čemu služe ruke? (15)

~ za tkanja, predenja, vezenja i pletenja, ispreplitanja niti i prstiju iste ruke, ruku istog tijela, i svega na dohvat ruku 

Dok pletem ne mislim o hrani. Ne znam da l sam možda gladna niti treba li mi išta drugo. 

Negdje sam vidjela podatak da paukovi osim, osam - brojem 8 - nogu?, ruku!, imaju i osam očiju! Ili osam pari? Ili bi to ipak bilo previše za jednu glavu, ili leđa, da podnose? Jer osmica, kad ju legneš izgleda ko beskonačnost!  

Mi, paučice, zaboravivši da imamo tijela koja luče svoje sokove, sokove koji možda hrane, mijenjale smo ih za srebrne niti, da bi njima ulovile nešto?, nešto drugačije od sebe poznatih nam. Poznatih, pa dosadnih. 

Željne tuđeg, ili željne promjene, ili samo željne, dakle, prevarene. 

Varajući prevarene, prevarile smo se, pa istim umijećem nastavljamo varati. 

Dok pletem, misli samo zuje. Ko pcele medarice.

Za to služe ruke:  

Za nahraniti onime što hrani, ili ostavit za poslije, ono, s čime se još ne zna. 

Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoil - handprints, jesen/zima 2024. 

Kao inspiracija, ili nit vodilja, posluzila je Sadhguruova molba da sudjelujemo u igri zvanoj zivot. 

Ispricao nam je pricu o znanstveniku koji je uvrebavsi vanzemaljski signal iz svemira i hoteci uspostaviti kontakt sa svemircima, organizirao docek na kojem je mnostvo ljudi trebalo reci jednoglasno samo jednu rijec: "Who", "Tko (si ti)?". 

Svi su se, naglas, slozili, a u sebi mislili da se u takvome mnostvu nece cuti da bas oni zabusavaju. Tako da, kad je dosao moment da reknu svoju svemiru, ostao je samo muk. 

Zato na etiketi pise "Who?", maca je prela, pauk satkao, ruka napisala, zvjezdica zatreperila, i svemir se nasmjesio natrag. 

(⁠ ⁠◜⁠‿⁠◝⁠ ⁠)⁠♡

/⁠╲⁠/⁠\⁠╭⁠(⁠•⁠‿⁠•⁠)⁠╮⁠/⁠\⁠╱⁠\ 

(⁠灬⁠º⁠‿⁠º⁠灬⁠)⁠♡

kako sam naučila yogasane (5)

Hvala bogu na internetu, pa učenje i druženje više ne moraju biti ograničeni samo na ono što fizički možete primiti rukama. Broj ljudi, koji su spremni dijeliti što imaju i znaju, se s pojavom AI prevoditelja, povećao, tako da se ne morate osjećati kao zadnja budala svaki put kad vam netko odluči dati na znanje da vas je, uzevši vam nešto bez namjere da plati, preveslao.

Potvrda da zaista ne morate otputovati daleko, popeti se negdje visoko ni zagnjuriti glavu i čitavo tijelo negdje duboko, da biste doživjeli nešto drugačije i drugo, doznali nešto što ovdje gdje sad jeste ne biste mogli. Vidjeli i čuli nekoga i nešto, čega ovdje nema i ne može biti.

Sve svoje u sebi nosim. Sa sobom. Vaš vas smartfon neće iznevjeriti.

Sad je samo potrebno znati kamo usmjeriti pogled.

Tijelo držite onako kako ono u tom trenu može stajati. Hranite ga onime što vam je dostupno. Dišete to što je oko vas: ono što netko drugi izdahne. Zato je bolje živjeti u šumi, nego u sportskoj dvorani, pretvarajući se da vam ne smeta kad vas štrapne tuđi znoj.

Atmosfera je bitnija od materije, u smislu, kad ste u dobrom društvu, možete probaviti i kamen. Kada niste, i najdraža poslastica može vas natjerat na zahod.

A jedino biće koje vas nikad neće ostaviti, kao i ono kojega se nikada nećete otarasiti, ste sami vi.

U našoj very sattvic grupi, ima isto, nevjerojatno blesavih ljudi, ali pomisao da ste jedna od njih, i da smo jedni drugima ogledala, je ljekovita. Fizička distanca, vam olakša i onu mentalnu, dovoljno za pauzu u kojoj ćete se zapitati: što je to u meni da ih vidim takve?, i primjećujem da to svi rade. Sve je test. Svi smo na testu. Ili se makar trudimo misliti da je to tako.

