zadnja runda

Pitanje: Namaskaram Sadhguru. Jednom si rekao da, ako netko može istinski biti s tobom na samo jedan trenutak, da mu je ovo zadnji život na zemlji. Sad, znatiželjan sam, molim te odgovori, jesam li dobio taj trenutak sada ili na nekom od prijašnjih programa? 

(Pitanje je postavljeno na EOE Delhi - Ecstasy of Enlightenment) 

Kad pogledate sve molitve ovoga svijeta, najmanje 99% njih su varijacije na "Dragi Bože daj mi ovo, daj mi ono, spasi me, zaštiti me". Nije to spiritualni proces, nego pokušaj da se iznudi preživljavanje. Preživljavanje ne može biti iznuđeno. Ako se naučiš koristiti sa svoja četiri uda i par moždanih stanica, onda možeš bez problema preživjeti na ovome svijetu. Ako crv zemaljski to može sa svojim sićušnim mozgom, ljudska bića bi trebala biti sposobna preživjeti, čak ako koriste samo mali djelić svoja puno većeg mozga. Dakle, preživljavanje nije problem. 

Oduvijek su vam govorili, "Bog spašava", "Sve u Božje ruke", ali, zašto ste onda izgubljeni? Kako to da ste izgubljeni? 

Trik je u tome da svi postanemo mušterije, potrošači, klijenti. U smrti, svatko je potrošač. U životu, svatko može biti što god on sam hoće. Ali eto, oni nastoje pretvoriti život u smrt tako što te natjeraju da se osjećaš krivim zbog svojeg postojanja, u strahu zbog apsolutno svega. 

Sve što napraviš, u startu je pogrešno - čak si i rođen naopačke. Zato te i treba spašavati. Ovo je jako pametna poslovna strategija kojoj nitko ne može pobjeći. Kad si od samog rođenja označen, etiketiran kao (po)grešan, neizbježno je da postaneš - mušterija. Tako je ono što je trebalo biti produhovljena znanost, postalo komedija, cirkus. 

Pitaju me ljudi, "Sadhguru, koja je razlika između Boga i Gurua?" 

Ja odgovaram, "Bog spašava - Guru ruši."

Morate urediti svoje vlastite živote da budu toliko duboki i obilni i ispunjeni da, ako bi se rasprsnuli u ovome trenutku, da vam bude svejedno. Pazite, ovdje govorim o rastvaranju, ne u umiranju. Mukti, sloboda, nije za frustrirane ljude. Mukti je za one koji su ispunjeni do kraja, ne za one koji izbjegavaju biti ispunjeni. 

Rekao sam, "Ako si prisutan, makar samo na časak...", jer čitav svoj život možeš proživjeti samo u ovom jednom sadašnjem trenu. 

Ovaj tren je čitava vječnost. Ako možeš biti u ovom sada trenu, tad možeš u svakom. Nema promjene. Dakle samo budi; tako jednostavno. 

Ali čak i sad dok me kao slušaš, bez prestanka procjenjuješ što je u redu, a što nije u redu. Tako logičan um radi. Kad bih izvalio nešto nelogično, mučio bi se dok sve ne ulogiči, ili bi zaključio da sam poludio. U biti, pokušavaš čitav kozmos strpati u svoju malenu logičku kutijicu. Ne ide to tako. 

Jednostavno biti znači, ne misliti, ne procjenjivati, ne tumačiti ne suditi, ne dijeliti na točno i pogrešno. Kad si jednostavno ovdje, tada nema više borbe. Pitaš me "Je li se to dogodilo danas?" Moglo bi se dogoditi, kad bi bio voljan. Bit voljan znači nemati svoje volje. Ako sjediš ovdje bez predrasuda, tad je to taj trenutak. 

To je tako jednostavno da stane u taj jedan tren, ali ti me tjeraš da radimo na tome čitav životni vijek. Eto zašto 21 stoljeće nije dobro vrijeme za Gurue. Ovo mi je zadnja runda. 22. stoljeće bi moglo bit još gore. 

