prijestupni

Kakvu razliku čini jedan dan? Obična dvadeset i četiri sata? 

Veliku! Pogotovo ako se zbog njega jednoga, čitava godina proglasi - prijestupnom. 

Bi li bilo moguće to ikako ispraviti? 

Kad bi godina imala 13, umjesto 12 mjeseci, za prestupnima ne bi bilo potrebe. Svaki bi mjesec imao po 28 dana, i počinjao bi u ponedjeljak. Trgovcima, knjigovođama i političarima bi bilo lakše pratiti račune. Državne praznike bi bilo lako ujednačiti. Godišnje odmore, također. 

Samo zbog gluposti kao što su godišnja doba, ekvinociji i solsticiji, I zbog činjenice što naša tijela, i uopće čitav život na ovom planetu ovise o njima, kalendar se morao prilagoditi sunčevim i mjesečevim ciklusima. 

Da bi nas podsjetio da trebamo biti zahvalni Majci Prirodi što nas uzdržava i podržava, pojavio se taj jedan dan viška, iako toliko rijetko da ga ni ne osjetimo, svake četvrte godine. 

I stvarno, zbog čega se ne obilježava? Zašto se ne slavi? Zašto se ne praznikuje? Zašto ga ne dočekujemo, kao što dočekujemo Božiće i Svarožiće?

Ako je istina, ovo što agencije, kojima ljudi još uvijek vjeruju, kažu: da nam je ostalo još pedesetak žetvi, što bi značilo, tridesetak godina ili manje ako nastavimo ovim istim tempom, pa ako jedni druge ne požderemo, prije nego što Zemlja postane Pustinja, ne bismo li trebali svaki dan slaviti kao da nam je zadnji? 

Ako je sve broj? 

Ovaj jedan izvanredni, posebni i specijalni, nije li zapravo darovani. Ako i usporava čitavu godinu, ne čini li mlađim, rjeđim i time vrjednijim sve što padne na njega? 

Ali prije nego što požurite prema ožijku,

Što mislite da će buduće generacije Zemljaka ili Pustinjaka misliti o nama koji smo obitavali ovdje prije njih, na osnovi dnevnika, godišnjaka, almanaha, kalendara koje za sobom ostavljamo, jer, ruku na srce, ova generacija nije napravila bogznašto vrijedno, srušiti zna, ali više nema što za rušiti.

Što će pomisliti, i kako će protumačiti sve one Svjetske i Međunarodne Dane...  ružičastih vrpci, crvenih haljina, različitih čarapa...? 

Pa kad na drugom mjestu nađu da je svaki dan imao svoje ime i svog zaštitnika, ili čak nekoliko njih: Sveti Franjo, Sveti Toma Blizanac, Sveti Petar i Pavao, Kuzma i Damjan! 

Da se neki put ponavljaju, i da se neki samo slučajno zovu imenom istim. 

Vi koji pratite drugačije stvari znate da smo prošli mjesec imali Dan žitarica i Dan grahorica. Postoje i Dan kave i Dan čokolade!

Prvi dan proljeća. Dan voda. Dan šuma. Dan planina. Dan zemlje. Planeta i tvari. Svaki posebno. To smo učili u školi, pravili panoe, ocjenjivali dječje crteže, ali iskustveno malo znamo o tome.

Ipak tu su, zapisani. Zabilježeni. Za buduće generacije. 

Koja će mozgati, dvojiti, istraživati pa donositi zaključke o ...

... o drevnoj civilizaciji humanoida koja je nastavala plavi planet. 

"Po svoj prilici se radilo o primitivnom obliku života, koji se klanjao bezličnim silama, poput vode, zemlje i drveća, hranio se i odijevao - čudno, i štovao mnoge bogove."

bioničke oči

Kad ljudima koje upoznam na Internetu kažem da sam visoko slabovidna osoba, većina, jednako kao i ovi iz  stvarnog života, nema pojma što to znači. Zato, kad odlučim šokirati, kažem "pwd". Računam da će ih sram od toga da pokažu neznanje, natjerati da se okoriste posjedovanjem smartfona. Prvo što Google izbaci je "person with disabilities". 