U "stvarnom" životu sve se vrti oko pobjede, tko će koga prije, i tko će kome prije. Tko je pametan, ako nekoga prevari, a tko je glup ako ne odreagira ljutnjom, svađom, plačem ili osvetom.

Ljudi na "spiritualnom putu" su više okupirani čišćenjem znanja, učenja, pravila, izvođenja rituala, da vam postane jasno kako nastaju sekte i kako se stvara kult ličnosti, ne samo od gurua oko kojeg se skupljaju, nego općenito. To je dragocjen uvid. 

Jednako tako to čine i velike korporacije s markama tenisica ili automobila, i slatke pop pjevačice, i ozbiljne političke partije sa misijama i sa vizijama. 

Ima, i ovdje, i paranoje i grupiranja, koga hoćemo a koga nikako ne volimo, i sve podgrijano nekim citatom ili video klipom nekoga od mrtvih ili živih gurua. Što bi trebalo dokazivati nešto. 

Što ja znam i mogu vidjeti i čuti, uvijek su svi, od Isusa na ovamo, govorili isto: sve je potrebno, ništa se ne baca. Sve je jednako vrijedno, bez ničeg se ne može. Poklonite se svemu, jer ništa više od toga niti ne možete znati.

Ovdje sve lakše shvaćam kao "karmu koja se mora odmotati", sa mnom, ili bez mene. Pa onda bolje - bez. Prisutna sam, izdaleka. Svjedok, jedan ali vrijedan.

Energija se čuva za potrebnije stvari. Za one nove. Za ono što tek ima doći, još neviđeno, nečuveno i neodređeno. Onaj koji bude imao dovoljno svoje snage, određivat će novi smjer.

Ovo je bila zadnja minijatura koju sam objavila na X-u, prije nego što se aplikacija prestala ažurirati za moj tip smartfona. Sve ostale popularnije društvene mreže rade besprijekorno, tako da ne znam treba li ovdje izvoditi kakve zaključke ili ne. Kako bilo da bilo, hvala vam svima koji ste do ovdje došli preko Twittera, i što ste još ovdje. 

modra špilja

Olujno je nevrijeme poharalo našu stranu obale, vijesti govore o havarijama. Vjetar i kiša su lomili grane, pijavice potapale brodice, ljetu je kraj. Ljetu, a ne svijetu. 

Cvrčci već danima ne pjevaju u pravilnom ritmu, ali to primijetite tek kad vam tišina postane težina. Bojim se da bi sparina spržila dah, kad oni ne bi umirali umjesto nas. Presebični smo postali odavna, uzeli smo im njihovu pjesmu, niti ne mareći da time uzimamo i od svoga jutra, od svoje večeri, i od sutra, od prekosutra, tko zna čijeg, možda nekog nama sada najmilijeg. 

I onda, ta Osveta Elemenata. 

A štete se broje u novcu. Jednako kao herojstva, brojem spašenih života. Di je sada ono dobro staro: "Šta nisi sta doma, ko te tira vanka na more!" 

Svima je teško postalo u životu, i to od dosade! Svi su željni avantura, doživljaja, pa kad ih doživljaj napokon nađe, mole da ih se spašava. To je tako svuda, nije to mudrost koju se sad vama izmišlja. 

Od svih otoka kojima znam imena, jedino Svetac i Jabuka, još zvuče razumljivo. 

Razumijem da su i drugi, jednako obične riječi koje su nekada imale čitavi jezik, slovnicu i izvorne govornike, vrlo vjerojatno imena drveća ili zvijeri ili znamenitih ljudi i voljenih žena, ali do dan danas više nikom ne znače ništa osim izletišta, nalazišta, toponima, lokaliteta. 

Mislim da ni na jednome ni na drugom, osim izletnika avanturista i morskih biologa, nema ljudskih stanovnika. Endemski život. Prethistorija. Preživljavanje najsposobnijih. Crni gušteri i crne udovice. I pokoji žuti cvijetak na dlakavoj mentol zelenoj stapki. 

Snimljen je bio dokumentarac. 

I tu se dogodilo spašavanje života! 

Čak ovdje su zavijale sirene. Polijetale letjelice. 

Nova Odiseja. 

Pronalazim mir izrađujući uzorke na tkaninama. Vraća me u ritam, koji smo ukrali iz pjesme cvrčaka. Pravilan ritam. Reda mora biti. Tješim se da, ovaj izvezeni, makar dulje traje. I možda razveseli kasnije još nečije, umorne od svega, oči. Zvuk za nit. 

Šta se drugo može! 

