neplaćeni skrbnik svoga invalidnog četrdesetogodišnjeg djeteta

 U moje se vrijeme, to zvalo sramežljivost: 

- Mimozica, ili 

- Stidljiva ljubičica, ili 

- Samozatajna djevojka, ili 

- Misterion :) 

Danas ste jedan iz "palete", i treba vas se liječiti. 

I mimoze i ljubice i marti misterije, imaju normalne živote. Ako su htjeli i/li se nisu opirali, zajednica im je našla supružnika, pristojan posao. Vode uredne živote. Imaju prijatelje i neprijatelje. Nije im pod must, da ih se voli cijeni poziva u društva. Nerijetko svoj unutarnji život, podijele na društvenim mrežama, a to su oni profili koje ćete pratiti, iako ih ne znate iz stvarnoga života. 

Ovi iz "palete" imaju pretjerano zaštitničke roditelje i nemaju pretjerano realnu sliku o tome kako stvari po njih stoje. 

Kad vam od malena govore da niste sposoban za samostalan život, stvar može krenuti u dva pravca: 

ili se pokoravate autoritetu, 

ili radite sve suprotno, dokazujući da ste itekako samostalan. 

U oba slučaja će vas vaši najmiliji htjeti isprebijati na mrtvo ime; pokoravali se vi ili ne, oni vas vide drugačijima, imaju za to pisani dokaz, fizički su od vas nadmoćniji, društveno također. I zapravo, svjesni vi toga ili ne, ovisite o njihovoj sposobnosti da kontroliraju vlastitu biologiju. 

Biologija je, možda, htjela, da vi budete mozak u obitelji. Majka, je srce. Otac, snaga mišića. Braća i sestre, mali pomoćnici, pripravnici za drugu ili treću kategoriju. 

Ali nitko to ne gleda na taj način. Svatko je svijet za sebe. I ti se svjetovi vrte i mijenjaju kao tv kanali. Zajedno sjedite na kauču, gledate isti šou svatko svojom moćju razumijevanja, zdjela s kokicama kruži. Ali nekako preskoči vas. 

Ne vide vas? Misle da ne zaslužujete? Misle da vama ne trebaju obične stvari, jer ste, jebiga, poseban? 

Kad dođe, ako dođe vrijeme da se osamostalite, nitko vam neće aplaudirati. Vjerujte mi, ne da se uspjeh (štogod to da bilo) ne oprašta, nego će vam i to uvaljati u isto blato. 

Samo bez očekivanja, molim. 

Danas je Vaš Dan. 

;)

sanjač xxx

Počinjem razmišljati, o tijelu djevojke u kojem se nalazim, kao o tijelu djevojke u kojem se nalazim. Mislim da mi je zato bilo teško, jer sam ju gledala kao na - višak. 

Ali da nju nisam smatrala viškom, bih li bila ova koja jesam? 

Bih li bila u stanju tješiti taj splet kostiju, žila i sluzi koji drhti čekajući smrt, da sam ju smatrala više svojom, a manje sobom? Bih li imala milosti? 

Ili bih i sama mislila da ne zaslužuje bolje od ovoga što prima? 

Zanimljivo je, i zapravo zabavno to što, kad mu se nanosi bol, s namjerom da boli!, kad krvari i kad možete čuti hrskavicu kako pucketa ko žeravica, vas zapravo ništa ne žari. Kažu da je tanka granica između ugode i bola, i istinu kažu, jer je mozak toliko zbunjen, toliko van svega da ne zna kome pripada, onom zluradome pravedniku, ili onoj krpi na podu koju će već netko kad-tad pokupiti sa sobom. 

Ni kad vas smotaju u povoje i zavoje, ni kad vam prespajaju žice, ni kad vas vraćaju na svoje mjesto, ne znači ništa. Vas unutra nema. 

.. 

Boli vas tajna koju će svi isplesti oko vas, a za vaše dobro. 

Šaputanja. 

I muči vas, koju laž reći ljudima koji će možda pitati za nju. 

