čulo mirisa

Strah od gladi, ili sjećanje na neku drevnu glad, je dovelo do toga da se prežderavamo bez osjećaja krivnje. Da se radi o pohlepi, ili nedostatku samokontrole, ne bi nas, dobronamjernici, nutkali stalno, i ne bi nam se čudili zbog izbirljivosti, sramežljivosti, nećkanja ili izbjegavanja zajedničkih blagovanja. Čak ako su i opravdavani zdravstvenim problemima. 

Pristojno je ponuditi hranu. Pristojno je pojesti hranu, na licu mjesta. "Za ponijeti" se označava kao sebičnost, škrtost ili grabežljivost. 

Ali što ako se ipak radi o nedostatku samokontrole kojoj je moguće doskočiti? 

Mišljenja sam, da smo svi prirodno osposobljeni svime što nam je potrebno, samo veći dio vremena nismo toga svjesni. Prevelike nade polažemo na oči, niti ne primjećujući da nas one ganjaju na životni stil tipa kreći se brzo i guraj sve pred sobom. Onaj tko je veći i onaj tko je jači, tlači. A ostali tužno (iz)gledaju.

Na prvo mjesto, zato, stavljam čulo mirisa. Čak prije dodira. Prije nego se koža naježi, zrak donese nagovještaj bića, stvari, pojave, događaja koji se približava. 

U zimskim mjesecima, kada bismo najradije samo spavali i bivali hranjeni, biram sarmu kao najzorniji primjer ovog što želim ispričati: Toliko puno je se spremi, toliko puno je se pojede, da njen miris povezujem s mirisom povraćanja. 

Dakle, zrak još nije donio ništa. Tek pričamo o tom. Sjećanje na, možda prošlogodišnju muku. Koja i ne mora biti vezana na hranu. Razumijete? 

Dok se kuha, miriše predivno. Ali ne želim ju jesti. Jer znam da će mi pozliti.

Jesam li čudljiva, ili izmanipulirana? Imam li memoriju slona, ili sam zlopamtilo? Možda ipak fantaziram? Sve će bit u redu?

Ne znam, ali smeta mi miris zelja i miješanog mljevenog mesa. 

I zbog toga ju ne mogu jesti. Ni na silu. 

Moj nos me štiti? Zato postoji. Da nanjuši što je u pripremi, pa javi mozgu, neka interpretira kako zna i umije. 

Uvijek mi bude smiješno kad ljudi ograniče ovo najvažnije čulo, na "smrdi" ili "miriše". Pa mi, pošto me vide kao osobu s ozbiljnim hendikepom, krenu tumačiti, kako trebam više putovati po svijetu, "a ne uvijek tako (sve!) sama": 

- Zamisli doživjeti miris pravog francuskog parfema u Francuskoj... miris tulipana u Nizozemskoj... zvuk glazbe Mocarta u Austriji a na nepcu mocart-kugle... 

Njima je sve nekako izolirano i omeđeno početkom i krajem, sve je negdje drugdje, i u neko drugo vrijeme.

mnogookost (11)

"Budimo svjetlo onima koji nemaju volje da svijetle..."

unutarnje oči

 

 

Svaki put kad osjetiš da postaješ opčinjen materijalnim stvarima, zatvori oči, pogledaj unutar sebe. 

Nema ništa za gledanje. Ne osjećaš ništa. 

Ipak, sve što je vidljivo, proizlazi iz tog nevidljivog. 

"Svjetlo sja jedino zato što postoji tama." 

Ako se nastaviš probijati kroz tamu, kad tad ćeš stići do zasljepljujuće svjetlosti. 

Iza Mraka i nakon Mraka, čitav je jedan novi plodni svijet. 

slijep k'o čep pa gluh na njuh

Kad bi se dan dijelio na mirise, umjesto na boje, izgledao bi ovako: 

Ružina vodica, buđenje. Oko sedam, osam, miris znoja. Oko jedanaest, podne, žestoka salama i tekući kruh. Oko dva, tri, miris sapuna. Neka zagorena hrana. Kapućino. King Mars. Neodređeni miris neodređene hrane, koja se uskoro pretvara u - vjetrove. I tako sve do Ružine vodice koja uvodi u san. 

Kad ne jedu, ljudi razmišljaju o hrani, kad ne razmišljaju o hrani, razmišljaju o drugim ljudima. 

Napravi nekome problem, stvori radno mjesto. Tko radi, taj se znoji. Tko se znoji, mora nadoknaditi izgubljene vitamine, minerale... unosima, kako je navedeno gore, po satu. 

I to ti je život. 

Ne imati čulo mirisa i nije neka šteta, zar? 

Jeste li jutros vidjeli svitanje? 

Srebro u krošnjama i tirkiz sa fasada? 

Crveno o podne, modro u predvečerje? 

