mnogookost (21)

Pronalaze me, u zadnje vrijeme sve češće, članci, postovi i videa, neki znanstveno utemeljeni, neki zabavni, a neki spiritualno-nagađajući, o povezanosti crijeva i mozga na način: što je mozak glavi, to su crijeva tijelu. 

Namjerno koristim riječ crijeva (dok prevoditelj uglavnom koristi riječ želudac ili probavni sustav), zbog priloženih im ilustracija, koje nastoje prikazati vizualnu sličnost, gornjeg i donjeg ljudskog organa: dugačke, cjevaste, ružičaste vrpce posložene, savijene, zgusnute i nabijene u kupolasti koštani prostor lubanje, ili zdjelice. I zaista, usporedivši slike iz ozbiljnih udžbenika anatomije, arheologije ili antropologije, kosti zdjelice, i svaki pršljen kralježnice, počev od trtične kosti prema gore, sliči na minijaturne lubanjice, svaki sa svojim dupljama za oči. 

A crijeva, kao i mozak, obojeni su srebrenkasto sivom. 

Što smo mi, u stvari? Koliko nas je, u jednom? 

Ne jednom, i ovdje smo, neki put u šali, koji put ozbiljno, viđali oči, Oči Koje Vide, posvuda po tijelu: u narodu je dobro poznata ona o 'očima u gaćama' i mozgom u istima. Filolozima su dobro poznate sveze između riječi mudrost i riječi muda. I još više i dalje i dublje od toga: 

- mens, mensis, m. - mjesečni ciklus, mjesec 

- mens, mentis, f. - um, mudrost, pamet 

- mentula, mentulae, m. = riječ kojom se narodski opisuje muški spolni organ (mali mozak)

Mjesec je okrugao, čak i kada ga mi ne vidimo kao takvog, kako vrijeme prolazi, kako se vrti u (svom) krugu, tako se i nama čini da je svaki put drugačiji i na drugom mjestu. Efekt ogledala. 

Mudrost je 'nevidljiva', ona koja se samo očituje. Vrijeme pokazuje je li bila 'prava' ili 'lažna'. 

Muda su to što jesu. Oprašivač, kojeg je potrebno pripitomiti, ukrotiti ili kontrolirati, inače - gužva! 

Zato ovdje priložimo, sliku figurice stare par tisuća godinica. Bujna mjesečeva ratnica sa pticom na glavi, a ptica je sova, simbol mudrosti i promišljenosti, koja u obje ruke, pobjedonosno drži dvije zmije, koje joj neće nauditi. 

Žena je širokih bokova, u dugoj suknji sa sedam volana, i pregačom pod kojom je zaštićen najsvetiji i ranjiviji dio njena tijela. Golih grudiju, koje osjećaju, vide i hrane. I s još nedovršenim izgledom glave, koja slobodno može biti i podloga za još kakvu nadogradnju.  

pjege i mrlje

Mislite li ikad o tome, koliko li je samo bolnih provjeravanja morala proći svaka mrlja na krznu vaše mačke prije nego se zaključilo da će, iako je beskorisna moći ostati tu i takva kakva jest za ukras, jer je bezopasna. A koliko se radilo na fizičkoj veličini njezina tijela i utjecalo na mijenjanje ukusa i navika, na primjer prehrambenih, da bi bila dostojna ući pod krov vaš, samo da biste se mogli hvaliti pred ljudima i bogom, da posjedujete ili živujete u istome prostoru sa pravom divljom zvjerkom. Od pume, tigra ili leoparda, do Tomija ili Garfilda, morao je biti dug put. 

Isto se može prenijeti i na one manje divlje stvorove, koji se ne mogu više vidjeti ni u zoološkim vrtovima, nego samo na starim dokumentarcima u kojima ljudi fotoaparatima i skupim kamerama vrebaju u pustinjama ta preplašena bića na rubu izumiranja, jer puške i topove nije više moderno trošiti na zvijeri, oni su za ljude. 

Koliko li je svaka pruga na leđima zebre muke prolazila, prije nego  što je netko zaključio da će baš taj i takav raspored crnih i bijelih, lijepo izgledati na gradskim raskršćima? 

Pernata stvorenja, i ona koja rone ili gmižu, još dobro i prolaze, sisavci su oni koji prođu loše, možda zato, tko bi to znao, što su sličniji nama. 

Perje ptica se dijelilo na ukrasno i obično: pero paunovo ste mogli staviti u vazu, pero guske, patke ili kokoške, u jastuk. Nitko, naravno, to više ne radi, makar koliko ja vidim i znam. Otkad je paunovo pero ili oko(?) postala biljna bolest. Otkad su nam djeca i mlade nevjeste, razvile alergije na perje. Prešlo se na plastično cvijeće. Spava se na pjeni od poliestera. Sve provjereno, certificirano, kontrolirano i izumljeno ljudskim naporima. Stoput bolje od prirodnoga. 

Ribe, rakovi, školjke i uopće vodena bića se dijele prema okusu mesa. Zmije, kornjače i gušterice, prema spremnosti da vas ugrizu. 

