ljudi drveće

Društvu kojem je glavna zanimacija kopanje rupa, najteže je posaditi stablo. Uvijek se nađe neki aktivist koji će tražiti pisana dopuštenja, certifikate, uvjerenja s jamstvima da će posijana sjemenka ili zabodena sadnica izrasti baš do te određene veličine, u tom određenom smjeru, te eventualno u nekom budućem vremenu roditi baš tim određenim plodom.

Tu, malo niže niz ulicu, drvored je razgranao korijenje da su popucali pločnici, ali ne i asfalt. Pješaka ionako nema, a kada kretanje automobilima bude dovedeno u pitanje, raskopat će se, posjeći će se, zalit će se novim slojem katrana. 

Sjetit će se netko da je jednom tako, ono tamo jedno zločesto stablo, namjerno nekom podmetnulo nogu: 

- Sve misliš, neće te, dobar je on, samo stoji i miruje s mirom, kad ono! eno! 

Tek kad je mama počela gubit busolu, pa izmiješala mene odraslu i mene malu, te ponavljat riječi rečenice zgode i angdote, sada preda mnom, kako ih je ponavljala hiljadu puta bez mojeg znanja svima drugima, shvatila sam zašto su nepoznati ljudi neobjašnjivo defenzivni, na rubu agresije, kad sretnu nekog poput mene. 

Famozno, "ne znaš ti šta oni mogu", u nekom davno prošlom vremenu jest imalo odgovor "samo ono što ti možeš izmislit", ali to nikad nije bilo jamstvo da će ga svaka glava shvatiti onako kako je rečeno. 

Drveće raste u prirodnom ritmu. Ako ima zraka, ako ima vode, prostora će se pronaći da se razraste. U visine, u dubine. Bez namjeravanja, navođenja, tumačenja, očekivanja. 

Očekivanja koja je imala od mene, bila su puno veća i nerazumnija, nego ona koja je iskazivala prema mojim sestrama. Ja sam trebala moći ono što one nisu, ali u granicama njenih shvaćanja nemogućeg. Ako se nečija mama pohvalila sa svojim djetetom koje gimnasticira, ja sam trebala gimnasticirat bolje, ako je neka druga mama imala kćer pjevačicu, ja sam trebala imat više sluha, ako je nečije dijete magistriralo, doktoriralo i zaposlilo se na institutu ruđera boškovića, ja sam trebala bit oksford kembridž ili bar sorbona. A mjera svih mjera i zakon svih zakona, trebala sam imat bogatoga muža koji bi obožavao nju, punicu, više nego mene. 

Podsvjesno to dijete zna, nemojte se zavaravat onime da djeca brzo zaborave. Kad bi to bila istina, nitko ne bi ništa nikad u životu naučio. Činjenica da smo svo svoje znanje upili u prvih par godina života, govori u prilog tome: samostalno jesti, kretati se i navući cipele i robu. Neki to rade brže, neki maštovitije, neki vole komplicirati misleći da je to dokaz inteligencije, nije. Jer su se samo rijetki pomakli od toga. A sve je više onih koji dopuštaju drugima da ih počešljaju.

Znajući, dakle, da nisam dovoljno dobra, da bi majka bila zadovoljna mnome, te se imala čime pohvaliti pred drugim ženama, stalno sam gurala samu sebe preko granica koje sam sama vidjela kao ograničenja, jer vam zapravo nitko nikada ne kaže što je to što vas drži u tako tijesnoj sobi. U isto se vrijeme, majka priroda pobrinula da ne mogu vidjeti one s kojima bi me se uspoređivalo, pa se niti ne uspoređujem, ali ideja nekakvog ideala, to se sigurno može naslutiti. 

Ideal, ne idol, je ono nešto što je veće od vas, i što nastojite dosegnuti. Znadete dobro da uspoređivanje nema nikakve veze ni smisla. Ali možete sagraditi sebi kućicu u krošnji, i promatrati svijet sa sigurne udaljenosti.

Možete, na primjer, otšutjeti kad vas se izaziva na svađu. Možete, na primjer, preskočiti ručak kad vas se ne pozove. Možete, na primjer, ne prenijeti trač koji su vam rekli u povjerenju, samo vama, i nikome više ne ne.