Dok radim, ne razmišljam o hrani. Ne znam da l sam, možda, gladna. I to je navika koju gajim od kad znam. Vjerojatno, naslijeđena. 

Jako pazim da ne bacam ništa. Ne uzimam više od onog što mi treba. Vidjela sam rasipanje. Znam što je oskudica. 

Izletnički čamac za nas sedam, osam, koštao je više od ručka i večere koja bi nas nahranila, ali uzeli smo čamac. Veslač, kapetan, momak, štajaznam, je bio nervozan, otac se cjenkao, ne želeći platit istu cijenu karte za djecu kao za njih odrasle, i "bio je spreman malu bacit priko broda". Uvijek su se tako "zafrkavali" na moj račun. Bilo je i manje djece, mlađe, ali ja sam bila "najslabija". Ili njegova, pa nebranjena. Ničiji otac neće doći u obranu. Pogotovo ne veći ni jači. Sigurna pobjeda. Mlade žene se smiju. Bolje drugoj, nego njenoj. Bolje bilo kome, nego njoj. Svaka je od njih bila sljedeća nebranjena. Osvojena žena, nije vrijedna truda. A on misli da osvaja. Da plijeni pažnju, zbog duhovitosti. Snalažljivosti i snage. 

Bila bi presretna da su me bacili u more. Kraj otoka poznatog imena. 

Gdje je more moje, nebo gdje je moje. Gdje me sve zove i zna po imenu. Poznato i čisto. Točno kako treba. 

- Vidi, vidi, vidi, vidi brzo, brže, ribica. Eh sad, dok ti pogledaš ona ode. Na koga si spora tako.. 

- Ajme meni ružna li je 

- Jo tebe, nije ružna, pa tvoja je 

Točno iste priče, istim slijedom, iste riječi: 

Male djevojčice sve sliče na žabe; velikih napuhanih trbuha i tankih dugih rukica i nogu. Natečenih obraščića i drhtavih ustašca. Od gladi. Ali sve u lijepim skupim kupaćima. U anatomskim skupim sandalama. Sa sitnim pletenicama, i unikatnim handmade accessoarima plaćenim po zlato. 

- Vid' je šta se pravi. Ista mater! 

I dok se tako one nevidljivo kolju, i cijede jedna iz druge, a preko djece, komplimente, potomstvo im neprimjetno, a sve pred očima, baš lijepo skapava. 

- Skapava, ko je reka skapava? Ko ima kapavac? 

- Šta ti je kapavac sad, ti si lud.. vidi njega.. 

- Šta j kapavac, ne znaš šta je kapavac, jel ne znaš šta je kapavac. Kapavac ti je, draga moja, jedna spolno prenosiva bolest. 

- Je tebi u gaćama 

Hihihihihi 

Bilo je moderno, u moje vrijeme, isto ko i danas, da se puno govori o gladi u svijetu, prisnaženo slikama iz nekog od ratom zahvaćenih područja, ili sa sjevera afričkog kontinenta ili indijskog potkontinenta. Kolektivno se plakalo i pjevalo, skupljalo se donacije u hrani i potrepštinama, sjećam se da je mama spakirala jednu "moju" bijelu haljinicu. Nisam znala da je moja. Nikad je nisam nosila. Čak mislim da ju je kupila baš za tu prigodu, dakle, da spakira i "razveseli neko jadno dijete", da svi vide njeno dobro srce. Sjećam se dobro, da je dugo bila priča, da je baš ta haljinica viđena na toj nekoj djevojčici na toj jednoj slici koja je obišla cijeli svijet. 

- Nu da nije tvoja mala! 

Hahahaha 

- Ista! Šta znaš... 

Ruganje je način da vam kažu istinu, skrenu pozornost na nešto ili odvrate od nečeg. Nije zalud izmišljena ona "ridendo dicere verum". Samo treba imat uho. Ili um da rastumači. Vlastiti um, kad vam je već srce rasprodano. I nema ga više za vlastite potrebe. 

Kao i ona da sve treba uzeti sa zrncem obzira. I sa zrnom soli. 

Kad ste dijete mislite da svaka riječ nešto znači. Da su ih zato i izmislili toliko puno. I da ćete, kad odrastete toliko da možete sami nositi sve te teške knjige, napokon shvatiti koja je koja, što točno opisuju, što znače, i slijedom, što se oko vas događa. 

Kad odrastete, shvatite da sve znače isto, i vode na isto mjesto. U pizdu materinu. 

- Bubličar, bubličar!! - radosna cika lokalne djece - Jupi je je, bubličar! 