Sad, zašto? Zato što na "slijepa od rođenja" i "visoko slabovidna" svi reagiraju sa "ne'š ti, pa i meni je, i ja sam...", a ono "disability" iz kratice ih baš izbaci iz takta. 

Automatski se mijenja ton razgovora. Odnošenja. Automatski vam žele pomagati. Najozbiljnije. Ja ovdje, on/a miljama daleko, ali on/a meni za čas nađe nekog specijalistu, nekog stručnjaka, nekog eksperta, koji pravi umjetne oči. 

- Moderna je znanost danas toliko napredovala. Baš na polju ofthalmooo, ovaj, očne medicine. 

Kao ja do dana kad sam upoznala tu i tu osobu, nisam postojala, a kamoli izprovjeravala sve opcije. 

I to je to, zapravo. 

Ja sam ostala ista, ali činjenica da su saznali nešto na što nisu računali, automatski mijenja sve. 

Ovdje je simpatično da su računali i na zlostavljanja u djetinjstvu i na poslu i u romantičnim vezama, na varanja, krađe i ubojstva s nakanom, i na sve se ima prigodna reakcija i za sve se ima razumijevanja, ali ovo, ovo! ovo što su upravo čuli, to nema nikakvog smisla!!!

&

Razmišljam ponekad o tome, da sam slučajno u njihovoj koži, kako bih, iskoristila taj trenutak "uživljavanja" u tuđu stvarnost. 

Dakle, oboje smo svedeni na kod i zvuk, ili znak. Kako to da smo do sad komunicirali bez problema, 

(u pravilu, on/a meni pripovijeda svoje tužne priče i traži razumijevanje i podršku)

a sad, nakon te nenadane obavijesti, iskrsavaju problemi jedan za drugim, tražeći da budu promptno riješeni? Zafrkava me! Da, laže! Ali zašto? Zato što želi ispast zanimljiva, posebna. A u stvari je jadna! Da, to je to! Koristi! 

Da, na daljinu. 

Ja po tome znam da imam posla sa budalom. Veliko olakšanje bude kad se odjedanput prestanu javljati, kad promijene avatar i počnu izbjegavati mjesta na kojima bi se sreli. 

Inače bi to učinila sama. 

&

Inače, najzanimljiviji ljudi koje sam imala na Internetu sresti, baš su oni, koji su u stvarnom životu, nekako izolirani, iz svih mogućih razloga: ili žive sami, ili na selu, ili u zatvoru, ili sami izbjegavaju ljude ili ljudi njih izbjegavaju. Zbog kakve nametnute procjene. Ili su ružni, ili siromašni, ili - bolesni. 

Šibaju svojim putem neustrašivo. Podijele ako imaju što za podijeliti. Pažljivi su i ne misle da su posrkali svu pamet ovoga svijeta. Iako često znaju i stvari sa nekog drugoga. 

:) 

Baš, 

bi li meni bilo stalo što je netko tamo na daljinu nekome na blizinu ružan? 

"Nu, nu, da ti vidim šta ti je to!?"

Jadni ljudi.

čudesni um

 

Ono što običan čovjek vidi, samo je odraz onoga što stvarno postoji. Slike se izmjenjuju, jedna za drugom, ali ni jedna se ne zadržava. Kao u ogledalu. Bolje vidite ono što vam je bliže i ono što vam je poznato. Sve je obojeno mislima i emocijama. Netko vam se čini lijep, zato što vam je drag. Ako se već sljedećeg trena naljutite zbog bilo čega, ista ta osoba može izgledati kao pravo čudovište. 

Različiti ljudi i različita bića, iste stvari vide drugačije. Vlat trave nije ista vama i skakavcu. Tigar vas vidi kao doručak, ručak ili večeru. 

Imajte to na umu! 

:) 

Thank You, Sadhguruji, I feel so blessed. 

