uzorci koji se skladno izmjenjuju

U oku koje je veće od nas, mi smo uzorci koji se izmjenjuju. Neki su vrlo lijepi i granaju se skladno i glatko, užitak ih je slušati. Gdje je pokret, tu je vibracija, gdje je vibracija ondje je zvuk. Iako je, u stvarnosti, obrnuto: sve je zvuk. 

Zvuk - vibracija - pokret - oblik - materija 

To je ono kad se kaže, da je ovaj materijalni svijet pojavnosti, zrcalna slika stvarnoga svijeta. 

Sve to jest, ali ne mora biti tako. Vrag je u detalju, a on ima običaj isprevrtati značenja. 

Kao što se sada može vidjeti za pahuljice snijega, kapljice vode, latice cvijeta, svaka je drugačija, ne postoje dvije iste, i sve su jako lijepe. Na svoj način, svaka. Ne znaš koja ti je draža. 

Ovisno o zvuku kojem su izložene, ili atmosferi, ambijentu u kojem se nalaze, i načinu na koji se odnosimo, ne nužno prema njima, ali dovoljno blizu da ih vaša namjera ili slučajna prisutnost zahvati, ovisno o tome, mijenjaju oblike, boje i brzinu pokreta. 

Kad joj kažeš "volim te", kao da procvjeta. Kad joj kažeš "ružna si i nepotrebna", zaista i poružni. 

Ali ovo će malo tko uzeti za ozbiljno, jer nitko u stvarnosti ne govori vodi ili snijegu ili drveću koliko ih vole. Uglavnom ih niti ne primjećujemo, a u boljem slučaju ih uzimamo zdravo za gotovo. Podrazumijevaju se. Podrazumijevamo da će biti na usluzi kad ih zatrebamo, odnosno, nemamo pojma što nam se događa ili što ne, zbog ili bez njih. 

Kad smo žedni, popijemo vode, ako nema vode naručimo sok, ne razmišljajući o vodi u njemu. A bez drveća i cvijeća, neko bismo vrijeme nosili na leđima bocu sa kisikom, s jednakim prezirom i mukom s kojom smo nosili torbe pune knjiga za vrijeme školovanja. 

Na jednaki način podrazumijevamo ljude. Postoje samo dok su u našoj blizini. I tad se uglavnom odlučujemo na to da ih mrzimo. 

- Glup. Tup. Neupotrebljiv. - i potrudimo se da taj to i čuje, tako da može točno znati koga treba salijetati da bi mu promijenio vrijednost. 

Teorija je svima jasna. I svatko je požurio da zauzme najbolje mjesto za sebe. I one koji će ga podržavati. Ne trebate im nužno biti familija, rod ili prijatelj. Dovoljno je da vidite u njegovoj borbi nekakav interes za sebe. Mjesto sa kojeg će vam biti najlakše zaskočiti na vodeće. 

Niti ne misleći da je vodeće mjesto ono koje je na dnu. Na najdonjijem dnu, sa kojeg se grana.  

... nastavit će se ... 

oči boje vena

Pop muzika se može uzeti kao dokaz za to, da je zvuk važniji od riječi, da je značajniji, da govori više, odnosno da, kako se običava reći za slike, pogotovo ako su pokretne, da "vrijedi više nego tisuću riječi". 

Odmah ću vam na primjeru i objasniti na što točno mislim: 

Tamo početkom milenija, ili koju godinu prije, u našim je krajevima bila popularna ljubavna pjesma posvećena jednoj Marini. Pjesma je bila toliko popularna da se sada bar svako druga oko-dvadesetogodišnjakinja zove - Marina. Vrlo lijepa, mirna melodija. Malo hrapav, taman toliko da ga nazovete toplim, muški glas. I uopće, ugođaj kao da šetate pored mistične rijeke. 

Svi smo složno pjevno ponavljali slogove, pogodivši sa sigurnošću makar samoglasnike. 