Dakle, pekar, ili pekarov šegrt, ili obični neki momak koji je višak iz dućana, pecivo koje nije bilo baš "iz prve peći", dijelio besplatno na plaži, svima koji bi htjeli uzeti ili bili gladni, vjerojatno vidjevši televizijski prizor pod svojim prozorom, dakle, prizor smalaksale djece koja dolje na suncu umiru od gladi, pod prijetnjom dobre zabave, inače.... 

Bio je stvaran. 

Jesu li bublice bile suhe, ili upaučene, ili ispišane, ili od starog brašna. Ili su služile kao mamac da se navabe djeca na nečiju "privatnu zabavu". Pedofilski predatori na plažama, znate, nisu izum ovog doba. Samo što tada nije bilo zgode reklamirati nečiju marku smartfona, smartvoča ili naočala. A hapšenja i ucjenjivanja je bilo od vajkada. 

I taj jedini obrok je ubrzo ukraden. 

Jedini spas. 

Jer je za doručak bio maleni džem ili maleni med ili malo maslo u malom pakiranju, sa slatkim sličicama, i bilo je baš slatko to samo gledati. Skupljati poklopce ili šećeriće koje je duhoviti netko prije vas polizao. Za ručak ste "uživali na plaži", tražeći školjkice ili preskakujuć valiće. Za večeru vas se lackalo po ruci pohlepnoj i prije nego što je namjeru pokazala da uzme svoj krumpirić. Niste jeli ništa, čak ni kradomice, ali niste više ni osjećali gladi. 

Pronašli ste da vam je koža slana. I da ta sol hrani. Da su vam nadlaktice i ramena, ispod kože plavi. I da ta plava, koja je prije bila točkasto crvena, hrani. Da vam vaše, vlastito tijelo proizvodi hranu. Da možete samu sebe jesti. I da, ukoliko se ne skupe drugi pa na vas navale, nećete nikad skapati od gladi. 

Bol traje samo toliko koliko traje da se probije koža. Drugo ništa ne boli. Pa pazite na to da vam je koža cijela i u jednom dijelu. Sol sa površine hrani, a ne sama krv. Kad dođe do krvi, više nema povratka. To istječe život. 

Još ne znam gdje utječe. Kako se pretače. Ni tko se njime hrani. 

Moguće je da, svi mi jednako. Sve se reciklira, ništa nije viška. I kamo bi?! Ista nit, novi život. Nova Odiseja. Nevrijeme za nevremena. Modra špilja, zaklon. A ne znaš što u njoj već ima. Koliko njih ili toga, već u njoj boravi. Ni kako. Možda je zaklon, možda je zamka. Endemski život. Prethistorija. Preživljavanje najsposobnijih. Snimljen je o tome dokumentarac. Ništa nije tajna. Nema više tajni. Mistika nije misterija. Zato i jest privlačna običnim ljudima. 

Ono kad vam kažu, digni čelo, digni glavu, nisi slomljen, ne dopusti da te poraze loši! Poraz ne postoji. Nije život borba. Samo izmjena; glasova, mirisa, okusa i boja. Sve to u jednom. Isto tijelo, višezadaćnosti. Ne mogućnosti, jer sve to već jeste: 

Kao nebo. Kao more. Plavi. Ispod kože ste plavi. Vodeno ste biće. I zrakasto biće. I dok za to znate, ništa vam ne treba. 

Mogu vam reći da ste ko bublica. Da ste kao višnjica ili kao šljivica, razlika je u nijansi. 

Kad se osušite, puknete ko cvrčak. 

Postajete crna. 

Točkica ugljenom olovkom. Zrnce pijeska. Ili sjeme. 

Plodili se, množili i napućili svijet, ili ne...

Rasli ili ne, granali se ili ne, davali ploda koji će hraniti ili otrovati... 

Svejedno ćete ostaviti trag. 

Po smežuranim vrhovima prstiju, znate to što jeste - val. 

tumačenje snova

Sadhguru - Mogu li nas snovi osloboditi od karme? 

Vjerojatno vam se svima dogodilo da ste se probudili iz čudnog, živopisnog sna i pitali, otkud sad to, ili što mi se pokušava prenijeti. Postoji li dublje značenje? 

Sadhguru, u ovom članku kaže da postavljamo pogrešna pitanja. Radije bismo se trebali zapitati, zbog čega uopće sanjamo. Njegovi uvidi predstavljaju izazov konvencionalnom razumijevanju uspavanog uma, ili onog dijela nas koji sanja. 

