promatranje ptica

U nedostatku bolje zabave, zurili smo kroz prozor. Nebo je bilo čisto, bez ijednog oblačka, i slutilo se da igra neće proći bezazleno. 

Igor je počeo cupkati nogom. Najprije petom pa prstima desne, pa lijeve, pa desne, pa sve brže lijeve, kao da pokušava ubrzanjem s mjesta lansirati samog sebe u pravcu gore. 

Uslijedilo je i lagano lupkanje punim dlanom po bedru, zatim zijevanje. 

Pretpostavila sam da zamišlja, ili se pretvara, da je pridruženi član nekog heavy metal banda, i da udara u bubnjeve ili klavijature. Udaraljkaški, žičani, koji god instrument da mu je bio na pameti, bilo mi ga je žao. 

Trudila sam se što neprimjetnije disati, jer sam instinktivno znala da bi šum, mig, bilo što mimo "sadašnjeg trenutka" moglo pokvariti "doživljaj", a onda sam primijetila da je primijetio da su se na čisto plavom nebu pojavile dvije ptice. 

Vrtio je glavom, zijevajući još uvijek svoju melodiju, bez zvuka, a onda me gurnuo laktom: 

- An! - to sam prevela kao "Vidi!". 

- Da, - rekla sam - Ptice. 

- Točkice. - ispravio me.

Odšutjela sam. 

- Ok. Upravu si. - složio se nakon nekoliko trenutaka. - Dvije. Da budemo precizniji. Jedna veća, jedna manja. 

- Jedna bliže, druga dalje. - prošaputala sam. 

- Fantaziraš. Ne možeš to znati sa ove daljine. 

Ali, on naravno, može reći, da je jedna veća, od druge. 

- Vidi, kako trepere! - uzbuđeno je dodao, ne prestajući treskati glavom, na istu onu pjesmu. 

- Mašu krilima. 

- Ti si luda. Šta će mahat, na ovoj visini?! Na ovoj se visini ide uiiiiiii - ispružio je ruke poput aviona zaustavivši lice tik do mojeg lica. 

I da nije bilo onog vibrata u glasu, koji bi netko mogao nazvati hrapavim i "opasno seksi", dočim se radi o prigušenom bijesu, znala bih da je ljut, i da se jedva suzdržava da nešto ne razbije. 

Glas koji je strah iscijedio iz mene, isti onaj netko bi preveo kao zvonku radost. 

(Smisao za) humor je sredstvo koje vas navlaži da ne biste teško nastradali. 

Priroda nas spašava, onako i onda kad sami nismo sposobni ni svjesni. 

To mi je potvrdila, preletom onih dviju ptica, točno pred mojim očima. Bila su to dva bijela galeba, približno jednaka oblika i veličine, mašući snažnim krilima u ritmu je'n - dva. 

- Hm. Zanimljivo. - rekao je Igor. - Bila je to optička varka. Stresao nogavicu i izišao iz sobe.

### 

Dvoje ljudi mogu gledati istu stvar u isto vrijeme, i vidjeti ju na potpuno različit način. Da je to tako, možemo se uvjeriti svakog trena, zbog toga se, naime, ljudi stalno i svađaju. Svatko nastoji uvjeriti onog drugog da je njegova slika svijeta, ona koja je točna i istinita. 

Zato što nisam sigurna, ili bolje reći, zato što jesam sigurna da nešto s mojim fizičkim očima nije u redu, nikada se, ili se vrlo rijetko upuštam u bilo kakva prepiranja. 

Na isti način: Kako mogu biti sigurna da sam čula nešto tako kako ću tvrditi da sam čula, ili da sam osjetila, ili shvatila nešto na način na koji jesam? 

I zbog čega bi moje cijenjeno mišljenje, bilo točnije, važnije ili bolje od nekog i nečijeg drugog? 

Nekada se davno, išlo u ratove zbog takvih stvari. Danas se napiše knjiga ili znanstveni članak, pa izdavač, ili institut koji će ga objaviti i stajati iza njega, određuje njegovu težinu, za sve nas slučajne prolaznike. 

- O-ho-ho draga, to će ti biti jako teško dokazati, jer čitav poznati svijet i sva priznata znanstvena zajednica stoji iza tog i toga... 