Staro znanje, dostupno svima. 

🙏

🎔

♡

sanjač xxvii

U blizini je uvijek neka rijeka. Mogu osjetiti hladne kapljice na koži. Vodena pjena. Ne bude svaki puta osvježavajuća. Neki put se lijepi po rukama i licu poput pijavica. Neki put poput spreja koji grize oči. 

Osim mene, uvijek su prisutne još neke žene. Poznate i nepoznate. Mama, susjede, prijateljice koje nisam vidjela ni čula od djetinjstva. Svaku znam po imenu i nadimku, iako se ni jednoj od njih direktno ne obraćam. Ni one, kao da ne vide mene. 

Zgrada u kojoj boravimo, uvijek je velika i sivkasto bijela, kao stare plahte s pomalo poderanom čipkom. Ali uredna i čista. Sve mi peremo, čistimo i ribamo, iako izgleda kao da se odmaramo. Dojam je da svaka radi svoje, iako se u stvari špijuniramo. Ne znam kome se podnosi račun. Ali podnosi se. I to neznanje i ta sigurnost unosi čudnovatu jezu u ambijent. 

Sve je, sve uredno izmiješano. Čujem stabla, vani, kako pjevaju, i sve što želim je.. zagrliti ih, utješiti, ljuljati se s njima. 

Gordana ima sjajno bijeli ten i sjajnu tamnu kosu. Ni jedno ni drugo nije prirodno sjajno. Dijete koje drži u rukama, jednako je čisto. Bez mrljice, bez mrvice, bez trunčice života. 

Ankica s ponosom pokazuje nekakvu diplomu sa starinskim pečatima. Otvara usta, poput ribe, bez glasa. Svi joj odobravaju. A ona nekako nije sretna.

Mama i teta se nadmudruju oko nečega što same nikada nisu vidjele, ali su čule i sve o tome teoretski već znaju. Jedna bolje od druge. Pa obratno. 

Ana i Žana ribaju pločice wc-a. Školjka je poplavljena i prljava. Voda izlazi sa svih strana. Ali one zbog nečega misle da je najvažnije da su fuge čiste. 

Gordana izlazi iz jednog od wc-a, bijesno i s gađenjem pokupi dijete i bez pozdrava ode. 

Oh ne, ta se nikad nije, i nikad se neće družiti sa čistačicama javnih zahoda. 

Zasmrdjela joj je naša prisutnost, nikako ne njezino govno. 

Mogla sam biti svaka od tih žena. Imati priču, i nje se držati. Ali izabrala sam biti slijepa staričica koja čuči u svom kutku svemira. 

Sve vidim, sve znam, sve razumijem. Sve čujem. Ne sudjelujem, po prirodi stvari. 

Ko bog.

Oni što me vide, misle da sam prosjakinja i od te milosti preživljavaju. Oni što ne vide, posrnu ili zapnu preko mene, a da ne znaju o što ni zbog čega. 

kako unutra, tako vani i obratno

Pokladni utorak. Mislim da ce ovdje gorjeti imigranti. Ili manjinci. Kako god da bilo, maskare su vizualna predstava. Nitko zapravo ne cuje sentencu, niti ju sutradan procitava u novinama. Puno galame i muke oko odijevanja, da bi netko (nevin?) zavrsio u suzama. Bolje da place, nego da plati zivotom. 

Jos uvijek mi nije jasno, kakvo zadovoljstvo i koje veselje imaju moji susjedi u tome da mi posalju namaskaranu djecu na vrata. 

Oni znaju da ih ne mogu vidjeti cak ni ako savrseno odglumim odusevljenje i podijelim novce umjesto bombona. 

Mozda je to nekakva lekcija djeci? Mozda provjera realnosti? Mozda samo prilika da uce kako se ljudi snalaze u situacijama koje im nisu ugodne ni lake. 

Znam vec odavno, da sam upravo Ja ta kojom ih strase, kao sto je u moje vrijeme to bila policija, ili: 

- Odvest ce te cigani, ako ne budes dobra! 