Snovi su, kaže Sadhguru, manje vezani za proročanstva, a više za proces, noćno otpuštanje želja i akumuliranih sjećanja koja zovemo Karma. 

+++ 

Postoje različiti aspekti uma i egzistencije, koje zovemo snovima. Naravno, svi ste čuli za famozni govor "Imam san..." (I have a dream) Ali sada, govorimo o snovima koji ne kreirate aktivno - nego o onima koji naizgled stižu s nekog drugog mjesta. Ovi snovi mogu se podijeliti na 4 glavne kategorije. 

Snovi koji otpuštaju želje 

Više od 90% snova su otpuštanje. Kad kažem otpuštanje, trebate razumjeti da većina ljudi ne može odoljeti a da ne poželi štogod da im se čini kao dobro, lijepo, atraktivno ili vrijedno. Većinu tih želja, um stvara preko cijelog dana a da toga uopće nije svjestan. Želje se jednostavno dese, jer je um u takvom načinu rada da želi dosta toga. Prava je sreća što vam se ne ostvaruju sve vaše želje. Kad bi se ostvarivale, bili biste u velikoj nevolji. 

Ova vrsta snova je preuveličavanje svega što vi želite. Ili, drugim riječima, otpuštanje. Kad se taj otpust ne bi desio u vašim snovima, želje bi mogle prerasti u veliku frustraciju i kompulzivnu radnju. U tom smislu, snovi rade za vas. 

Želje možete otpustiti noću dok ste u dubokom snu, kad se tijelo odmara, tako da ima dosta slobodne energije za aktivnosti uma. Um koristi to vrijeme i energiju da se iživi. 90% snova ulazi u ovu kategoriju. Ne morate ništa raditi oko toga, ništa pamtiti, nema potrebe za tim, samo pustite to na miru. 

Ali ako imate previše snova, tada morate pogledati kakav je vaš dan. Morate postati svjesniji. Što ste svjesniji preko dana, to će biti manje snova po noći. 

Ako meditirate preko dana, tad će biti značajno manje sanjanja noću. 

Prarabdha: Nakupljena karma koja se odvija u snovima 

Sljedeća manifestacija snova je bazirana na nečem što zovemo prarabdha. 

U ljudskom sistemu postoji ogromna količina sjećanja, koju zovemo karmičkom strukturom ili karmičkim tijelom, a to je u biti memorija. Kad bi se sva karmička memorija odvrtjela u jednom trenutku, vaš um to ne bi izdržao. Priroda, ili vaš sistem je evoluirao na takav način da može podnijeti samo određenu memoriju. To zovemo prarabdha. 

To je, dakle, drugi tip snova. Prarabdha vrti svoju ploču. I to se vrti tako svaki dan, u vašem ponašanju, mislima, emocijama i načinu na koji se tijelo osjeća. Ako pažljivo promatrate, vidjet ćete da se osjeća drugačije, svaki dan, zato što prarabdha stvara sve što se dešava. 

Svaki otpust memorije koji se desi u mentalnoj strukturi stvara senzorni uzorak u fiziološkoj strukturi. Onaj tip prarabdhe koji se u tom trenutku vrti, određuje kako se tijelo osjeća. Ako ste svjestan i ako promatrate svoje tijelo znat ćete što dolazi sljedeće tog dana. 

Možda ste primijetili da ste se neki put probudili s nekim čudnim osjećajem, i da ste se do kraja dana zaista i slomili na neki način. Ne morate biti prosvijetljeni ili super svjesni, da biste to primijetili. Ali, zato što ljudi uglavnom ne znaju kako dešifrirati te čudne osjećaje, idu iz jednog problema u drugi. Oni koji znaju kako ih čitati, izbjeći će ih, neće tumarati, zato što karmička memorija ili prarabdha utječe ne samo na vaše tijelo, um i energije, nego također i na sve što se dešava oko vas. 

Tako prarabdha pronalazi izraz, a isto se događa i noću u obliku snova. 

Ovi snovi mogu biti izmiješani od svega i svačega - ljudi koje poznajete i potpunih stranaca, poznate i nepoznate situacije, sve se preklapa. 

Moguće da se sjećate ovakvih snova: nalazite se u svojoj kući ali prisutan je neki čudan lik. Ili se nalazite na čudnome mjestu ali sva je vaša familija tamo. 

Ono što vam je poznato i ono nepoznato, ono čega se svjesno sjećate i ono čega se ne sjećate nikako, sve to bude isprepleteno u snovima. To je opuštanje prarabdhe, i možda i ima neko značenje. 