I ne ide se dalje od toga: vrabac je vrabac. Lasta je lasta. Roda je roda. A zmija je, zmija je - zmija? Kornjača je stara baba, smežuranog vrata, a gušterica ona mršava nepoznata žena što se izležava na balkonu i ne znaš ti koja je ni šta 'oće ona od vas. Sve vas mami, doziva, draži, a ti ne znaš je li otrovnica. 

Pa sad recite, je li bolje mučat s mirom, neka misli što god je kome drago, nerijetko su baš te tuđe misli jedina, ako ne najbolja, zaštita. 

Svako živo biće cijeni svoj vlastiti život kao da je baš on najveće bogatstvo. Nitko nije došao na ovaj svijet radi nekog drugog. I baš ta predivna sebičnost je ono što nas drži na okupu. Većina nas to razumije; bez nečije slike o sebi, moje slike ne bi bilo, razumijete? Ali sebi sam ja centar svemira. Nikako ne netko izvan mene. Ovi što su izvan, samo su potvrda da sam to što jesam: 

Svaka točka, svaka pjega, svaka pruga, svako pero, krljušt, kost i kosa, su tu i takvi, baš onako kako treba! 

Sadhguru: Stvaranje Svemira - Neispričana priča o Velikom Prasku (Big Bang!)

Postanak svemira - Zvukovi kreacije 

Danas moderna znanost dokazuje da je sve što postoji samo vibracija. Nije to moj izum, to je znanstvena činjenica. Tamo gdje je vibracija, mora biti i zvuk. Prema tome, vi niste samo vibracija, vi ste i zvuk. To je to što vam moderna znanost govori. 

Jednom davno, u davna vremena, netko vam je bio govorio da je u početku bila riječ, i da je riječ - Bog. 

Riječ je zvuk. 

Kad bih vam sada rekao "Da!", vi biste pridodali neko značenje tome, zato što slučajno govorimo istim jezikom. Kad ne biste znali jezik, čuli biste samo zvuk, glasanje. Kad bih progovorio jezikom koji vam nije poznat, mislili biste da izvodim gluparije. Ne biste znali, govorim li nešto što nekome možda i ima smisla, ili se samo pravim važan. Dakle, riječ je samo zvuk. 

U tom kontekstu je i rečeno da je Riječ, Bog, jer je svakome tko je promatrao svemir izbliza, jasno da ono što je stvoreno i ono što stvara, ne može biti odvojeno jedno od drugog. Ako ih razdvojite, ovo prvo se raspada. Proces stvaranja ne može postojati niti jednog momenta, ako nije spojeno na izvor iz kojega teče, zato što to nije nešto što se dogodi jednom i više nikad. 

Stvaranje je proces koji se neprekidno događa. Kako ga onda razdvojiti od izvora? Zato je i rečeno da je u početku bila riječ. U značenju, kad se počelo manifestirati iz onoga što nije bilo manifestirano, prvo što se dogodilo bio je zvuk. Čak se znanstvenici slažu s time, nazivajući to velikim praskom. Prasak je zvuk. 

Sada, da vam ispričam kako joga objašnjava o čemu se radi. 

Mogao bih to jako pojednostavniti, ali zato što se radi o dimenziji koja nije svima dostupna, bolje je govoriti u prispodobama. Ovako ide priča: 

Šiva je spavao. Ovdje se ne misli na osobu, ili na jogija. Šiva je ono što još nije, ono što će se tek roditi. Ono što još nije, može samo spavati. I na njega se uvijek gleda kao na Mračnoga, ono što je u mraku, u tami, što se ne može vidjeti. 

Dok on tako spava, prilazi mu Šakti i gleda ga. Ona želi da se on probudi, jer želi plesati s njime, želi se igrati. U početku, on ne sluti ništa. Čvrsto spava. Ali kasnije se budi. 

Bilo tko, kad se prene iz duboka sna, u početku je gnjevan. Recimo da vi spavate i netko vas stalno gurka, ne bi vam bilo važno koliko je predivna ta osoba koja vas budi i koliko je volite, razljutili biste se! Tako i on. Ljutit je, viče, urla i ustaje. Zato je njegov prvi oblik, i njegovo prvo ime, Rudra. Riječ "rudra", označava onog koji urla. Prvi i jedini bog koji je postojao u Indiji, je bio Urlač. Znanost to urlanje naziva praskom. Znanstvenici također kažu da, kao što je jednom bio veliki prasak, da je moguće da ste dogodi i veliki stisak(?) - BIG CRUNCH - obrnuti proces, koji će sve dovesti u sada i ovdje. 

Neki znanstvenici čak kažu da je bilo nekoliko tih prasaka, a ne samo početni jedan. Znanost oduvijek vjeruje da sve što ima početak, ima i završetak. Ali sada su počeli govoriti o beskonačnom svemiru. Polako postaje popularna teorija da je svemir beskonačan i beskrajan. 

