od svega mi je bilo najteže prihvatiti - mislim da to još ni nisam prihvatila - da njima nikako ne odgovara da meni bude bolje i da ja budem sretna. 

Kad mi je loše, oni imaju "posla", "obaveza", razloga za pokazati brižnu rastresenu nemoć. Kad sam nesretna, oni imaju o čemu pričati, tražiti lijeka, biti zahvalni što uvijek imaju opravdanje, koje ja neimam. 

Sjećanja koja imam na događaje iz roditeljskog doma, povezujem sa osjećajem gladi. I fizičke boli. 

Drugo ništa ne znam. 

Kuća puna meni nepoznatih ljudi koji su dolazili žderati u moju čast i za moje zdravlje, a meni donosili plastične igračke, da me razvesele. Prodavali tablete da apetit, jer sam premršava. Slaba. 

Ne pamtim, jer vjerojatno nikada nisam ni znala, njihova imena. Ne sjećam se spomena po imenima. Rijetko kad su bili isti. Uvijek drugi, neki novi, bolji i stručniji.

Moderniji. 

Kao kada samci, koji to ne žele biti, nabave psa pa odu u park. 

Pas možda može napraviti štetu, možda može ugristi, onečistiti, može nekog prestrašiti. 

A što može dijete?

mjesečari

Brzo se premeće mjesec po nebu ovih dana: 

Neznano je, da li po nebu ili po kalendaru. 

Godine lete, a dani se vuku. Otvoriš oči i već padne mrak. 

Stigla je zima? 

Ljeti se čeka da prođu vrućine. Zimi se čeka da napokon zatopli. Na proljeće i jesen se gleda da ih se ne vidi; zbog peludnih alergija i groznica i svega čega! 

Kad je vedar dan, više voliš kišan, kad je kišan dan, želiš grmljavinski, kad zagrmi glumiš da se bojiš ili ne bojiš ovisno o društvu u kojem se zatekneš ili o trenutnom raspoloženju. Kad je duga, ne možeš se sjetiti, čega je ono znak, pa se uvjeravaš da mora biti dobar, pa nabrajaš samom sebi u bradu na čemu sve moraš biti zahvalan, jer je to sad IN, moderno je biti - spiritualan. 

Ljudi naše davne prošlosti su, promatrajući mjesec kako se kotrlja, došli do zaključka da je i Zemlja okrugla i da se kreće. I bez snimaka iz svemira, i bez očevida! 

I bili su u pravu. 

Zamisli!

21.7.2024. vidimo se ovdje 

Sretna Guru Purnima, svima koji slave i koji ne slave! 

zvuci i boje

 Mogla bih ga slušati stalno i uvijek :) 

Obi Wan <3

kako sam naučila yogasane (2)

Učenje u grupi i u živo ima svojih prednosti, koliko god i mana: 

Ne zato što se, u realnom vremenu možete usporediti sa suučenicima, to nikada nije mjerilo, u pravilu jedni druge usporavamo, takmičimo se umjesto da se potičemo, naštimavamo i prilagođavamo zadatke i pravila, više pazimo na to da mi sami izgledamo kul, ako već ne izgledamo prelijepo, pa smo zbog prevencije skloni proglasiti nekoga ili nešto "ružnim" ili smotanim, da bismo pokazali kako je netko drugi lijep ili vješt u svom poslu. 

!Gledaj u bilo koga, zbog bilo čega, samo ne u mene!

Što može biti razlog zbog kojeg se, osoba koja realno ne vidi prst pred okom, čini dosadnom, nezanimljivom, i uopće, teškom i čudljivom i čudnom i s kojom je teško pronać zajedničku temu i općenito o ičem razgovarat. 

- Ajmo prije vidit o čemu je, naučit pravila, porješavat probleme pa se onda šalat i se razgovarat! 

Kad progovorite, unezvjere se slijed čudna reda riječi u rečenicama i neobična vokabulara. 

Zbog takvih je, mislim, u dvorani potrebno imati pokazivača yogasana. Kao onaj maleni kvadratić sa čovječuljkom, u donjem desnom uglu TV emisija za ljude sa slušnim poteškoćama, koji znakovnim jezikom (svakoj zemlji svoj), čak i pored titlova, čita događaje, za svaki slučaj. 

