secret garden

Naišla sam, jednom, na podatak, da beton, vrhunske kvalitete, ima rok trajanja od sto dvadeset do stodvajspet godina, maksimalno. Što bi značilo da su zgrade, poput ove u kojoj i sama živim, iako planirane i urađene vrhunski, kvalitetno i skupo, sada, realno - dotrajale. Cigla, opeka, keramika, naprama cementu, betonu i staklu, su vječnije. Čak i drvena građa ima dulji vijek trajanja. 

Možda je to razlog zašto se na arheološkim lokalitetima pojavljuju jedino mozaici i vaze i vrčevi, uz, naravno, suhozide. A onda intelektualci i teoretičari i analitičari različitih profila i afiniteta, mozgaju nad tajanstvom proteklih vremena, ugaslih civilizacija, minulih kultura. 

Mogla bih se zakleti da se mogu sjetiti da su na brežuljcima na kojima sada dominira beton, davno bili vinogradi. Crvena zemlja i tamnomodre bobe grožđa. Sjajno oštro kamenje između urednih gredica. Maslačci i hajdučka trava. I čisti hladni tanki mlaz srebra: moralo je biti pitke vode u blizini. Inače ne bi moglo biti govora o gradu. 

Ali može, jednako tako biti i da se sjećam neke stare slike, uspomene iz albuma, ormara ili one sa kamenog zida. Papir, drvo i kamen, vjerojatno pamte bolje. 

Ili da gledam okom anđela čuvara, duha mjesta i posjeda. Bića koje zna što je prolazno, i kako ponovno uspostaviti red.

Kako drugačije objasniti živu sliku nečega što je možda bilo, a možda i nije, puno prije mog rođenja? Prije, nego što je nekom palo na pamet iskopati rupe i sve zalit cementom? 

Stotinjak godina traje ljudski vijek. Manje - više. Red bi bio da kuća ostane iza svakog od nas, da imamo što za ostavit rodbini. Valjda se tom logikom i ziđaju grobnice. Od mramora. A korisnik za života bira samo, sviđa li mu se bolje bijeli ili crni. 

Dovede k majstoru klesaru nekoliko savjetnika, i ne špara na ukrasima. 

Gornja je ilustracija napravljena za projekt #SaveSoil - handprints, ujesen prošle godine. Inspiracija je, osim pogleda kroz prozor, bio Sadhguruov citat: 

If only you could remember that you are life, like plant is, like tree is, your human consciousness would found its way to express itself in this world. 

(Kad biste se samo mogli sjetiti da ste život, isti kakav je i biljka ili stablo, tada bi i vaša ljudskost pronašla način da se izrazi na ovome svijetu.)

purpurne oči

 Elementi Platonove Države u današnjoj pop-kulturi:  Efekt crvenih očiju 

U svim pravcima kroz povijest umjetnosti, kako likovne, tako i književne, od renesanse i klasicizma pa sve do suvremene filmske industrije, od klasičnih horora do obiteljskih komedija, crvene su oči znak demonske prisutnosti. Iako nisu nužno nagovještaj krvoločnoga krvoprolića, a ono makar neke nečasne namjere. 

Pojava je toliko uporna i česta da se i dandanas teško nositi s praznovjerjem efekta crvenih očiju na fotografijama. Ma koliko da racionalno tumačili, dokazivali i ponavljali onu o učinku bljeskalice, ekspozicije i osvjetljenja, uvijek će se naći netko tko će vas svrstati u vragove, ili bar vražićke. Dalje ovisi o vama kako ćete se nositi s time. 

Zašto baš oči, i zašto baš crvene, ako znamo da crvena boja simbolizira obilje, plodnost i toplinu, pa tek onda žrtvu i žetvu, jedno povezano s drugim? 

Pogledajte u Sokrata, koji je, baš tim primjerom, pojasnio zašto treba da vladari i čuvari* rade svoj posao samo za stan i hranu! 

420 d i dalje 

Recimo da bojimo kipove, a netko sa strane pristupi i kaže nam da ne radimo dobro jer ne stavljamo najljepše boje na najljepše dijelove kipa - oči su, naime najljepše, a mi ih nismo obojili grimiznom, nego smo ih ostavili crne. Zar bi pogriješili kad bi mu rekli, "Prijatelju, ne mislim da nam treba tako lijepo oči obojiti da se i ne čine kao oči, a isto tako ni ostale dijelove. Nego treba paziti da svaki dio prikažemo vjerno i da svakome damo ono što mu pripada, i tako cjelinu učinimo lijepom."  