Paul Steinhardt, direktor Centra za teoretsku znanost sa sveučilišta Princeton, je napisao knjigu Endless Universe. Kad smo se sreli, pitao sam ga "je li moguće da nije bio samo jedan prasak, neko urlik, zvuk koji je trajao neko vrijeme?". 

Razmislio je malo, i razmotrivši još neke stvari, složio se samnom. "Nije se to dogodilo u jednom trenu, morao je i zvuk potrajati neko vrijeme, a onda se sve počelo odmotavati." 

Pitao sam, što misli koliko se puta to moglo dogoditi. Odgovorio je da ne može točno odgovoriti koliko puta, ali da je očito da je zaurlao više od jednom. Tad sam rekao, "Ako vas ikada vaša istraživanja dovedu do otkrivenja, sjetite se da ste jednom čuli da je zaurlao osamdeset i četiri puta do sad." 

Pitao je "Kako to možete znati? Na osnovu čega?!" 

"Gledajući u svoj vlastiti sistem, mogu reći da je svemir praskao 84 puta i da će praskati još puno puta. Najviše do 112 puta. A kad zaurla taj zadnji put, tada neće više biti početaka ni krajeva, nego će se stvaranje odvijati neprekidno." 

"Kako to možete znati?", pitao je. 

"Kad gledate posječeno stablo" odgovorio sam "ljudi po godovima znaju kad je bila suša ili poplava ili požar. Slično tome, ako se zagledate u ljudski sustav, sama povijest svemira je zapisana u njemu. Svemir je zaurlao 84 puta." 

Ovo sad je 84-ti krug, i nastavit će se do 112. Samo se toliko može dogoditi. Sljedeća dva nisu od fizičke prirode. Njih 112 će biti fizička. Zadnja dva neprekinuta. Šiva je do sad zaurlao 84 puta, i urlat će sve do 112, nakon toga će se povući. Više neće biti materijalne stvarnosti. 

Zbog toga, zato što sada živimo u 84-toj kreaciji, postoje 84 čakre, i joga je razvila 84 tipa asana ili položaja. Postoje 112 različita tipa meditacije, ali 84 osnovne asane, jer se one odnose na prošlo sjećanje. Sve ostalo je budućnost. 

Od njih 84, 83 su se već dogodila, a ovaj 84-ti se još uvijek stvara. Dakle, dok se svemir stvara, istovremeno se i rastvara. Proces rastvaranja nekih od prošlih stvaranja je počeo, i oni se još uvijek rastvaraju. Od ovih 84, njih 20 je u različitim stupnjevima rastvaranja, dok su se ostali kompletno rastvorili. To možete vidjeti u vlastitoj svijesti, gledajući ovaj svemir, jer na neki način on sadržava iskustva svega što je nekad bilo. 

Karma svemira 

Kao što prenosite svoje iskustvo života na sve što radite, tako i proces stvaranja isto nosi svoja iskustva prošlih stvaranja u ono sljedeće, čak i kad su posve različiti. 

Ako ste, naprimjer, igrali nogomet kao dijete, prije 25,30 godina, i sada, zateknete razbojnika u svojoj kući, udarit ćete ga nogom, kao da šutate loptu. Udarac nogom za koji ste mislili da je potpuno zaboravljen, još postoji negdje u vašem sistemu, i iskoči onda kad vam treba. 

Možda ste trenirali nogomet samo par mjeseci, ali to je ostalo negdje u vašoj memoriji, i pronašlo je izraz u nekom potpuno drugačijem, nepovezanom prostoru i trenutku. Na taj način se raste. Mi to zovemo karma. 

Kao što postoji individualna karma, tako postoji i univerzalna. Postoji karma kreacije, jer je sama kreacija karma. Čin stvaranja, zar nije čin? Čin je karma. Ono što ostane, temelj je za sljedeću fazu, pa za sljedeću, pa za sljedeću. 

Tako i ovo, 83 se puta dogodilo, 84 se događa. Mnogi od onih starijih su se kompletno rastvorili. Oni postoje kao iskustvo, prošlo sjećanje, ali nemaju živući status. Neki su postali jako jako tihi, neki su malo glasniji, neki su dosta glasni, a neki su gotovo jednako stvarni kao i ovaj sada. Ali oni su u procesu nestajanja, a to znači da se neće više ponoviti. 

84 je broj (ne 42) 

Kad ste bili dijete, vaše tijelo je proizvodilo godišnje, recimo, sto milijardi stanica. Kad ste imali 35, taj broj je malo opao. Kad vam je bilo 45, broj je opao još malo više. U 55 još malo više, u 75 će opasti još i više. Doći će vrijeme kada se ono što umire, nestaje, neće više moći zamijeniti. tako vam se dogodi starost. Točno tako se događa i stvaranje svemira. 

Rastvaranje se događa stalno. Čak i u ovom stvaranju, rastvaranje se događa, ali zato što stalno dolazi novo, zato je sve vibrantno. 