 

kako sam naučila yogasane (3)

Više se radi o prisjećanju, nego o učenju kao o učenju. 

Tijelo ima više memorije od mozga, koji je toliko mlad organ da ga nema u tradicionalnim metodama liječenja. Tako da, vršeći određene kretnje i radnje, zapravo samo ponavljamo ono što svako biće koje u prirodi postoji čini, samo s tom privilegijom da imamo mozak koji im može davati značenja. 

Ako vam se čini da ovo što upravo čitate, ima smisla. 

Zato svaka asana ima ime biljke, insekta, gmaza, životinje, ptice, dok ne dođe do jahača ili do ratnika koji bi trebao biti čovjek. 

Svaku asanu držite onoliko dugo koliko se tijelo u njoj dobro osjeća. I svaki put prisilite sebe na još malo duže. 

Naravno, cijelo vrijeme dišete. Nema tu ništa neobičnog niti posebnog. Samo vam instruktor, brojeći udahe i izdahe, daje to na znanje: 

Da osim oblika koji mislite da vaše tijelo poprima dok sjedi u položaju puža ili leptira ili golubice ili lotosa, imate i savitljiv i gumast povoj koji vas drži na okupu. Vas koji ste unutar tog povoja. Onoga Vas, koji je vodenast i ljepljiv i ranjiv i koji bi se razlio po svijetu i tapetu. I onog Vas koji je zrakast i nevidljiv i maglen i mutan, i vaš i svačiji u isto vrijeme i koji bi odletio i ne bi se vratio ni kad biste ga na koljenima molili da vas nikada ne napušta. 

Ili makar ne tako da svi to čuju i vide. 

Kad sam bila mala događalo se često da sam bila kriva za takva glasna pucanja pred svima, tada sama ne znajući što se stvarno dešava i zbog čega mi se svi smiju, sjetila sam se toga, baš za vrijeme jednog od grupnih "treniranja"

Instruktor je baš govorio kako nije ništa neobično da se tijelo oslobađa nakupljenih viškova plinova dok se rastežemo u položaje na koje inače naviknuti nismo. Te da se ne moramo toga sramit, makar kad smo u njegovoj grupi. 

Da sam se na nekom drugom mjestu ili u neko drugo vrijeme sjetila kako sam nađena krivom za nečiji tuđi prdac u nekom nepoznatom društvu, bila bih vjerojatno posramljena i ljuta u isto vrijeme. Ovako sam se prepolovila od smijeha. 

- Uf šta nešto zasmrdiiii

- Sanja. 

- Ma daj, šta dite može. 

- E, ne znaš ti, u maloj boci špirit stoji. 

U odrasloj dobi se ponavlja isto, ali sad nije kriv špirit, nego vegetarijanska prehrana: 

Oni koji žderu travu ko krave su krivi za metan u zraku, efekte staklenika, klimatske promjene i globalno zagrijavanje. 

- Zato treba jest mesa! 

- Uh što ja volim meso ... 

(još jedan razlog zašto nije loše bit mršavica)

Ic okej. Đast stop tinking. 

Izdaaaahniiii!

uštimavanja prirodnoga

Proljeće se tiho ušuljalo, jutros prije svitanja. Astronomsko proljeće. Jer ono školsko, obilježit ćemo tek sutradan. 

Nekako su se udomaćile te dvadeset-jedinice, da nije teško povjerovat da zaista nešto i znače: zima počinje 21. prosinca, proljeće 21. ožujka, ljeto 21. lipnja, a jesen - jesen vas zezne, taman kad pomislite da nešto znate :) 

Zbog čega to tako vrijeme nije dobro uštimano? 

Zaista ne znam. 

Iako je jedan od glavnih razloga zbog kojeg znanosti više vjerujemo, nego vjeri taj, što su kriteriji dobro ujednačeni, te je sve mjerljivo. 

