mnogookost (19)

Skulptura, kiparstvo, plastika, uopće grana umjetnosti koju se češće povezuje sa smrću, pa bila ta na grobljima, u muzejima ili izlozima trgovina, navodno je najprimjerenija slijepima i slabovidnima. 

Znate već, dvodimenzionalnu sliku ili fotografiju možete dodirivati, ali dodirom nećete bogznašto i vidjeti, dočim ono što ima tri ili više dimenzija, i govori puno više. 

Sad, kako se i zašto dogodilo da kipove anđela i bogate reljefe okolo slova i brojeva koji bi imali reći tko ispod kog kamena od kada počiva, radije ostavljamo vani, izložene elementima, dok nas ista vrsta obavijesti u zatvorenim prostorima živcira jer, em zauzima prostor, em zahtijeva brigu, njegu i čišćenje, zaista ne znam. Znam samo da je osobama poput mene, dodirivanje istih, strogo zabranjeno. 

Još za grobna mjesta i postoji neki smisao i razlog, u vidu respekta prema vječnim počivalištima i slično, ali muzej, izložbeni prostor ili privatni posjed... zašto? 

- Gle onaj tamo kip, vidi ovu figuricu! 

Jer su ukras ugodan za oko? 

Jer bi prostor, pa ako je prazan, bio prestrašan za vidjeti? 

Možda bi se u njem naselili duhovi. A možda bi netko osvijestio da u prostoru koji i izgleda praznim, zaista postoji još nešto. Osim nas. 

Sasvim nalik nama. 

šta gledaš ti, više?!

Budući da živimo u svijetu u kojem je vid dominantno osjetilo, i budući da je to taj svijet koji je sada suočen sa izumiranjem - uspjeli smo uništiti sve što nije odgovaralo pojmu ljepote, dobrote i koristi, prema sudu velike većine - usuđujem se izvući zaključak da je ovo što zovemo "očinjim vidom", najslabija karika ljudske vrste. 

Možda bi se trebalo češće ponavljati da "Izgled vara!", da bi nas prevarila i definicija varanja. 

Ispričat ću vam situaciju s kojom se najčešće srećem: 

Obične ljude, po svemu sudeći, oči izluđuju još više nego - sise. 

Društvo vam je reklo da nije pristojno buljiti u ženske grudi, ili da je pristojno, kada se razgovarate s nekim, da tog nekoga gledate u oči. Ne lice, nego baš oči. 

U očima navodno počiva duša. Ne u grudima.

Iz očiju se može pročitati, šta tko misli i kako se osjeća. Ne iz lupanja srca.

Obični ljudi smatraju da su oni privilegirani jer imaju tu sposobnost: predviđanja tuđih kretnji, riječi, izljeva emocija, na osnovi izgleda i oblika očnih kapaka i onoga što ih ispunjava. 

Pustite sad svoje sretne pogotke, i sjetite se koliko ste puta sami bili pogrešno procijenjeni. Te na koje se načine, pod svaku cijenu nastojalo dokazati da taj drugi netko zna bolje od vas samih, sviđa li vam se netko ili nešto, ili ne. Što vam treba, a što ne. Boli li vas, ili se pretvarate da biste izmamili malo nježnosti i pažnje. 

Sad priznajte da sam ja u pravu. Hvala. 

E sad. Kad se gledate očima u oči sa slijepom ili slabovidnom osobom, sve ako to i znate: dakle, mentalno znate da ta osoba ne vidi vas, ili da vas makar ne vidi onako kako se vi trudite predstaviti, inzistirati na tome da vi vidite nju točno, a ona vas pogrešno, je u najblažu ruku - glupo. 

Ja bih se recimo zabavljala mišlju o toj drugoj i drugačijoj verziji i dimenziji sebe u drugačijim očima. Možda bi mi palo na pamet da postoji druga verzija mene u svakom drugom paru očiju u koje upadnem. Ako sam svjesna da je slijepa ili slabovidna osoba svjesna moje prisutnosti, zanimalo bi me kakvom me ona vidi, iako to možda ne bih pitala na glas. 

Ali to sam samo ja. 

Obični uopće ne misle o sebi u tuđemu oku. To bi bilo sebično od njih. Oni, bez iznimke, misle o meni koja njih ne mogu doživjeti tako kako oni sami doživljavaju sebe. 

Te zaključe da sam ja ta koja je - nedostatna. Žaljenja vrijedna. I koju treba popravljati. 