Također brzo shvatite da ne smijete o tome govoriti naglas, jer će vas u bolju ruku ismijati, u goru poslati na liječenje, pa zalijepiti još kakvu etiketu. 

A usput radite sve ono što i druga djeca: pišete zadaće, čitate lektire, i nije bed kad prijateljica iz klupe dobije bolju ocjenu, jer se ni ona neće upisat na željeni faks: vi možda nećete imati prosjek, ali ona neće moći pokazati znanje.

Samo što će njena majka biti ponosna na njezino postignuće koje je izazvalo ljubomoru zbog koje joj je bilo uskraćeno dalje napredovanje, a moja će zaista i biti ljubomorna, jer se neće imati čime pohvaliti, ali će objema rukama prihvatiti ulogu majke paćenice koja je žrtvovala sve, baš sve, radi tog i takvog djeteta od kojega nikad ništa. 

Eto takva je snaga majčinske ljubavi! I samo zbog Nje će svijet ostati isti, još za dugo vremena. I nakon što se svaka od nas vrati u rupu iz koje je potekla.  

 

Drug iz udruženja kaže: Oni se užasavaju do gađenja naše snage, zato što ih podsjeća na njihovu vlastitu slabost. Nama je dovoljan štap, a njima ni čitav svijet. Čak ni taj štap ništa ne valja, slomi se kad naletiš na budalu koja korača tako samouvjereno da ne vidi bijelo na asfaltu.  

A onda ti kažu: "Šta ga nosaš više!?" ili se prepadnu da si ga slomio nekome na leđima. 

Baš ko ono stablo, što podmeće korijenje pod kotače automobilima. 

- Tužni smo ti puno - kaže moja mama meni odrasloj koju tek upoznaje - Uopće ne želi ništa naše. Ona tjera po svoju, ništa nas ne pita, ništa nam ne govori. Uvijek je, od malena, pokazivala tiransku narav. 

Umjesto toga, je li mogla bit ponosna što ima takvo junačko dijete?

Kakvo je to društvo koje stalno traži da mu se opravdavate, koje vam uzme doslovno sve, pa onda sebe proglasi pravednikom. I žrtvom. 

I kakvi to pojedinci žele biti dijelom tog i takvog društva, i po cijenu izdaje vlastitog sjemena. 

Strah, pritisak, mržnja, izgon, mogu li još dugo biti jači od zakona prirode?

slušati očima

Jedanput se dogodilo da mi je na ulici, bila prišla nepoznata žena i pristojno ponudila pomoć. 

Hodale smo neko vrijeme jedna uz drugu bez riječi, a onda se ona sjetila i rekla: "Tu sam, tu sam, nemojte mislit da sam vas napustila." 

- Ma ja sam vam šišmišica, ne morate ništa govorit, šesto čulo radi ko sat. 

Nije znala treba li se nasmijati, pokušavam li biti duhovita ili mislim ozbiljno, pa je nakon stanke rekla da je jednom na televiziji, možda "Na rubu znanosti" ili tako nešto, čula da neki ljudi po sluhu otkriju na kojem mjestu ima podzemnih voda, loših vibracija, i dobrih, i dobrih, i to tako što zatvore oči da im ne smetaju. 

- Izgled vara. 

- Sluh je puno bitniji za život.

