mačje oči

Šminkerice misle da su mačje, one kojeima je tušem izvučena, tanka zavijena linija na gornjem kapku. Mačkaste. 

Mene su na satu prve pomoći naučili da se mačje oko pojavi kao siguran znak smrti. Osobi bez svijesti se, preko zatovorenog kapka, stisne očna jabučica, pa ako zjenica ostane uska, ta osoba je mrtva. Ako je okrugla, najgore se još nije dogodilo, možete nastaviti s upuhivanjem zraka i s masažom srca. 

Sudionici u prometu, mačjim očima zovu svjetleće oznake na kolnicima i pločnicima, ili na torbama i odjeći pješaka. 

Psima, također, svijetle oči u mraku, ali nitko još nije čuo za izraz "psećeg oka". 

Ništa. Samo kažem, misli se da životinje, kojima svijetle oči u mraku, bolje vide po noći, negoli po danu, baš zbog tog svjetla. 

Njima je noć, ovo što je nama dan. Baš zbog te žaruljice koja im obasjava put. Dok nas straši. 

Jeste li se kad zapitali, jesu li stvari koje oni vide u mraku, iste ovakve što su i nama na svjetlu? 

Na stranu sad, imaju li oni kakvu drugačiju riječ za ulicu, stablo, miša ili dijete.. pitam: imaju li ulica, stablo, miš ili dijete isti oblik, veličinu, konzistenciju i vibraciju, svima.

status ptice: bankomati za slijepe i slabovidne

Maleni update: 

Prošlo je duže od polugodišta, otkako sam poslala noticu svojoj banci, u vezi s ugradnjom bankomata s pomagalom za slijepe i slabovidne. Znam da nije na njima da odlučuju, da je taj novac već potrošen i da će se projekt sprovesti kako je zamišljeno, pa sam išla u tonu: strgali su zvučnu signalizaciju na semaforima (toliko nas mrze), što će tek biti sa bankomatima, u kojima je gotovi novac. Svačiji, a ne samo naš (toliko smo zahvalni na pažnji, da ćemo se ljubazno zahvaliti). Kad ono, semafori progovorili! 

Najozbiljnije. Zvižde i kad treba i kad ne treba. 

Najčešće, ne treba. Hvala na pitanju.

Ajde, molim vas, kad ste zadnji put, odnosno, jeste li ikad vidjeli slijepu osobu samu na raskršću kako pipka po zraku tražeći gumbić na metalnom stupu? 

I kad smo već raspoloženi za razgovorancije: jeste li ikad vidjeli invalida na plaži za invalide? Odnosno, što biste napravili da jeste? Ili još bolje: šta ste vi sami radili na toj plaži, osim ako niste invalidna osoba, ili pratnja? 

Opet ću ponoviti, jer nikad nije dovoljno jasno, glasno ili razgovijetno: 

Ne trebaju nama ni skale, ni skele ni liftovi, ni specijalni agenti, nego samo mjesto na kojem bi se mogli osjećati kao ljudi. Pošto takvo ne postoji ni za vas obične, o čemu pričamo?! 

Mi nismo "ranjiva skupina" zato što nešto ne možemo, nego zato što ovi koji mogu - neće. 

I u tom je sva tragedija.

 

status ptice: bankomati za slijepe i slabovidne: Znači, Unija je obećala na sve bankomate ugraditi pomagalo za slijepe i slabovidne osobe, do 2025. godine. Zašto to nije dobra ideja?  Osim ...

mrtve oči

Jedno je kad to kaže unezvjereni teoretičar, a drugo kad to čujete od nekoga tko vam je blizak. Pa to, da postoje ljudi čije su oči mrtve. 

- Većina današnjih političara, u stvari nitko od njih nema bistre, zdrave oči!! 

Bistre i zdrave su, to se podrazumijeva, ovakve kao što on ima. A mrtve su ove koje gledaju u prazno. Gledaju te ali ti vidiš i znaš da te ne vide. Ti njemu govoriš nešto, ali on te ne čuje. I koliko god da ti njemu objašnjavaš i tupiš, on te samo blijedo gleda. 

Raspravljali smo puno puta o različitim dimenzijama postojanja, o još nekim; osim gore-dolje, naprijed-natrag, lijevo-desno, postoji i unutar-van!.

O onome što ljudi zovu "gubljenjem u vlastitim mislima", samo što ni misli nisu vaše, niti ste se izgubili.

O iznenadnim preplavljivanjima davno zaboravljenim emocijama, koje nisu ni davne ni prošle ni nezapamćene. I onima za koje okoliš nema sluha. 

Ali ne. Ako isti tren ne odreagirate onako kako to on očekuje, vaše su oči mrtve. Vi ste mrtvo kljuse. I vrijeme provedeno s vama je "mamuzanje krepane kobile". 

Zbog čega bi netko, da priupitam ja vas, gubio svoje vrijeme s nekime tko gubi svoje vrijeme s vama? 

Ja nemam izbora. Noge bi htjele otrčati u suprotnom smjeru. U bilo kojem, samo što dalje. Ali fizičke oči vam trebaju da vode. 

