uši šta i misli čuju

Neka godišnja doba ne bi bila popularna da nemaju svoje popularne melodije, a neka doba godine ne bismo ni prepoznali da nisu opjevana. Bismo li, na primjer, znali da ledeno doba i božići idu lijepo jedno uz drugo da pjesma nije dala naslutiti da s prvim pahuljama snijega dolazi veselje na saonicama Djeda Mraza zatrpanim poklonima. Snijeg je podsjetnik prirode na potrebu za odmorom, snom i tišinom. Božić je mlado sunce koje se rađa, obećanje novog života, nakon prividne ili trenutne smrti. Da se svijet toliko ne boji tihe tame, ne bi ga trebalo varati umjetnim veseljem. 

Tako će netko za Božić poželjeti samo da bude bijel i da smo svi skupa na okupu, a netko će zamoliti gumenih bombona, jer je tako rekla simpatična reklama. Sve radio stanice i sve male i velike trgovine će vrtjeti samo "božićne stvari", sa puno zveckanja praporcima, i ponekim tobože slučajnim zvukom blagajne koja se puni. Subliminalno. 

Po svim gradskim raskrsnicama će zvonca starinskih mauntinbajkova nadjačati zujanja električnih romobila. Lijepo počešljane žene gnjevnih lica će izlijetati iz malenih radnjica sa šarenim, sjajnim, papirnatim vrećicama punim stvari koje će nesebično poklanjati ljudima koje inače mrze, još uvijek ljutite na prodavačicu koja joj se nije osmjehnula kako to njena profesija nalaže, ili umotala ili zamijenila ili pokazala nešto što je ova znala da ima ali se pravi, ili čuva za drugoga, za neku svoju. I takva će ljutita ostati i kad na sve to zaboravi. A sirene vozila hitnih službi, s rotirajućim svjetlima ili bez uopće ikakvih, će zavijati kao na lunaparku.

- Kad ja kupim kabriolet, malenoj potrubit ću, blenuti će svijet. - ali to je pjesma koja odgovara drugom stanju svijesti. 

Vijesti o ekipama ER (60 vatrogasaca sa 20 vozila na terenu od stotinjak kvadrata!) koje otvaraju kolektivna bolovanja zbog stresa na poslu, nakon što ih prilike prisile svjedočiti stvarnoj nesreći, ili čak one u kojima su oni sami skrivili koju, nisu više nikakva rijetkost. Dok nam svijet priziva novi veliki rat. Tenkovima na zemlji. Tankovima na moru. Dronovima iz zraka. A iz dubokog svemira, tko zna iz čega. (Iz konzerve paštete? We Know Major Tom's a Junky..)

Božićni TV raspored ove godine, zove još jednu reprizu božićne epizode Malo Misto, pa nekako sve miriše na isto, da nije ni čudo da je i ostala samo jedna pjesma, u GenZinoj obradi, koja niti ne otvara stare rane, niti budi lijepa sjećanja, zato što je ta glupa mlađarija toliko uporna u oponašanju samo onoga što generacija njihovih očeva nije dobro razumjela, da se novi veliki rat i čini kao jedino razumno rješenje:  

- Ima uši šta i misli čuju. Ima oči šta u dušu ruju... 

- Svako li je mili bože krvav ispod kože... 

Čudno je to što nitko nikada nikome nije branio da slavi što god je slaviti htio ili imao običaje, a kako se s melodijom sve isprevrnulo u sprdnju. Da se naslutiti da se ne radi o šali ni o zafrkanciji, ipak se svi radije, uporno i na silu smiju, izmišljajući nove stare uspomene.

Prije 50+ godina, djeca su uredno primala svete sakramente, a domaćice se natjecale čiji je veći betlem u tinelu. Dočim bi domaćini, zajedno sa crkvenim zborom, u po noći glasno zapjevali jedino onu dionicu "pri i stu u Pljuj, he he"  

- O Otajstvo čuj čuj, i jaslicam pristupljuj 

- He he 

Valjda zato što smijeh uposli više mišića nego strah; dok se cijelo tijelo djedamrazovski ho-ho-ho trese, čut će se manje onih oh uzrokovanih razočarenjima, neugodnim iznenađenjima, preopterećenjima ili letećim pesnicama. Pjesma daje krila. 

+++ 

Odatle strah da će me izbaciti iz crkve, ako samo povirim u nju drugačije nego kao turist, iako je sve oko tog svetog prostora oduvijek privlačilo više od ičega što iz svog djetinjstva pamtim. Strah da ću izdati oca, jer je on ateist, iako nisam imala pojma što ta riječ znači. Odanost obitelji je bila jača od onoga što mi je duša (?, ili što li sam već imala ili nemala ili imam) govorila da trebam. 