Tako i ovdje, ne smijemo dati čuvarima toliko blaga pa učiniti od njih sve, samo ne čuvare. Jer, znamo i ratare obući u svečano ruho i, zlatom ih okititi, i reći im da obrađuju zemlju kako im se svidi, znamo i lončare posjesti uz oganj i reći neka redom nazdravljaju i časte se, a neka rade kad i kako hoće, znamo i sve ostale učiniti sretnima na takav isti način, ali ako to postane navika, ratar neće biti ratar, niti lončar lončar, niti će itko biti ikom od ikakve koristi. Ali za njih, manje više, ako i postanu loši u svom poslu, a samo se pretvarali da dobro rade, nije velika šteta za državu. A čuvari zakona i države, kad to nisu, nego se samo takvima čine, vidiš i sam, da stubokom upropaštavaju cijelu zemlju, a opet jedino oni imaju prilike za to da se državom dobro upravlja i da bude bogata i sretna.

Treba, dakle, dobro promisliti, da li ćemo čuvare postavljati za to da njih stigne što veća sreća, ili treba paziti kod cijele države da li nju stiže sreća: Treba nastojati oko toga da svatko dobro, i uvijek sve bolje, obavlja svoj posao, tako da cjelokupna država raste i lijepo se uređuje, treba pustiti svakoga da bude dionikom sreće kako sama priroda daje. 

______________________

*Platonov "stalež vladara i čuvara" odgovara u mnogo čemu današnjim državnim i javnim službama: jako odgovorne pozicije, s jako puno ovlasti, i jednako jako puno izazova. Pitanje korupcije i poštene nagrade je vječna tema, uvijek aktualna. 

Na početku IV. glave, Adimant pita Sokrata: "Što ćeš reći u obranu, ako tko kaže da ne činiš osobito sretnima te ljude, a ipak to ovisi o njima samima. Država je zaista njihova, ali oni ne uživaju nikakvo dobro od nje kao drugi ljudi koji imaju polja, koji grade lijepe i velike kuće i za njih stječu prikladan namještaj, primaju goste i imaju dosta zlata i srebra i svega što je u običaju kod ljudi koji hoće da su sretni. A ovi samo sjede u državi kao da su plaćenici i stražare. 

Da, reče Sokrat, i to samo za hranu, tako da ne mogu ni otputovati slobodno ako to budu htjeli nego samo po poslu, ni davati ljubavnicama, nit trošiti ni za šta drugo, kako već troše oni koji misle da su sretni i bogati. To, i još mnogo toga izostavljaš u optužbi." 

Ukratko, ako je netko prikazan sa grimiznim, purpurnim, skrletnim ili prosto crvenim očima, to je znak da nešto baš i nije na svome mjestu. (A možda je, jednostavno, oklevetan.) 

Izvor: 

pollexhr.wordpress.com 

Elementi Platonove Države – Efekt crvenih očiju | pollex.hr

magarica ugleda andela

Ima jedan zanimljiv prizor u romanu Nick Cavea "I magarica ugleda anđela", u kojem glavni lik, gluhonijemi dječak, stane na stranu nasilnika koji su ga mučili, kad jednome od njih padne na pamet da su pretjerali pa krene smirivati situaciju. 

 

Navikao je na batine, na ponižavanja, na zlostavljanje, zna kako se s time izlazi na kraj. Društvo mu je dalo ulogu koju treba odigrati. On je dio cjeline, dio društva. Nema veze što se to društvo trsi baš jako da ga izgura iz svojih redova. Dok god ga napadaju, priznaju mu da postoji, vidljiv im je, dio je ekipe. 

Osim toga, kad njih toliki broj velikih i snažnih i prihvatljivih i omiljenih, napada njega koji je sam, je li baš toliko slab koliko se misli da možda jest. On jedan na njih desetak. Pravi akcijski film! On goloruk, a oni s noževima i štapovima. 

Svako društvo ima bar jednog takvog heroja u svojim redovima. 

Jednoga velikog i visokog i zgodna, kojeg vole majke i njihove kćerke. Jednog tupastog ali snažna, i poslušna, koji će jedva dočekati srušiti nešto kad mu se tako naredi, ali i zaustavit se na samo jednu riječ. Onog toliko pametnog da nitko ne razumije što govori kad govori, pa baš zato i govori bez prestanka jer se uvijek potrefi da će netko u nekom trenutku razumjeti nešto i da će sve na kraju ispasti dobro i u redu. I onog koji prima batine, jer netko i to mora, i čiji su jezivo nacereni izraz lica svi navikli tumačiti kao "smije se, kurva, vidiš da mu je drago". 