Ja nemam izbora. Da, baš ko kobila, gdje me vežeš špagom, tu moram stat. 

A što ti tu radiš? Što ti gubiš vrijeme sa mnom? 

- Nema ni on izbora, draga. Svi su već pobjegli. A ti si mu sigurna.  

Ponekad mislim da je moja dužnost buljiti u ljude svojim slijepim očima. Čisto da vide s kim imaju posla. Da se usude krenuti na svoje putovanje. Da vide od čega su napravljeni. Kamo će ih njihov put odvesti.

mnogookost (13)

 http//sadhguru.co/msr 

#AwakeWithAdiyogi 

#WhoIsShiva 

#SaveSoil

#ConsciousPlanet

rengenske oči

Ovako to ona ispriča:

- Bolila me ruka pa nisam mogla radit po kući, a vidim sve mi šporko. I uzmem samo malo vima za oprat lavandin, kad ono nešto ko da me gurnilo s leđa, svom snagom sam tresla glavom u lavandin. Opće ne znam šta mi se desilo. Ničega se ne sjećam, valjda sam izgubila svijest. Kako to najedanput, stravična bol. Ko da se prišulja..Skroz iznenada. 

Svi smo mi slijepi na svoj način. Biramo što ćemo vidjeti. A čemu ćemo naknadno smislit opravdanje. 

Obično, zbog mira u kući, odlučimo vidjeti sve isto kao ona osoba koja "vodi glavnu riječ". Ili ostavlja takav dojam. 

Znate onu školsku: tko se prvi složi s vama, taj je najpametniji. 

Prva dvorska dama. Najbolji prijatelj. Osoba od povjerenja. Ona na koju se uvijek može računati.

Dvorske lude ulogu, dobije onaj tko ne može ne izreći da on sam vidi nešto drugo. 

Satiričar. Ili naivac. 

Dežurna budala. Ili dijete nevino iz Careva novog ruha. 

Liječnica ju je poslala na snimanje, i nisu joj falatibože, ništa našli, nema zla. Ruka je, doduše, natučena, to je još odprije bilo, ali falabogu nema loma. 

Kaže, sva hepi, govori: 

- Kako su prije bili davali one velike crne plastične slike sa rtg-a, pa si mora pazit da se di ne škorca, jer ti onda neće specijalist moć točno pročitat šta vidi. A sad sve fino, gospodski, daju ti na cd-u.. 

Inače, bolnica ima obavezu prijavit nadležnim službama ovakve slučajeve očitog obiteljskog nasilja, ali to nikad ne čini. 

Dapače, ako se obratite tražeći pomoć, reći će vam "raspitajte se sami" ili "svaka preporuka bi bila kontraproduktivna pogotovo sad kad se osijećate ranjivo",

- Da se ne osjećam ranjivo zar bi tražila pomoć?

Kako nama sustav izlazi u susret, a mi o njima tako. 

prijestupni

Kakvu razliku čini jedan dan? Obična dvadeset i četiri sata? 

Veliku! Pogotovo ako se zbog njega jednoga, čitava godina proglasi - prijestupnom. 

Bi li bilo moguće to ikako ispraviti? 

Kad bi godina imala 13, umjesto 12 mjeseci, za prestupnima ne bi bilo potrebe. Svaki bi mjesec imao po 28 dana, i počinjao bi u ponedjeljak. Trgovcima, knjigovođama i političarima bi bilo lakše pratiti račune. Državne praznike bi bilo lako ujednačiti. Godišnje odmore, također. 

Samo zbog gluposti kao što su godišnja doba, ekvinociji i solsticiji, I zbog činjenice što naša tijela, i uopće čitav život na ovom planetu ovise o njima, kalendar se morao prilagoditi sunčevim i mjesečevim ciklusima. 

Da bi nas podsjetio da trebamo biti zahvalni Majci Prirodi što nas uzdržava i podržava, pojavio se taj jedan dan viška, iako toliko rijetko da ga ni ne osjetimo, svake četvrte godine. 

I stvarno, zbog čega se ne obilježava? Zašto se ne slavi? Zašto se ne praznikuje? Zašto ga ne dočekujemo, kao što dočekujemo Božiće i Svarožiće?

Ako je istina, ovo što agencije, kojima ljudi još uvijek vjeruju, kažu: da nam je ostalo još pedesetak žetvi, što bi značilo, tridesetak godina ili manje ako nastavimo ovim istim tempom, pa ako jedni druge ne požderemo, prije nego što Zemlja postane Pustinja, ne bismo li trebali svaki dan slaviti kao da nam je zadnji? 

Ako je sve broj? 

Ovaj jedan izvanredni, posebni i specijalni, nije li zapravo darovani. Ako i usporava čitavu godinu, ne čini li mlađim, rjeđim i time vrjednijim sve što padne na njega? 