Izvor:

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/4/how-to-actually-be-with-sadhguru.html 

🙏💜

autizam nije bolest

Svjetski dan autizma, točnije svjesnosti o autizmu, službeno se obilježava početkom travnja, i onda, ovisno o prilikama, interesu, potrebama, produžava na čitavi mjesec, s nadom da do sljedećeg travnja neće biti potrebe isticati posebno taj dan i tu priliku i to i takvo postojanje i pripadnost navodno manjinskoj i ranjivoj skupini. 

U mom kraju, i ta me vijest jako uznemirava, svake godine, niču nove udruge potpore osobama s autizmom i njihovim obiteljima, k'o gljive poslije kiše. Svake godine nikne nova, izvornija i pravija, sa svojim statutom, manifestom i prigodnim programima od jednog dana, ali čije pripreme traju mjesecima prije, a posljedice se osjećaju od rečenoga dana pa do unedogled. 

Zna se točno tko će gdje i za koga pjevati, tko će napravit krafne, tko će aranžirat vijence, zapalit vatromet. Obiteljski je to biznis. I sad, te obitelji preko prijatelja, poznatih i nepoznatih, mole!, ne traže, ne zahtijevaju, nego smjerno mole da se uključe institucije i državne i javne službe. 

- Ima toliko ljudi, ne samo mi, koji se sami muče da provedu tu djecu kroz život, mukotrpno se odriču da bi njima omogućili, ... mi mislimo da je vrijeme da se država kao takva uključi, da se omogući zajednici da i tim jadnim ljudima pronađe mjesto u društvu. 

Svi smo mi autisti. 

Osim onih koje smo takvima službeno medicinski i pravno nazvali. 

Koja se to obitelj ne muči (ajd'!) sama da podigne svoje potomstvo na zdrave i stabilne noge? 

Možda jedino ona kojoj je stalo, ali baš jako stalo do toga da - propadne. Da joj se izbriše ime i sjećanje, da je nema više. 

Paleta i spektar, su riječi koje se najčešće, u stvari, jedino & uvijek, vezuju uz dijagnozu autizma: osobe iz palete..., djeca iz spektra... Dakle, svjesni su, donekle, da se radi o nečemu što se ne može kategorizirati, ushemiti, ukalupiti, svesti pod isti, zajednički nazivnik, ali ne i da se radi o nečemu što oni sami ne mogu shvatiti jer su oni ti koji su nedostatni. 

Kao, mi smo svi isti, a oni svi različiti, svaki na svoj način. Pa, ako smo mi isti, to znači da smo mi u redu, u pravu i ispravni, a ovi različiti samo kvare prosjek. 

I tih različitih, svake godine sve više i više! Dokle? Dokud? I kamo to vodi??  

Ni govora o tome da "kvarenje prosjeka", ne mora nužno značiti da je ovaj koji "kvari", ispodprosječan. 

Ne zna se, naravno, niti da li je iznadprosječan, ali mi ne znamo niti što je gore, a što dolje, što je dobro a što loše, iako se u globalu možemo složiti da neke stvari, i to njih sve više sa svakim novim danom, NISU DOBRE. Ergo, svaka promjena, svaka drugačijost, se može shvatiti kao prilika za novi početak, ili makar pauzu dok ne skopčamo što i kako dalje. 

Koliko dugu pauzu može svatko sebi priuštiti, ovisi o njegovoj vlastitoj samodostatnosti, strpljenju i okruženju. Velika većina nas običnih, može sebi priuštiti jako puno tihe kontemplacije, svejedno biramo zabadanje u tuđe živote i glasna podrugljiva mjerenja "čiji je veći". 

Pa oni, djeca, osobe, tuđinci s dijagnosticiranim autizmom, miruju umjesto nas. 

Imali bi nam dosta toga za reći, i imali bismo dosta toga za naučiti. Kad bi samo znali par minuta pored mirne osobe ostati mirno. 

