amelie

Kazu da Hollywood ne prikazuje zivot kakav jest, a ja ne znam koji je film napravio vise stete od francuskog Amelie.
U prvoj sceni, naslovni lik, kojeg su distributeri opisali kao 'zemaljskog andela', pod ruku zgrabi stariju slijepu osobu, te tako trceci preko trznice, izvikuje cijene namirnica, toboz to je ono sto slijepoj osobi treba a sama uciniti ne moze.
Ako ste ikad imali u ruci letak s popisom stvari koje uciniti ne mozemo, i ako ga jeste procitali, onda znate da su guzve i trznice pri vrhu popisa stvari za izbjegavanje. Na samom vrhu pise, ne grabite nas iznenada i ne pomazite na silu, bez pitanja.
Slijepca iz filma smo, ostavili dezorijentirana, u nekoj drugacijoj guzvari, Amelie je produzila sa svojom andeoskom misijom, a ja sam odustala od francuskih filmova.

U stvarnom svijetu, steta je ovakva:

- Mogli bi popodne u shopping, jel ti se ide?
- ???
- Ajde sta si takva, pa jedan put bi mogla...
- Pa bila sam jedan put... tako da ne bi, fala.
- Pa idemo zajedno, ja cu te cuvat...
- A kako ces kupovat?
- Mme tebe, ja ti zelim pomoc, a ti bi se samo svadala!

strabizam

Ako ste bili dijete, '70-tih, '80-tih godina XX. stoljeca, vjerojatno cete se sjetiti lava Clarencea iz igrane serije Daktari.

Clarence je bio odrasli muzjak, ostecenog vida, zbog cega su njegove lavovske 'kvalitete' bile oslabljene, a njegov opstanak u divljini, doveden u pitanje. Promjena karaktera ogledala se u cinjenici sto je bio izuzetno umiljat i dobrocudan, iako nesvjestan svoje fizicke snage.

Clarencea su svi voljeli.

Sjecam se dobro, kad god bi me netko pitao: "Jesi li ti nasa Klarence?", bez puno razmisljanja bih rekla: "Da!". A moja sestra koja je bila lav u horoskopu, ljutila se sto to nju nitko ne pita.

Od Clarencea sam naucila dvije bitne stvari:

1. dvije osobe istu stvar ne vide isto

Sama nisam razlikovala kada kamera prikazuje svijet Clarenceovom ocima, a kada ocima pripovjedaca, ali ispostavilo se da, Clarence, za razliku od ostalih, sve vidi dvostruko.

Sjecam se soka, kad mi je jedna od teta rekla da 'obicni ljudi vide sve kako je, a posto Clarenceu jedno oko malo kasni da mu se zato slika u mozgu poduplava'.
Ni sad mi to ne zvuci logicno, kao sto mi nije zvucalo ni tad.

Sjecam se i da bi me nepoznata djeca pitala:

- Koliko nas je? Koliko nas vidis?

A bogme znam i da su me okulisti trazili da im brojim prste:

- Koliko ti prstiju pokazujem sad? Koliko mi je prstiju na ruci?

- Ppet... osim ako niste i vi... cudoviste

Sad u XXI. stoljecu neuroznanost dokazuje da je ono sto zovemo fizickim vidom spoj memorije i imaginacije. Mozemo vidjeti samo ono sto znamo da postoji. Ili ono sto nam je rekao netko dovoljno uvjerljivim tonom. Ako vidite isto, znaci da pristajete uz neciju pricu. U tome je citava igra.

2. slabost moze biti snaga

O drugima ne mozete znati nista. Mozete se pretvarati da gledate kroz njihove oci, i nazivati to suosjecanjem, ali na taj nacin ne osjecate niti sebe.

Mozete li na osnovu fizickog izgleda procijeniti neciji karakter, i moze li se karakter promijeniti kad se promijeni ono vanjsko?

Prema Clarenceu, da. 

Da je bio obican lav ostra oka, ne bi mogao zivjeti s ljudima. Da je bio obican lav ostra oka, bio bi lovac ili ubojica.