Kad stvaranje dođe do određene točke pa stane, nakon nekog vremena, tad se događa samo rastvaranje, i nakon nekog vremena ostaju samo otisci sjećanja, ne ostaje ništa materijalno, ništa živo. U tom smislu, samo njih 21 još uvijek postoji. Preostalih 63 su kompletno nestali. Nigdje ih ne možete pronaći, ali postoji unutar vašeg vlastitog sistema, memorijski otisak, sjećanje na njih je još živo. 

Ovaj sadašnji svijet je jedina realnost. Sve ostalo je u procesu nestajanja. 

U ovom tekućem svijetu, postoje njih dva: jedan je materijalni koji u sebi nosi memoriju na sve što je već bilo i prošlo, i drugi je sami izvor stvaranja, koji je baza za budućnost. 

Kada dozvolite sebi da vam prošlost postane budućnost, mi kažemo da je to vaša karma. Dozvolili ste da vam se prošlost ponovi, ne postoji u vama ništa novo. Nemate nikakvu budućnost, stalno ćete se ponavljati. 

Hodati spiritualnim putem 

Kad kažete da ste na spiritualnom putu, na jednoj razini, govorite da ne želite ponavljati stalno iste stvari, želite se kretati prema naprijed. Ne želite biti dio kruga, ne želite se vrtjeti uvijek u istom krugu. Kad kažemo "Takva mu je karma", mislimo "On nikamo neće stići". Ali on misli da se kreće, iako se kreće u krugovima. On misli da je svaki krug novi. Zato što ima jako slabu memoriju. 

Svi su u nekakvom stanju demencije. Ne sjećaju se što je bilo prije maternice njihove vlastite majke. Tako da im svaki put kad prođu kroz nju, misle da je prvi put. To vam je kao da hodate na pokretnoj traci. Dojam je da hodate, i zaista hodate, ali u stvari se ne mičete s mjesta. To je karma. 

Dakle, ova dimenzija koju sada promatramo, postoji na dvije razine: jedna je dogodila, druga se događa. Baš kao i vaše rođenje, rodili ste se, ali na neki način još uvijek se rađate. I vaša se smrt dogodila, i još se uvijek događa. Onog trenutka kad ste se rodili, učinili ste prvi korak prema grobu, i još uvijek idete prema njemu. Sada samo čekate da stignete do tamo, ili gledate kako to još malo odgoditi, ali to je to što se događa i što se već dogodilo. 

Ali postoji druga dimenzija unutar vas, kojoj se rođenje nije dogodilo, niti će se dogoditi smrt. Jedino kad dotaknete tu dimenziju, imat ćete nešto što se zove budućnost, inače imate samo karmu. Karma je ponavljanje prošlih događaja kao da su budući. Možda su malo promijenili boju, ili način kako to radite sada, ali to je uvijek ona ista stvar koja vam ide na živce, ništa drugačije ni bolje. Radite iste stvari koje je radio i pećinski pračovjek. 

Kako očistiti memoriju prošla 84 kruga

Memorija je kao sidro. Bacili ste sidro i pokušavate otploviti brodom, u najboljem slučaju, taj će se brod kretati u krugovima. S duhovnim vježbama mi pokušavamo iščupati to sidro, ili presjeći konopac koji nas drži privezanim za to sidro, tako da možemo pokrenuti brod kad nam se bude htjelo. 

Sve su duhovne vježbe bazirane na tome, želimo se osloboditi. 

Sloboda od sjećanja ne znači da trebate zaboraviti ono što je bilo prije, nego da se trebate osloboditi onih sjećanja koja vladaju vama. 

Sjećanja nisu samo unutar vašeg uma. Svaka stanica tijela se sjeća. Toliko je bar svima jasno, ne samo preko genetske znanosti, i sličnog. sSvatko nosi u sebi memoriju na svoje pretke, ne samo da sličimo fizički na njih, nego se i ponašamo poput njih. 

Ima puno aspekata u tijelu koji jasno govore da je memorija ova 84 postajanja, još uvijek u našim tijelima. A također je i u svakom atomu koji postoji. 

Želite ih pročistiti iz svoga sjećanja, ali istovremeno vam daju osjećaj pripadanja, koliko god vas i sputavaju. Uglavnom, memorija ne popušta tako lako. 

Kad radite duhovne vježbe, pokušavate presjeći sve to, jer se inače ne možete kretati slobodno. 

Memorija je to što daje integritet i stabilnost vašem tijelu i svemu što vas čini takvima kakvi ste sad. Ovo tijelo ne bi moglo biti stvoreno bez memorije. Bez memorije jednostaničnog organizma od kojeg ste postali, bez svih informacija o procesu evolucije koja se morala dogoditi, ovo sada tijelo ne bi moglo postojati niti držati se kao cjelina. 

Memorija vam nije neprijatelj. Radi se samo o tome da vi ne znate kako se nositi s njome. Previše ste u njoj, i u tome je problem. Sada želite izaći iz toga. Želite nekako iskoristiti memoriju, a da sami ne budete iskorišteni od strane memorije - to je spiritualna sadhana. 