Različite škole i znanstveni instituti, meteo- i astro-, imaju različite odgovore:

Čini se, da jedni izlaske i zalaske sunca računaju od momenta kada gornji rub sunca poviri na horizontu, a drugi gledaju sunčevu sredinu. Treba također uzeti u obzir i činjenicu da je Zemlja okrugla, te da joj je površina zbir uzbirdica i nizbrdica. 

Nema idealne sfere. Nema idealne površine. Nema idealnih uvjeta. To ne postoji. 

Čemu onda služe mjerenja? 

Zaista ne znam. 

Da bi netko zabavio ruke i misli, na koji trenutak duže, možda? Da bi vjerovao da radi nešto korisno, umjesto da nešto ili nekog razbije. Samo što se u toj radnji, eto, malo zaboravio. 

U našem slučaju, bolje je, i manje je štete da zure u božje oči makar primjećivali nepravilnosti i nedostatke koje misle ispravljati. 

Manje boli nama, a njima ostaju njihove frustracije. 

Ne mislite li da bi bilo jednostavnije, ako ne i poštenije, da priznamo makar samima sebi, da dosta toga (još) ne znamo, i da dosta toga nikada nećemo ni znati. Uštimavali mi koliko god nam drago. 

čemu služe ruke (6)

Za ljuljuškanja. Gingolavanja. Uspavljivanja. Ugodna ritmička treskanja dojenčeta dok ne utone u san. 

Nitko, naravno, nikad ne pita dojenče, niti o tome misli, jesu li držanja po rukama ili dodavanja iz ruke u ruku, njemu ugodna. Radi se o radnji, koja se podrazumijeva, koja se - tako radi od vajkada.  

Ne mora bebu držati majka, iako je to prva asocijacija. Niti se mora nužno raditi o određenoj dobnoj skupini, iako je to prva asocijacija. 

Promatrajući ove moderne, mlade mikro obitelji, čini se novim običajem da dijete "putuje" od ruke do ruke, sad oca sad majke, sad slučajnog posjetitelja, onda kad ima osigurano svoje mjesto u kući, a da se, onda kad je van te sigurne kuće i tog sigurnog mjesta, ostavlja samo, da se "čeliči". 

Očekivano, dijete nervozno plače. 

A kad nervozno plače, tad ga se umiruje jednako nervoznim treskanjem. 

- Stalno me sramoti. - objašnjavate znatiželjnima i zabrinutima. - Ne znam šta mu je sada. Stalno nešto. 

Mlade, pametne i sveznajuće majke, nerijetko idu sa uvjeravanjima. Pravdaju se i prepiru sa djetetom koje je u dobi od jedva dva sloga, riječju, pravdaju se i prepiru sa samima sobom, to niti ne znajući. 

Pa drmusajući muče jadno biće, onako kako iznutra muče sebe, misleći da se umiruju. 

Ima nečeg, definitivno, u ritmičkome gibanju tijela, ako se radi o voljnom, a ne prisilnome. Iako vas gomila ili prilika može privoliti da se gibate skupa s njome. 

A onda, tko živ, a tko mrtav. 

Po crnim kronikama se može čitati da je rastresena majka nekontrolirano treskajući bebu počinila infanticid. Ovako sročeno zvuči još strašnije. Nikad se ne spominje otac. Možda zato što za oca, zakoni ne predviđaju baby blues i slične olakotne okolnosti koje još uživaju žene. Pa se - prebacuje. 

A možda oca niti nema. Možda se radi o liku iz bajke, koji se pojavljuje samo kad darove nosi ili kad doprinese priženjenu obitelj. Koja će dalje zaplitati radnju  zagorčavajući postojanje ovima koji bi inače samo htjeli spavati.  