Isto, potpuno isto kao i sad. Samo što sada više ne povezujem riječi s osobama kako sam odmalena bila dresirana. Nego radije s ritmom i zvukom. 

Odanost i poslušnost obitelji. A obitelj je ono što me drži i podržava: 

Ova pjesma, jer je mogu čuti i druge uši osim mojih. Ovaj alat jer ju je iznio van mene. Ova kuća jer me čuva i kad ja ne mogu sačuvati nju. Ovaj zrak kojega ne vidim a u kojem živim. Vidi li on mene? Zna li da je on u meni? 

Škripi li i kod vas drveni pod samo zimi i samo noću i samo kad ste sami, ili se to samo tako meni čini? Škripi li od boli, molim ne gazi me tako ni toliko. Škripi li od nestrpljenja što više ne poletim. Škripi li samo zato da skrene pozornost na vlastito postojanje. Ili da mi kaže: Ne boj se, sve je na svom mjestu, nisi sama... 

Sretan Zimski Solsticij! 

Ovdje: 

slatka sestra sna : uši šta i misli čuju

ludvig van

Jeste li i vi primijetili, kako u ovo predbožićno vrijeme ima manje vijesti o puškaranjima po frontovima, a više o siromašnima, starima i bolesnima? Više se govori o pripremanjima sklapanja dugotrajnijih mirova, a manje o kupnjama i prodajama tenkova i bojnih letjelica. Korigiraju se greške grešnih prethodnika, te se šakom-kapom dijele povišice, zaostatci, poboljšice i pomoći u kući. Za sve one koji će biti u potrebi i koji će se prijaviti da potrebuju.  

Jučer ili prekjučer nas je TV kalendar, umjesto na neki od davno zaboravljenih, ali slavnih ratova, sjetio na jednog gluhog kompozitora. Muzičara. Glazbenika, nazovite kako vam drago, zanimanje kojem su esencijalan alat ispravne uši. S kojim se žarom i upornošću ponavljalo da je oglušio rano, i usprkos tome ipak stvarao, te stvorio i ostavio zavidan i zamjetan opus. Zamjetniji i zavidniji nego i jedan drugi normalan i zdravi. 

Stekao je prijatelje među uglednim krugovima, oduševljavao se revolucionarnim idejama i zalagao za bratstvo, jednakost i slobodu. 

Lijepo je to, mislim, da ga povijest takvoga pamti, a da se nije našao, barem koliko ja mogu pratiti, nitko tko bi išta od navedenoga doveo u sumnju. 

Na primjer, slijepom književniku i knjižničaru Borgesu su osporavali djela, govoreći da mu ih je pisala mama. A gluho slijepa Helen Keller je bila prozivana kao varalica, do te mjere da danas skoro nitko niti ne pamti i ne zna, koja je to njezina velevrijedna ostavština, što je radila u životu, uopće. 

I zaista, bismo li se sjećali Beethovena da nam ga nisu forsirali u školama i po televizijama? 

I koja svrha u isticanju da je bio gluh? Gluh za što? Ili za koga? 

Moj sretan pogodak je: za autoritete. Odgovara profilu. Skroz. 

Onako borbenu muziku ne možete promašiti, pogotovo ako vam je pucaju ljudi sa visoka mjesta. (Dakle, oni koji sjede na nekim pozicijama.) Čak najblesaviju poskočicu svatko bi zapjevušio i pjevuši, ako ju čuje dovoljan broj puta. U trgovačkom centru koji svi posjećuju. U omiljenom kafiću u kojem se svi mjerkaju. S omiljene radio stanice vašeg (među)gradskog prijevoznika. 

Od svega nabrojenog, dakle, revolucija, bratstvo, jednakost, sloboda, herojstvo... a nešto će se valjda uhvatiti. A je li istina da je mogao čuti zvukove iz viših sfera od onih koje su prilagođene običnom uhu, tko to može potvrditi ili opovrgnuti? Ljudi njegova doba su bili toliko pošteni da su znali(?) da niže ne može. Na niže sfere mislim. 

I sad natrag u sadašnjost: 

Zamislimo prosječnu obitelj od oboje roditelja i dvoje ili troje djece, od kojih je jedno - drugačije. Ne sluša vas, ignorira, povlači se, više vremena u sobi sa knjigama, nego vani s drugovima. Oca razbjesni sam pogled na njega, te je zbog svoje i njegove sigurnosti, češće vani nego u kući. Mati trati više vremena obilazeći iscjelitelje da bi mu pomogla, ne mareći što zanemaruje ostalo potomstvo. Sva djeca mu se rugaju, onda kad ga ne izbjegavaju. A onda se neka dobronamjerna duša sjeti da nije možda mali - Lud, ovi Beethoven: 

- Pa pusti malo, pa vidi. Pa svi su ti genijalci tako. 