Želite imati budućnost koja je drugačija od prošlosti. 

Iz knjige "Of Mystics and Mistakes" 

 

epidemija ili pretjerivanje s dijagnozama?

Izvor: isha.sadhguru.org/en/wisdom/article/attention-deficit-disorder

Je li ADD/ADHD moderna epidemija ili prekomjerno dijagnosticiranje?  

Kad se radi o fizičkom tijelu i umu, ne postoje dva čovjeka koja su ista i koji imaju iste sposobnosti. Ono što jedan čovjek može napraviti, na fizičkom ili mentalnom planu, neki drugi čovjek možda i ne može. Ne treba nikome titula za takve stvari, naziv poput ADHD ili ADD ili tome slično. Ono što treba gledati je, kako poboljšati to što stvarno jesi. Eto, netko ima poremećaj pažnje, a ja sam u svoje vrijeme patio jer sam prepažljiv. Kad bi me zaokupirala jedna stvar, ne bi mogao prebaciti fokus ni na što drugo. Samo bi gledao tu jednu stvar, satima. Ljudi su mislili da je to velik problem, također. Smetalo im je što buljim u samo jednu stvar čitavo vrijeme. 

Ne postoji standardna pažnja 

Dobro se sjećam, moj otac koji je akademski bio izvrstan u svemu, na nesreću je proizveo ovakvo dijete kakvo sam ja. Bio je vrlo strog u vezi učenja, svake večeri, mi djeca smo morali učiti od 7.00 do 9.00. Ja bih uzeo neki udžbenik, otvorio ga, nije me bilo briga na koju stranicu, i samo buljio u neku sitnu točku na toj stranici. Ta sitna mrljica bi okupirala svu moju pažnju, tako da ne bih pročitao ni jednu jedinu riječ. Ali bio sam miran, i gledao sam u knjigu, dakle, knjiga je okupirala svu moju pažnju. 

Čitav je svemir u jednoj točci. Mnogi su ljudi proveli čitave živote gledajući kroz mikroskope, u molekule ili u atome. Ali, kad to dijete radi, svi govore da će poludjeti, da je preokupiran glupostima. 

Znači, nemoj samog sebe etiketirati ovakvim ili onakvim. Tko odlučuje imaš li poremećaj pažnje? Postoji li nekakav standard, pravilo o tome koliko pažnje moraš imati, a koliko možeš razviti. Ne, ne postoji, sve je to izmišljeno. 

Etiketiranja 

Problem je u tome, što od najranijeg djetinjstva, ljudska bića bivaju etiketirana. A onda nose te etikete ostatak života. Onaj nivo pažnje koji si imao kad ti je bilo 5, 6, ili 15 ili 20 godina, može biti vrlo različit. Koliko vas nije uspjelo evoluirati od tad do sad? Prvi dan škole, ništa vam nije bilo jasno, ali kako je vrijeme prolazilo, prolazili ste i vi. Ili je netko možda prvi dan škole djelovao kao da sve zna, ali do kraja školske godine, ništa se dalje od toga nije pomakao. 

Ima li svatko istu vrstu pažnje? Definitivno ne. Mene nikad nije bilo briga što se događa u učionici. Jednostavno mi nije bilo zanimljivo. Ali zanimale su me svakakve stvari. Znači li to da imam poremećaj pažnje? Ne. Samo me nije bilo briga što je u tom trenu na školskoj tabli, i to je sve. 

With passion comes attention - interes + pažnja = uspjeh

Jeste li primijetili, kad ste bili mlađi, ili ako ste sad mladi, pa kad vam je netko privlačan, niste se morali koncentrirati da biste mislili na njega. Jednostavno bi vam zaposjeo misli. 

Namjerno dajem baš ovakav primjer, jer je ovdje očito da u svome tijelu imamo određenu kemiju koja podržava našu pažnju. Da bismo obratili pažnju na druge stvari, potrebno je uložiti malo truda. Moramo moći razviti interes za nešto što smatramo da je vrijedno pažnje. Ako vas nešto interesira, tada će i pažnja doći. 

Kakvo god da vam je sada stanje uma, ne mora takvo ostati do kraja vašeg života. Promijeniti okvire uma, je najlakša stvar na svijetu, jer je to najfleksibilniji aspekt onoga što jesmo. 

Promijeniti oblik tijela je mnogo teže. 

Ali, jako puno ljudi je i um pretvorilo u betonsku ciglu. Šta će im takva glava? Da udaraju njom u zid? Morate držati svoju glavu, um, misli, u što fleksibilnijem stanju, koje je moguće. Što je fleksibilniji, to ćete se bolje služiti njime. Zato, ne brinite o tome što vam drugi ljudi govore da ste. Zaboravite dijagnoze, prognoze i etikete. Ako želite, možete promijeniti čitavu strukturu vlastitoga uma, u trenutku. 