Kad vam kažu da Snaga Klade Valja, a Um da Caruje, promislite ponovo. 

Snaga množine. Ili čisto zastrašivanje. Tako um djeluje.

Igor se ne bi upustio u prepirku s nekim tko je fizički veći od njega. Podvio bi repić kao maleni psić. Ali nema taj isti problem kad je s nekim poput mene. 

Voli pobijediti. I nije mu bitno, što su omjeri nepravedni, niti tko je u pravu. 

Meni je ovaj "eksperiment s zurenjem kroz prozor" bio zanimljiv jer se dalo naslutiti da on, ili nema osjećaj za prostor, ili ne može vidjeti "dubinu". 

Jednu je pticu vidio kao veću, drugu kao manju, i bez problema bi se svadio s onim tko bi rekao da su jednake veličine, ali na različitim udaljenostima od točke promatranja. 

Mislim da je Carl Sagan, na sličan način objašnjavao postojanja višedimenzionalnog svijeta bićima iz točkograda. 

Ili sam zaista polupala lončiće. 

 

renesansni čovjek i moderna žena

Slušala sam na radiju, prije neki dan, bila je nečija obljetnica, rođenja ili smrti, nekog važnog otkrića, ne pamtim sad točno, ali mogao je biti bilo koji od velikana Držić, Kopernik, ili sam Leonardo, opisan kao homo universalis, i znanstvenik i astronom i astrolog i književnik i umjetnik i slikar i poliglot i diplomata i inženjer i što sve ne!, a ovi danas... Znakovita stanka. 

Taman da pomislite da nije pošteno i da nije fer cijeniti prošle ljude i događaje po modernim kriterijima, ali ne stignete riječ reći. 

Čitavi je suvremeni obrazovni sustav krojen po toj shemi. Šopaju se djeca još od nježne dobi, svakakvim informacijama, jer informacija je moć, i sve s nadom da će neki od njih ponoviti ovog genijalca. A nikome ne pada na pamet da se možda nikada niti nije radilo o samo jednom čovjeku. Da je on možda, eventualno, bio pokretač različitih projekata, koje je nastavljalo, guralo i valjalo, mnogo drugih glava i ruku. On, da je jedan, posudio lik, u čije se ime djelovalo. 

Čini se bliže istini. Iz razloga što se i danas isto tako radi. Danas, kad je dostupno daleko više toga, i samim time, kad je sve lakše. 

Recite to naglas, i proglasit će vas ludom. Ne, nepismenom. Vratit će vas u školsku klupu da bolje naučite povijest svega. 

Moderni se muškarci i ne trude ponavljati slavnu povijest, ali zato žene grizu. 

Moderna žena mora moći sve: i po kući i u uredu i na faksu i u školi, i vozi i tipkaj i slikaj i uvijek budi lijepa i dobre volje, raspoložena, i tri doktorata, najmanje i treća na listi - prva žena. U svemiru. Majka i kraljica. 

I ako je pogledaš krivo, ona i to zna. I lako je tebi sad govorit. Ma ljubomorna, pusti: 

- Ne'š ti, a šta je njoj?! Ona sjedi, ona ne moze..

Pa trči, leti dok ne kolabira. 

Umjesto da bude ono što je. Obogaljuje s(v)e, umjesto da samo bivajući što je, obogaćuje sve(t).

😍

ogledala čije duše?

Ljudi kažu da su oči ogledala duše. Pa sa strahom pogledaju prema slijepoj osobi: 

- Ona ne vidi - ona nema dušu. Šapatom.

Neki drugi po očima "znaju" kakav je netko "u duši".

Ti ne vidiš, pa ne možeš znat.

Znači li to da si laka meta? 

Samo da ponovimo ono očito: 

Dakle, u tuđim očima ili po tuđim očima, ne možete znati što je komu u glavi ni kako se taj drugi osjeća.

Ali u očima drugih se može ogledati - ako znate gledati, ako ste čist u glavi i čista srca - vaše vlastito duševno stanje. 

To je ono što se u psihologiji zove projekcijama: 

ono što si sami zamislite prebacujete na prvu osobu koja vam se zbude. 

Jedni smo drugima ogledala. 

Vjerojatno su slijepi ljudi ti koji su sretni, budući da su oslobođeni predrasuda o očima koje se sjaje, cakle ili žare. Te to ne prevode nikako. 