Pa krene u nabrajalicu, od slikara umjetnika, svetaca blaženika, privatnih detektiva forenzičara, IT stručnjaka, multimilijardera tipa Muska i Zuckerberga. 

Ali oni su svi imali podlogu. Podršku obitelji. Poglavito majke. 

Bojim se ovdje napisati, ali za zdravlje i za dobro svih vas (i nas) koji sebi možda slično umišljate: 

Kad vas se gleda i promatra i proučava i analizira, ma bilo to s najboljim namjerama, dakle onima koje vi smatrate najboljima ili oni, dajete li sve od sebe, ili se fokusirate više na promatrača? Ako možda i ne s ciljem da mu prozrete namjeru, pa krenete u udovoljavanje ili u izbjegavanje, a ono da se što prije uklonite svoj toj nenadanoj pažnji. Razornoj pažnji, tako ju osjećate jer radi nje, upornog zurenja da se nešto desi, odgađa sve ono što bi se desit trebalo, i što se dešava, ali vi to propuštate nastojeći se ukloniti mogućoj opasnosti. A zurenje je uvijek nagovještaj opasnosti. Najprije nešto zarobite pogledom, a onda posežete rukama ili nogama. Ne zuri se u nešto da bi se ostavilo na miru. Osim ako niste fizički od rođenja slijep. 

Velike nade obično postanu velika razočarenja. 

Pa zašto onda ne bi postali makar izgovor za lijenost. Za izbjegavanje stvarnih odgovornosti. Stvarnih stvari i poslova: da budete doma i da skuhate ručak, da počistite kuću i da obrišete nos djetetu. A ako ste dijete da se potrudite naučiti obrisati ga sam, kako se pristoji.  

Umjesto toga, čitave kolone ljudi radije biraju zadovoljstvo biti boljima od bolesne djece. Otac po teretanama. Mati po ambulantama. Sestre i braća, ko po kozmetičarkama i šminkericama, ko po sportskim terenima, fakultativno i amaterski, hobistički i rekreativno, ne profesionalno. Bi oni, al ne mogu zbog brata. 

 

čemu služe ruke (19)

- da uberu, proberu, saberu pa nahrane gladne

Kad god jedem neku jednoličnu hranu, dakle, na onu mislim, koja je zamišljena da bude komadićasta i ista, dakle svaki od tih komadića mora biti iste veličine, oblika, boje i težine, tipa zrnaca graška ili riže ili čak trešnje, zrnca šipka ili sjemenke ili kikiriki, samo što ste vi kuhar a ne majka priroda, dakle, kiflići, njoke, mlinci, fritulice, pomfrit... uvijek gledam da pojedem prije one komadiće koji mi se čine polomljeni, suhi, otkrhnuti, nagoreni ili krivi, tako da ostanu oni koji su lijepi i cijeli. Za sjeme. 

Namjerno ovako odvajam sirovo od skuhanog, sprženog, pečenog i za konzumaciju spremnog, a sad ću vam reći zašto: 

Ako ste ikada sami ljuštili kikiriki, vadili bobice iz ljuski, čistili šipke, penjali se na drveće da dohvatite trešnje, onda znate koja je to, u isto vrijeme muka i u isto vrijeme radost, bilo da se mučite ili radujete za samoga sebe, dakle, verete se po drveću da biste dohvatili baš tu jednu trešnju koja vam se učinila najsjajnijom i najrumenijom dok ste je samo gledali sa zemlje. Baš tu jednu posebnu, ili barem jednu, kad ste već gore, a ruke vam trebaju da se držite za granu da ne biste opali ko list u listopadu. Bilo da se mučite ili radujete za čitavu množinu nepoznatih ljudi, koji će se nahraniti i(!) vaših ruku djelom. Bilo da pakirate voćke u kesice u velikom tvorničkom pogonu, ili ih ručno berete na velikoj plantaži koja se baš ručnim branjem reklamira i na tržište probija. 

Kad je golo preživljavanje ili ekstremna glad u pitanju, dobra vam je svaka. Čak niti ne mislite da biste je mogli svrstati u kategoriju "jednolična" kako sam otpočela s ovom dugom pričom. 

Ali kad ih gledate onako na kupu, zrno po zrno, svako je isto, oh ne! opet isto, onda si možete priuštit biranje. E sad pričamo o pripremljenoj hrani. Bilo da ste ju pripremali za sebe sami te imali priliku potajnog grickanja, rečenog kušanja treba li još soli, treba li šećera, bilo da vam je servirano nešto što je netko drugi pripremio isto tako tajno. 

- Ajde draga, uzmi, nemoj se sramit 

Ne znam kako vi, al ja budem oprezna. Ili nešto ne valja s jelom ili s djelom. A onda, obično kuharica sama pojede najprije ono što je stavila preda me, a tek onda sramežljivo lacne i ono što je pred njom. Tada obično histeričan cerek najavi prisutnost lika od autoriteta, te zaključak s kojim se svi slože da je bolje bit snalažljiv, nego sramežljiv. Lažno sramežljiv. 