Your mind is your business !! - Vaš um je vaša stvar (ili vaš problem?) 

sadhguru.co/momapp <- download now 💥💥💥

čemu služe ruke? (12)

 

Lorem ipsum ILUSTRACIJA prvi put objavljena na X-u, za projekt #SaveSoil - handprints: 

~ You are the maker of your destiny, whatever you do affects your surroundings, pls be gentle on yourself, first. 

~ Power to transform, grow, create... 

~ What your hands are for? To touch, feel, beautiflyyyy! 

Lorem ipsum je nasumično odabrani tekst koji nema značenje, a koristi se u web dizajnu radi vizualne predodžbe gotovog proizvoda. Na mjesto Lorem Ipsuma, autor naknadno objavljuje svoje literarne radove. 

U tom smislu je i ovaj post: možda ne držite sve konce u svojim rukama, ali onaj vaš mali autorski doprinos je u svakome smislu Vaš Autorski Doprinos, koji se tiče najprije vas, a onda ovisno o načinu na koji ste dodirnuti, može uljepšati ili ogaditi okoliš. Možete zalepršati poput šarenog livadnog leptira, makar samo na kratak trenutak, a možete se poput sivog moljca zavući u ormar i gristi zimsku robu sve dok vam naftalina to dozvoljava. 

Možda (još) ne možete birati mjesto, vrijeme ni cilj, možda ne znate čak niti jeste li leptir ili ste komarac, konjska muha, ali vaše je svakako pobrinuti se da napredujete (to je vaše jedino pravo i vaša odgovornost: dopustiti tom crvu, koji je bio jaje, da već jednom okrilati), i da uživate u procesu rasta. Pa bio i bolan. Rast nerijetko to jest. Ali bol ne mora biti nesnosna. Može biti i slatka. Kao slatka neizvjesnost. 

Gorko ili slatko je vaš lorem ipsum. 

proždrljivost

Prije nego što je internet omogućio svijetu da postane selo u kojem svatko svakoga zna, još je i imalo smisla za nešto što se nama čini nečuvenim ili neviđenim, reći: 

- Pa! Dakle! Ovoga nema Nigdje! u svijetu! Samo se u nas ovo može! 

Razvidnije je, ako imate oči da vidite i ako hoćete vidjeti, nego ikada prije, da je baš taj "razvijeni svijet" izumio "sva zla svijeta".

Bilo je svega oduvijek, naravno, ako ste imali vremena da čitate sitna slova, ona između redaka, i ona nepisana i neizgovorena. Ta tko bi se ponavljao tako uporno kao povijest?

U redu, što je to što ne vidite? 

Da gubite glave zbog stvari koje vas se ne tiču. Uzimate tuđa (pri)viđenja za svoja. A kad vas se opomene, tješite se hranom za dušu ma koja god da bila. 

Usta su vrata pakla, stara je to izreka, ne ukalja toliko čovjeka ono što kroz njih ulazi, koliko ono što izlazi iz njih, psovke, kletve i klevete svih vrsta, boja i oblika. 

Trebalo bi zatvoriti usta, umjesto što se izabralo zatvarati oči. 

a-a-a- vidim te! 

praznik u mostaru

Na kraju osmog osnovne, išli smo na ekskurziju u Mostar. Mislim da se radilo o nekoj simboličkoj gesti, jer je sve bilo u znaku jačanja bratstva, jedinstva, socijalističkih republika i tekovina za koje su ginuli omladinci, slični nama. Prijašnje su generacije odlazile u pionirske gradove u Beogradu ili Zagrebu, tako je tada to bilo: veći su gradovi bili privlačniji, imali su što za pokazati, sve novo i za naše potrebe i prilike tek izgrađeno. A koga briga za prošlost, povijest i starinu? 

Nedugo poslije, izbio je rat, stari most je srušen. U istom tonu, kao i ranije, političari su obećali napraviti još ljepši i stariji. 

I tako se našla naša grupica osmaša, mislim dva autobusa od pedest, ne više, sa po dva šofera i dvoje nastavnika u pratnji, u tada susjednoj socijalističkoj republici, a sada državi koju dijeli šengen. 

No, ne pišem vam ovo radi političkih razloga, nego zato što se čini da je ovo dobar primjer na kojem se može objasniti što tko zapravo vidi, pa odvojiti bitno od nebitnog, prekopirati ono što valja, a odbaciti zauvijek ono što ne valja, i zaboraviti, ako tako bude dano. 

Bilo je par cura iz moje generacije koje su odlazile često, tako su barem govorile, u Mostar, jer su bile baš iz Mostara, ili imale tamo nekog od rodbine. Sjećam se jedne kad je, smijući se rekla da poznaje Mostar ko svoj đep, i da šta će njoj neka nastavnica da nju vodi, kad ona može vodit umjesto nje. 

- Aj, aj, pokaži se svima, šta imaš u svom đepu! - netko bi rekao "provokacija", netko drugi "šala", ovisi o reakciji targetirane osobe, i o tome kako će ta reakcija biti protumačena od većine prisutnih. 

Cura je gurnula desnu ruku u desni džep hlača, i izvukla upotrebljeni rupčić: 

- Na! Slinjo slinavi. 