" AaaAaa Ja, ja ne mogu bez njeEee, bože-bože spaAasi je " 

" AaAaAAaAa ne mogu bez njeeee, bože-bože spasi Me " 

Slovo gore, dole, šta to ima veze?! Uzmi što ti se da i uživaj dok možeš! 

Ali uvijek se nađe onaj koji će reći da nije do uživanja, da umjetnost treba razumjeti, da život treba živjeti u svoj njegovoj dubini i širini, provjeriti sve opcije, istražiti sve mogućnosti, a umjetnost da je poticaj, pjesma da je - povod. 

Ili makar slično nešto tome. 

Intelektualci su govorili da "Je" na kraju refrena, ne bi imalo smisla, jer: 

- Zašto bi pjesnik molio boga da spasi nju, ako On ne može bez nje, i to toliko da glasno urla od boli. Logično da traži spas ili olakšanje za sebe. 

Romantici su rekli da itekako ima smisla i je i me, jer: 

- On odlazi, a ona je, zaboga mrtva bez njega, i on, koji ju toliko voli moli boga da je čuva umjesto njega, da spasi njenu dušu. Kao i njegovu vlastitu, jer zaista, on ne može bez nje, toliko da glasno urla od boli. 

Intelektualci bi, da nisu pristojno odgojeni, ustrajali upornije, jedno vrijeme tvrđe naglašavajući M na kraju refrena, ali budući da su romantici uglavnom bile cure i to vrlo nježne, došlo se do dogovora, jedanput Je, jedanput Me, nebitno koje je prvo na redu. Ionako pjesmu tvore vokali. Konsonanti su backup. Ne toliko važni. Objašnjenja i tumačenja vezana uz njih, ionako se s protekom vremena prilagođavaju. 

Ali o čemu zapravo ta lijepa pjesma pjeva? 

" Nitko nije znao sakrit' suze k'o Marina 

(kakve je oči imala?) 

Imala je oči boje vena, boje vena boje Dunava " 

Alternativno, boje neba, boje Jadrana. 

Plave ili zelene? Mutne ili sjajne? Širom otvorene i okrugle ili stisnute, poluzatvorene i uske? 

Mi koji imamo sreću vidjeti nebo svaki dan, znamo da nebo nikad nije tužno ni usamljeno. Čak ni kad je magla, čak ni kad je grmljavina, čak ni kad lije kiše iz visina iz dubina, nebo ne plače u grču i samoći. Kad jesenje pljušti, kad proljetno rosi, kad ljetno osvježava, kad zimski zasniježi, nikad, nikad nebo ne plače u grču. 

Mi koji živimo uz vodu, pa bio to izvor, jezero, more ili ocean, istu stvar, kao i  za nebo, stopostotno znamo. 

Sjećam se da sam, kad sam bila prisiljena misliti o tome, mislila, iako se nisam usuđivala reći to naglas, da je Marina bila slijepa, da je imala glaukome na oba dva oka, zelene mrene, jer da jedino to savršeno odgovara opisu spjevanoga: 

Vene su zelenkasto plave pulsirajuće linije pod tankom prozirnom kožom na tankim zapešćima nesretne djevojke. 

(Također su takve na nateklim nogama umorne žene koja bi/koja je postala samo za koju godinu naprijed.) 

Dunav, sa slika tadašnjeg vremena, jednako je tako mutan, gust i ušančen. Iako bez nagovještaja da ono što skriva ispod površine može biti nešto poput krvi, pulsirajućeg života, koji prijeti da se izlije. Nekontrolirano. Od boga. Izazvano. Od čovjeka. 

Što smo propustili? Što propuštamo? 

Nisam imala hrabrosti reći, ne zato što sam znala da nitko ne bi razumio, nego zato što sam znala da bi čitava stvar krenula u  pogrešnom smjeru. Otovrila bi samo nove rasprave tipa: 

- Da, on je tužan zbog toga što je ona bolesna i on joj ne može pomoći, pa ide u bijeli svijet da joj nađe lijeka, da ozdravi pa kad ozdravi da mogu biti zajedno sretni do kraja života. 