Ne radi se o tome da oni ne bi znali govoriti jezicima koje bi mi mogli razumjeti, nego o tome što smo unaprijed odlučili da ih ne razumijemo. 

Umjetnici, pjesnici, sveci, vidari i iscjelitelji, vidioci, odvajkada, bili su baš iz ovog našeg "spektra". 

Sv. Toma Akvinac, Franjo, meni najdraži primjer, i kršćanske svetice koje su radije birale smrt nego tjelesnu "ljubav" za koju su, tako se i danas smatra, žene stvorene od boga. Što su to drugo, nego primjeri onih koji strše, koji kvare, koji ne pripadaju, svojim mirom i pomirenošću s bilo čime da im društvo napravi. Oni se ne bune, ne bore, ne plaču, ne skupljaju sljedbenike. Ne traže zaštitu od istoga vraga koji ih napada, izopćuje, izvrgava pogibeljima, ruglima i na kraju mučilištu. I sramnoj, nasilnoj , javnoj osudi. smrti.

Pjesme se pjevaju poslije. 

Njihova se imena pamte. Zbog njihove žrtve društvo, kakvo takvo & kako tako, ide naprijed. 

A što mi sad radimo? 

Ne, nećemo ih mučiti tako očito i javno pred svima: 

Ovako priča ide: 

Netko vam nanosi bol. Date mu do znanja da vas njegov čin (riječ, djelo) boli. Mislite da nije svjestan i da će, ako mu pomognete da to osvijesti, stati. On ne prestaje. Znači, radi to svjesno. Upozorite ga neka molim prestane. Ne prestaje, naravno, ali sad vidi koliko vam to smeta pa se pojačava, naglas vam se ruga, oponaša plakanje, unosi se u lice: greška je u vama, on se samo igra. E pa, ako je greška, ajmo je popravit. On je u pravu, a vi ste - kriv. 

Kad zaigrate istu igru, oponašanje plakanja postane stvarni plač, ruganje je njegova jedina obrana, a u lice ste se vi unosili njemu. Zamjena uloga. Sad je on žrtva. Skuplja saveznike. 

Niste se ni snašli, a svi znaju da vi nemate pojma šta govorite, da buncate bezveze, umišljate, fantazirate i živite u oblacima jer vama "more bit'", a on se jadan pati i žrtvuje, uostalom: 

- Vidi joj se na očima da nije sva svoja. 

U očima vam je nevjerica. I nemoć. Priznanje poraza. Ali oni će je bez ikakvog problema i grižnje savjesti protumačiti kao - slaboumnost. 

Da, oni znaju i oni to rade namjerno. 

Bojim se još tisuću puta više našega potomstva. Oni sami makar znaju što su napravili i što još uvijek rade. U njima je crv istine, savjesti, koji se još može pretvoriti u nešto ljepše ili zgnječiti dok je navrijeme, ali što ćemo sa svima ovima koji grade i gradit će na njihovoj laži kao na istini?

romantično nešto

Da si kojim slučajem, ikada bio sam, znao bi da za sreću nije potrebno "dvoje".

Dugi koraci koje zovemo šetnjama, počinju iza čela, odzvanjaju onim ritmovima kako naša priroda to diktira. 

Ako ima sreće, ili znanja, pa se usklade ti ritmovi s onima na koje ćemo nailaziti izišavši iz vlastite glave, pa tek onda mjesta stanovanja, hod nam bude lak. Jer ne hodamo sami. Nošeni smo. Sve nas podržava. I mi smo dio svega: ma dogodilo se da nam je dana uloga potpornog stupa ili parazita. 

Nebo je nebesko, more je morsko, zrak je srebrenast, krv je plemenita. A sve skupa Plavo! 

Prvi put kad mi je netko pokušao prodati vazduh, sunce i more kao samog sebe, mislila sam da se šali. Mislila sam, svi znaju za onu izreku o roga za svijeću, o muda za bubrege. Mislila sam da je extra smiješno, jer.. što će slijepoj ženi svijeća.. a mudrost je ionako modra.. 