I, naravo, dobro sam znala da ni jedni ni drugi nisu imali konta za mnom, niti mojom dobrotom, da bih mogla na taj nacin biti ucijenjena. 

Nekako se nadam da ni danasnja djeca nisu podlozna takovim ucjenama. Nadam se, velim, inace ce na sljedecem karnevalu gorjeti stvarni ljudi. Kakvo je vrijeme doslo. 

Danas je i Dan radija. 

Prva sljedeca vijest je bilo upozorenje iz policijske uprave da je u tijeku neka telefonska prijevara: 

- Pazite tko zvoni. Mogu vam ukrasti osobne podatke, zlouporabiti vas identitet.. 

A kad vam nepoznat netko zazvoni na vrata, fizicka osoba, na fizicka vrata, i vi ne otvorite, proglase vas ludim. Ili gluhim. 

Pati od fobija. Boji se zvuka zvona. Mentalni bolesnik. Nek se ide l'jecit'. Ko zna sta ti taj mozeeee...

Pita me prijateljica, da kako se ja osjecam kad sve to tako vidim i znam: 

- Ja bi podivljala, razbila sve zivo 

Dakle sam u pravu.

A bude mi ih zao. Ali zadnje vrijeme niti to. Malo mi krivo zbog djece, jer nemaju nista za nauciti od generacije koja misli da je bogomdana da odgaja. 

Graditi ne znamo, sami napravili nismo nista od znacaja, nista nismo ostavili ni za srusiti. Poslije nas - potop. 

sanjač xxvi

Prozračno čvrsto i prljavo čisto kao sve nijanse jeansa koje posjedujem, koje sam ikad posjedovala. Tamno plavo na rubovima, žućkasto smeđe na šavovima, razliveno narančasto oko gumbića na džepovima. Sve u svom redu i sve sa svojim smislom. Sve s razlogom i svrhom. Ništa suvišno, nekorisno ili neuporabno. 

All is well. All is taken care of.  

Predivno plavo pred kišu. Predivno sjajno nakon kiše. Sedefasta unutrašnost školjke. Ili puževe kućice. Svetog Petra uho. 

Sigurna si. Zaštićena. I voljena. 

(netko mi je jednom pričao da je naše nebo, Zemljina atmosfera, kao stijenka maternice. niti unutar nje ima ičega čega se treba bojati, niti je ono izvan, ono u što se tek trebamo roditi vrijedno straha ili požurivanja. sve u svoje vrijeme.) 

<3

ovo što vidimo, nije stvarno

Kakav ti je vid, takva ti je stvarnost. Kad znaš da imaš izbor promijeniti ju, zašto ne izabrati nešto ugodnije od ovoga što se trenutno vrti. Što nas više vrti istu sliku, veći su izgledi da će ona postati norma za sve. Razumijete? 

Svi jasno vidimo da nešto nije u redu, ali nitko ne zna reći, što to. Svi se žale, svi su nešto nezadovoljni. Trljaju oči. E pa, ako vam je mutno pred očima, ne mora to biti loš znak. 

"You are in the right path." - kaže i Gurudev. 

Na dobrom smo putu. 😊

p.s.

Zato skupljamo ljude u #SaveSoilMovement - sve tradicije govore da je svemir počeo iz jedne točke, da je čovjek stvoren od praha, zemlje i vode, blata. Moderna znanost to potvrđuje. To je ta zemlja koju treba spasiti, mijenjajući način na koji gledamo na stvarnost. 

Ovdje: savesoil.org i consciousplanet.org (pogledajte oficijelnu stranicu na engleskom, registrirajte se, ili ne, ali svakako proslijedite dobru vijest) 

🙏🌻

invazivna vrsta

Razlog zbog kojeg sam uvijek mislila da sam problematična i zašto sam se stalno preispitivala, i osjećala krivom i pogrešnom i ružnom, izgleda nema nikakve veze ni s mojim izgledom, ni viđenjem mene/sebe svojim ili tuđim očima. 