Jednostavno vas neka ili nečija prisutnost može učiniti nemirnima, a neku drugu izdržavate lakše. 

 

Čiste od slika sa površine, najbolji pokazatelj toga što vam je na duši, mogle bi biti baš oči slijepe žene. 

 

(zato su, pretpostavljam, tako strašne)

čudljiv ili čudesan

Sve što sada postoji kao realnost, nekada je bila samo misao. 

Čovjek je "bogu sličan", zato što ima sposobnost samostalno misliti. Ali on sam, ne izmišlja ništa. Iako misli da izmišlja samog sebe. Da postaje nešto prelaženjem pragova, preskakanjem stepenica. 

Nekad se moralo sve na laktanje ili laktarenje. Sad se može i dodirom kažiprsta. Ne trebate niti jako upirati njime, da biste nešto nekom dali na znanje.

Snaga se uma nadomješta, snagom mnoštva. I obratno.

Ono što želi da (mu) se dogodi, jednostavno, uvjeravanjem što većeg broja ljudi, nastoji ostvariti. Ako SVI Kažu da takvo nešto Jest, onda jest, ili će te razbit.  

Eto, to vam je tako jednostavno. 

Ne vide ni oni boga tebe, samo vjeruju(?) u ono što im se govori, jer se srame priznati da sami ništo ne znaju ili ne mogu razumjet. 

Zato se i kaže "vidim" i "gledajte!", umjesto "jasno", " sigurno" i " tako je, kako ti sad kažem". 

I ako imate mehaničko oštećenje oka, i papir na kojem piše da ste osoba s oštećenjem vida, vi ste u minusu i vi ste u gubitku, jer: 

- Ako (ti) je mozak oštećen već na samom ulazu, ako ti je onemogućen dotok, priliv, unos podataka preko oka, tog najvažnijeg od svih osjetila, onda niti u glavi ne možeš imat ništa. Tabula rasa, kompletna! 

Oni se stvarno usude izreći to naglas, ovi koji sami ne znaju nabrojati sva svijetu poznata osjetila. 

Nevermajnd.

mnogookost (15)

Travanj je mjesec svjesnosti o postojanju autizma, ali što je to autizam, prilično je nejasno. Pogotovo kad vam to krenu tumačiti ljudi koji "žive s autizmom", bilo da su roditelj, staratelj, skrbnik, srodnik, asistent ili stručni suradnik, specijalist doktor, liječnik, ili kakva druga / drugačija specijalna ličnost. Ne živi se S autizmom, nego OD autizma. U tome je sva mistika.  

No, kako se uopće odvajaju i razlikuju jedni od drugih, kako znamo da je jedan od nas "zdrav", a drugi da je "autističan". 

Ovako:

Pedijatar/ica vas dobronamjerno usmjeri u tu i tu kliniku, ordinaciju, instituciju, udruženje,... najnovije i najmodernije sve, nekoliko mladih, ljubaznih, sažaljivo nasmiješenih dobroćudnih lica lepršaju oko vas brinući se je li vam udobno, ugodno, i da se strpite samo još sekundicu, dok mališan nešto crta, slaže ili samo čeka. Onda mu sve tim nekim najmodernijim instrumentima svijetle u očne jabučice, ušne školjkice... Kad on složi, sruše mu, ako se svađa, ljuti i viče, normalan je. Ako pak mirno nastavi sa slaganjem, ali sad na sigurnoj udaljenosti, pa koliko mu puta ta "sigurna" uspije, nije. 

A očne jabučice, to sigurno niste znali, mogu biti različitih boja, oblika, vodenkastosti, brzine pokreta... Zjenice i šarenice, također. (Valjda se zato i govori o paleti i o spektru)

Po njima se zna da postoje pitomi ljudi, i ljudi zvijeri. 

Ne vjerujte meni, pogledajte sami: ->

Kad je riječ o životinjama, to svi znamo, radi se o prilagodbi prostoru i osvjetljenju, o preživljavanju najsposobnijih. Kad je riječ o ljudima, trudimo se što niže spustiti do nulte točke, budući da svi znamo da smo negdje pogriješili u koracima, i da svi vučemo nekakvo životinjsko podrijetlo. 