- Da, ona je tužna zbog toga što je bolesna i ne želi da on to zna, zato ona skriva suze od njega, ali on svejedno zna, pa odlazi u bijeli svijet .... 

- Kakav je to muškarac koji napušta ženu koju voli samo zato što je ona bolesna?!? 

- Kakva je to žena koja skriva suze da muškarac ne bi doznao da je ona bolesna?!? 

I zaključili bi, kao i tisuću puta do tad i hiljadu puta do sad, da je sama kriva, da svatko dobije ono što zaslužuje i da se ženama, iako su prijetvorne i podle, uvijek na kraju - oprosti. 

čemu služe ruke (5)

 Dragi Djede Mraz, 

ove godine pišem tebi, radije nego malom Isusu, jer je teta Nata rekla da maleni Isus ne nosi poklone, nego da se trebamo mi pokloniti njemu, da ne nosi darove, nego da je on dar. 

Možda je to istina, a možda se radi o nekoj igri riječi, jer zapravo nitko ne želi dobiti tuđe dijete na dar: Pogotovo ne oni, koje se tretira kao da su i sami djeca, ili koji zbog bilo kog razloga i na bilo koji način, žele ostati vječno dijete. 

U vezi s time i baš zbog toga, se nadam da nećeš tjerati vilenjake da prave igračke kojima namjeravaš usrećiti nekog. Svi se dobro sjećamo i znamo, - ta nije li Božić nekom svaki dan! - kolikog je vijeka takva sreća. A polako doznajemo i da su stvarni vilenjaci zapravo djeca iz zemalja trećeg svijeta, ona kojima je dopušteno sjediti uz bok sa stvarnim odraslima, dokazivati se radom i dobiti nagradu za nj. Dočim je nama dopušteno samo (za)željeti. A onda se i tu želju, prilagodi situacijama i potrebama i mogućnostima naše vječne djece.

Zato, makar tebi, ove godine neću listati želje, radije ću ti pisati o onome što ne bih željela da se ponovi i da bude: 

Ne bih željela da mi netko, itko, bilo tko, stavlja u glavu misli koje nisu moje. 

Ne želim da mi otimaju riječi iz ustiju. 

Ne želim da mi govore što sam htjela reći ili što u stvari mislim. 

Ne želim da mi broje zalogaje. 

Ne želim da se proglasi duhovitošću pokušaj da se nekome za stolom otme hrana. A pogotovo ne bih htjela da se svi glasno smiju kad taj pokušaj uspije. 

Siromašni i napušteni nisu oni koji se skupljaju okolo kazana s bakalarom, grahom, fritulama ili vinom na gradskim trgovima. Isti oni, uvijek gladni, a punih usta, crijeva i džepova. Kojima je uvijek malo svega, da moraju uzeti i ono malo nečega što stane u dječju ruku. 

Koja nije na poklon, nego za poklon. Koja ne nosi dar, nego je na dar. Možda je to ta igra na maloga boga? 

Voljela bih da mogu pojesti svoj krumpir na miru, bez rasprava o tome je li pravilno krUmpir ili krOmpir, je l mi draži restani ili pire, ili hoće li mi naškoditi ako ostane i za sutra. 

Voljela bih da mama ne plače u samoći, i da uopće nitko ne glumi veselje, oduševljenje i zajedništvo onih pet minuta kad znaju da ih se snima. Tako da se do dogodine uzmognu korigirati, u čemu sada griješe. 

I uopće, otkad mi je ta gomila stranaca odjedanput postala obitelj? Nismo li ubili stari narodni običaj "od kuće do kuće u koga je bolja sarma" ono kad smo se složili da je sve to izmišljotina klera, i vratili starog dobrog Tebe? 

Da proslijediš vrući krumpir gdje god, kako god i kome god znaš, da će ovo pismo moći pročitati s novim razumijevanjem. 

sanjač xxix

Znati nešto što drugi ne znaju, čini vas moćnima. 