Obični ljudi se plaše mirnih ljudi. U tome je stvar. 

Sjećam se, a još i sada sam ista, da bih uvijek ponovila u sebi bar par bezbroja puta ono što želim, hoću ili moram reći, prije nego što to zapravo i kažem. Ne zato što sam se bojala zvuka vlastitoga glasa, ili krivog izgovora kojem bi se netko mogao narugati (naravno da sam primjećivala i jedno i drugo kao ono što drugi ljudi čuju kad misle da vas slušaju, i to nazivaju "čitanjem između redaka"), nego zato što sam znala da se izgovorena riječ ne može vratiti nazad. Ne može se poništiti. Jednom kad kažete, bilo što, činilo vam se to trenutno dobrim, pametnim, lijepim, pristojnim, može se izokrenuti na preko nekoliko bezbroja puta. I vratiti vam se na najneočekivanije načine. 

Sad probajte zamisliti, kako će vam se vratiti ono što kažete s namjerom da povrijedite nekoga. 

Pošto možemo suditi svijet samo prema onome što sami znamo, mislila sam da to isto znaju i svi drugi ljudi.

Jednostavno, nije pametno govoriti puno. 

Kad živite zaštićenim životom, kakvim sam živjela ja, u okruženju koje vam dopušta da mirujete i u tom miru primjećujete stvari. Stvari ne postoje. Sve je živo. I na svoje načine, sve razgovara s vama. 

Ne treba vam nitko da vam priča priče. Izmišlja priče. Čita priče. Pa mijenjajući glasove misli da je jako duhovit i domišljat, kreativan i zanimljiv. pogotovo ako misli da vam mora dati na znanje da vi sve to niste, jer ste šutljiva biljka. 

Kad kažete bilo što, da, ne, jesam, nisam, ti si, mater ti je, bilo što, jednu riječ ili jedan uzdah, shvatit će to kao poziv za, pazite, dodir. Obični ljudi, obično ne znaju razgovarati se, oni ponavljaju što su upravo čuli, i čekaju reakciju. Da bi ponovili tu istu reakciju. Ponavljanje obično završi udarcima. Koje niste vi započeli. Oni izgube živce, ali bez problema kažu da ste ih izgubili vi. 

Znate li za izreku, Neće grom u koprive? To sam bila ja. To je svaka šutljiva osoba. Kopriva se uzima kao korov. Opaka i opasna biljka koja peče kad ju se dira. Pa ju, s tog razloga, treba iskorijenit. 

Dakle, nikome ne pada na pamet, da sama Biljka ne dodiruje nikog, da nema noge i ruke kojima bi došla u vašu blizinu i s lošom vas namjerom povrijedila. Vi ste došli na njen teritorij i ona se brani. Ili takvo što. Onako kako može. Iščupajte je, nagodinu ona će opet narasti na istom mjestu. Zalijte otrovom, narast će za par godina.

Ili ju na miru ostavite, da biste, možda na godinu, otkrili ima li kakva ljekovita svojstva. 

Umjesto toga, oni misle da su oni zdravi, i da trebaju liječiti vas. 

Napraviti vam nove ruke i noge, i zašarafiti ih na tijelo koje još zovu vašim. Uliti vam u glavu svu svoju mudrost koju su i sami posrkali iz tuđih glava, prolijevajući i praveći balone od zraka, uz puno buke, ljutnje i histeričnog smijeha, koje će nazvati veseljem. A vlastitu nemoć da promijene, poboljšaju sami sebe opravdati neimanjem vremena zbog brige za nemoćne i slabe. 