- Bi tvoja gusca, al se glava pravi fina. 

Nije, velim, sramota, niti znak da ste mrgud kojeg nitko ne poziva na društva, to što više volite pojesti svoj objed u svom miru sami. 

A kad se to desi, vraćam se na početak, tada biram pojesti prije one kolačiće, krokete, popečke, polpete, njoke, mlince, frigane girice, koji mi se čine neujednačeni. Tako da bi ostalo što više onih koji su na izgled lijepi. Tako da, ako se i pojavi netko tko misli da stražari, provjerava, kontrolira pa ispostavlja račune dragom bogu ili tko već prati, da vidi samo lijepe, i da im prione. 

Eto tako ja to gledam. Pa makar i te lijepe na kraju smazala ja sama. Ruku na srce, je li ikad ikom sveti Petar bradom došao na ručak. A sveti Niko, rečeni Djed Mraz? Ali jednog dana možda dođe. 

'Ko to može znati?! 

 

I sad u kontrapoziciju, jukstapoziciju štogod, jer znam više onih koji bi se bili spremni i svaditi za što ljepši komad brašna i vode prženog u ulju, znam za, dakle, čitavu vojsku odraslih i djece kojima će ruka prije potegnuti za ujednačenima, pravdajući sitničavost već dobro poznatom: 

- Ne znaš ti šta ti je to. A nu ove, ista ko na slici! 

Da ste, dakle, Kviki ribica ili štapić Bobi, tvornički pakirana u kontroliranoj atmosferi, nakon što ste izrasla na klasu, umivana kišom i zrela na suncu, težila ka nebu, pa strgana s klasa, na sitno samljevena, miješena i umiješana s još nekim mrvicama, neke budu ljute, neke budu gorke, neke budu slatke, neke grizu, neke hlade, a ima i onih koje mirišu baš fino, pa pečena i pržena, i zapakirana u velike kutije ili vreće s kojima se i ne mora baš nježno jer nitko nije nalijepio znak da je sadržaj fragilan, lomljiv ili - opasan! po život, pa vas neka grabežljiva ruka samo saspe u ždrijelo bez dna, da biste završili u kartonu kao dijagnoza "probavne tegobe". Pa da vas se pita, biste li radije da ste polomljen, nagoren, slijepljen za još jednog istog, onaj na kojeg se nalijepilo previše soli, čudno savijen, prepolovljen, zdrobljen, ako će vas takvog radije odabrati neka pažljivija ruka? 

Ilustracija je objavljena u sklopu projekta #SaveSoilSecureFuture #AllHandsForSoil s popratnim tekstom: 

Kako jedemo, još je važnije od onoga Što jedemo. 

Take a moment. Say the grace. 

moj štap i ja (5)

Ova saga koja govori o svim mojim štapovima je zapravo priča o kompleksima koji se ne moraju ticati samo mene i činjenice da mi alatka, oruđe, pomagalo, nazovite ga kako vam se svidi, daje identitet, označava pripadnost klanu i osigurava preživljavanje, ali svakako mi pomažu da osvijestim okolinu u kojoj se krećem. Da se ispravim prije nego zazvučim nelogično te me se pogrešno protumači, ne osvještavam ja nikog van ni osim sebe, ne educiram niti ne obrazujem, nego se ja sama, lakše snalazim u prostoru i u vremenu u kojem sam zatečena, te sam tako, lakše se snalazeći, manji teret, ako ne i olakšanje. Jer, znate, obični uče oponašajući. U nešto grubljoj varijanti, ne znaju bolje nego prekopirati ono što im se učini dopadljivo ili vrijedno. 

Eto tako, ova nova susjedica imaše običaj izać na balkon kad obavlja privatne ili povjerljive razgovore i punim glasom, tako da se zna s kime se ima posla naglasiti da ona... 

- Ja kao liječnica, zaposlena na vrlo odgovornom mjestu pri domu zdravlja... pazi, pazi, pazi, meni je kolektiv dao povjerenje, kao liječnici, zaposlenoj na vrlo važnoj poziciji... 

A onda vas kao slučajno opazi da ju gledate i slušate, pa se medeno nasmiješi objašnjavajući s kime to velevažnim s druge strane razgovara i o komu i o čemu. 

Zacijelo je tako i moja doktorica, ono kad su počeli ti moji "problemi na poslu", nazivala i ovog i onog da me Šerlok Holmsovski provjeri, lažem li joj, i ima li smisla da mi pomaže i izlazi u susret, ili da me ostavi komisijama na nemilost. 