Nevažno je, potpuno, što ništa od svega možda nema smisla. Smisao je najlakše izmisliti. 

Postoje na svijetu mjesta koja jedino mašta drži na okupu. Da bi mogla biti dovoljno čvrsta da bi se na njima moglo baš nogama stajati, potrebno je puno bića s istim uvjerenjem. Jedan jedini tračak sumnje, i sve propada u crnu rupu.

Ljudskoj vrsti nikako ne odgovara da nas ima više nego što ovaj krhak san može da ponese. 

Miševi, mačke, skakavci, ptice i ribe imaju čišće i sretnije misli, bez namjere da prevare. 

Okrugle krošnje ljekovitih stabala koje drhture poput djevojčica. Srebrne ljuske i pernate iglice koje šušte poput vodopada. Pjenasti oblaci i magleni vrhovi planine koje zvone svaki svoja obećanja.  

Sanjaju ljepše od ikog od nas. 

Mi im samo možemo davati ljudska imena, nadajuć se da nitko neće zamjeriti zbog oskudnosti znanja i jezika. Kao i očitu suvišnost na ovome mjestu. 

Ljudi starine su, iz poštovanja, nosili njihova imena: imena rijeka, imena izvora, drveća i cvijeća... 

Ili su priče o preobrazbama, metamorfozama i transformacijama proganjanih nimfi, vila i ljudskih djevojaka, u stabla, izvore ili u oblake, u zlatnu kišu, skliska morska stvorenja ili pernata i svilena krilata čudesa, obrisi kruga koji se zatvara nama pred očima? 

  

Ima još i sada neka Ljiljana, Ljubica, Jasmina, Margarita i lijepa Kata. 

Jelka i Borka i Lovorka i Rašeljka i Drinka, već su puno rijeđe. Biljana, Višnja i Ruška i Ruža i Ružica, Ivančica. Jagoda i Marica i Matovilka. 

Što to ima s nama?

život je sam

Ima jedan video u kojem Mohanji govori o tome kako je uvijek želio biti sam. Mislim da je to bilo u kontekstu planova za budućnost koja se ne može predvidjeti, ili o željama koje su, obično, drugačije od moguće stvarnosti: jer je očito da mu se ni plan ni želja za samoćom nisu ostvarili na način na koji je sebi zamislio. Stalno je, naime, okružen ljudima, i svi imaju neka očekivanja od bivanja s njime. 

Kad ga ponovo pronađem, zalijepit ću link.  

Ispričao je, kako je zbog toga što je to rekao u školi, kao odgovor na pitanje "Što želiš biti kad odrasteš?", bio raspoređen u odjel za specijalnu djecu. Onu s posebnim potrebama. 

Mirnu i pristojnu djecu, koja samo žele da ih se pusti na miru i s mirom, oduvijek se promatralo kao problem. Tako se čini. 

Sa divljima i agresivnima se zna kako: Nježno. Neka vide da može i drugačije. A sa onima koji su već od sebe nježni.. Ne znamo. 

Čini li se i vama da ovo sve nema previše smisla? 

Na pamet mi je pala jedna epizoda iz perioda mojeg obrazovanja (moram se češće podsjetiti da moram biti zahvalna zbog 'zdravstvenog' stanja koje mi je omogućilo puno puno prostora za samoću): 

"Život je san" - to je bio naslov pjesme, koju sam izgleda samo ja imala za naučiti. Ne pamtim ime autora, niti je li bila obvezna lektira ili nešto što mi je netko podvalio, ali radilo se o dječaku-kraljeviću o kojem je proročanstvo glasilo da će kad odraste biti okrutan tiranin, te da bi bilo za svih bolje, kada nikada ne bi vidio svjetlo dana. Budući da je bio jedinu nasljednik, nisu ga dali smaknuti, što bi bilo jednostavnije, nego su ga zatvorili u toranj u koji nitko nikada nije dolazio. Hranu bi mu gurnuli kroz mala vratašca, i to je bio sav kontakt sa vanjskim svijetom. 