Da je zivio u divljini, bi li se prilagodio ili bi uginuo?
Tko to moze znati.

Kroz povijest su ljudske bebe s kakvim vidljivim deformitetom ostavljali na milost prirodnim silama.
Da nisu prezivjeli, za te price ne bismo sad znali.

moj posao

Zapravo je luda sreća, a ne tragedija, to što je moja majka živjela, i još uvijek živi u poricanju činjenice da ima 'drugačije' dijete. Da nije bilo tako, sustav bi me uspio ugurati u pripadajuću kategoriju: ne bismo se, moja obitelj ni ja, ni malo razlikovali od ljudi koji u ova 'adventska vremena' prose za svoju koricu kruha, očekujući spas, ne s neba, kako je prirodno, nego od pročelnika, voditelja, referenta...

Pohađala sam regularnu školu, kao i sva druga, obična djeca. Upisala redovno fakultet, kao i sve druge, obične djevojke. Slala životopise i molbe za zaposlenje, kao i svi drugi, obični ljudi.

Neću vam lagati, pa reći da su moji poslodavci oduševljeno htjeli baš mene, iako jesu ostavljali takav dojam. Naime, svi oni imaju isti takav pristup, ne zato što im očajnički treba još jedna knjižničarka, prevoditeljica ili nastavnica, nego zato što na taj način sebi skupljaju poene. Vi ste prečka na ljestvama, zbog koje će oni sebi izgledati višima.

Isprva sam mislila da sam im zanimljiva zbog mojeg (očito neobičnog) izgleda i stava, onda zbog prezimena, ali ispalo je da se ljudi lažnom ljubaznošću inače grupiraju - ne morate nitko poseban biti ili što znati - to je ljepilo koje društvo drži na okupu. Možda malo smrdi, ali zato lijepo izgleda.

Za razliku:
većina slijepih od rođenja se savija u kalupe radi ljudi koji misle da imaju sva besprijekorno funkcionirajuća osjetila. Javljaju se na telefone ili se pokušavaju baviti glazbom. Degustirali bi poslastice, kad to ne bi bilo zabavno i svima ostalima. Njušili miomirise, kad bi se od toga moglo živjeti. Posjećivali tiflo-parkove i muzeje, kad bi im za to plaćali. Međutim, nitko ne plati njima. To su lječilišta kopleksa onih koji nisu sigurni u čemu su to od njih bolji.

Svi se fokusiraju samo na nedostatak.

Tako je i sa 5senzualistima (iako sumnjam da takvi ljudi postoje.). Drže se zajedno jer sami sa sobom ne znaju ili ne mogu biti. Stalno su izvan sebe. U 'potrazi' za onim nečim ne zna se čim. U nedostatku.

Dvadesetak sam godina predavala u učionicama. Pela se na katedre, pisala po pločama, pregledavala zadaće, davala ocjene. Nikad nisam imala drugačijih problema od svojih kolegica. Jedino što se ja nikad nisam žalila, smatrajući da trebam biti sretna što radim i što mogu raditi i imati iste 'probleme' kao sav drugi, običan svijet.
(ovdje: pollexhr.wordpress.com)

Jednom sam bila nepažljiva te šefici rekla, koliko zapravo loše vidim. Da bi nakon toga potvrdila ovu 'Svi se fokusiraju samo na mane'.

Do tada vas uzimaju zdravo za gotovo: vi ste dio inventara i to je gotova stvar.
Nakon toga vam kolege zveckaju limenkama u koje skupljaju sitniš za slijepe i slabovidne. Pozivaju vanjske edukatore od kojih naučite što vi sve ne možete i nikad nećete moći doživjeti. A onda izgubite čitav razredni odjel, jer vam nitko neće reći da se baš pet minuta prije promijenio raspored sjedenja po učionicama.
Morate organizirati terensku nastavu, tako da učenicima vaš predmet postane zanimljiv. Voditi grupu od njih tridesetak u gradski muzej ili arhiv, što samo po sebi nije piknik ni entuzijastima s naočalama.

- Bože moj, pa zar ništa... Za ništa je.