Kad sam bila mlađa, prijatelji moje sestre su me koristili da bi uvježbavali svoje izglede i poglede. Sjećam se glavnog od njih, koji je određivao što je oku ugodno, a oni su se trudili što duže zadržati taj izraz lica. 

Vježbanje svjesnog varanja. 

Dosada već znadete da nije ugodno gledati u oči slijepe osobe: imate ili čudno ukočeni pogled, ili očne jabučice koje se kreću nekontrolirano u svim smjerovima. Rječju, teško je uhvatiti taj pogled da bi se pročitalo nešto iz njega. Tko je najduže izdržao moj kontakt očima, bivao je proglašen nepobjedivim. 

Ja po tome znam, da kad me netko netremice gleda, da me sasvim sigurno ne sluša. U paru s tim netremičnim super ugodnim pobjedničkim očima, ide um koji u sebi ponavalja: Jadna ona kako ima ružne oči, a vidi kako su moje lijeeeeepe. 

To je ta tajna. Tako ih je naučio.  Ja čula, na svoje uši. Onda im se oči napune suzama, jer su oni i dobra srca, koje ima samilosti za svako živo biće pa čak i beskorisno, kojemu su oni, jer su tako pametni, otkrili svrhu i dali priliku da je i ostvare. 

- Čudni su putevi gospodnji. Stvorio je i lijepe i ružne, i dobre i zle. Evo vidi ovu siroticu, ništa ne zna, ništa ne razumi, glupo pa živi. 

Oni joj dopuštaju, pazi. 

Isti oni koji su odredili da će oni bit dobri lijepi i pametni, a ona zla ružna i glupa. Pa se čude što se svijet raspada. Pa prebace krivnju na te ružne i zle i svakakve. Dok pate od strahova koji beziznimno sadrže oči koje ih prate kud god da krenu gdje god da se djenu. 

- Tamo se ti! Jesi me čula? Šta buljiš u mene više?! 

di gledaš ti, više?

Još i više od izgleda očiju, samoga pogleda i pokretljivosti očnih jabučica, obične izluđuje činjenica što ne mogu predvidjeti što ćete reći, uraditi, kojim se putem djenuti. 

- Govori ona nešto, ali ne znaš di gleda! 

- E alo, alo, ti - pa mašu rukom ili objema rukama pred vašim licem, kao da tjeraju muhe - Di gledaš ti? 

Uzalud ti trud, mislimo i oni i ja. Vama su uzaludne riječi kojima tumačite svoj položaj, njima uzaludno svo to mahanje. 

Još lakše se to uoči u zajedničkim vožnjama:

Na stranu sad s time kakav je tko vozač, ja to ne mogu znati. 

Ali, pretpostavljam da osoba nervozna, svadljiva i glasna. koja bi vikala na prolaznike, pješake i bicikliste, nema baš puno za pokazati. 

(Iako je lako moguće da misli da je to znak veselja i garancija dobroga provoda. A možda bi na taj način htjela uključiti i mene u scene koje njoj miču pred očima. Iako je ovo manje vjerojatno, jer se inače, u prirodnijim okruženjima, rijetko kada potrudi oko toga da mi opiše što vidi.)

Pogotovo kad se pokaže da je osobito ljuta na invalide i starije bez pratnje. Da se boji djece i tinejdžera. Pa uspori vožnju, govoreći da treba bit pažljiv jer nikad ne znaš može li se bacit baš pod naš auto.

- Vidi, evo i di će on sad?

- Eto i sad ja moram znat kud će on... 

- Kako ja to mogu znat? 

- A može li on znat di ćeš ti? 

- Ja pa ja pa ja, pa ja znam! 

- A zna li on? 

- U pravu si. Jadnik. 

I nikad im ne pada na pamet da su isto tako i sami jadni. 

Što se može naučiti ovdje?

Kad idem sama vani, trebam se držati svoje crte što ravnije. 

Ako se netko izdere na mene, znam da je prestrašen još više od mene. Toliko prestrašen da može postat agresivan. A pošto sam ja "ranjiva skupina", velika je vjerojatnost da ću izvuć deblji kraj u svakom mogućem pogledu. 

Taj "netko" može biti netko moj najrođeniji. Kao i potpuni neznanac. Koji je sasvim sigurno najrođeniji nekom kome bi nedostajao zbog nečega. Te ne uzimam za zlo. 

Bez vidljive reakcije, sa što manje mimike lica, potrudim se da samo prođem. 

Najčešći broj puta, to samo prolaženje je ono što više od sisa i više od pogleda i izgleda, izluđuje obične ljude. 