Ne trebate promatrati slike sna, nego kakav dojam ostavlja. Radi li se o nekoj latentnoj želji, ili se vrti neko sjećanje. Ne gledajte slike, slike nisu važne, ali osjećaj koji ostavljaju u tijelu je važan. Kad se ujutro probudite, kako se osjećate? 

Ovo je razlog zbog koje oni koji pažljivo promatraju svoje živote izbjegavaju opijate i stimulanse. Opijati i stimulansi čine da vaš neurološki sistem signalizira nešto potpuno drugačije, a da vi to čak i ne primjećujete. 

Ovaj drugi tip snova, baziran na prarabdhi može značiti puno toga, ako ste sposobni promatrati pažljivo. Korisno je promatrati prarabdhu, pogotovo ako se tiče stanja vašeg zdravlja ili mogućnosti oštećenja vašeg tijela. 

Ja nikada ne govorim o snovima, jer ima mnogo ljudi čija bi mašta podivljala, na način "Vidio sam to i to u snu, znači to i to će mi se danas dogoditi, sutra će se dogoditi… " Snovi se ne bi događali samo noću, događali bi se i danju. 

Sanchita: skladište sjećanja otvara svoje brane 

Treći tip snova se dogodi kada dođete do nekih iskustava u svom životu. 

Mnogi od vas su primijetili da nakon što prođete kroz neko značajno iskustvo - recimo da ste inicirani u shambhavi ili bhava spandana ili samyama program, ili kakav drugi proces inicijacije - uzorak, tip i obim vaših snova se mijenja. 

Značajno iskustvo znači da ste prešli određeni prag unutar sebe. Postoje slojevi i slojevi ograničenja koja ste sami sebi postavili. Kad prijeđete jedan sloj, tad se uzorak sna značajno mijenja. Ona memorija koja je do tada bila neaktivna, iznenada dolazi na red. Odjednom, naiđete na novu konzervu crva s kojom se treba nositi. 

To se dešava kad značajno iskustvo razbije određenu barijeru i donese novo sjećanje koje treba otpustiti. Te su barijere bile tu zbog vaše zaštite. Kad bi se sve otvorile odjedanput, vaš um to ne bi izdržao. 

To skladište memorije ili karmičke supstance se zove sanchita. Kad porcija sanchite uđe u vaš život znači da se život širi na veće polje djelovanja nego što je to bilo ranije. 

Do tada se vaš život odvijao unutar određenog obujma memorije, ali nakon tog velikog iskustva, dobio je više maha. 

Ako se znate s time nositi efikasno, tad je to super stvar. Ako se nosite neefikasno, onda može biti nesnosno. 

To je ljudima najveći problem: to što imaju veći domet od ostalih bića. Kad biste bili kao druga stvorenja, mogli biste samo jesti i spavati i biti skroz u redu. Ali zato što se možete domašiti više, patite. 

Slično, kad je više memorije, ako se dobro snađete, to će bit predivno, a ako ne, bit će bolno. Ali čak i kad je bolno, što se tiče krajnjeg ishoda, kako stvari stoje, još uvijek je to dobro za vas. Yoga je bolna, ali je ipak radimo, jer je na široj slici, širem planu, dobra za nas. 

Otvaranje novih područja memorije unutar sebe, može biti bolno jer stavljate svoj život na fast forward, ubrzavate se. Ono što je predviđeno za vaše sljedeće izdanje, to pokušavate riješiti u ovome, jer vam se žuri. Ne želite još jedno isto izdanje. 

To može biti složeno, ali ako odradite dobro, na konju ste. 

Inače, ulazak na spiritualne staze može izgledati kao da vas univerzum udara iz svih pravaca. To je tako kad stupite u dimenziju koju ranije niste poznavali. 

Ako ostanete tu gdje jeste, život se čini udoban, ali patite zbog stagnacije. Ako učinite sljedeći korak, u bilo kojem smjeru, krećete se prema naprijed, ali se srećete i sa puno više izazova. 

Što se snova tiče, ovo se događa na kompletno drugačijem nivou. Kad jednom sanchita nađe izraz u vašim snovima, imat ćete apsolutno divlje i besmislene snove. 

Tantra: kad vaši snovi postanu svačija stvarnost 

Postoji još jedna vrsta snova koji i nisu snovi u uobičajenom smislu. Na primjer; 

U Australiji, Aboridžini kažu za vrijeme postanka Dreamtime, Vrijeme snova, ili sanjanja. Stvoritelj je zasanjao sve. U Indiji kažemo maya ili iluzija - iluzija može biti isto što i san. Ili to zovemo leela, igra. Stvoritelj prede svoju mayu i igra se naokolo. 