Uspavati vas može bilo tko na bilo kakav način. Sanjarenja i snatrenja su druga priča. Samo treba paziti da, ako dosegnete odraslu dob, da ne potonete u njima. Tamo nema ruke koja bi vas mogla spasiti. 

svemirci

Mislim da vam još nisam uspjela ispričati kako sam postala Anunaki. Ispričat ću se, najprije, za svaki slučaj, ipak ne znam tko sve ovo čita, što zaista ne znam kako se i sa koliko slova "n" ova časna riječ piše. Priznajem čak i to da ne znam što su, ili tko su Anunakiji, niti jesu li jednina ili množina. Također, nisam uspjela doći do provjerljivog podatka, radi li se o vanzemaljskom entitetu ili onome koji pripada podzemlju, dakle, jako zemljanome. Samo mogu reći da, eto, ja to, zaista jesam. 

Priča počinje s načinom na koji sam začeta. I uobičajena je, svakodnevna i toliko stara, koliko i sama Biblija, iako se teoretičari više vole pozivati na neka druga pisana svjedočanstva, a ide otprilike ovako: 

Moj otac - ili očevi - prevari moju majku, te ona zače. Ukratko, kad vam kažu da ste Anunaki, rekli su vam da ste kurvin sin. 

Ili božji. 

Dakle sve ovisi o vama, kako ćete se s time nositi. 

Moja je jadna majka sigurno patila još i više negoli druge žene, iz jednostavnog razloga što joj je dijete i izgledom i ponašanjem toliko odudaralo od ostatka jata da se ni jedan od plemenitih očeva nije usuđivao pomisliti, a kamoli pomišljao na to da bi mogao možda i biti ponosan na to sto je bio odabran biti provodnikom za sijanja zvjezdanog sjemenja. A možda se samo bojao da će se tražiti od njega da poduhvat ponovi, što mu, nakon te početničke sreće, ne bi uspjelo. 

On je nevina zrtva, a ona je droca. 

Sami shvatite za koga vas drže, tek nakon što stvar krene u jako krivom smjeru. Kad vam se nepoznati ljudi počnu unositi u lice, i govoriti o vama pred vama kao da vas nema. 

- Ista! 

(pripazite na detalje, qualis mater, talis filia)

Između vas i njih je nepropusna stijenka. Vi i oni se ne glasate istim tonovima. Ne vibrirate istim vibracijama. Vaše FM područje je različito od njihova. 

Oni su dobri, a vi ste zao. Nemate ljudskih emocija i ljude iskorištavate samo zbog - zlata. Vi njih špijunirate, radi pokoravanja i izrabljivanja njihova rada. Nikako ne obratno. 

Na svakog onog jednog koji se usudio reci da su vanzemaljci miroljubiva vrsta, zato im drugo ime i jeste "svemirac", dolazi njih pedeset koji dokazuju da laze. 

I onih koji su se medusobom podijelili na iste, prema boji ociju i kose, plavi su s Oriona, smedi sa Plejada, Venere ili od tko zna gdje. 

Ociju i kose, ponovimo, jer bi podjela po boji koze bila isuvise - ljudska. Tako se i zadnja dva puta zaratovalo na svjetskoj razini. Ovog puta, imamo rakete. 

...

A vi im se sad namjerili na put, tako nemoćni i sami. I di ćete? I kud ćete sad? 

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u, uz popratni tekst: Black soil was that magic matter  which makes our earth unique.. .. And then humans came and turned all greens into grey. 

moje mjesto je uz tebe

Kakvo je zlo, pitam ja vas, u tome da vas zovu biljkom? 

Koja sramota, kolika šteta? 

Njima je ionako svejedno jeste li djevojka, koza ili bukva, dok god imaju svoj "ispušni ventil". 

Sve ako i kosti pucaju ko grane, sve ako smola popunjava rane, vi ste ta koja će dignut rog do mjeseca. 

Pa bila tek list u tegli na prozorskoj dasci, sitan cvijet kraj puta, vita jela u zelenoj gori...

Koga bi i bilo briga da li i za koga dišete, zašto i za kime venete!? 

Dah ko zrak, posvuda je, za svakog je, njime se ne trži kao zemljom kao vodom 

Slobodom. 

Ako vas i zgaze nogom, ako i posijeku grane, sve je uređeno tako, da tad mirišete jače. 

I to vam je to. 

Dio za cjelinu, ne za po cjelova!