- A i svi najbolji i najpoznatiji pjevači su slijepi. Stivi Vonder i Andrea Bočeli. 

~~~~

Nedavno sam, uz Sadhgurua, čula za Cassandru Mae Spittman, njemačku pjevačicu koja pjeva na sanskrtu. Predivnog glasa. A prijatelji sa istoka, koji se razumiju, kažu da svaki glas, svaki slog izgovara i otpjeva besprijekorno točno. Da je djevojka pravo čudo. 

Od rođenja slijepa. 

 

Kad sam je, oduševljena, išla pokazati svojima, oni nisu čuli ništa od svega ovoga što vam sada pišem. Nakon nekog vremena, nervozno su odbili slušati dalje: 

- Makni to, ne mogu to više gledat. 

Tiho i tužno. 

Navodno djevojka izgleda neugodno. Baš tako su rekli, "neugodno". 

- Ukočeno stoji s onim ledenim izrazom lica, dok iz nje izlazi nekakav cvilež. 

 Jako je zgodno, imati leden izraz lica, ljudi vas ne doživljavaju kao živo biće, pa se ne trude prilagođavati situacijama. Jednostavno kažu, što im je i kako im je. Kao što bi da su sami. ( Eto, tako znate, onda kad svi misle da ste vidoviti.)

Ne znam, kako im nikada ne padne na pamet, evo na ovakvim primjerima, da koriste svoja osjetila na pogrešan način. I da im to otežava i/li zagorčava život. 

Oči su da (pred)vide blisku opasnost. Uši da osluškuju zvukove iz svijeta. Ni prvo ni drugo nije jedino što postoji nit što treba ili vrijedi imati, koristiti i znati rastumačiti. 

Ima tu još svega. U slojevima. 

baby mengele

Kako je dirljivo koliko se svi trude malog Marka nazvati "normalnim". Na onog naseg momka sa Eurovizije mislim: decko ima pofarbanu kosu i mislim mindjusu u nosu ili takvo sto, i pjesma mu je na inglisu i prilicno - glasna. Pa svi udri! 'ko ce prije pokazat svoj bjelosvjetski ukus za audio-vizualno. 

A onda je taj i takav momak najedanput donirao novce djecjim bolnicama. Bolnicama za bolesnu djecu. Ne za igru. Ne djeci. Nego bolnicama.  

Na stranu sad ciji su to novci i ko mu ih dade. 

Na stranu i s time je li mogao, kad mu se vec daje, dati onima kojima treba za zivot, a ne za bol. Domu za nezbrinutu, za onu bez adekvatne obiteljske skrbi, za onu koja nema kamo ni kud nakon sto izade iz tih i takvih domova... 

°°°

Kao osoba koja je prezivjela djecje bolnice, eda bi sad mogla pricati o tome, mada nitko nit cuje nit slusa, koliko sam puta napisala i rekla: kad bi itko ikad pitao tu djecu, sva bi rekla NE! 

Ti novci kojima si perete ruke i savjesti, ne idu za zdravlje djece, ni za njihovo dobro, idu na kupnju igracaka za "doktore", ili alata za mucenje, ovisno s koje strane tu stvar gledate. 

Bolest kao takva, ne postoji. 

Ono sto postoji je strah i praznovjerje. I postoje oni koji su vas voljni "educirati" onako kako njima odgovara. 

Meni sad! odgovara da vam kazem da je vase dijete zdravo i pravo. 

Zbog cega ste odlucili vjerovati onome tko vam je rekao da to nije tako? 

kako sam naučila yogasane

Jednostavno, nisam rekla instruktoru koliko slabo vidim, a traži se da oči, ionako uglavnom, budu zatvorene. 

Možda bi bolje pitanje bilo, jesam li ih uopće naučila, budući da ne znam sanskritske nazive, a pogotovo nemam pojma držim li ih onako kako upute upućuju. 

Međutim, neke stvari su mi u samom procesu učenja u grupi, pomogle shvatiti da sam u dosta boljem položaju nego što sam mislila da jesam. Polako, objasnit ću: 

Dobra je, predobra stvar, što nema dodirivanja. Inače uvijek neki trener pronađe razloga da vas namješta, rasteže, razvlači ili pipka. Sve za vaše dobro. 

- Stani ovako. Vidi kako si sad lipa. Svi će bit ljubomorni.

Slušate upute, doduše, očekuje se da promatrate kako se savija osoba koja već zna što radi, te da ju oponašate što bolje možete. Ali, slušate glas, koji vam govori gdje vam treba biti noga, a gdje ruka, na koju stranu treba okrenuti glavu, a na koju ramena i koljena. 