Na sreću, brzo sam shvatila da mi je lakše i pametnije reći "Ne", nego pravdati se i lomiti kako bi zavrijedila njezinu pažnju i odobravanje. Nitko tu nikom ne odobrava, nitko nikoga ne podržava. Iako svi kažu da trebaš podržavati šefa da bi tebi bilo bolje. Istina je da ga 'podržavaš' zato da ti ne bi zagorčavao još više.
Tužan je to oblik postojanja.
Možemo i o tom nešto poslije.

Na svako njeno:

- Vidite, kolegice, vi biste mogli meni... pa ću onda ja vama...

Rekla bih jednostavno: "Ne bih. Odbijte mi od satnice."

Nije prošlo dugo, čitav kolektiv na meni 'oponaša' tu istu 'bahatost'.
Sad,
ne trebate biti specijalni lumen da vidite da za reći šefu "Ne" morate imati određenu hrabrost, ili ludost, ili potpunu ravnodušnost za ono što će s vama dalje biti.
Odbiti pružiti pomoć nekom kome ona stvarno treba... ne znam što je to...

kali yuga # kalista

Mislite štogod hoćete, ali opet tvrdim da su od rođenja slijepi ljudi predodređeni za "spiritualne stvari". Ako nas se pusti na miru, prirodno ćemo doći do toga, bez poučavanja i upućivanja, :pokazivanja :prstom. Vjerujem i da bi općenito sva djeca brže i lakše ostvarila svoj pun potencijal, kad ih se ne bi previše gnjavilo društvenim pravilima, ali to nije tema bloga.

Kaže se: Kad si dezorijentiran, potraži s koje strane sunce izlazi. Meni je prirodno okretati lice suncu, svo vrijeme.

Svjetlo ne možete opisati riječima. Život ne možete staviti u riječi.
Postoje prirodni ciklusi s kojima se nužno uskladiti da bi sve teklo kako treba, a postoje i načini na koje možemo izvući najbolje iz onoga što jest. Sve što je svijetu potrebno, zapravo je šačica razumnih, osjetljivih ljudi. Koji znaju da su dio zemlje, a ne njeni gospodari.

Kad vidiš da ne možeš gospodariti prirodnim pojavama, tebi je "prirodno" da se okreneš prema slabijem od sebe. Uljepšaš se riječima...

Kaže se, najveću štetu rade ljudi koji imaju dobre namjere. Kaže se, put u pakao popoločan je dobrim namjerama.

 Svi rade nešto za nečije dobro. Bilo to 'moje dobro', 'tvoje dobro', 'čijegod dobro', ali nečije jest. A istina je da nitko nije ni dobar ni loš. Priča se samo kotrlja. 

Ovdje: https://isha.sadhguru.org/in/en/wisdom/article/kali-yuga-end-lies-ahead?utm_source=sadhguruapp&utm_medium=android&utm_content=article&utm_campaign=sgapp

Samo maleni citat iz posta koji dijelim:

Kad zađete u duboku šumu, i kad vam je vidno polje sasvim zamagljeno, nakon nekog vremena, najbolji i najvažniji orijentir je čulo mirisa. Većina životinja živi na taj način. Životna energija se koncentrira na način, da vam vid nije potreban. Kad netko progovori, samo vas zbunjuje. Govor vam nije potreban. Na nekim drugim mjestima, morate govoriti cijelo vrijeme, inače ljudi neće ništa shvatiti. Čak i kad govorite, kao da vas ne razumiju. "Ono nešto" u zraku određuje koliko ste osjetljivi i koliko ste sposobni komunicirati sa svijetom. 

A svijet nisu samo ljudi koji vas okružuju.
Opet molim, ostavite sve tako kako jest, svoju sam kuću uredila onako kako meni najbolje odgovara :D

Od svih bića, samo su ljudi sposobni živjeti u 'zlatnom dobu' unutar sebe, u svakom dobu :)  Čak i u najgorim uvjetima, pojedini ljudi imaju sposobnost da se uzdignu iznad svega. 

stvari koje uzimate zdravo za gotovo

Ne mogu procijeniti, imaju li moji novi susjedi dijete ili psa. 