Pretpostavljam, kad imaš alarm na mobitelu, ne trebaju ti oči.

svetogrđe

Koža je najveći osjetilni organ. I najvažniji. Po koži smo odvojeni od ostatka svijeta. Koža nam jasno kazuje gdje završavamo mi, i gdje počinje drugi netko. 

Otvori na koži su ona mjesta koja su najosjetljivija. Oči, uši, nosnice, usta... Svaki na svom mjestu, i svaki sa svojom svrhom. I svaki dolazi u paru. 

Kaže se da imamo po dva oka, zato da bi jedno bilo usmjereno prema vanjskom okruženju, drugo za promatranje sebe. Dva uha, jedno koje sluša svakodnevne stvari, a drugo što šapuće vrijeme. Dvije nosnice, jednu za udah, drugu za izdah, i neprestano se izmjenjuju. Dvije su ruke, jednom dajemo, drugom primamo, i dvije su noge, jedna nas drži čvrsto na zemlji, dok druga hrabro grabi naprijed, ili bježi... ona odlučuje. 

Usta su jedna, rekao je Lao Tzu, zato da bismo dvostruko više slušali i opažali, nego što bismo mogli izgovoriti. 

Il su ipak dvoja? Dvije su. 

Makar takva legenda kruži. Iako nitko neće izrijekom reći gdje je i kakav je drugi par usana. Ako ste član bilo kojega i bilo kakvog društva, onda znate da su uvijek glavna tema. Uglavnom su gladne ili seru bezveze. Počesto i prdekaju. 

Da, imaju ih i muškarci i žene.

Odrasli ljudi uglavnom još ne znaju čemu služe određeni dijelovi tijela. Pa gledaju što iz nečeg izlazi, i što se sve u nešto može ugurati. I kakvi su rezultati. 

Tako se i došlo do zaključka da su oči najvažniji organ, jer vas upozore da dolazi vuk - ako ugledate vuka. 

Ako slučajno gledate kožom, predosjetite opasnost prije nego što vam se približi na očigled. Ali nitko vam neće vjerovati. Dok se rođenim očima ne uvjeri. Kad se uvjeri, pa ako preživi, vas će proglasiti vješticom. 

Možda će vas priupitati jeste li ga čuli kako se šulja. Jer uši, donekle razumije. Ili jeste li ga nanjušili. Jer mirise donekle razumije. Ali osjet dodira, dok su vam ruke, zakačene za ostatak tijela, jer jedino se rukama dodiruje... to je već... bol(es)no. 

Neki je pjesnik rekao da su rane, otvori kroz koje u nas ulazi svjetlost. 

Kroz oči je to i doslovno. 

oni dišu, oni su živi

Kad smo bile male djevojčice, sestra i ja smo se radije igrale s mačkama, nego sa lutkama. Imale smo punu sobu plastike, i one koje su mogle plakati i one koje su mogle piškiti i one koje su se mogle hraniti, da ne spominjem presvlačiti i češljati, ali - nisu bile žive. 

I na nekom nivou smo to razumjele. 

Mačke su imale svoju volju. Znale su pokazati kad ih treba pomaziti, a kad im je dosta maženja. 

Niste im mogli na silu natrpati bilo kakvu hranu, a kako smo živjeli u kući s vrtom, znale su odlaziti i opet se vraćati po vlastitim rasporedima. 

Više sam naučila o životu kroz te igre, nego što sam naučila preko televizije ili knjiga. 

Zašto se ovdje toga spominjem? 

- Vidi kako joj drob čini, gore dole! - viknula je malena djevojčica gledajući mačku kako spava. 

A onda je otvorenim dlanom udarila: 

- Prestani sad! Jesi li me čula? Prestani isti čas! 

Mačka je odskočila i pobjegla. 

- Kad se vrati, ajmo mi uzet nožice i otvorit da vidimo šta je to unutra. 

- Neee, ako to napraviš, ona će krepat, pa je više neće bit, i šta ćemo onda. - nježnim glasom je odgovorila djevojka na čijoj je brizi bila ova mala. 

- Tata će kupit drugu. 

§§§

Neka se bića rađaju bez urođenog razumijevanja života. 

Ili se i to kao i sve ostalo, uči? 

Budu li takvi ljudi svjesni života koji diše u njima samima? Osjete li bol? Mogu li je predvidjeti? 