Ako znate na kojem kraju vam se nalazi glava, lijevo i desno ne bi trebali biti problem. 

Imate svoja dva metra koliko je dugačka prostirka, držite svoju crtu, a onda je samo nebo granica. 

Čak je potpuno nebitno vrte li svi instruktorovu desnu, a jedina vi svoju vlastitu, onako kako ste čuli da vam se kazalo. 

Čak nije važno, jesu li to svi opazili, pa pokazuju tiho glavama u vašemu smjeru. 

Čak ni onda kad instruktor, strpljivim tonom progovori: 

- Evo ovako kao Sanja. Pogledajte kako Sanja radi. 

U stvarnom životu mi je stvarno jako mrsko i puno mi smeta kad netko pokazuje na mene drugima, tražeći da me se gleda ili na me ugleda. Ali ovo baš zvuči kao kompliment. Baš baš. 

Rođena za to. 

Druga predobra stvar je, ono što sam sama prozvala "držanje pogledom". Kad ste u položaju u kojem dodirujete tlo samo vrhovima prstiju, jedne noge i jedne ruke, ili samo jednog od nabrojanog, upute kažu da otvorite oči i fiksirate pogledom jednu točku pred sobom, i na taj se način očima držite u ravnoteži. 

Ja to radim oduvijek! To je bilo otkriće svih otkrića. Tome oči služe. 

Žao mi je što ne mogu ovo bolje objasniti. Kad pronađem riječi iz stvarnog svijeta koji bi odgovarale barem malo, ili dok ih netko ne izmisli, pokušat ću ovako: 

Na svijetu postoji ono što je stalno, čvrsto i stabilno, a postoji i ono što je sušta suprotnost svemu. Naravno, postoje i stvari, pojave i likovi koji su negdje između toga. Na primjer, tlo pod nogama, je primjer prvoga, zrak koji dišete, također. Primjer drugoga su obično, obični ljudi. A primjer trećega inventar u prostoriji koja vam je poznata. Iako, neki put, i nepoznati prostor može biti predvidljiv. 

Kad se krećete, važno je što sigurnije i hitrije stići od točke A do B. Pa se prebacujete kao majmunčić po lijanama. Ili prelazite s kamena na kamen, pazeći da ne remetite red, jer ćete se, po svoj prilici vraćati istim putem. Međutim to u vanjskom okruženju ne ovisi samo o vama. 

Naravno, ne grabite rukama i ne pipkate stopalima, fiksirate se očima. Držite se pogledom. Držite se za onoga ili ono, u što, ili kome možete vjerovati da neće voditi krivo. 

Uostalom, smatram da bi svatko trebao probati ovu stvar za sebe.

promatranje ptica

U nedostatku bolje zabave, zurili smo kroz prozor. Nebo je bilo čisto, bez ijednog oblačka, i slutilo se da igra neće proći bezazleno. 

Igor je počeo cupkati nogom. Najprije petom pa prstima desne, pa lijeve, pa desne, pa sve brže lijeve, kao da pokušava ubrzanjem s mjesta lansirati samog sebe u pravcu gore. 

Uslijedilo je i lagano lupkanje punim dlanom po bedru, zatim zijevanje. 

Pretpostavila sam da zamišlja, ili se pretvara, da je pridruženi član nekog heavy metal banda, i da udara u bubnjeve ili klavijature. Udaraljkaški, žičani, koji god instrument da mu je bio na pameti, bilo mi ga je žao. 

Trudila sam se što neprimjetnije disati, jer sam instinktivno znala da bi šum, mig, bilo što mimo "sadašnjeg trenutka" moglo pokvariti "doživljaj", a onda sam primijetila da je primijetio da su se na čisto plavom nebu pojavile dvije ptice. 

Vrtio je glavom, zijevajući još uvijek svoju melodiju, bez zvuka, a onda me gurnuo laktom: 

- An! - to sam prevela kao "Vidi!". 

- Da, - rekla sam - Ptice. 

- Točkice. - ispravio me.

Odšutjela sam. 

- Ok. Upravu si. - složio se nakon nekoliko trenutaka. - Dvije. Da budemo precizniji. Jedna veća, jedna manja. 

- Jedna bliže, druga dalje. - prošaputala sam. 

- Fantaziraš. Ne možeš to znati sa ove daljine. 

Ali, on naravno, može reći, da je jedna veća, od druge. 