Bice ima ime. Luna, Stella, Tara... jedno od onih iz latinske vjezbenice, koje se obicno davalo malim obrtima, tipa videoteka ili suvenirnica, a u novije vrijeme kujicama i zvijezdama u usponu. 

Kupuju mu pelene, to znam, jer se ponekad 'tata i mama' svadaju glasno. 

Osjeca se miris kasica za bebe. 

Ali 

Tretiraju ga kao psa. Sto ukljucuje tisucu odresitih "Ne, ne, ne, ne to." i "Eeevo, taaako, braaavo." 

Jednom sam se zatekla s njima u liftu i da nisam cula tiho stenjanje ne bih znala da se bice pokusava skriti iza necijih nogu. 

Kad ga je 'tata' uzeo u ruke, covjek koji se takoder zatekao u liftu je rekao: 

- A sta je, zuco, di te vode. 

Znaci pas je. 

Kad smo izasli iz lifta, 'tata' je rekao: 

- Reci 'doviiideeenja', 'vidimo se, book'. 

??? 

Morat cu pricekat jos koju godinu dok bice progovori ili dok krepa. 

o samopouzdanju i o samodostatnosti

Posljednjih dana na osobnim blogovima koje pratim, cesto nailazim na tekstove u kojima se stariji ljudi zale na to kako ih omladina tretira, omladina i drustvo opcenito, te kako je sve podredeno mladima od trideset, jer se radi o populaciji koja je u izumiranju:

ergo, starci nece da umru, a mladi se nerado mnoze i plode.
Pa za udovoljiti estetskom kriteriju, a da bi se lijepa mladost izvukla na ulicu, u stvarni zivot, vise se pogoduje njima. U ama svemu!

Nekako mi je sama od sebe, totalno nepozvana u uhu zazvonila pjesmica (meni je to Bananarama, a vi kako hocete):

"When I was younger so much younger than today, I never needed anybody's help in any way. But now these days are gone and I'm not so self assured, now I find I've changed my mind and opened up the door...

Help me if you can I'm feeling down
and I do appreciate you being round
Help me get my feet back on the ground
Want you please please help me please please please please please help me "

Navodno ti mladost da samopouzdanje. Zato jer se rimuje sa ludost. Jedva cekas da odrastes i skines starce s vrata, a onda te zaskoci vlastita starost (koja se takoder rimuje sa... da), pa se pitas u sta si potrosio vrijeme.

Nisi sam od sebe sposoban ni za sta, jer nisi niti svjestan svega onog sto si dobijao mukte samo zato sto su neki odredeni ljudi mislili da

- neces moci sam,
- neces znati sam,
- sam se od sebe neces sjetiti, te da
- mladima treba dat vjetar u leda.

I sve bez tvog pristanka i znanja. Jer da si znao, ne bi pristao. A kad si znao, bila je gnjavaza.

Ne brojim koliko me je puta moje zeznuto stanje sacuvalo od raznih sr.nja:

Nitko ne misli da bogalju treba vjetra u leda, dalje da ne idem... moci, znati, sjetiti se... neki od nas nesto rade samo da bi dokazali da mogu (sebi, nikom drugom), neki zato sto nemaju pametnijeg posla (feeling down, nije opcija), ali nitko nikad ne misli da mu zato treba pljeskat i cestitat. Tu si s nekim ciljem, made different to make a difference.

Kako samopouzdanje blijedi? S godinama? Ma dajte molim vas! Pa nije to bilo samopouzdanje.

bubamara

Povodom svjetskog dana djeteta:

nevjerojatno sto sve mozak sprema i spusta, i sto sve dize u najnenadanijem trenutku. U ovom slucaju ne mogu reci da su trigeri radosna lica nepoznate djece niti crtezi kojima ce razveseliti majke, ali bas o tome cu vam za tren pricati, naime, kad sam imala tri, cetiri ili pet godina, bila sam cudo od djeteta!