Euhrid nije dio ekipe. On je samotnjak. Ne trpi zlostavljanja 24 sata dnevno. Ali kad ga pronađu, on sam sebe radije tumači kao junaka. Kad mu se netko ljubazno obraća, kad netko pokazuje razumijevanje za njegovo stanje, kad netko napokon kaže neka molim prestanu gnjaviti jadnog dječaka, on odjednom prestaje biti jadan i postaje krvolok tome ljubaznom stvorenju prepunom razumijevanja i suosjećanja. 

Davno sam pročitala taj roman i poslije ga više nigdje nisam našla. Ni u knjižarama ni u knjižnicama. Čak ne znam bi li htjela čitati ponovo, imati u svojoj kućnoj biblioteci. (Imam toliko glupavih naslova i autora da ovaj ne bi kvario prosjek. Niti ga dizao.) Možda na drugo, treće čitanje, ne bih ovu epizodu shvaćala ovako, možda bi bi je preskočila kao nebitnu, a možda je stvarno ne bi ni primijetila, jer je roman zaista iskićen svakovrsnim detaljima. Mislim da sam knjigicu uzela samo zbog činjenice da ju je Cave napisao, a on mi je u tom periodu života bio uznemirujuće zanimljiv. Zbog glazbe. Zvuka. Boje glasa. I nježnih stihova pjesme Into my arms. 

Za ove nove nemam strpljenja. 

Možda samo toliko da mogu i ovdje ponoviti: Ljudi koje je društvo odlučilo proglasiti neprihvatljivima i (ne)izlječivima, su u stvari umjetnici i glazbenici i pjesnici i glasnici stvari koje običnima toliko preokupiranima svojim svakodnevljem i održavanjem istoga, nisu vidljive, prepoznatljive ni shvatljive ni spoznatljive čak ni kad im prstom pokazuješ u kojem smjeru se nalaze oni, a u kojem je "ono nešto". 

Samo što su neki od nas imali tu sreću da rastu u okruženju koje im ne nameće svoje viđenje svijeta, i koje im dopušta da upijaju život, umjesto da ga, iz njih, cijede. Koji ih ne potiču, nego dopuštaju da se sami odmotaju i preslože. Kako situacija zahtijeva, pa i po cijenu vlastitog života. A život vas neće prevariti. 

Trebali bi se toga češće sjetiti. 

Pa ako ste od onih koji svemu i svima traže svrhu, eto to nam je svrha: hodajući, dišući, krvareći memento da osim ovog što sad mislite da znate da jest, postoji još nešto.  

ILUSTRACIJA je prvi put objavjena na X-u, uz popratni tekst "Moving from oil to soil" za projekt handprints #SaveSoilSecureFuture 

~ Tame that wild animal, load your cargo than move! already ~ 

mnogookost (22)

Ono kad ne mogu objasniti ili opisati drugima, pa se jako mučim da pronađem način, jer sam odavno shvatila da riječi ne čine veliku razliku: možete ih znati puno, ali to ne znači da će naići na uho koje će ih uhvatiti s istim razumijevanjem. Taj, dakle, dio koji nastojim nadoknaditi slikama, ili onime što ja smatram slikom, a opisuje način ili bitnu razliku na koji percipiram "svijeta pojavnosti", stao je u ovu boju, ovaj oblik, kakvoću i količinu, na fotografiji ispod: 

A zadnji put kada je netko, u mojoj prisutnosti ali kao da me nema, o meni, rekao: "Kako može tipkat u chat ako je slijepa?", protupitala sam: "Možeš li ti objasniti kako netko tko nije slijep tipka?" 

Kad se nađe netko tko to bude mogao moći, tad će se vjerojatno naći netko tko će moći reći i sve ostalo. 

rog za svijeću

- Nekome mjesec izlazi u podne, vikao je slušatelj radijske emisije koja prenosi što se događa u dubokom svemiru. Nije to bio sarkastičan komentar nekog dnevnog događaja.  

Dani jesu osjetno kraći, tako mora biti na našem kraju kugle. Voljeli mi zimu ili se samo pretvarali, zbog darova i vatrometa i kolača i pucketanja zamišljene vatre iz izmišljenih kamina. Ali svejedno, sunce izlazi na istoku u ranu zoru, pa bi tako bio red da i mjesec izađe i zađe u nekakvim okvirima. A ne da maše rogovima poput divlje životinje. 

- Pobogu, jeste li vi poludjeli, dajte se konzultirajte s nekim od pametnijih iz svoje vlastite branše. - stručno slušatelj stručnjaku saspe. - Jedino je mlad mjesec u sred bijela dana, jer je točno sunce među nama, a sunce je točno u sredini jedino u podne. 

Konekcija oko - jezik, a mozak bi se ispriječio točno u sredini, da je samo pogoditi pravo doba dana. Ne zna oko što je vidjelo, niti jezik što je lanuo. 

A zna li ruka što je natipkala? 