Ali ne. Toliko se puta ponovila laž o divoti koja nije divota i o divoti koja ništa ne vrijedi ako je nemaš s kime podijelit. da su vas ljudi spremni proglasiti glupom, ludom, opasnom ili bešćutnom, ako se i nasmijete na nju. 

Kako "nemaš s kime", pitaću ja vas, kad je cijeli svemir prisutan, kad vas samo nebo drži, kad vam čitav svijet, vidljivi i nevidljivi, dopušta da vam bude hranom, i da se nahrani vama..?

Ne vama koji ste svodivi na bumbreg. Vama koji dišete. 

još uvijek 

da

bolje je znati da ne znaš, nego ne znati da znaš

Kad god se odlučim vidjeti što sve na ovom svijetu mogu učiniti sama, bez asistencija i bez asistenata, iznenade me komentari, na koje sam već odavno trebala oguglati, ali nisam, komentari tipa: 

- Jadna, pa zar nema nikoga 'ko bi joj to.. 

Nije to iznenađenost koja mene vrijeđa, baš suprotno: uvreda je, ako to uopće jeste, uperena prema ovima koji po svemu sudeći misle da se obične svakodnevne stvari ne mogu raditi nikako drugačije nego uz nečiji nadzor, savjet, pripomoć. 

Sad zamislite, ako možete, ovakav tijek radnje: 

- Vidi ove di će ona. Ajde više prođi. Ajde. Izvoooli! 

Lik je u autu, vi ste na pješačkom. Semafor radi i on ima prednost. 

- Sad ja moram znat di će ona. Ajde više. Gospođo. 

- Ne morate vi znat di ću ja. Dosta je da znate čitat semafore. 

Sve i da izjavite ovo dovoljno glasno da vas se čuje, samo će rijetki razumjeti. Znati ZA nešto, je različito od ZAISTA znati. 

Činjenica da sad znate da je pred vama slijepa osoba, toj slijepoj osobi ne mijenja ništa, ona i dalje ostaje - slijepa. Ali svakako bi mogla promijeniti nešto što do tad niste znali o sebi. Mogli biste, na primjer, promisliti o tome kako inače tretirate druge ljude. Što je to što zaista znate o ikome. Kome ili čemu ste prilagodili svoj život i svoje ponašanje. I uopće, zbog čega, sad kad znate da je netko "osoba s certifikatom", odjednom drhtite u tihoj panici i ne znate što se od koga očekuje. 

pa to je elementarno!

Gurudev u ovom videu govori o povezanosti čakri, elemenata i osjetila, na jednostavan i razumljiv način. Oči su, kaže, povezane s trećom čakrom, želucem, vatrom: vatra služi da skuha (varenje), grije i osvijetli. Svi vi koji nosite naočale, imate problem s pogrešnim načinom prehrane, ali sve se može popraviti, samo ako ste svjesni gdje leži problem. 

"ako promatrate dijete od 3 mjeseca do 3 godine života, ono zna sve jogijske poze. imate malenog prosvijetljenog jogija u kući!" 

🤗💓💞💞💕

https://m.youtube.com/watch?v=LB9bmkezrYM 

Iz osobnog iskustva mogu reći da su mi ajurveda i joga spasile život doslovno, na svim razinama. Iz djetinjstva pamtim samo razdoblje strašne gladi. Sada je strašno samo to što se čini da mi oni čija je obaveza bila brinuti o tome da pojedem nešto, nisu donosili ništa, ili su donosili ono što bih nagonski odbijala jesti. Tek kad sam odrasla dovoljno da se mogu sama hraniti, koliko toliko zdravo i redovito, ispostavilo se da nisam ja ta koja vidi "loše ili malo", nego da je slučaj bio baš suprotan, ali pozicija fizički (i društveno) slabije učinkovito oduzima i svaku drugu moć. Sad kad to znate, ne dopustite da se to dogodi i vašem djetetu. 

moj strah si ti

Koliko se nesporazuma i fatalnih pogrešaka izdešavalo samo zato što netko nije razumio problem prije nego što je počeo određivati pravila koja bi ga riješila, jer je jednom nekome to uspjelo baš na takav način. 