Riječi leela i maya opisuju stvaranje najprikladnije. I čitavo umijeće koje zovemo tantra je u vezi sanjanja nečega i iznošenja toga u stvarnost. Prvo nešto zamislite, stvorite u svom umu, a onda polako to odmotate na van, i jednom to postaje i za stvarno.

Kad vaš san postane živo iskustvo za sve druge, tad je to stvarnost. Ne zato što pokušavate utjecati ili hipnotizirati nekoga preko sugestije. Oni ne moraju znati za ništa od toga. 

Svi smo se mi dogodili kao san koji je pronašao fizičku ekspresiju. Ali izraziti se možete i tako da ne rabite materiju. To nije san u uobičajenom smislu, to je stvaranje. tako se zapravo sve i događa. 

Možete se igrati s iluzijom. Recimo da se želim igrati loptom, ali nemam loptu. U početku se igram kao da je imam, i nakon nekog vremena, ako sam dovoljno uporan, pojavit će se lopta koju će netko moći i osjetiti. 

Ovo je stvaranje i također je ukorijenjeno u snovima, jer, kada prijeđete granice sanchite, tada dotaknete dimenziju izvora stvaranja. Obično, kad stignete tamo, vaš um bude toliko preplavljen, ukoliko nije istreniran na način koji neki ljudi opisuju kao stanje bez misli (no-mind).

Onog trenutka kad osjetite prisutnost energije koju ne možete razumjeti, vaš će se um smrznuti. To nije zbunjenost, to je stanje gdje um ne postoji, ukoliko ne pripremljen na takvo nešto. 

Kada, u tradicionalnim terminima rečeno, sretnete boga, uhvatite boga za bradu, a vaš se um smrzne, nije li to šteta. Toliko ste se namučili da biste stigli do tamo, a onda ste se smrzli. Ipak i to je korisno. Ali ako imate um koji je istreniran tako da kada prijeđete na mjesto na kojem nema memorije, tada možete sve odigrati svjesno. 

Sada vaš um radi tako kako radi samo zato što ima memorije. Kad prijeđete granicu gdje memorija završava i samo percepcija ostaje, skoro se svaki um smrzne. 

Ono što radite, kad radite yogu jest, treniranje uma da kad dođete tamo gdje memorije ili karmičke strukture nema više, da vi i dalje imate svoj um. Tako da, ako vas i tijelo izda, dakle, ako umrete, i dalje imate um. Tako da možete otploviti tamo gdje vi to želite. Inače idete prema dotadašnjim tendencijama. 

To su ta četiri tipa snova. Zadnji se ne može realno zvati snom, to je s druge strane, druge obale postojanja. 

Ali, kakvi god da su snovi, štogod da sanjate, naučite to ignorirati. Ako krenete tražiti značenje u snovima, počet ćete živjeti u njima, i izgubiti značenje života, osjećaj za svoj život. 

Izvor: 

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/8/can-dreams-release-your-karma.html

sanjač xxxi

Okus nedozrele breskve i nestvarni, prezreli, puni miris. Pomisao da je iz uvoza i žal što vrlo vjerojatno više nikad neću jesti stare sorte. 

Nejasna uspomena, koja to i nije, jer se tiče stvari koje nisam nikad vidjela i ljudi koje nisam upoznala, ali nazovimo je tako radi ove pjesme; nejasna uspomena na Mariju Rozininu i na Stipu Božarina i Ivicu Palmičina, i ponos zbog činjenice što pripadam klanu, koji je imena žena stavljao za prezimena, kao jamstvo kvaliteta roda. 

Širom otvorena balkonska vrata, a vani sve modro i zeleno, spojeno i odvojeno biserno bijelim kamenčićima, od soli i valova oblikovanim oblucima, pravilnim prozračnim oblacima, od kojih će zasigurno zastrepiti onaj netko tko u svemu traži urotnike. 

Zašto urotnike, umjesto suradnike? 

Ne znam. 

Tanke željezne šipke umjesto ograde na koju bi se moglo sjesti, nasloniti podlaktice i dlanove, pa na dlanove lice, da ih mramor rashladi. 

Tanke su i željezne su i šipke su, iz istog tog razloga, ali bez učinka. 

Uzak krevet za jednu osobu, od jednakog takvog kovanog željeza. 

Crna pamučna haljina, niske špagarice na vezanje oko gležnja. I velika žuta torba za plažu s tirkiznim i lila i ljubičastim cvjetovima. 