Saga o mom iskustvu zdravstvenog sustava je jednostavnija od ove sa štapom: 

Stari liječnik koji me je uzeo nakon što sam izašla iz kategorije školske i ušla u odraslu dob, je poznavao obiteljsku anamnezu, i djed i baka su bili upisani kod njega. Kad je otišao u penziju, još je uvijek tamo bila njegova Sestra Vinka, a ruku na srce, sestre i jesu te zbog kojih ste kod ovog a ne onog doktora: one vam zavijaju rane, čiste prišteve i uši, vade krv i strpljivo slušaju. Kad je otišla i Sestra Vinka, odjednom shvatite da vaša dobra i pomalo zbunjena doktorica, nije zbunjena jer je prepristojna, sramežljiva ili prepametna, nego zato što nema pojma što u stvari radi. 

A sad ću vam reći i kako se sve odvijalo na mom primjeru sa štapom: 

Dođem joj, tako po prvi put, po recept za štap. 

Ne znam kakva su kod vas pravila, ovdje se štap izdaje na recept liječnika opće prakse, ne treba vam preporuka specijaliste niti stručnih tijela, uz obrazloženje da vas vaš obiteljski liječnik poznaje najbolje i može uputiti najbolje. Okulisti i oftalmolozi vam gledaju samo oči ili čak samo jedno oko, ovisno koliko ih imate i na koliko ih prijavljujete tegobe, dočim ova opće prakse vidi i sve ostale nalaze i jedina ima uvid u cjelokupnu (zdravstvenu) sliku. Bijeli štap pokriva, dakle plaća, zdravstveno osiguranje, koje pak plaćate vi sami. Recept liječnika vam treba, realno, zbog dojma nekakve sigurnosti i jamstva nekakvog povjerenja. Ne može baš svatko hodat okolo sa štapom i krivo se predstavljat, razumijete? 

(ali može vikat sa balkona)

I dođem ja tako, po svoj recept, i ona spremno prione za računalo, jer je sad sve usustavljeno i nema više preko veze i na lijepe oči, jelte, he he, digne glavu i kaže mi: 

- Neeeema. 

- Kako molim? - iznenađena priupitam. 

- Nema šifre. 

Moguće da ju je prestrašio muk sa druge strane ili staklen pogled u mojim očima, jer je poskočila: 

- Pričekajte draga, idem se posavjetovat s kolegicom. 

Ode, vrati se, opet nešto kljuca: 

- Evo draga, koji ćete? 

- Bijeli. Sklopivi. Da u torbu stane. 

- Mhm hm hm. Evo ga. Da vidimo. Neeeeema. 

- Kako molim? 

- Pričekajte draga, strpite se. Idem vidjet s kolegicom. 

Ukratko, kolegica je sestra na šalteru i svi koji su bili tamo su mogli vidjeti i čuti kako joj ona ona ona tamo opet! pravi probleme. 

- Ona Njoj! Stara stvar, budi dobar, grizi govno, stara stvar. 

Svi su, velim, mogli vidjeti i čuti, oni neuki i oni koji nešto znaju, oni koji sve poznaju i oni koji pretpostavljaju da znaju, da je podla sestra jadnoj doktorici otvorila stranicu sa ortopedskim pomagalima a trebalo je s tiflološkim. 

- A šta joj je? Malo kao slabo vidi, pa se umislila! Ko da ja vidim dobro!! Jelte, a šta vi kažeteeee?

Ovakve stvari doznate tek naknadno, i ne od osobe s dobrim namjerama. 

Ali nije ovo saga o povjerljivim podatcima, ni o povjerenju. Ne možete nositi štap a da ga se ne primijeti, ako mu je svrha baš ta: da, naime, glasno i jasno pokaže svima i ljudima, tko ste i od čega ste. 

Da imate, ajde!, jednu slijepu osobu na popisu potrošača, i da vam ona dolazi sama, bez pratnje, biste li pomislili da nešto nije u redu s njom, ili s pratnjom, ili s društvom u cjelini, ili da je sustav možda negdje pogriješio u procjeni? 

Sustav je dobro procijenio: mi smo bezopasni, i treba nam zaštita. Bilo kakva

Eh, vidite sad ne znam, ali pada mi na pamet, je li to svrha pasa vodiča, da vas štite mislim, od mogućih napadača? 

Al pustimo to sad po strani, u ovu priču ulazi još i moje lutanje po gradu u potrazi za apotekom(?), radnjom koja bi priznala moj recept. Opet me je draga doktorica uputila u ortopedsku umjesto tiflološku. Opet su me tete apotekarice(?) gledale sa sažaljenjem: 

- Jaaaadna, pa zar joj nema 'ko? 

- Ima. Ali meni je važno da napravim sve sama. Odnosno da vidim što sve mogu sama. 