Moja se mati, preda mnom, sve sam jasno mogla cuti i pospremiti u dugorocno, hvalisala kako ja krasno crtam. Navodila je detalje, galebove pod oblacima, pa jednog usamljenog na grebenu, pa jesenje lisce i plodove prirode, crvenu bubamaru na zelenom listu spremnu za let...

Od tog momenta pa do sljedeceg kojeg cu vam reci, raspolozeni lijecnik me je zvao malom marom.

- A je li - rekao je - mamica kaze da si nacrtala krasnu bubamaru, sa svim tockicama...

Culo se u glasu da mi se smijesi, nikako nije bio ljut na mene (jer kao to vidim i mogu, a sto mi on pokazuje ne vidim i ne prepoznam), ali osjetila jesam sram.

- Koliko tockica ima bubamara?

Sutjela sam.

- Da pitamo mamu?

Sutjela je.

Kad smo stigle doma, bila je ljuta. Nisam znala zasto. Osim da sam ja za nesto kriva.

Cetrdeset (ili vise) godina kasnije, s istom lakocom prebacuje krivnju na svoju unucicu:

- tepih je bio cist dok mala nije dosla,
- mravi ne bi bilo da ih mala ne unosi,
- masina se pokvarila tocno onog dana kad su joj doveli malu...

"Kako ona s onim prsticima, tap-tap-tap - odeee!"

Ne moze se covjek ni naljutit na nju.
Al zato ona moze.

Malena je, na srecu, otkrila da je smartphone zanimljivilji od svega sto ce ikada vidjeti i cuti u "stvarnom svijetu", a ljutnja, sram i krivnja ionako jedu druge ljude.

za svoga boga

Ne znam je li vec netko pobrojao koliko se puta u svetim spisima spominju rijeci 'slijepac', 'sljepoca', 'ocinji vid'... za svjetlo i tamu znam da da.
Sve da ih netko i jest pobrojao, bi li itko provjeravao, ili se iti potrudio pogledati citirana mjesta?
Utjesno bi bilo, mozda, spoznanje da je taj jedan netko imao odreden interes, pa si dao truda.
Utjesno za koga?
Na korist, komu/cemu?

Otkad vise nema starih ljudi, svijet je spao na to da ga na kupu drze invalidi.
Kako to mislim? Pa starcadi je toliko da je vise hospicija nego obdanista!
Ne mislim na senilce, 50, 60, stogodisnjake koji tek zavrsavaju s pubertetom cekajuci da ih netko drugi spasi.
Mislim na nekog tko bi imao kakva vlastitog zivotnog iskustva, i pristojan odgoj koji bi znacio da se je jednom ulagalo u to bice, radi njega samog, ne radi drustvene mozebitne koristi.
Ljudi se skupljaju u plemena kad se osjete ugrozenima, ili zbog kakve koristi. Kad se ugroza ili korist izmisljaju, zarad odrzavanja statusa kvo, to pleme postaje izopaceno - daleko je od boga, daleko od smisla, jos dalje od samog zivota.
Treba li normalnom drustvu sveti spis u kojem ce pisat: "Proklet koji slijepcu krivo put pokazuje!"? S uputom zajednici da povice "Proklet!"?
Ali postoji.
Danas vise nitko ne zna da postoji. Zato kazem da nema vise starih ljudi. Generacija mojeg djeda je to citala u skoli.
U danasnjim skolama je bitnije znati tko je to, kad, i da li uopce rekao. Tko ga je cuo.
Zato kazem da nema starih ljudi.

🔌

Dakle, opet sam imala bliski susret s trgovcima smislom:
Na osnovi svoga dojma o mojoj nezainteresiranosti za drustveni zivot (pisem vam sve ovo bez navodnjaka, iako ih mozete podrazumjeti: mene jako interesira svijet oko mene, ali, eto, izostavljam eye contact), zakljucise da sam izgubila vjeru u ljude i boga, te me nuzdno moraju spasit od te kuge suvremena svijeta - depresije.
Na stranu sada s mojim uvjerenjem da je depresija ta koja eksuli spasava svijet. Kamo srece da je vise takvih koji bi sjedili mirno i mislili o sebi, ne zabadajuci i ne petljajuci ni s kim osim s.ssobom...
Ostavise mi dakle dvd sa snimljenom propovijedi. Vjerujem da je zato sto je plastika jeftinija od papira, a ne zato sto im je sinulo da mi je lakse slusati no citati, ili da se pokazu modernima.
Velim opet, nastranu s tim, nego...