Neki su, umišljajući da su bog, dopustili sebi da dijele vražje pečate, od što ranije dobi. 

A kakva vam je zapisana ta najranija dob, takav će vam biti uspon ili pad po društvenim ljestvicama. 

Radnici rade, a 3G (glupost, grabež i galama) ubiru plodove. Svakom svoje, mogli bismo reći, jedni samo žele da ih se pusti na miru, a drugi da ih se čuje. Poštena razmjena? Nastavimo li ovim tempom i na ovaj isti način, nikada nećemo ni znati. 

Zato, započinjem kampanju "Stop ranim dijagnosticiranjima - Svatko ima pravo rasti i razvijati se u svom ritmu" 

Bez kontroliranja, špijuniranja, analiziranja, i pogotovo, usmjeravanja ovamo, tamo ili odavdje. 

 

 

= s vama ili bez vas =

divna ili divlja

Mogu li se osjećaji naučiti? Može li se naučiti osjećati? 

Osjećaj za prostor i proporcije, može se naučiti. 

Ako imate nekog tko će vam realno i objektivno istumačiti ono što bi bilo relevantno za vas koji se u tom prostoru krećete. 

Kao u dječijoj igri "toplo-hladno", kad imate zadatak da pronađete sakriveni predmet, na osnovu šturih uputa. 

Može vam biti jasno koliko je velika ili teška stvar koju tražite, već prema tome na kojem je mjestu skrivena. 

Tako je, otprilike, i ovdje. 

Samo što sam ta stvar, ja. 

Nemam uvijek osjećaj koliko sam velika i nespretna, jer osjećam sebe, svoje fizičko tijelo, puno većim nego što ono zaista može biti. 

× Najprije, zašto "uvijek"? 

Zato što doživljavamo sebe u odnosu na osobe, stvari i prostore u kojima se nalazimo. Ako smo stalno u istom prostoru i sa istim ljudima, lako možemo izgubiti osjećaj sebe. Poistovjećivati se s čime god da su nam zadali. 

Fiksirali ste, na taj način, same sebe. 

Nema previše mrdanja. Ni u kojem smjeru. Ljudi vam jednostavno neće dopustiti, jer i njihova Veličina ovisi o tome koliko ste vi mali. 

Meni su stalno govorili: "Ti stoj mirno!" 

Zbog toga je, valjda, taj osjećaj nespretnosti. 

Ako se ljudi oko vas plaše da ćete, krećući se, nešto / nekog / sebe razbiti, taj strah ne bi bio strašan ni učinkovit kad i vas ne bi zarazio. 

× I sada, kako doživljavam prostor, sebe u njemu i kako se uopće snalazim, nakon svega: 

Osim ove dvije ruke, imam još dvije ali puno veće. Osim ove jedne glave s jednim licem, imam ih još nekoliko, svaka sa po nekoliko lica. Lica nisu ova kako ih vi zamišljate, zaljepljena na istoj okrugloj glavi, sa svake strane po jedno. Ne znam imaju li oči, obraze, bradu. Usta nemaju, jer nema za njiima potrebe. Ali vide dobro. Znaju dosta toga. I mogu prolaziti kroz prostor prije mene, kao izvidnica. 

Kad sam sama, nikad ništa nisam razbila. Nikoga udarila. Nikada pala. 

Dogodilo se, i događa se, da sam često kriva, ako netko nađe nešto razbijeno. Ne pravdam se, nemam usta, nisu potrebna, sjećate se. :) (Gubitak energije.) 

Dogodilo se, i događa se da se netko nekad zaleti u mene, i da sam si sama kriva. Čak se zidovi pomiču, nasrću i bubnu, jako. 

A i nespretna sam, baš jako, kad sam u društvu ljudi. Stalno posrćem, pa me se treba hvatat, držat čvrsto, i punim dlanom otresati prašinu sa odjeće. 

××× 

Znate za one legende o divovima koji su hodili zemljom u pradavnoj povijesti? 

Neki će reći da su to izmišljotine i priče za djecu. Prosječna visina muškarca je 187, a žene 168. Prosječna težina, 87, odnosno, 63. 

Nikad u životu nisam imala više od 50 kila. 

Ali u meni je snage i voltaže, da mogu mrviti kamenje. 