- Aj, aj, imaš ti i još jedan. Imaš i dva na guzici. - Tu počinje hvatanje. Drpanje, tako se zvalo u to davno vrijeme. Ne znam možda je i sad tako. 

Nastavnici vas zapravo ne prate zato da vas nauče nečemu što sami ne biste mogli znati, ili da vam vlastitim primjerom pokažu što, gdje, kad ili kako se dođe do određenih informacija i saznanja. S vama su zbog održavanja privida reda i mira; kao imat ćete respekta kad je netko od odraslih u pratnji. I kao bit ćete oprezniji i sami, ako znate da vas neko veće oko pazi. 

U tom smislu, smo se razdvojili odmah na početku: Netko misli da ga veće oko špijunira, a netko da ga štiti, i u mom je sva razlika. 

Prijatelji i neprijatelji su to samo u našim glavama. Mi sami smo im dali titule i moć. Kad nisu u blizini, svatko od njih ima svoje živote, neovisne od nas. Sami su, isto kao i mi. 

Eto, tako sam ja ostala sama nedugo nakon što smo izašli iz busa. 

Neko vrijeme me je pratila djevojčica koju su zvali Draška, a onda je i ona nestala. 

Zbog čega ne pamtim pravo ime te vjerne i nježne duše, ne znam. Mislim da nije bila iz mog razreda, netko s kime sam se družila i inače, malo je bilo takvih ljudi u čitavom mom stvarnom životu: ljudi su jednostavno nestajali i pojavljivali se, onako brzo ili sporo koliko mi je trebalo da zavrtim glavom. Ja stvarno ne vidim, nisam vidjela, a oni bi iz nekog razloga, nakon nekog vremena, odlučili da ne vide mene. Ako sam ikada i imala potrebu pitati zašto, i ta je ubrzo iščezla, eto toliko su uobičajeni bivali ti neobični izostanci, nestajanja. Bilo bi to isto, kao da bih pričala sa samom sobom o nečemu što ne znam i ne mogu znati. 

Draška je bilo ime koje su ljudi iz njenog plemena davali kravama. Gara, Bika, Draga. Pasmine krava po narodski, ne znanstveničko biološko knjiški. Gara je crna, Bika bijela, a Draške su bile naročito umiljate mlade junice. Čujem da ih i danas tako zovu, žene a ne krave: muzara i guzara, s prvim znakom pubertetskih tjelesnih promijena, zapečate ti sudbinu. Doklen nas smrt ne rastavi. 

Draška vas prati i sluša, sve dok joj netko drugi ne preotme pozornost. Poput psa. Vjerojatno joj je netko rekao da se drži mene (pa da će joj bit dobro: kako njoj tako i tebi), a onda u sljedećem trenu da se odmakne da bi i ja malo za njom trčala. Možda i bih, da sam mogla vidjeti u kojem smjeru je otišla kad su joj rekli da se tiho udalji. 

Dobro se sjećam da sam neko vrijeme osjećala neugodnu prisutnost koja me prati. Energetski vampiri, tako je danas popularno govoriti, parazitski entiteti. Ja, međutim, znam, da se radi i da se tada radilo, o grupici mojih školskih prijatelja koji me uhode, da vide di ću i šta ću kad me svi napuste. "Sist i plakat!" ili "Leć i umrit." 

Već tada sam znala kako ih se otarasiti. Dokonom je stvoru najlakše na svijetu odvratiti pažnju od onog što vam je bitno. To jest, od onoga što mu je bila inicijalna namjera. A onda ga ostavite da se sam bori sa svojim osjećajem prevarne moći. 

Neko sam vrijeme sjedila pod nekim velikim mirisnim stablom. Dok nije došla vikati na mene jedna od naših učiteljica: 

- Jesi li već sjela? Umorila se dama, je li? Šta ćeš reć mami doma kad te bude pitala, gdje li bila i po čemu je to bitno? 

Dopustila sam joj da me odvede do starog mosta, platila krvarinu, običaj, tako su rekli, da se daju novci momcima koji skaču s te ogromne visine u hladnu Neretvu, a onda opet ostala sama. 

Lutala sam tako starim gradom, kupila dvije razglednice od uličnih prodavača, jednu fotografiju sa "Pozdrav iz Mostara" za baku, i drugu rukom naslikanu, za mamu. I jedna i druga s istim motivom, mosta kojeg više nema. Sitne naušnice za sestru. Svijetloplave kamenčiće utisnute na srebrenu iglu, na kartončiću veličine dvije poštanske marke. I jednu malu srebrenu alku, koju su cure iz moje generacije stavljale na hrskavicu po sredini ušne školjke. Mislila sam da je moja sestra bila ozbiljna kad je govorila da je to njoj lijepo, te da želi i sama imati jednu. Bila sam u krivu. A onda me neka široka staza dovela do novog dijela grada. Sjećam se stambenih zgrada i zida od bijelog kamena, taman toliko visokog da ste mogli sjest na njega i mlatarati nogama u zraku. Osmašica! Kao sva odrasla, a ponaša se kao dijete. I miris jorgovana. Poslije toga, nikad više takvog mirisa nisam nigdje više čula. 