Ali prije nego što požurite prema ožijku,

Što mislite da će buduće generacije Zemljaka ili Pustinjaka misliti o nama koji smo obitavali ovdje prije njih, na osnovi dnevnika, godišnjaka, almanaha, kalendara koje za sobom ostavljamo, jer, ruku na srce, ova generacija nije napravila bogznašto vrijedno, srušiti zna, ali više nema što za rušiti.

Što će pomisliti, i kako će protumačiti sve one Svjetske i Međunarodne Dane...  ružičastih vrpci, crvenih haljina, različitih čarapa...? 

Pa kad na drugom mjestu nađu da je svaki dan imao svoje ime i svog zaštitnika, ili čak nekoliko njih: Sveti Franjo, Sveti Toma Blizanac, Sveti Petar i Pavao, Kuzma i Damjan! 

Da se neki put ponavljaju, i da se neki samo slučajno zovu imenom istim. 

Vi koji pratite drugačije stvari znate da smo prošli mjesec imali Dan žitarica i Dan grahorica. Postoje i Dan kave i Dan čokolade!

Prvi dan proljeća. Dan voda. Dan šuma. Dan planina. Dan zemlje. Planeta i tvari. Svaki posebno. To smo učili u školi, pravili panoe, ocjenjivali dječje crteže, ali iskustveno malo znamo o tome.

Ipak tu su, zapisani. Zabilježeni. Za buduće generacije. 

Koja će mozgati, dvojiti, istraživati pa donositi zaključke o ...

... o drevnoj civilizaciji humanoida koja je nastavala plavi planet. 

"Po svoj prilici se radilo o primitivnom obliku života, koji se klanjao bezličnim silama, poput vode, zemlje i drveća, hranio se i odijevao - čudno, i štovao mnoge bogove."

bioničke oči

Kad ljudima koje upoznam na Internetu kažem da sam visoko slabovidna osoba, većina, jednako kao i ovi iz  stvarnog života, nema pojma što to znači. Zato, kad odlučim šokirati, kažem "pwd". Računam da će ih sram od toga da pokažu neznanje, natjerati da se okoriste posjedovanjem smartfona. Prvo što Google izbaci je "person with disabilities". 

Sad, zašto? Zato što na "slijepa od rođenja" i "visoko slabovidna" svi reagiraju sa "ne'š ti, pa i meni je, i ja sam...", a ono "disability" iz kratice ih baš izbaci iz takta. 

Automatski se mijenja ton razgovora. Odnošenja. Automatski vam žele pomagati. Najozbiljnije. Ja ovdje, on/a miljama daleko, ali on/a meni za čas nađe nekog specijalistu, nekog stručnjaka, nekog eksperta, koji pravi umjetne oči. 

- Moderna je znanost danas toliko napredovala. Baš na polju ofthalmooo, ovaj, očne medicine. 

Kao ja do dana kad sam upoznala tu i tu osobu, nisam postojala, a kamoli izprovjeravala sve opcije. 

I to je to, zapravo. 

Ja sam ostala ista, ali činjenica da su saznali nešto na što nisu računali, automatski mijenja sve. 

Ovdje je simpatično da su računali i na zlostavljanja u djetinjstvu i na poslu i u romantičnim vezama, na varanja, krađe i ubojstva s nakanom, i na sve se ima prigodna reakcija i za sve se ima razumijevanja, ali ovo, ovo! ovo što su upravo čuli, to nema nikakvog smisla!!!

&

Razmišljam ponekad o tome, da sam slučajno u njihovoj koži, kako bih, iskoristila taj trenutak "uživljavanja" u tuđu stvarnost. 

Dakle, oboje smo svedeni na kod i zvuk, ili znak. Kako to da smo do sad komunicirali bez problema, 

(u pravilu, on/a meni pripovijeda svoje tužne priče i traži razumijevanje i podršku)

a sad, nakon te nenadane obavijesti, iskrsavaju problemi jedan za drugim, tražeći da budu promptno riješeni? Zafrkava me! Da, laže! Ali zašto? Zato što želi ispast zanimljiva, posebna. A u stvari je jadna! Da, to je to! Koristi! 

Da, na daljinu. 

Ja po tome znam da imam posla sa budalom. Veliko olakšanje bude kad se odjedanput prestanu javljati, kad promijene avatar i počnu izbjegavati mjesta na kojima bi se sreli. 

Inače bi to učinila sama. 

&

Inače, najzanimljiviji ljudi koje sam imala na Internetu sresti, baš su oni, koji su u stvarnom životu, nekako izolirani, iz svih mogućih razloga: ili žive sami, ili na selu, ili u zatvoru, ili sami izbjegavaju ljude ili ljudi njih izbjegavaju. Zbog kakve nametnute procjene. Ili su ružni, ili siromašni, ili - bolesni. 

Šibaju svojim putem neustrašivo. Podijele ako imaju što za podijeliti. Pažljivi su i ne misle da su posrkali svu pamet ovoga svijeta. Iako često znaju i stvari sa nekog drugoga. 

:) 

Baš, 

bi li meni bilo stalo što je netko tamo na daljinu nekome na blizinu ružan? 

"Nu, nu, da ti vidim šta ti je to!?"

Jadni ljudi.