Jako lijep uvid u sve one stvari, situacije i probleme, koje je morala prolaziti moja jadna mama. A zašto? Izgleda da se oni ne bi osjećali jadno. 

Vidite li i vi u čemu je stvar? 

Zalijepi certifikat, markicu ili flaster, pa misli da si time postigao nešto. Postao nešto. Učvrstio položaj. 

mnogookost (23)

Dok je twitter još bio plav, nabasala sam bila na zanimljivu zajednicu koja je obrađivala temu invaliditeta, ili osoba s invaliditetom, u starim bajkama, koje su pronalazili u raznim tradicijama, i s vremena na vrijeme raspisivali natječaje za nove priče, pjesme i bajke na tu zadanu temu. Nije, naravno, bila jako popularna, svatko se normalan kloni onoga što ne razumije, pa nije teško niti shvatiti zašto je sav taj strah, do granice gađenja, umiješan u čitavu igru. Strah je često jedina zaštita. A gađenje dobar repelent. 

Tako je, pretpostavljam i Baba Yaga, postala vještica. 

Zajednica poznaje lik Yage preko slavenske bajke o Vasilisi Prekrasnoj, na koju je podsjetila, svima nam draga jungovska psihoanalitičarka i pjesnikinja Clarissa Pinkola Estes, ali nama, koji jesmo sa ovih prostora, Baba je poznatija po priči Ivici i Marici. 

Zato što se tamo ističe da je vještica bila slijepa, i (zato) vrlo zla, pokušajmo vidjeti što se stvarno bilo zbilo, a što smo navikli vjerovati da jest. 

Najpoznatija verzija bajke kaže da su bratac i sestrica otjerani u šumu jer njihova zla maćeha nije htjela brinuti se o njima, pa ih je nesretni otac poslao k Yagi. Yaga je tjerala djevojčicu da radi teške kućanske poslove, a dječaka je tovila hranom, da bi ga mogla onako debeloga, pojesti. Dječak je neko vrijeme uspijevao varati slijepu vješticu, pružajući joj suhu košćicu ili grančicu, kada je tražila da ga primi za ruku, a onda ga je djevojčica, pokazavši veliku snagu i hrabrost, spasila, gurnuvši vješticu u goruću peć, te su se tako mogli zauvijek vratiti dobrome ocu. 

Postoje lijepo ilustrirane slikovnice, koje prikazuju vještičju kuću kao da je izrađena od kolača i od marcipana, dok je u stvarnosti sva od kostiju i lubanja djece koju je Yaga ubila i pojela. 

Kućicu je od kolača, koristila kao mamac. Ili upozorenje da izgled vara? 

Verzija Ivice i Marice, kako je meni bila ispričana, išla je ovako: 

Dječaci i djevojčice, koji su imali posla s Yagom, nisu bili ni nevoljeni ni ostavljeni ni siromašni ni sami. Kad bi djeca dosegla određeni stupanj zrelosti, ili razvoja, nije to (uvijek!) imalo veze s godinama života, nego više s tjelesnim tekućinama, išli su na pripreme za odrasli život na određena mjesta. 

Motiv s mrvicama kruha i sa kamenčićima, koje su Ivica i Marica iz zapisane verzije bacali da bi njima označili put kojim se trebaju vratiti na mjesto sa kojega su pošli, ima svoju simboliku: a učilo je tome što se može dogoditi kada se rasipa ono na čemu se treba štedjeti, kao i pronalaženje svrhe ili vrijednosti i onome što se čini beskorisnim. 

U trenutcima oskudice ili pod prijetnjom nadolazeće gladi, važna je i broji se, jer hrani, - a hrana je život - svaka mrvica kruha. 

Iz posijanog kamenčića, možda neće izrasti ništa (što hrani), ali može poslužiti kao putokaz, miljokaz ili kamen temeljac za nešto dotada neviđeno i novo. 

Motiv kućice od kolača, ili od kostiju mrtvaca, u dubokoj mračnoj šumi, također: Ono što se čini slatko i hranjivo, može biti otrov. Ono što se čini kao otrov, može biti lijek. Tko pretjeruje s užicima, žuri prema grobu. Tko je umjeren u svemu, i tko zna da sve ima svoje vrijeme, za sve ima - vremena. 

I djevojčice i dječaci su, u Babinoj kući, učili iste stvari, ali stvar je bila u tome da je Baba mogla primijetiti što kome bolje ide, i usmjeriti ga prema tome. 

U bajci je uzet prizor tragične pogreške: djevojčice su pokazivale više marljivosti i brige za sebe i za druge, od dječaka, pa tako u našoj bajci Marica i kuha i mete i plete, dok Ivica uglavnom samo ždere i pripisuje sebi tuđe zasluge. Kao odgojnu mjeru, Baba ga tretira kao prase, koje jest, dok se ne pokaže suprotno. 