- Vidi, kako trepere! - uzbuđeno je dodao, ne prestajući treskati glavom, na istu onu pjesmu. 

- Mašu krilima. 

- Ti si luda. Šta će mahat, na ovoj visini?! Na ovoj se visini ide uiiiiiii - ispružio je ruke poput aviona zaustavivši lice tik do mojeg lica. 

I da nije bilo onog vibrata u glasu, koji bi netko mogao nazvati hrapavim i "opasno seksi", dočim se radi o prigušenom bijesu, znala bih da je ljut, i da se jedva suzdržava da nešto ne razbije. 

Glas koji je strah iscijedio iz mene, isti onaj netko bi preveo kao zvonku radost. 

(Smisao za) humor je sredstvo koje vas navlaži da ne biste teško nastradali. 

Priroda nas spašava, onako i onda kad sami nismo sposobni ni svjesni. 

To mi je potvrdila, preletom onih dviju ptica, točno pred mojim očima. Bila su to dva bijela galeba, približno jednaka oblika i veličine, mašući snažnim krilima u ritmu je'n - dva. 

- Hm. Zanimljivo. - rekao je Igor. - Bila je to optička varka. Stresao nogavicu i izišao iz sobe.

### 

Dvoje ljudi mogu gledati istu stvar u isto vrijeme, i vidjeti ju na potpuno različit način. Da je to tako, možemo se uvjeriti svakog trena, zbog toga se, naime, ljudi stalno i svađaju. Svatko nastoji uvjeriti onog drugog da je njegova slika svijeta, ona koja je točna i istinita. 

Zato što nisam sigurna, ili bolje reći, zato što jesam sigurna da nešto s mojim fizičkim očima nije u redu, nikada se, ili se vrlo rijetko upuštam u bilo kakva prepiranja. 

Na isti način: Kako mogu biti sigurna da sam čula nešto tako kako ću tvrditi da sam čula, ili da sam osjetila, ili shvatila nešto na način na koji jesam? 

I zbog čega bi moje cijenjeno mišljenje, bilo točnije, važnije ili bolje od nekog i nečijeg drugog? 

Nekada se davno, išlo u ratove zbog takvih stvari. Danas se napiše knjiga ili znanstveni članak, pa izdavač, ili institut koji će ga objaviti i stajati iza njega, određuje njegovu težinu, za sve nas slučajne prolaznike. 

- O-ho-ho draga, to će ti biti jako teško dokazati, jer čitav poznati svijet i sva priznata znanstvena zajednica stoji iza tog i toga... 

Kad vam kažu da Snaga Klade Valja, a Um da Caruje, promislite ponovo. 

Snaga množine. Ili čisto zastrašivanje. Tako um djeluje.

Igor se ne bi upustio u prepirku s nekim tko je fizički veći od njega. Podvio bi repić kao maleni psić. Ali nema taj isti problem kad je s nekim poput mene. 

Voli pobijediti. I nije mu bitno, što su omjeri nepravedni, niti tko je u pravu. 

Meni je ovaj "eksperiment s zurenjem kroz prozor" bio zanimljiv jer se dalo naslutiti da on, ili nema osjećaj za prostor, ili ne može vidjeti "dubinu". 

Jednu je pticu vidio kao veću, drugu kao manju, i bez problema bi se svadio s onim tko bi rekao da su jednake veličine, ali na različitim udaljenostima od točke promatranja. 

Mislim da je Carl Sagan, na sličan način objašnjavao postojanja višedimenzionalnog svijeta bićima iz točkograda. 

Ili sam zaista polupala lončiće. 

 

renesansni čovjek i moderna žena

Slušala sam na radiju, prije neki dan, bila je nečija obljetnica, rođenja ili smrti, nekog važnog otkrića, ne pamtim sad točno, ali mogao je biti bilo koji od velikana Držić, Kopernik, ili sam Leonardo, opisan kao homo universalis, i znanstvenik i astronom i astrolog i književnik i umjetnik i slikar i poliglot i diplomata i inženjer i što sve ne!, a ovi danas... Znakovita stanka. 

Taman da pomislite da nije pošteno i da nije fer cijeniti prošle ljude i događaje po modernim kriterijima, ali ne stignete riječ reći. 