U nas nitko ne sadi mirisna stabla. 

Po povratku doma, ja jedina nisam imala pune ruke kesa, svi darovi koje sam kupila stali su u moj dječji novčanik. Sve uspomene koje sam skupila, još su žive, i tolike su i takve su da se i sad prelijevaju preko slova koja pokušavam pokazati vama ovdje. Slova nisu dovoljna. 

Par dana poslije, cure iz razreda su se otimale oko slika, fotografija koje je svaka od njih razvila: samo da objasnim, u ta se davna vremena trebalo čekati i po nekoliko dana ili tjedana dok vam se ne razviju slike. Bili su popularni oni mali fotoaparati zvani idiotima, koje si kupio za tu priliku, a onda si ih skupa s ispucanim filmom mogao bacit. Toliko su vrijedni bili. Ili smo mi bili toliko bogati? Tko je imao bolji aparat, nije ga izvlačio iz futrole tako lako. Pa se onda moralo čekat i puno duže vrijeme, da se film ispuca do kraja na nekoj dugoj važnoj prigodi. Ako bi još i valjao išta. 

- Pazi da ti se ne osvitli! - 

Ne znam ni sad što to znači. Je li istinska briga, ili podrugljivost škrtosti. Ne znam radi li još itko fotografije na taj način, pa da bih mogla pitati, i napokon doznati. Mislim da nitko niti ne zna, jer su se slike tada, gledale na isti način, kao i sada: 

- Ajme, vidi kakva san ispalaaa

- Ajme vidi ti nosa 

- Vid ove kako je stala 

- Uf šta je meni ova odvratna, kako ti s njon moš? 

- Uuu šta ovi pravi dobru kavu 

- Vid vid vid, ajmeee sićaš se ono 

- E aa ono ono ono, eee aiiimeee 

Činilo se, i čini se, da sam u Mostaru bila jedina ja. Ali pošto nisam imala ni jednu sliku, niti sam na kojoj bila, ispalo je da jedina ja - nisam bila u Mostaru. 

Svi ostali su bili doma, ali na nekom drugom mjestu. Potrošili novce na stvari koje im nisu trebale i koje im se nisu sviđale. Prebacile iste stare priče na nove nepoznate ljude, tek tako da im se učini da nešto novo i drugačije rade. Ili da nešto znaju, jer neće biti nikoga da im se usprotivi. We are killing strangers, so that we don't kill people we "love". 

Da to nema veze s ljubavlju, vidi se iz aviona: ako mrkneš ovog što ti je blizu, ni tebi ne gine zasluženi uzvrat. A stranac u stranoj zemlji je stranac u stranoj zemlji. Izgovora je bar onoliko koliko je i ljudi, tamo vani. 

I onda, ona trgovina uspomenama, u vidu razvijanja i skupljanja novaca za slike. Nečija kuma ima radnju ili nečija rodica, prijateljica, sirotica, treba pomoć, ona od tog živi, a lako je nama. Mislim da sam se zapisala za pun album tih slika na kojima nisam bila, uz koje nisam imala nikakvu priču za ispričat, koje nisam ni mogla vidjeti tada, jednako kao ni sada. Iz čistog razloga, što je svaka od tih cura uz svoje filmove imala svoju tužnu priču. 

Sestra, kojoj se naušnice koje sam za nju izabrala, nisu svidjele i prije nego što sam ih izvukla iz novčanika, je bila bijesno ljuta na mene neodgovornu, i rasipnu, jer sam tatu i mamu bacila u preveliki trošak sa svim tim slikama na kojima me niti nema. Mama nije ni pogledala sličicu koju sam za nju izabrala, a kamoli da ju je dodirnula: bila je izrađena na način brajice, reljefasto. Jedina je baka sačuvala svoju razglednicu, znam to, jer je nestala zajedno sa svim njenim stvarima nekih tridesetak godina poslije. 

I to vam je to: kad kažu da svatko gleda i vidi ono što mu je na umu. 

Gdje ti je srce usmjereno, tu je tvoje blago. 

Srcem se najbolje vidi, a ono bitno, oku je nevidljivo. 

Ima nas svakakvih, tako da se i ovakve izreke mogu rastumačiti tako da svaka odgovara svakome. 

Zato kažem, mi ne vidimo manje, mi vidimo više. Ali zato što je vas više, nema drugog načina, nego ostati tiho i čekati dok se još netko ne okrene oko sebe. Pa polagano shvati da se svijet ne vrti oko njega jednog. Ili bar da se vrti oko svakoga od nas posebno, bez razlike. Da svatko ima svoj život i da svatko skuplja svoje dojmove, onako kako mu se daju. 

Dojmove, jednako kao novčiće, možete podijeliti. Ali za razliku od novčića, ne možete oteti nekome, niti na prevaru. Zato su prvi, vrjedniji, u široj slici života.