Znate onaj psiho trik kad si hocete nabildat samopouzdanje pa na papir stavite sve svoje vrline (i mane) pa cudom popis vrlina postane tako uvjerljiv da povjerujete da ga je sastavljao netko drugi od vas i objektivan!
Pa vam postanu krivi svi oni koji ne vide to isto sto i vi?

O M B

(i ne, nije ovo kratica za ordo manje brace)

(iako bi mogla bit)

Molim vas, molim i preklinjem (da se ne bi moralo pribjeci proklinjanju) prestanite sa spasavanjem!

govorancija nikad nikoga nije prosvijetlila

Nastavno na prethodni post...
koji sam drzala u draftu nekih par mjeseci pod naslovom "Nitko ne ulazi ni u kakvu kategoriju", ne da bih dokazivala kako su slijepi ljudi predodredeni za 'vidjeti stvari na pravi nacin'. Zato da bih pokazala da svatko to moze...

Ovdje su ekstremi:

Dogodilo se, u stvari događa se, da moja prijateljica, koja je izgubila vid u svojim tridesetima, za ono što bismo inače nazvali rastresenošću, okrivi nedostatak osjetila. Na primjer, jedno je kad ne možete uzeti čašu sa stola bez da vam netko da točan plan puta, a drugo je kad tu čašu, jednom kad je već u vašoj ruci, ne možete prinijeti svojim vlastitim ustima da biste utažili žeđ. Jedno je kad ne znate tko je u prostoriji, a čiju prisutnost osjećate, a drugo kad mu zaboravite ime, nakon što vam je taj netko dao do znanja tko je i gdje se nalazi. Jedno je kad se "držite plota" jer vam daje osjećaj smjera, a drugo kad zasrljate jer vas noge ne drze.
Je li vam netko podmetnuo nogu? To nije stvar oka, nego kosti i koze.

Navikla je uzimati stvari zdravo za gotovo, mala malena promjena bi ju mogla naučiti da nije uvijek u pravu, međutim, ona ju je odlučila koristiti kao izgovor.

Moj prijatelj koji je potpuno slijep od rođenja, nema takvih problema: on je jednostavno pažljiv. Toliko pažljiv da 'normalnim ljudima' ide na živce:
"Ne znas ti sta ti on moze..."

Toliko pažljiv da nije normalan.



Sama nisam toliko pažljiva, a mislim da je to iz razloga što sam naučena, da je ovo malo vida kojeg imam dragocjeno.
Međutim, znam - ljudi iz okruženja mi to daju na znanje, poput onog malog 'memento mori' crnca - da to što vidim ne mora, iako može, biti u skladu s istinom. Istinom, malog početnog slova. Navodnim činjenicama na koje pristaje većina. U skladu s površinskim slojem egzistencije.

Ovdje samo hoću reći da, na duge staze, NIKAKO NIJE prokletstvo NE imanje bilo kojeg osjetila.
Usudit ću se reći da smo otvoreniji za budnost na koju nas se poziva još od vremena mudrih i ludih djevica iz gospela. Ne na onu budnost koja grabi prilike, i juri ni sama ne znajući kamo. Na onu jednostavnu, da znamo da nismo sami na svijetu. Nikada.