Ima li vam ovo smisla? 

Ne govorim da su pravila nepotrebna, i da ih ne vrijedi stvarati ili određivati. 

Postoje neki koraci koje valja ponavljati, radi ubrzavanja procesa. Ali nikako ne prije negoli sami provjerite i uvjerite se da će baš ta formula funkcionirati dobro za tu određenu stvar. 

Inače se radi o slijepoj vjeri. 

Prvo test pitanje koje postavim samoj sebi jest: 

- Jesam li toliko gladna? 

Obično nisam. 

Međutim, taj odgovor obično razljuti sljedbenike. A činjenica je da živimo u materijalmom svijetu, u kojem se moraju slijediti neka pravila ponašanja. 

Kako sam sama, gdje god da došla, uvijek u manjini - ne znam, ima li vam ovo smisla, ali ako ne vidite ljude oko vas, mala je šansa da ćete se s nekime uspjeti dogovoriti oko zajedničkih interesa - to se očekuje da slijepo slijedim. 

Što, zapravo, i činim. 

Postoje dva puta. Neki put se sijeku, neki puta ne. 

Neki put vas prisile da slijedite, a ponekad vas puste da idete s mirom kamo vam srce kaže da treba ići. Da bi onda oni uhodili vas.  

I u tom je sva tuga. 

Da bi vas se pustilo na miru, morate pokazati da imate snagu ili spremnost ili mnoštvo iza sebe, koje je spremno na Otpor. 

Realno, ništa od toga ne posjedujem. Rijetki samo, da. 

Iz tog se razloga, mislim, netko sjetio da kaže ovim snažnima i naoružanima i spremnima na boj (za svoju stvar ili čiju god), da ste vještica, čarobnica, ciganka koja će vas proklet, skupa s potomcima do 12 koljena, ako vas ne puste na miru. I kao dokaz koji će učvrstiti tezu, pokazao prstom na vaše "čudno i drugačije" držanje, kretanje, izgledanje kakvo god da ono bilo. Da bi se, na koncu, i takvi unikati, počeli grupirat: oko načina češljanja, odijevanja, pjevanja, tihovanja... 

Jedino, ako vam je tijelo od sebe jako očito maštovito raspoređeno, na način da nečeg imate manjka ili viška: 

- Sve sve, samo ne bogalju. Njih ti bog čuva. 

Netko je glupim ljudima rekao da su lijepi, za razliku od nas, koji smo "svoji", pa oni povjerovali da su oni kanon. 

Tako sad imamo vojsku prelijepo istih koja se kreće na predvidljiv način, i upada uvijek u istu staru rupu. 

Oni se plaše nas, svejednako jako da bi ubili, istjerali iz zajednice, pustili da crknete od gladi i žeđi, ali im je važniji dojam koji mora bit u skladu s njima prelijepima. 

- Budi ljubazan, bogu će i oni na račun, jednog dana. 

Zamjena? Razmjena? 'Ko bi gori, dol' propada. Kotač sreće ili dia-ballon? 

Je l' to život čovjeka na zemlji? 

Ili bi moglo sve biti gore!

čemu služe ruke? (7)

 Epictetus, Encheiridion, 17

Μέμνησο, ὅτι ὑποκριτὴς εἶ δράματος, οἵου ἂν θέλῃ ὁ διδάσκαλος· ἂν βραχύ, βραχέος· ἂν μακρόν, μακροῦ· ἂν πτωχὸν ὑποκρίνασθαί σε θέλῃ, ἵνα καὶ τοῦτον εὐφυῶς ὑποκρίνῃ· ἂν χωλόν, ἂν ἄρχοντα, ἂν ἰδιώτην. σὸν γὰρ τοῦτ᾿ ἔστι, τὸ δοθὲν ὑποκρίνασθαι πρόσωπον καλῶς· ἐκλέξασθαι δ᾿ αὐτὸ ἄλλου.