-.-

Naslov koji sam izabrala za ovaj post, je čudni novi trend za koji sam čula od ljudi koji pomodno brinu za okoliš, i čini se da se ne radi o šali: naime izviđači, botaničari, biolozi, istraživači, čuvari baštine, koji god, su uočili u našim autohtonim parkovima prirode novu invazivnu, oni kažu uvezenu kinesku biljku koja se širi po našim šumama i gorama i na taj način oduzima prostor našem bilju. Koje bi inače nesmetano raslo. Samu biljku je te i te godine dovezao i presadio taj i taj gospodin, jer je tada i tada tu i tu bilo zgarište uslijed takve i takve prirodne ili ne katastrofe. I sad se ta biljka razgoropadila. Ma šta ta misli, došla na naše! Kako se usuđuje?! 

-.-

Puno vam je, previše riječi. Rastumačite kako možete.

sprave za mučenje

Ne razumijem, zbog cega je tako dobra vijest kad gradska bolnica ili klinicki centar DOBIJE nove akceleratore, defibrilatore, robote ili vozila za hitne intervencije. 

Ako ste korisnik, kako je to dobro?   

Ako vam je doslo vrijeme, doslo vam je vrijeme. Red bi bio da vas puste u miru. 

A ako ste samo ranjenik kojeg treba sto prije vratiti u arenu, nije u vasem interesu da se to dogodi sto prije. 

Uostalom, tko to DIJELI medicinsku aparaturu, i zasto? Zar se spremamo za rat? 

Jezivo je, ali prihvacam da je problem u meni i samo moj, jeziv mi je nacin na koji skoro svakodnevno radijski urednici na prvo mjesto stavljaju bas takve vijesti. A voditelji i spikeri ih s jasnocujnim odusevljenjem procitavaju. Osmijeh od uha do uha. I u glasovima glasnogovornika lijecnika. 

Na kome cemo isprobat ove nove igracke? Listaju se kartoni popisi registri..

Kad vas budale uhvate zajebavat na ulici, bar imate dojam da imate izbor..Da donekle vi upravljate svojim zivotom i tijelom koje vam je dano s povjerenjem. 

Kad shvatite koliko je citava stvar ozbiljna, da ne mozete ni bjezati ni ignorirati, makar u glavi u mislima sami za sebe, uvijek se mozete zgrciti, ili opustiti, pokloniti pred silom sive lubanje, i dostojanstveno mrijeti. 

Ovdje ne mozete nista. 

Ovdje vam "za vase dobro" vezu ruke i noge, drogiraju vas, pa izrezu na komade. Potpisali ste, ako ne vi sami, onda vasi roditelji, staratelji ili skrbnici. Ljudi kojima bi po prirodi stvari trebalo biti stalo do vaseg zdravlja i dusevnog mira. Vaseg. A tek onda zaposlenika u zdravstvenom sektoru. Koji ce primiti placu bez obzira na broj obradenih u tekucem danu mjesecu ili godini. Istu. S vama ili bez vas. 

Otkad pamtim, uvijek ista ova sadasnja sranja se prikazuju kao najmodernija. 

Moja mama i sad sa suzama zna pricati kako su oni SVI cinili SVE sta je bilo moguce..

- Ali, kad si ti takav.. 

Mnoge mlade mame i danas na isti nacin placu. Uvjerene da su rodile "problem" koji ce netko drugi za njih popraviti. 

A oni simpaticni super kul mladi i stari i svakakvi doktori crvenih noseva, se krevelje po djecjim odjelima noseci bebe i mede i zeke i plastificirane slikovnice, koje su vasi roditelji platili, ali oni ih nose i dijele u svoje ime, navikavajuci vas na izmisljenu novu ovisnost. O mirisu formalina, prljavo bijeloj boji, nezeljenim hladnim dodirima i razornoj desetminutnoj paznji za koju cete uskoro i sami povjerovati da je jedinih deset minuta vrijednih postojanja na zemlji. To vam je svrha. 

Gledate se tudim ocima. 

Kad njih nema. 

Samo ste..

Plasticna lutka u koju je netko upumpao zrak da bi pluca prodisala, kapci se naglo otvorili. I izbubetao po tijelu da bi srce prokucalo. Krv prokolala. 

Do sljedeceg metka.

U potiljak. 

Gledate se tudim ocima. 

Da njih nema, ni vas ne bi bilo.