A onda, kad je došao do punoljetnosti, odlučili su provjeriti, kakva mu je ćud, hoće li se proročanstvo pokazati točnim. 

Stavili su mu nekakav omamljivač u hranu, te ga, bez upozorenja, prebacili iz tamnice u kraljevski dvor, odjenuli u baršun i svilu, i stali oblijetati oko njega kao da je oduvijek sve bilo tako. 

Zbunjen i nepripremljen na ljudsko društvo, a kamoli na što drugo, kraljević je zaista pokazao da mu ćud nije posve ljudska, te su ga vratili, na isti neprimjetan način, u njegov ćumez. 

Tada je ispjevao ovakvu pjesmu: 

~~~

čudan svijet i čudan dan gdje život je jedan san 

a iskustvo moje sudi: čovjek sanja ono što je, sanja dok se ne probudi. 

I ja sanjam da sam tu, sputan u tom kutu bijednom, a snio sam da sam jednom uživao sreću svu. 

Što je život? Mahnitanje.

Što je život? Puste sanje.

Prazna sjena što nas lovi. 

O malen je dar nam dan, 

jer sav život - to je san, 

a san su i sami snovi.

~~~

Sretan imendan, luce! 

urokljive oči

Slike koje vam svaka tražilica izbaci na prvo mjesto, ako istražujete što se misli pod pojmom urokljiva oka - a većina će prije pogledati sliku pa donositi svoje zaključke negoli pročitati tekst, iako bi to bila varijanta koja uzima manje vremena i truda - slike su, za ovdašnje i ovovremene pojmove neobično odjevenih žena ili djece obaju spolova, uočljivo nesimetričnih lica.

Ovdje se pod nesimetrijom podrazumijevaju prije svega oči. Ili su jako razroke, ili su zjenice različitih boja, ili je jedno oko puno veće ili manje od drugoga, a najčešće je lijevo oko ukočeno centrirano u svojoj duplji, dok je desna zjenica poletjela duboko pod otvoreni gornji kapak. 

Radi se o crno bijelim fotografijama koje su donosili putnici iz egzotičnih krajeva, krajeva u koje ne biste sami putovali niti biste za njih znali, da vam donosioci nisu o njima pripovijedali, uz obavezne (lovačke) priče o opasnosti bivanja daleko od onoga što zovemo domom. 

- Što god da ti se desilo između tvoja četiri zida, mačji je kašalj prema onome što bi te uvrebalo izvan njih. 

Ubrzo su osjetljive i plahe duše počele prepoznavati slične oči na licima ljudi koji su im do tad bivali samo susjedima, ili rodbinom ili slučajnim prolaznicima, i jedna je stvar neizbježno vodila drugoj. 

Odjedanput vas svi slijepi ljudi gledaju "urokljivo", sa zlim namjerama i svi imaju tajne supermoći koje već možda i koriste kontra vas, samo ste vi bili naivno janje spremno za klanje. Ali srećom, više to niste. Sad znadete u kojem grmu leži zec i tko treba platiti za sve nevolje koje vas najedanput sustižu sve brže i bliže. 

U stvarnom životu to izgleda ovako: 

Kad pronađem na ulaznim vratima ili ispod otirača da mi je netko stavio grop dlaka s crnim koncem sve ulijepljeno pljuvačkom, jasno mi je da taj "crni urok", iako možda jest namijenjen meni, zapravo neće moći kontra mene. Ako vrijedi ona "Return to sender!" fraza, ja nisam nikome poslala ništa, oni jesu. 

Ili kad u poštanskom sandučiću pronađem zahrđale čavle ili čudne poruke snimljene na CD-u ili upotrebljene kondome ili letke koji reklamiraju ustanove za psihičke bolesnike, moram samo biti pažljiva da dobro operem prostor i ruke, radi opasnosti od zaraze, a mistični se dio pobrine sam za sebe. 