Sjeti se da si samo glumac u predstavi koju je zamislio scenarist. Ako on kaže da je to mala uloga, onda je mala. Ako je duža, onda je duža. Ako on traži da budeš prosjak, odigraj čak i tu ulogu najbolje što možeš. Isto tako ako si bogalj, vladar ili luda. To je tvoja uloga, i odigraj je dobro. Nije na tebi da biraš. 

 W. Shakespeare, As You Like It, Čin II, Scena 7

 

All the world’s a stage,

And all the men and women merely players;

They have their exits and their entrances;

And one man in his time plays many parts...

Cijeli svijet je pozornica, a muškarci i žene samo glumci; svaki sa svojim ulaskom i izlaskom; a samo jedan čovjek u svom životu odigra bezbroj uloga … 

A)  Pucketanja prstima, pljeskanja, udaranja, bubnjanja. Ruke govore, doslovno i figurativno. Proizvode zvukove. Ponekad znakovitije i značajnije od neizgovorenih riječi. A ako ste dovoljno blizu da ih čujete ili na koji drugi način osjetite na koži, brže i efektivnije objasne, sve što je pjesnik stvarno htio reći. 

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u, uz popratni tekst: What you see or hear, may not be real (could be staged)... Pinch yourself to reality! 

neplaćeni skrbnik svoga invalidnog četrdesetogodišnjeg djeteta

 U moje se vrijeme, to zvalo sramežljivost: 

- Mimozica, ili 

- Stidljiva ljubičica, ili 

- Samozatajna djevojka, ili 

- Misterion :) 

Danas ste jedan iz "palete", i treba vas se liječiti. 

I mimoze i ljubice i marti misterije, imaju normalne živote. Ako su htjeli i/li se nisu opirali, zajednica im je našla supružnika, pristojan posao. Vode uredne živote. Imaju prijatelje i neprijatelje. Nije im pod must, da ih se voli cijeni poziva u društva. Nerijetko svoj unutarnji život, podijele na društvenim mrežama, a to su oni profili koje ćete pratiti, iako ih ne znate iz stvarnoga života. 

Ovi iz "palete" imaju pretjerano zaštitničke roditelje i nemaju pretjerano realnu sliku o tome kako stvari po njih stoje. 

Kad vam od malena govore da niste sposoban za samostalan život, stvar može krenuti u dva pravca: 

ili se pokoravate autoritetu, 

ili radite sve suprotno, dokazujući da ste itekako samostalan. 

U oba slučaja će vas vaši najmiliji htjeti isprebijati na mrtvo ime; pokoravali se vi ili ne, oni vas vide drugačijima, imaju za to pisani dokaz, fizički su od vas nadmoćniji, društveno također. I zapravo, svjesni vi toga ili ne, ovisite o njihovoj sposobnosti da kontroliraju vlastitu biologiju. 

Biologija je, možda, htjela, da vi budete mozak u obitelji. Majka, je srce. Otac, snaga mišića. Braća i sestre, mali pomoćnici, pripravnici za drugu ili treću kategoriju. 

Ali nitko to ne gleda na taj način. Svatko je svijet za sebe. I ti se svjetovi vrte i mijenjaju kao tv kanali. Zajedno sjedite na kauču, gledate isti šou svatko svojom moćju razumijevanja, zdjela s kokicama kruži. Ali nekako preskoči vas. 

Ne vide vas? Misle da ne zaslužujete? Misle da vama ne trebaju obične stvari, jer ste, jebiga, poseban? 

Kad dođe, ako dođe vrijeme da se osamostalite, nitko vam neće aplaudirati. Vjerujte mi, ne da se uspjeh (štogod to da bilo) ne oprašta, nego će vam i to uvaljati u isto blato. 

Samo bez očekivanja, molim. 

Danas je Vaš Dan. 

;)