Teta Marija tiho ostavlja zdjelicu na šemizet. I nestaje niza skale. Teta Palmina gleda u daljinu sjajno mokrim očima. Čista sreća, radost, to je ta mokrina. Ne suze, ne obijest, ne sijevaju ko munje pa bivaju proglašene znakom bistra uma. Palmičinu su odsutnost duha, izgovarali umorom. Jer je očito bilo da je prisutnija od sviju. I teta Roza, toliko hrabra i zastrašujuća da su joj ime sačuvali jedino u deminutivu. 

Sve tri davno prije mene. I ičega što bi me najavilo. 

Kako onda da ih se sad sjećam? 

I ovako? 

Njihova nenametljiva prisutnost je pripremila ovo mjesto za mene. Njihovom milošću još živim i dišem. Njihovo strpljenje je temelj mojemu. Njihove molitve kucaju iza mojih očiju. 

Sigurnost da me znaju kako i ja znadem za njih. Da pazimo jedna drugoj na korake. Dužna sam im puno više od samo jedne pjesme. 

svega će bit, al' prijatelja neće

Kad vas gazda uzme uz potvrdu i na povlasticu, pa kad ljudi provale kako ste poseban, odjednom shvatite koliko vas ljudi vole. I koliko vam žele to dati na znanje. 

Odjednom vam, čak i na cesti, prilaze neke nepoznate žene koje vas znaju baš ono u dušu, i imaju potrebu to reći. Pričaju detalje nekih davnih susreta, citiraju neke davne replike i uzrečice, uzdišu za nekim kolačima koje ste zajedno jele, i uopće: 

- Baš sam te se uželila vidit! 

- Dođi mi, svrati, šta ćeš stalno tako sama. 

Da se to desilo jednom, dvaput, odmahnula bih rukom, ali postalo je svakodnevno, čak svakog dne ponovljeno. 

One mene kao žale, ali sad su mi našli svrhu i treba se to nekako iskoristit. 

Izmisliće nešto, samo da bi bile blizu tog nečeg neodređenog, što samo naslućuju da je "ono nešto". 

Ne znaju što, ali doznaće! One su mozak, a ja sam šljaker. Ili makar korisni idiot. 

A onda se počnu događati stvari preko mene i kroz mene, a da ja o tom nemam pojma. I nitko vam ništa ne govori: 

- Pusti je, jadna, šta ona zna... 

A sad zamislite da sam kojim slučajem neka veća zvjerka, na nekom stvarno bitnom položaju, mogu biti neznam kako prava i zdrava... šteta da se ne pozlati. 

I takva su sva ta njihova prijateljstva. 

Govorim vam, uvijek, uvijek može gore.

čemu služe ruke? (14)

~ da traže pomoć i da pruže istu ~

Izgubila sam se, jednom, u bolničkome centru, htijući dokazati (a valjda sebi, k'o da će 'ko drugi gledat) da mogu vladati sobom i kretati se nepoznatim prostorom, uz ničiju pomoć. 

Google je dobro pokrio čitavi grad. Sa ovog mjesta, bez ikakvih problema, mogu sama isplanirati trasu, i kasnije se njome kretati samouvjereno, ali kad dođete do bolničkih zgrada, tad ste izgubljeni: em nisu na Google-u, em nisu ni u stvarnosti; ništa nije obilježeno, čak ni parkirna mjesta od trotoara, a kamoli zgrada u kojoj obavljate preglede od onih u kojima ćete leći ili samo podići nalaze. A kad napokon i uđete u koju, tada ostavite i svaku nadu da ćete od koga dobiti informaciju, a kamoli vodstvo. 

I tako vam ja, pogodim zgradu, spustim se niz skale, povirim na šalter, pokucam na vrata, čak pogodim vrata!, a iza njih gospođa u bijeloj kuti sa frizurom, kaže: 

- Evo, draga, pa vi sad odite na šalter, neka vam udare pečat i da platite. 

Šalter je u drugoj zgradi, iza glavnog parkirališta, preko puta rađaone, neki su radovi ispred, ma snaćete se. 

Pitam, zar ne važe te potvrde bez pečata i potpisa, ako su rađene na kompu: 

- Pa šibnite taj nalaz mojoj doktorici preko aplikacije, a platit ću internet bankarstvom. 

- A? Šta draga? 

- Al niste umreženi? - zbunjena ponovim. 

I to je nju strašno uvrijedilo. Kako je plakala.   

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u uz popratni tekst: SOS - Save Our Soils. 

Rađena je za kampanju #SaveSoilSecureFuture - handprints