Tuđe mišljenje može biti moćna zaštita pogotovo onda kada nemate nikakvu drugu. Daleko od toga da ovakvo što treba poticati, baš suprotno! Ali ako živite među praznovjernima, zapravo nemate baš nekog izbora. 

Prihvatiti, prigrliti, nema drugog načina. 

Red Right Hand: divine vengeance 

čemu služe ruke (4)

Khamsa, otvoreni dlan desne ruke, Fatimina ruka ili Fatimino oko, talisman za zaštitu od zla, posebno od urokljiva oka ili pogleda, koji povezujemo s mističnim religijama davne prošlosti, i koji danas, makar mi zapadno orijentirani (ako ovakva fraza uopće ima smisla), sa strahom i čuđenjem prepoznajemo na nakitu ili suvenirima koje nose ovi sa istoka, bila je prva asocijacija na pitanje zadano u naslovu. 

Zato što se obično prikazuje s otvorenim okom u sredini tog otvorenog dlana, najočitiji je primjer povezanosti oka i ruke. Ili prevedeno na jezik osjetila, između vida i dodira: Dodirom se vidi. Ne, može se vidjeti, nego se zaista - vidi. 

Da isto vrijedi i obratno, to mi kao slijepoj osobi, ne mora nitko objašnjavati. Dakle, pogledom ili očima ako vam je tako draže, se dira. Ne, može se dotaknuti, nego se zaista - dodiruje. 

Jednako kao što rukom možete nekome nanijeti zlo, ili mu donijeti pomoć, pokazati mu put, ili donijeti olakšanje, zaštitu ili usmjeriti bilo kamo, tako možete i pogledom, bez da izustite i jednu jedinu riječ, nekoga probosti ili zavesti ili jednostavno pustiti na miru. 

Jedno i drugo, naravno, ovise, možda i više, o načinu na koji ih tumačimo, nego o namjeri s kojom ih koristimo. Kada ih koristimo kao sredstvo komunikacije. 

U svakom su drugom slučaju, jednostavno, sredstva, alat za preživljavanje. U smislu da ćete rukom ubrati jabuku sa stabla ili uzeti kolačić iz zdjele, ako vam drago, dok okom možete samo opaziti gdje se nalazi. Ili u trenutcima dokolice, rukom ćete napisati pjesmu ili mijenjati kanale na tv-u, ako vam drago, dok okom možete samo pratiti točke i linije kako se izmjenjuju. Ili u trenutcima fizičkoga rada, rukom ćete oprati osjetljivi veš ili iskopati rupu neprijatelju, ako vam se hoće, dok oči možete pri tom činu i zatvoriti da vas ne izdaju.   

Pretpostavljam da zato i jesu izumljeni izrazi da se oči mažu, i da su oči samo za plakanje, dočim je ruka uvijek ruka. Bez obzira jeste li ju ukrasili kanom, tetovažom, umjetnim noktima ili izgriženima, dodir i silina pritiska, rijetko kada lažu. A mogu li prevariti? To je, mislim, stvar mozga. Namjere i tumačenja. 

Tako je Fatimina ruka postala simbol zaštite, posebno onih najranjivijih; žena koje su trudne ili pokušavaju zatrudnjeti, i djece, te onih koji nemaju drugog zaštitnika osim boga. 

Štiti li zaista, otvoreni dlan koji ćete pokazati onome tko je jači, fizički jači, od vas, ili ga pokazujete samo zato da ga sjetite na to, da ste vi goloruka i da se nećete boriti s njime, čak ni ako vas prilike prisiljavaju na to, a da je on, u usporedbi s vama, naoružan, makar samo mišićima i mnoštvom koje je skupio iza sebe, i da računate na samilost, ako ne na poštovanje i zdrav razum. Jer božanskom se oku ne može uteći. 

Onome svevidećem oku, koje svatko od nas posjeduje, čak i oni koji ga nisu svjesni; neki to zovu Savjest - ono nešto što nam svima bliješti iznutra. 

Neki put da oslijepi ili zaslijepi, a neki drugi da osvijetli i pokaže put.