Osjete li radost?

bijeli balet za bijelo smeće

Iščekivanje rođenja djeteta u stvarnom životu stvarne žene u stvarnim okruženjima bila ona kraljica ili prosjakinja, uvijek je traumatično. Ljudi su ga učinili takvim, možda s najboljim namjerama. Radilo se o prvom porodu ili sto i prvom. Imala vi petnaest ili pedeset godina. Uvijek će se naći netko tko bolje od vas zna kako se osjećate, odnosno kako bi se trebali osjećati. Hoćete li biti blagoslovljeni sinom ili djetetom. Koje ime biste mu morali nadjenuti i kako će ga ljudi (pro)zvati, ako mu dadete ono koje je vama bilo na srcu i na usnama. Uvijek ima onih koje će misliti da će vas zanimati kako je to bilo kad je rađao netko drugi, koliko je porod trajao, tko je sve bio prisutan, tko se onesvijestio, tko je što rekao, donio na poklon. Koju robu i gdje trebate kupovati. Na sve se to treba misliti. A moderne cure već razmišljaju i o tome kako zamijeniti prirodan porod carskim rezom, da bi sačuvale oblik i sposobnost kontrakcije otvora kojeg netko naziva i organom za stvaranje - čarolije. 

Čarolija ili čudo života. Rođenje djeteta. Nov život. koji ćemo uskoro proslaviti. uz pečenke i kolače. Zvona zvon i zborno pjevanje. Čudo Božića.

Čitavi decembar se pripremamo za slavlje ne misleći o tom da netko možda u tišini plače. Baš zbog ...   

Zbog pripreme za slavlje koje je priprema za slavlje bez slavlja samoga. Ne zbog uzroka slavlja. Povoda. Razloga. Kojem je baš u središtu - korijen. Koji se izgubio negdje.

Božićna čarolija.

Čitavi dječji baletni ansambl je angažiran čitavi najsvečaniji mjesec godine. U baletnoj predstavi koja najljepše dočarava duh Božića. 

- Dovedite djedove i bake, sve svoje voljene i nevoljne, prijatelje i neprijatelje, neka se opiju bogatstvom i božanstvom glazbe plesa i smijeha koju su pripremili za vas... 

Malene mršave djevojčice i pokoji dječak napuhanih trbuščića i natečenih obraščića od gladi, trčkaraju i skačuću u bijelim trikoima, bijelim suknjicama od tila, drhtureći od hladnoće koju ne primjećuju jer su im rekli da je to od uzbuđenja jer ih čitav svijet gleda, hihočući od straha koji su nazvali pozitivnom tremom od nastupa. I tako ponosno jer svaki od njih zna od koga je točno bolji. Čak i onaj koji je među njima najlošiji plesač, zna da je svejedno bolji od onog djeteta koje nema niti šansu da propleše. Ikad. 

Predstava je darovana i djeci s poteškoćama u razvoju i onoj s posebnim potrebama. Za Božić treba da su svi sretni i veseli. Nitko ne smije da bude zaboravljen i ostavljen sa strane. Prosjak ili kralj. Bolestan i zdrav. Neka se i oni vesele našoj sreći! Sreći koju nesebično dijelimo sa svima.

- Djeca su naša najiskrenija publika. - knjiški je ponavljao voditelj ansabla - Kad se dijete smije, čitav svijet je sretan. 

Te nabrajao imena škola, centara i ustanova čija su cijenjena imena odavno simboli za manje vrijedna bića u običnom društvu. 

Da. Tu publiku ne možete prevariti. 

Iako uvijek možete reći da oni tu ljepotu, tu čar i tu draž, taj darovani dar naših najmlađih i najnevinijih njima, oni ne mogu doživjeti.

spasitelji, zaštitnici i čuvari (baštine)

Kako nas planet već običava iznenaditi  kakvom katastrofom, to je postalo moderno obučiti se u spašavanju vlastitoga i tuđih života. Za jednu od takvih radionica čula sam kad joj je već davno istekao rok (prijave). Bili su pozvani svi predstavnici svih udruga u koje su se okupile osobe s bilo kakvom invalidnošću: fizičkom, senzornom, mentalnom, intelektualnom, ju nejm it. 

Slijepi i slabovidni, također. 

Sama ideja da bi bilo vrijedno spašavanja nešto, što smo naviknuti gledati kao nevrijedno, je komična. Ali, "neispravno" tijelo, u svijetu u kojem svi žele biti "ispravljači" (krivih drina?), se nekome, valjda, isplati? 

Uglavnom, kolege su pristupili stvari izuzetno ozbiljno, odgovorno i zrelo, naglašavajući opetovano, da je svaki čovjek poseban na svoj način, te da nema univerzalne metode za sve slijepe, kao što se našla za sve poslušne. 

A onda je jedan zaštitar, kojem su u CV-u nabrojena spašavanja i u zemlji i inozemstvu, stvarna spašavanja u potresima i poplavama, ili bolje reći, nakon njih, rekao da je u stvarnosti sve jako drugačije nego na obukama, ali da se protokoli moraju poštivati. 

Tko zna, kad se protokoli ne bi poštivali, bi li bilo više spašenih, manje zaostalih (u ruševinama), i bi li bilo svjedočanstava o svjetlećim bićima koja se ne mogu svrstati u ljudska, koja su odrađivala neprotokolarni dio.