Oprezno samo!

idu li specijalni agenti u specijalne škole?

Posebnoj su dali ime Posebna, zato što su joj zabranili da se zove parizer. I svako malo, ako obratite pažnju, nađu joj neku grešku na deklaraciji. Ne mogu reći da nije ukusna jer nitko ne može poreći da godi nepcima naroda iz naših krajeva. Niti mogu reći da nema potražnje, jer narod kupuje i kad je skuplja. A je li zdrava ili nezdrava, pitanje je samo toga jeste li pobornik zdravih tipova prehrane koji rogobore protiv svih vrsta mesa, mesnih prerađevina i svega što podsjeća na meso. 

Mijenjanjem imena i naziva nećete promijeniti kvalitet onoga što se imenuje. 

Oni koji traže, naći će, ma u kakav omot da to nešto zamotali. 

§

Oduvijek su me učili da se trebam bojati inspekcije, inkvizicije, vojske i policije. Čak na pravim vijestima, policajci i vojnici, su ti koji su maskirani, koji upadaju u stanove i nose velike puške. Razbacuju stvari koje nisu njihove po stanovima koji nisu njihovi da bi tobože pronašli nešto što tobože pripada njima. Ili nama svima. Gestapo! I pokreti otpora. 

Granica je tanka. Uloge su izmiješane. I ta igra žandara i lopina, nikada ne prestaje. I proteže se na stvari i na mjesta za koja to najmanje očekujete. 

Lopov misli da mu nešto treba, pa umjesto da smisli način kako da sam to nešto stvori, on smisli način da to nešto jednostavno uzme od nekoga drugog. Ako mu uspije, uspije. Blago njemu, možda mu potraje sve do kraja života. 

Policajac misli da zna tko ili što, komu ili čemu pripada, te da je njegova životna svrha da stavlja prave stvari na prava mjesta. Ako mu pođe za rukom, pođe. Blago njemu, možda će ga u raju dočekati s fanfarama.

Ako ga ulove, lopov za svoje aktivnosti smisli simpatična objašnjenja, napiše knjigu, snimi se film. 

Ako se pokaže da je gestapo bio u krivu, povijest će ga upamtiti kao negativca, pa mu promijeniti ime za nove radne pobjede. Tajni životi tajnih agenata. Za javna uplitanja. Zaplitanja. 

Pa priložiti fotke na kojima možemo vidjeti lica, koja će nam opisati kao zločinačka, kao simpatična ili kao blentava. Ovisno o tome kojoj strani pripadaju. 

Uz napomenu da je istina negdje po sredini. 

§

Prijatelj, koji je bajker hobist, sav sretan i ponosan pokazuje selfi s anđelima, polaznicima specijalne škole za djecu sa specijalnim potrebama. Njegov je klub organizirao neku plemenitu akciju pomoći potrebitima, dijelili su slatkiše, skupljali novce, vozali se ili vozikali po gradu, ili slično nešto. 

Sva su djeca bila u pamučnim bijelim majicama. Lijep kontrast, njegovoj crnoj kožnoj jakni s nitnama. Ispod slike je stavio objavu: Postoji izreka da ako letiš s anđelima, i sam postaješ jedan. Ne znam za sebe, ali oni to sigurno jesu. <3 <3 <3

I stvarno, iako svi u istim majicama, ni jedan nije isti. Velikih očiju i ozbiljnih lica, stisnuli su se oko najkrupnije djevojčice među njima. Odgajateljica, lijepa mlada žena stila prekopiranog od J.Lo, stidljivo spuštenih kapaka, stajala je sa strane. Ne, kao što je uobičajeno da se, na grupnim fotografijama takvog tipa, učiteljice umiješaju među svoje đake. Ove đake ne možete prevariti.

§

Što vam hoću ovdje reći? 

Vi niste ono što piše na deklaraciji. Vi niste ono što vam drugi govore da jeste. Koliko ste dragocjeni se ne procjenjuje time u koliko velikom ste viđeni društvu. Niti je društvo žandara i lopova to, koje je sposobno razlučiti pa na osnovu toga odlučiti, kolika je vaša vrijednost. 

A kolika je nečija vrijednost, uopće nije vrijedno razmišljanja. 

Mi dođemo pa prođemo, a život traje.