Motiv s grančicom ili koščicom, umjesto ruke, simbolizira pokušaj pretvaranja da je nešto što nije. Ivica nije uspio prevariti Yagu, ali se uspio umiliti Marici, te je ona ukrala Babi ključ. Zajedno su joj bacili pepeo u oči, i dok se ona snašla, srušili sve što je do tad gradila. 

U nastavku, mi smo naše vješte žene pretvorili u vještice: čudovišta i strašila i dežurne krivce, a kad dođe stani-pani, po naknadnu mudrost i po izgubljeno ili zaboravljeno znanje idemo na daleki istok, misleći da se i mudrost i znanje nalaze na nekom određenom mjestu i da je potrebno poznavati određenu, uglednu osobu da nam ga prenese. 

Pa ako se slučajno i dogodi da nađemo mjesto i vrijeme, ili sretnemo nekog tko je voljan baviti se nama na konstruktivan način, opet ponavljamo sve iste korake: osnaženi kratkim boravkom na sigurnoj podlozi, ohrabreni nejasnom potvrdom da smo neke stvari uradili dobro, pripišemo sebi tuđe zasluge i poletimo prema prvoj stvari koja se čini kao nešto što smatramo slobodom. 

A onda, opet ista priča u kojoj Babu pretvaramo u Yagu. 

o prilagođavanju osoba(ma) s invaliditetom

Uoči lokalnih izbora, jedan od gradskih kotara je donio rješenje o gradnji prolaza, pothodnika ili nathodnika iznad ili ispod opasne prometnice, u blizini osnovne škole. Za sigurnost naše djece, ali i svih ostalih naših sugrađana.  

Natječaj je objavljen, nacrti su predani, odluka je donesena, krenulo se s gradnjom. 

Malo prije nego što je bilo upriličeno svečano otvorenje s rezanjem vrpce, posvađali su se oko naziva samog prolaza, treba li mu ime biti po nekome od umjetnika ili nekome od ratnika, odnosno, treba li mu ime uopće. 

A onda se netko sjetio da ... ta-ra 

Prolaz nije prilagođen osobama s invaliditetom. 

I da treba sve ponovit! 

Nema, nema, nema milosti. 

Ali svakako ima razumijevanja. 

Zbog čega bi sad odjednom osobe s invaliditetima raznim krenule jurišati baš preko tog prolaza, pothodnika ili nathodnika iznad ili ispod opasne prometnice? Gradske ili državne? 

Sve i da mu nema 'ko. Sve i da se s druge strane nalazi čarobni napitak koji liječi rane sve. Sve i da je željan avanture toliko da mu je i puteljak premija. Sve i da želi biti i iskusiti "sve isto kao i svi obični normalni ljudi". Pa ako se probije neozlijeđen preko parkirališta, zidića i kanalića, baš do toga mjesta. Ili ako se digne svih pet helikoptera da ga prenesu do tamo. 

Jeste me s'vatili?

Ilustracija je napravljena u jesen prošle godine za projekt #SaveSoilSecureFuture #AllHandsForSoil uz popratni tekst: 

Nijedna nije ista, ali sve vrijede isto! 

(Nismo svi jednaki, ali svaki glas, na izborima, vrijedi jednako.) 

Od tad, do sad, zakon za koji smo lobirali, Soil Monitoring Law, je izglasan!! 

daleko od očiju

Daleko od očiju = daleko od srca!, prenosilo se ko narodna mudrost, a narodna mudrost ko zarazna bolest, nitko ne zna kakve će biti posljedice dok se statistike ne proglase službenima, pa ako se nađe velik broj stradalih s neznana uzroka, po onoj davno provjerenoj "Kad nitko nije kriv, znači da su svi krivi", okrivi se vladar. I to bude početak revolucije. Narodne bune se spuštaju, a ne dižu. Narod bi se poklopio ušima i drugi put gledao istom problemu pristupati na drugi, ako već ne zna bolji, način. A možda bi jednostavno pričekao da vrijeme sve prebriše, pa sve "Jovo, ponovo!"

 

Ovaj dio u kojem je spomenuto srce, je, mislim, bio uzrok što su na frontove borci nosili fotografije svojih djevojaka. Ne kao poticaj ili podsjetnik za koga se bore, za čiju sigurnost i slobodu, niti da se hvale pred drugovima, da se takmiče i uspoređuju čija je mlada ljepša, nego zbog djevojačke plahosti da ih se ne zaboravi. 

Srčanost im one daju, preko fotografija. To je ta hrabrost i odvažnost kojom i same imaju priliku sudjelovati. I zaista sudjeluju, mislima i namjerama. 

- Neka mi se vrati kao junak. Ili nikako. Neka dođe bolji nego što je otišao. Ili nikako. Neka ga rat nauči pameti, kad već život nije. 