Gledaj, pa viđeno oponašaj! 

Dogodilo se tako, da je jedna žena, prestrašena, jer yoga je opasna to možete čut na svakom koraku, najozbiljnije tražila da joj se pomogne jer joj se skupila pljuvačka u grlu, i ona ne zna šta će. 

Možete li zamisliti ton i boju glasa? 

- Bogati! Il pljuni il progucaj! 

- Ne! - viknuo je instruktor. 

Moram priznat da je i meni prvo palo na pamet da će se izbljuvati po svima. 

Nije mi to, naravno, bio prvi put u životu da sam se osvjedočila da obični ljudi nisu svjesni da oni sami gutaju pljuvačku, a kamoli da dišu. 

Znate one "dječje igre" koje nikad nismo prerasli, kad u nedostatku razgovornih tema, ili iz obijesti, ponavljate zadnju riječ ili rečenicu ili slog (ovisno o memoriji i o prilici), dok žrtvu ne dovedete do suza ili do ludila? 

Pa kad odustane od riječi, oponašate izraz lica i pomicanje grkljana dok "guta knedle". 

Ja mogu dugo šutjeti. Dugo mogu i držati dah. Ali nakon nekog vremena, ako ste još živ, morate udahnuti, pa morate izdahnuti. 

- Ajme! Ajme! Mala vam je mrtva! Ne diše, uopće. 

Shavasana.

odvajanje smeća (2)

Priča iz davnine, koja se ponavlja išla je ovako: 

Radim samo ono što je potrebno, onoliko koliko je potrebno i samo ako sam u tom poslu dovoljno dobar. 

Ako se zalaufam pa napravim višak, onda taj višak pokušam zamijenit, prodat nekom kome treba, proslijedit nekome tko zna nekoga kome treba, ostavit na cesti, poklonit. 

Ako ne znam, ne mogu, nisam stvoren za izradu upotrebnih predmeta, možda imam kakvu vještinu koja razveseljuje ili potiče, i koja se dade vrednovati. Ne postoji nitko tko nije ni za šta! 

Neki su stražari. Neki su čuvari. Neki su mjenjači. Neki izvikivači. Sve je to potrebno. Ali da nema ljudi koji su vješti u radu rukama, svijeta ne bi bilo. 

Slučajno, najbolji vještaci su obično bogalji. Ili se to tako slučajnome promatraču čini. Toliko su zaokupljeni svojim radom, da kao da nemaju oči ni uši ni za što ostalo. Ne dižući glave, ne stajući dok ne dovrše započeto, oni nemaju niti potrebe za odmorom i jelom!?

Možda se zato dogodilo se da su potonji (stražari/čuvari, bankari i PR) zasjeli na povišeno mjesto, da su se zalaufali, da ne znaju stat, pa ovi koji rade moraju radit sve više i brže, bez puno mislit. A sve iz dobre namjere, da se "očuvaju naša radna mjesta". 

To vam je ono kad se kaže da je put u pakao popločan dobrim namjerama.  

(= što je dobro meni, mora bit dobro svima)

Onda se pojavi, u "modernom" svijetu, neko mitsko biće s misijom da vrati svijet na nutlu točku, jer se sve toliko ispremiješalo da više nitko ne vidi gdje je početak, a gdje kraj niti koja se zaplela: 

...Sve je tako jednostavno da to i djeca mogu proizvest. 

- Ajme, iskorištavaju rad djece. Treba to zaustavit dok je još u povojima.

 

...Ali nemojte proizvoditi više nego što vam treba. 

- Lako je tebi moj brajko govorit, ne znaš ti šta je to neimaština. Ne daj bože nikome. Od viška glava ne boli! 

...Možda ne boli glava, ali zaboli li drob kad pojedete više nego što možete provarit?

- Boli moj brate još i više kad je prazan. 

...Nije to loše, ne može se punit, ako se prije ne isprazni. I glavi je bolje kad je prazna. 