Čitavi je suvremeni obrazovni sustav krojen po toj shemi. Šopaju se djeca još od nježne dobi, svakakvim informacijama, jer informacija je moć, i sve s nadom da će neki od njih ponoviti ovog genijalca. A nikome ne pada na pamet da se možda nikada niti nije radilo o samo jednom čovjeku. Da je on možda, eventualno, bio pokretač različitih projekata, koje je nastavljalo, guralo i valjalo, mnogo drugih glava i ruku. On, da je jedan, posudio lik, u čije se ime djelovalo. 

Čini se bliže istini. Iz razloga što se i danas isto tako radi. Danas, kad je dostupno daleko više toga, i samim time, kad je sve lakše. 

Recite to naglas, i proglasit će vas ludom. Ne, nepismenom. Vratit će vas u školsku klupu da bolje naučite povijest svega. 

Moderni se muškarci i ne trude ponavljati slavnu povijest, ali zato žene grizu. 

Moderna žena mora moći sve: i po kući i u uredu i na faksu i u školi, i vozi i tipkaj i slikaj i uvijek budi lijepa i dobre volje, raspoložena, i tri doktorata, najmanje i treća na listi - prva žena. U svemiru. Majka i kraljica. 

I ako je pogledaš krivo, ona i to zna. I lako je tebi sad govorit. Ma ljubomorna, pusti: 

- Ne'š ti, a šta je njoj?! Ona sjedi, ona ne moze..

Pa trči, leti dok ne kolabira. 

Umjesto da bude ono što je. Obogaljuje s(v)e, umjesto da samo bivajući što je, obogaćuje sve(t).

😍

ogledala čije duše?

Ljudi kažu da su oči ogledala duše. Pa sa strahom pogledaju prema slijepoj osobi: 

- Ona ne vidi - ona nema dušu. Šapatom.

Neki drugi po očima "znaju" kakav je netko "u duši".

Ti ne vidiš, pa ne možeš znat.

Znači li to da si laka meta? 

Samo da ponovimo ono očito: 

Dakle, u tuđim očima ili po tuđim očima, ne možete znati što je komu u glavi ni kako se taj drugi osjeća.

Ali u očima drugih se može ogledati - ako znate gledati, ako ste čist u glavi i čista srca - vaše vlastito duševno stanje. 

To je ono što se u psihologiji zove projekcijama: 

ono što si sami zamislite prebacujete na prvu osobu koja vam se zbude. 

Jedni smo drugima ogledala. 

Vjerojatno su slijepi ljudi ti koji su sretni, budući da su oslobođeni predrasuda o očima koje se sjaje, cakle ili žare. Te to ne prevode nikako. 

Jednostavno vas neka ili nečija prisutnost može učiniti nemirnima, a neku drugu izdržavate lakše. 

 

Čiste od slika sa površine, najbolji pokazatelj toga što vam je na duši, mogle bi biti baš oči slijepe žene. 

 

(zato su, pretpostavljam, tako strašne)

čudljiv ili čudesan

Sve što sada postoji kao realnost, nekada je bila samo misao. 

Čovjek je "bogu sličan", zato što ima sposobnost samostalno misliti. Ali on sam, ne izmišlja ništa. Iako misli da izmišlja samog sebe. Da postaje nešto prelaženjem pragova, preskakanjem stepenica. 

Nekad se moralo sve na laktanje ili laktarenje. Sad se može i dodirom kažiprsta. Ne trebate niti jako upirati njime, da biste nešto nekom dali na znanje.

Snaga se uma nadomješta, snagom mnoštva. I obratno.

Ono što želi da (mu) se dogodi, jednostavno, uvjeravanjem što većeg broja ljudi, nastoji ostvariti. Ako SVI Kažu da takvo nešto Jest, onda jest, ili će te razbit.  

Eto, to vam je tako jednostavno. 

Ne vide ni oni boga tebe, samo vjeruju(?) u ono što im se govori, jer se srame priznati da sami ništo ne znaju ili ne mogu razumjet. 

Zato se i kaže "vidim" i "gledajte!", umjesto "jasno", " sigurno" i " tako je, kako ti sad kažem". 

I ako imate mehaničko oštećenje oka, i papir na kojem piše da ste osoba s oštećenjem vida, vi ste u minusu i vi ste u gubitku, jer: 

- Ako (ti) je mozak oštećen već na samom ulazu, ako ti je onemogućen dotok, priliv, unos podataka preko oka, tog najvažnijeg od svih osjetila, onda niti u glavi ne možeš imat ništa. Tabula rasa, kompletna! 

Oni se stvarno usude izreći to naglas, ovi koji sami ne znaju nabrojati sva svijetu poznata osjetila. 

Nevermajnd.