 - Prođite, prođite samo vi, gospođo, slobodno, mi za vas ne postojimo, mi smo nevidljivi. Ajde ajde doćeš i ti bogu na račun. 

Bolja opcija. 

Ne možete reć da se nije odmaklo od kontrola, racija, čeka i mlaćenja po drumovima. 

Mi imamo ono nešto što njima nedostaje i vidi nam se po očima da im nećemo to dat!

preobrazbe (7)

Mislim da vam još nisam pričala kako sam postala manekenka. Sama sam za tu priču doznala tek nedavno, iako me, čini se, prati čitav život. Počinje s nalazom liječnika koji je, da bi osigurao mojoj mami bolovanje na račun bolesnog djeteta, djetetu nakrcao razne dijagnoze. Između ostaloga je napisao da je dijete "astenično". 

Mama, koja bi ionako patila od postporođajne depresije, i bez da joj je pedijatrica rekla:

- Pa ženo, pobogu, zar ne vidite da su vam djetetu oči srebrene?! Jeste li vi mater, šta ste vi!?  - (baš ove riječi se ponavljaju u svim pričama)

je otišla po drugo mišljenje, pa po treće, pa četvrto, pa joj je netko od tih slučajno dobronamjernih, htijući je utješiti, rekao da su sve najpoznatije i najljepše i najbogatije manekenke - astenične, da imaju dugačke ruke i noge i male glave, i neka bude sretna što će curica imati makar tu prednost kad odraste.

I stvarno, mama i sve njene prijateljice su se trudile da bi curica izgledala lijepo. Jedino curici nije bilo drago što je koriste kao živu lutku. 

Znamo kako društva tretiraju žive lutke. Što im rade. I kako završe. 

To znam i vidim sada odrasla ja, kad sam bila mala, jedino sam htjela da me puste na miru. 

- Vidi kako je stala sad 

- Vidi kako gleda 

- Auu pogledaaa 

- Vidi kako drži glavu 

- Stani sad, ovaaaakooo, vidi, ooovakoo 

Vi ne znate što hoće te žene od vas, ali vam je jasno da ne znaju ni one, pa se sklonite na jedino mjesto na koje ne mogu za vama - u vlastitu glavu. 

Na sreću, u glavi tako maloj kako je dobri doktor napisao, nije bilo mjesta za fantaziranja o slavi i bogatstvu, na račun izgleda. 

Tuđe priče, naravno, ne možete zaustaviti, a što se događa u tuđim glavama ne može biti vaš problem, sve dok vas ne počme direktno ugrožavati. 

Može li, pitam, biti zla u tome da ljudi misle da ste tašta na izgled, umišljena i "bez duše lijepa"? 

Pogotovo ako ne dijelite isti estetski ukus?

Pogotovo ako ste od rođenja slijepa i fizički izgled, vaš ili bilo čiji, vam baš nije najbitnija stvar?

Vi gledate kako ćete se živa i neoštećena dovući s jednog mjesta na drugo, a oni govore da se prešetavate. 

Moram priznat da jest pomalo smiješno. Ali više to govori o njihovu stanju uma, nego o mom. 

To je ono kad Sadhguru traži da ponavljate: Nisam tijelo, nisam um. 

Nisam ovo tijelo, nisam ovaj um. 

Nisam to što mi netko kaže da sam, ili to što pokušava napraviti od mene, uvjeravajući mene jednu, preko svih ostalih. 

Iako i to mogu biti: imam izbora. Ako se prilike slože i ako se osjećam dobro u toj tuđoj koži, zašto ne isprobati i to? Ili ako se drugačije ne može, ako vas prilike i ljudi prisile; sve dok znam svoju poziciju, mogu planirati bijeg, dok igram tuđu igru na najbolji mogući način. Svoj.

moj štap i ja (4)

Čudna me sjećanja pronalaze, kako idem starija, u vezi štapa moje bake Kate. Već sam vam pričala o tome, kako nju nitko nije doživljavao kao slijepu osobu. I kako je, koliko ja pamtim, uživala poštovanje zajednice. Onoliko, koliko žena u ovim krajevima može uživati: puštali su je na miru, za razliku od svih drugih, od kojih se zahtijevalo i očekivalo, i ovo i ono. 

Mislim da je to imalo neke veze s njenim štapom. 