Veselim se Diwaliju ko da sam čitav život odgajana tako, umjesto što sam tek ovo zadnjih par godina, "upala u društvo odmetnika". 

Ovdje u mom ćumeziću, pucaju vatrometi kad god se malom princu slavi rođendane. Svakodnevica je toliko učmala. Više ne trzamo. 

Osim ako netko primijeti da svemir nije dobro uštimao sva nebeska tijela. 

#HappyDiwali <3

čarobni štapić

Ruka koja drži štap je ono što čini razliku.. 

No štap je štap: produžena ruka. Njime se služite za ono za što biste inače koristili ruke, bilo da namjeravate nešto dohvatiti, razbiti, bilo da želite nekamo stići, bilo da želite nešto izravnati. Pa bio to put, istina, ili život. Ravnali se vi po nepoznatom ili prepoznatom terenu. Nataknuli na nj komad tkanine kojom ćete pobrisati paučinu sa stropa ili kapljice sa pločica u kupaoni.. Štap je štap. A ruka je ruka.

Čak nije bitna namjera, jer ruke imaju svoj mozak i svoju ćud. 

Osim, ako ste čarobnjak: Gandalf the White !! 

Treba održati ravnotežu. Kao da hodate na žici. Tako držite svoj štap! Kolika dužina, toliki razmak. 

Koliko god puta, će vam se mnoga vrata zatvoriti, tako će se isto neka druga otvoriti. Ne treba previše mozgati nad time. 

Ilustracija je prvi put objavljena na X - u, za kampanju #SaveSoilSecureFuture - handprints - 

s popratnim tekstom: 

They can make things happen, they can make things disappear... Don't pretend it's not your doing! 

Editors note: 

Bijeli štap i crne naočale ne nosimo zato da bi nas nekamo odveli ili od čega zaštitili. Nosimo ih zbog vas: da se podsjetite da se trebate pažljivije kretati jer ima među vama onih koji se neće moći brzo skloniti ili skočiti ako ih u svojoj žurbi srušite. 

Možda ste baš i vi taj, koji neće biti brz. Samo to još ne znate ;)

moć riječi

Bio je jedan kolega sa mnom na poslu, koji je, tako kažu, kasno progovorio. Naime, standard je i prosjek za dječake da progoveore kanije od djevojčica, ali ovaj je progovorio baš kasno. 

Ne mogu ni zamisliti koliko je to tuge i bola uzrokovalo njegovim roditeljima, niti želim zamišljati kakvim su ga sve torturama podvrgavali da bi ga sveli na normalu, ali do vremena kad sam ga ja upoznala, govorio je baš mnogo. Baš baš. 

Nitko od ostalih kolega mu nikada nije rekao da "Začepi!", ne u lice. Ali izbjegavalo ga se, to čak i ja znam.

Događalo se da bismo ponekad ostali sami, u zajedničkoj prostoriji, koja bi od pune nekim čudom postajala prazna onog momenta kad bi se i on tamo pojavio. 

I to da napomenem, slijepe i slabovidne ljudi ne izbjegavaju na taj način, nas jednostavno ostave i zaborave nam reći u kojem se smjeru gomila kreće. A vi, prirodno, izbjegavate gomilu. Gomila nema mozak, ne pazi, i kreće se nezaustavljivo kad ju se usmjeri, a često ju bude teško zaustaviti. Ergo, nije pametno biti dio toga. 

Još i to da dodam, slijepe ni slabovidne osobe ostalim ljudima ne smetaju, jednostavno nas se ignorira. Čak i kad imamo nešto za reći. Čak i kad vam se obrate. Oni vrte svoje filmove bez obzira na to kako priča dalje teče. 

Ali ovaj kolega, koji je imao svakome nešto dobaciti i pri tom mislio da je jako duhovit, jer je dobijao osmijehe, znate one nervozne, one koji se koriste kad ostanete bez teksta, ili kada ste uhvaćeni u neznanju, je bio baš iritantan. Prije nego otvorite usta on vam trpa svoje riječi u njih. 

- Daj prestani već jednom - jednom sam mu rekla. 

- Neču! - odgovorio je - Stalno šuti, šuti, neču šutit. Oću govorit dok mogu. 

Tad mi je sinulo: 

sav taj nametnuti i naučeni strah da je možda debil jer nije progovorio kad su statistike rekle da mora, ispoljio se na taj način da on misli da mora još uvijek nekome dokazivati da nije.

Da je šutnja hendikep. Bolest. A on da se uspio izliječiti. 

I još dalje, on je nada! Za sve nas koji još nismo progovorili, progledali, osjetili ili čuli zvuk. 

On je znak! Dobra vijest! Ne odustaj! 

Da ne straši? Straši!