- A tu smo! Tebi je bolje kad je nama glava prazna da je ti možeš punit kako tebi paše! A ne, ne, nećeš. 

krk!

odvajanje smeća

Namjerno sam bila neoprezna, kad sam usporedila "moderan" sustav gospodarenja otpadom s holokaustom: 

Rekla sam jasno i glasno, hoću reći napismeno, da se način na koji odvajamo smeće ne razlikuje puno od načina na koji odvajamo ljude što može značiti samo jedno, sami smo si krivi što nas drugi tretiraju kao proizvode za jednokratnu upotrebu. Jer niti mi sami druge, a pogotovo sebe, ne tretiramo drugačije. 

Nije bilo potrebno navoditi primjere, jer svatko za sebe zna kad se i od koga osjetio odbačenim. Iako ne i momenata kad je sam nekoga iskoristio pa odbacio, jer se takvi momenti obično pišu pod pobjede. 

Ali biti iskorišten, pa odbačen, to boli. 

Boli toliko da traži (krvnu) osvetu. 

Kad napravite korak dalje pa upitate, onako za igru, boje li se da bi se odvojeno smeće moglo osvetiti, prva reakcija bude praskanje u smijeh. A onda kad ih podsjetite da ogroman, užasan, pregolem problem koji "moderna" društva bore sa smećem koje se gomila, smrdi i uopće smeta, shvate na što se ciljalo. 

Zarazne bolesti uvijek su zadnje na pameti. Kad se dogode, okrivit ćemo kineze. Ili svemirce. Ili invalide, oni ne odvajaju, jadni ne mogu, šta će. Zato se njima treba izać u susret. Osigurat prolaz, napravit rampe. 

I treba to sve strogo, nalijepit markice, stavit kamere, neka se zna ko baca pravilno, a ko zabušava! 

I bez koga/čega se može. 

A znate gdje sve to smeće završi? U spalionicama. 

Smiješno je što većina gradova nema krematorije, jer se netko boji da bi mogao udahnuti nekoga. Sa spalionicama otpada je sličan problem, izlazi se na prosvjede, pišu duhoviti slogani, nosaju transparenti rukom napisani. Izrađuju se i daunloadaju aplikacije koje mjere precizno do treće, četvrte decimale, točno što se u današnje vrijeme diše. 

A ljudi koji se razumiju u ljude predviđaju, da će nas u skoroj budućnosti zahvatiti pandemijsko ludilo. 

Velim, to je već davno počelo. 

Već se traže po planeti čestice mikroplastike, i smišljaju taktike odbrane. Plastika je najveće zlo našeg vremena: ne ide zaludu u žuti kontejner. 

Mi niti nismo svjesni gdje je i na kojim sve mjestima ima, na koji način utječe na naše živote, kako napada naše organe unutrašnje, a ne samo dišne kanale, a najstrašnije je od svega što je ta toksična tvar koju (još!) ne možemo kontrolirati, nevidljiva. 

- Ja sam slijepa od rođenja, i, većina ljudi koju slučajno poznajem je toksična i van kontrole. 

(vidite li sličnost, s ovime što vam pišem, vidite li razliku?) 

Meni ne pada na pamet pokušavati pripitomiti druge ljude tako da bi ih mogla držati pod kontrolom. Šta će mi?

Ali vama će to pasti na pamet, jer svi sudimo samo prema onome što sami znamo. Mislim, ako netko želi držati pod kontrolom nevidljive čestice (možda) plastike... zašto ja ne bih htjela kontrolirati meni nevidljive (možda) ljude?

Nitko normalan neće dopustiti da ga neka druga (slijepa) osoba drži na kratkoj uzici. Je li tako? Samo će, preventivno i u najboljoj vjeri, iskoristiti svoju  sposobnost zaključivanja "slično prema sličnom", pa upotrijebiti svoju jedinu prednost: osjetilo fizičkog vida, da bi vam ograničio kretanje.

Eto, to nam se dogodilo.  

Potrebno je biti opreznijim u izričaju. I kad znaš tko sluša, nikada ne možeš znati da će čuti točno.