Sjećam se i drugih žena njenih godina iz susjedstva: nisu se družile kao što se druže danšnje žene, ali neka tiha povezanost je postojala među njima. Znalo se, i bez puno riječi, što koja može, zna i ima. I dijelilo se, bez zahtijevanja i očekivanja protuusluge. I primalo se bez sumnji i straha od mogućeg dugovanja nečega nekom.

Netko bi mogao reći da su to bila davna stara dobra vremena. Da su ljudi nekad bili otvoreniji jedni prema drugima i da je društvo u cjelini funkcioniralo pravednije i bolje. 

Nekako mislim da to nema veze s istinom. Ljudi su ljudi, uvijek i sada. 

U prošlosti je bilo jednako zlih i jednako dobrih kao i sada. U prošlosti su se vrtjeli isti filmovi kao i sada. 

Stvar je mislim u tome, kako ih tko rješava, kako tko izlazi na kraj sa uvijek istim počecima. 

Kraj bakinog štapa nije imao gumeni vrh, kao što ga imaju današnji štapovi za podupiranje, zato mislim da je bio "bijeli", iako tata nema pojma kad ga se pita, zašto je baka stalno uza se držala štap, jesu li je boljele noge ili je bila slijepa. On samo odmahne glavom: Ne, nije. 

Drugi kraj, drška ili ručka štapa je bila savijena, okrugla, ne kao ove moderne, anatomske, medicinske i orto(-pedske?), nadograđene na ravni dio. 

Sad kad gledam majstore kung fua, taichia... stvarne majstore, a ne ove sportsko-dvoransko-natjecateljske, vidim da se koriste istim takvim štapovima. Ta ručka, zapravo je kuka, još jedna ruka, i vašoj ruci, ruci koja ga drži, nije mjesto na ručci, nego ispod nje. 

Sjećam se točno, kad bi mi baka dala njezin štap, da se uvijek kao ljutila što ga držim krivo: 

- Labavo, labavo, tako će ti ispast, pa ništa nećeš napravit. 

Gospođa koja nam danas "pomaže" služiti se bijelim štapom, zapravo nas uči bespomoćnosti. 

Znate one tehnike i taktike: cik-cak ili kližuća? Kao, štap je duži od ruke, a ruke vide samo ako stvarno dodiruju. Pa eto, tap-tap... da metalni ili keramički vrh ne zvecne o tlo kojim se kanite prošetati, ne biste sebi mogli prokrčiti put. 

Poštovanje se mora zaslužiti. A bespomoćnost lakše otvara vrata?  Još lakše ih i zatvori. 

Ne znam, valjda je potrebno i jedno i drugo. Za preživljavanje? Pretpostavljam da svatko zna svoju.

 

novčić jedan djetetu je _

Ne treba meni vaša pomoć ni vaš novac, nego mi treba da napravite svoj dio posla. 

Osobe zaposlene u velikim ustanovama, pa bilo to sveučilište, bolnica, banka, policija, gradska uprava ili gradska knjižnica, one koje se specijalno educira kako pristupiti i postupati sa specijalnim osobama (u daljnjem tekstu #pwd), u pravilu, najlošijima se pokažu u stvarnoj praksi i na stvarnom terenu.  

Budu toliko preplašeno sigurne u svoju superiornost da su opasne po život. 

Nikad vam ne opišu što vas točno tamo čeka niti što se može očekivati, a nerijetko vas namjerno ignoriraju. 

Sumnjičave su, ne traže potvrde ni uvjerenja, znaju da to nije pristojno (ili su im rekli da nemaju oni ovlaštenja legitimirati civile?), ali osjeti se onaj prezir i ono žaljenje tipa "ne znaš ti šta ti on/a može" i "glumi i koristi, pretvara se i prenemaže", pogotovo onda kad se vi trudite da izgledate vedro, veselo i zdravo. 

Da, istina je, rekao bi drugar iz udruženja, Mi se stvarno pretvaramo, ali se pretvaramo da je sve u redu, i da nam ne treba to čime ste nas unaprijed odlučili ucjenjivati. 

To je ono kad se priča o oduzimanju ljudskog dostojanstva. Ponekad je teško zamisliti kako je ljudsko biće sposobno spustiti se nisko. 

- Ne b' joj ja da jist! Pa nek vidi ko o kome ovisi. 

Većina #pwd-ja boluje i umire zbog pothranjenosti i dehidracije, a ne od nekih misterioznih bolesti. Oni sami sebi ne mogu pomoći, pogotovo ako žive u zajednicama. Uvijek se nađe netko tko shvati da je glavni onaj koji ima ključ od špajze. 

Ulizivanje ili gladovanje. To je odabir. 