Po tome se razlikuje pravi borac od onog imenovanog: prvi zna kome duguje zasluge, drugi ih zahtijeva i uvijek se osjeća zakinutim, nikad mu dosta, uvijek bi još. 

Još u moje vrijeme su ovako strašili cure. Svi će ti otić, i nećeš se imat za koga udat. Pa bi one uspaničeno grabile i ono što nitko normalan ni pogledao ne bi. Još i danas je jako živ običaj da žena nije žena niti ljudsko biće ukoliko je muškarac ne prizna. Jer, muškarac je čovjek. A žena? Koza. Ovisno iz kojeg ste plemena. Uglavnom, niže ste biće, ako znate gdje vam je mjesto. Po onoj staroj, beštija je beštija, bog je bog, a čovjek se koleba, u nekom momentu može biti bogolik, ali radije se uspoređuje sa životinjama, pogotovo kad ne zna kud bi pogledao. Jer, životinji je određena svrha: krava daje mlijeko, kokoš daje jaja, svinja daje šunku, razumijete. A bog vlada. Tko to razvrstava? To je ovaj čovjek koji se koleba. Određuje tko bolje torte peče, u koje je bolja sarma, a koja se lipo nosi. 

Kako je običaj bio da cure nose duge i mnoge i široke suknje, to ih je trebalo dugo razmotavat, pa su izmislili igru da one jedna drugoj zadižu suknje da vide kakve su joj gaće. Na ulici pred svima. To je, mislim, meka verzija prošlosti u kojoj im se silom trgala odjeća i sve kako slijedi. Ljudska je povijest prepuna nezamislivih okrutnosti, koje se još čuvaju u dječjim igrama ili kompjuterskim, svejedno. Sve što mislimo da je bilo izmišljeno za potrebe priče, desilo se stvarno. Sve što je sad stvarno, jednom je postojalo samo u mislima. Zato i mislimo da su misli opasne. Ili to sa sigurnošću znamo. 

Dakle, zadižu se suknje da se vide gaće. Pa se spuste gaće da se vidi šta je; jer zna se da ženi fali ud. Oni su svoje dobro izmjerili i premjerili, znaju u koga je veći a u koga krivi, ko nosi na desnu bandu a ko na suprotivu, samo ne znaju šta je. Jer ga ženske neimaju. Načuli su da su njima jaja unutra, pa možda je i On. Kako pišaju. I zašto krv pišaju. 

Dobro se sjećam zgode, kad su se rugali teti Zdenki da ona može mislit šta oće i govorit šta oće, ali da kad ide pišat ona mora čučnut, i to je njena mana. Ona je, navodno, pred svima, svukla hlače i stojeći u stavu mirno, popišala po podu. Dugo se to prepričavalo, tako da mislim da svako veće selo ima svoju istu takvu heroinu. A svaka djevojčica takvu hrabru i pametnu tetu. 

Ne mislim da je znak osobite hrabrosti niti pameti, spustiti se tako nisko, ali ne znam okolnosti, niti običaje tog vremena. Ono što sad znam je da se žene i dandanas natječu s muškarcima na poljima na kojima sigurno gube. Je li to hrabrost ili glupost, ili ne imanje izbora, ne znam. 

Da nadoknade, takmiče se i muškarci na poljima koja su odvajkada rezervirana isključivo za žene, tako neki kuhaju, neki šminkaju, neki šivaju, ali rijetki peru, čiste i metu za sobom. Od hrane, robe i odijela, dakle onog stvarno potrebnog za život, su učinili bojište, tako da su svima ogadili proces: kad jedete morate znat pokazat čije je jelo ukusnije, hranjivije i bolje, kad se češljate i oblačite to mora da je zato da se dopadnete njima, inače bi žene, kakve su, hodale gole. 

- En', vid' šta san ti reka, zadižu suknje jedna drugoj, oće se nazad zavuć u pizdu. Materinu. 

Pa one, jadne, brže bolje, po naravi kakve jesu, krenu dokazivat, kad je nije, kad nije je je. Udovoljavat, i po istome kalupu, određivat, koji je od njih tamo bolji, više vrijedi i da l vrijedan njih. I sve misle da si tako dižu cijenu, dok predaju igru, niti ne znajući, ne da nema pravila, nego da, i ako ih zapišu na kamenu, da će se mijenjat, na njihovu štetu. 

A narav je ljudska, navodno, okrugla. A kugli ne znaš kraja ni početka. Nema glave niti repa. Zato se i ne zna, koji kraj gospodari. Ni komu. 

Ne znaš di su oči, zato su posvuda. 

Bolje oko, nego ud. 

Po onoj davno zapisanoj: Oko za oko, zub za zub. Jer, ona nema ud. Otkinuli su joj ga. Zato krvari.