Sad vidite zašto se #pwd ne ulizuje. Ne znam za druge, ali meni je svejedno, u sljedećem ću krugu dobit bolje uvjete, jer u ovom nemam bogznašto izgubiti. Bully ne može bit Bog. 

Poklonite se svakome, ali tražite društvo onih koji su bolji od vas, ne lošiji. 

A lošiji je svaki onaj koji će radije pustit da mu propadne hrana, nego da podijeli sa onima kojima je oduzeo. 

Kad se razbolite, on je, naravno, žrtva, on trči leta moli prosi i nosi doktorima i ove i one vele, sve sve za vaše dobro i za vaše zdravlje. A vi, vidi kakvi ste! 

Prilagođava prostore, buši tunele, instalira liftove i uspinjače, izmišlja nova pisma i jezike, sve da biste mogli razumjeti koja je točno vaša pozicija i tko je točno u ovoj realnosti glavni.

Ne mogu još dobro procijeniti, jesu li svi oni dobri ljudi koji se hvataju za novčanike kad neki od ovlaštenih dobročinitelja organizira kakvu humanitarnu akciju, njihovim vlastitim jezikom, poslušne ovce (Ajme šta će ljudi reć! Da ti ne bi ko šta reka'!), ili stvarno zaslijepljeni. Ali što je u tuđim glavama nikako ne može biti moja stvar. 

Sve dok nekog direktno ne ugrožava.  

A ovdje se radi golema šteta. Nepopravljiva. 

Djetetu vaš cijenjeni novac ne znači ništa. Puno, naravno, znači onima koji će na djetetu eksperimentirati i s djetetom vrijeme provoditi, iako je i u tom slučaju dijete, prije, alibi, nego posao. Ali djetetu bi bilo puno lakše da ga jednostavno radije pustite da umire prirodno.

ja sam ljubomoran bog

Moja prijateljica blogerica, je prije nego što je postala blogericom, željela postati piscem. Nije bilo bitno što pisca čini pisanje, ona je to povezivala s diplomom filozofskog. Stekavši diplomu postala je profesoricom materinjeg, ali nikad nije napisala ništa. Što znači da, iako jest bilo pokušaja, nije bilo vremena za snove.  

Jednom je rekla, i ja sam to čula iako nisam trebala čuti, da želi napisati roman o meni. Smatrala je zanimljivim uvući se u moju glavu, i izvući na površinu, na vidjelo, što god da u njoj nađe, koliko god da to bilo strašno. 

Inače se ljudi, koji sebe smatraju pametnima, pronicljivima i otvorenima za sve, usude reći da su osobe s fizičkim nedostatkom ili senzornom specifičnošću depresivne, pasivno-agresivne, podozrive i podle, ako pokažu da nisu "potrebite tuđeg milosrđa" i ako radije svoje živote odrađuju same. Ako su pak stvarno plačljive, nervozne, zahtjevne i teške, koriste ih za treniranje dobrote pred očevidcima. 

- Ona, ona, ona ti to nema pa je ljubomorna na svakoga 'ko ima to što ona nema. Možeš zamislit kako je to konstantno bit okružen ljudima koji su ti živi podsjetnik na to koliko si jadan. 

- Ali draga ako nešto nemaš, i ne znaš da nemaš, ne može ti nedostajat. Ona je takva od rođenja. Ona ne zna šta nema. 

- Nisi, nisi, nisi u pravu. Ona je konstantno okružena ljudima koji žive život punim plućima. Koji putuju, posjećuju izložbe, idu na koncerte, na utakmice. A poznato je da kad je jedno osjetilo oštećeno da se nadomješta drugim, sad zamisli sve to čut, a ne moć ništa od svega toga doživjet. 

Puno je ljudi, zaista, koji imaju i obje ruke i noge, i oba dva oka i uha koja rade u redu, i kosu i kožu i nokte i svoje novce i vrijeme da ga potroše kako hoće, pa ne misle da je vikend putovanje ili dva sata glasne muzike neki naročit način zabave. 

Ali dobro. 

Svakom svoje. Raznolikost veseli. I zaista nas ima svakakvih. 

A vi se, kad čujete pisca - koji nema vremena pisati, ali redovito poslika pa objavi stvari koje kupuje i mjesta koja posjećuje, pa čeka lajkove i komentare prijatelja i pratitelja koji imaju oči da vide - kako ničime izazvan prolijeva po vama svoju dobrotu, sjetite zašto ste "ko bog", sve čujete i sve znate i ne morate ništa. 

XD