Ali, kako uvjeravanjem nitko nikada nije postigao nikakvo dobro, iz linka sa dna posta (obavezno poklikajte sve poveznice:) citiramo:

Govorancija nikad nikoga nije prosvijetlila, ali može biti dobar alat za uništavanje idiotskih zaključaka koje smo si stvorili. Kad se zaključci unište, nastupa zbunjenost. Biti blago zbunjen u vezi sa svime što postoji, je jako dobro stanje, jer to znači da neprestano obraćamo pažnju na sve oko sebe. Jednom kad shvatite da apsolutno ništa ne znate, polako se otvarate svemu. Kad o svemu imate mišljenje, tada nema ni otvorenosti niti mogućnosti za išta. Kad o svemu sve znate, ne morate ništa primjećivati, jednostavno hodite po svijetu kao živi mrtvac. 

https://isha.sadhguru.org/in/en/wisdom/article/the-geometry-of-energy-in-the-human-body?utm_source=sadhguruapp&utm_medium=android&utm_content=article&utm_campaign=sgapp

vidjeti to što jest

Jedan je učenik pitao učitelja, kako prestati imati predrasude. Učitelj je odgovorio: Nemoj ih stvarati! Kad si pretjerano okupiran samim sobom, stvarat ćeš predrasude i bez gledanja, ali kad shvatiš koliko malo toga u stvari znaš, počet ćeš obraćati pažnju na sve oko sebe.
_______________________________________________

Q: Sadhguru, rekao si da moramo moći vidjeti stvari onakvima kakve one jesu, ali nama to znači, da moramo napustiti sve ono što sada znamo. Kako se riješiti predrasuda?

A: Pa zašto ih stvarate, a onda želite otpustiti? Jednostavno ih nemojte stvarati. Predrasuda je pretpostavka. Upravo sad, dok gledam ovu osobu, mislim si "Oh ona je predivna, blesava je, dobra je, loša je..." To su pretpostavke. Zbog čega jednostavno ne gledati, bez pretpostavljanja. To je ono nešto što kao mladi ljudi morate pronaći u sebi. Ako ne želite imati predrasude, morate postići neki stupanj ravnodušnosti. Samo ravnodušnost vidi jasno, sve ostalo su gluposti: mišljenja i mišljenja i mišljenja. Nije to realnost.

Kad smo sastavljali knjigu, kompilaciju mojih govora, iskrsnuo je naslov "Of Mystics and Mistakes", odjel zadužen za izdavaštvo je rekao da je naslov pregrub "Zavest će ljude na krivi put", rekli su. Odgovorio sam: "Da, to je i namjera.".

Obratiti pažnju na život 

Moraju ljudi znati: ili znaš to nešto, ili ne znaš. Nema drugog načina. Ili vidiš stvari takve kakve jesu, ili ih izmišljaš u svojoj glavi. Vaša glava nije sposobna za izmišljanje. Vi nemate takvu vrstu inteligencije da bi mogli stvarati mišljenja. Ali imate onu vrstu inteligencije, koja može vidjeti ispod površine na kojoj se sve manifestira.
Sposoban si vidjeti stvari kakve stvarno jesu, a ne kakvima se prikazuju na površini. Eto to je ljudska ineligencija. Ona prodire u srž, ne izmišlja ju. A predrasude su baš to - izmišljanje. Onog trena kad počneš razmišljati o tome kako je nešto dobro ili loše, tad sve svrstavaš u neke kategorije.

Ono što morate razumjeti jest da je svaki život jedinstven. Nitko i ništa ne ulazi ni u kakvu kategoriju. Kad biste mogli spoznati jedinstvenost svakog bića na zemlji - ne samo ljudi, svakog živog bića - vidjeli bi kako je svaki život, svačiji život, dragocjen.

Svatko bi trebao obratiti pažnju na život oko sebe, ne samo na ljudski život.
Ajde, gledajte mrave! Proveo sam dosta vremena gledajući mrave i misleći, kakva je to zadivljujuća mašinerija. Kad bismo mogli stvoriti vozilo koje bi se kretalo poput mrava, ne bi li to bilo moćno vozilo?
Sad, kad bismo više obraćali pažnju na život oko sebe, ne bismo morali svakih 25 godina praviti iste znanstvene eksperimente i svakih 25 godina donositi krive zaključke.
Sami znamo da smo bili u krivu prije 25 godina, i da ćemo biti u krivu za sljedećih 25 godina. A jedino što je potrebno je, obratiti pažnju na sav život oko sebe.
Možda ovo znate, ali kad bi crvi nestali sa lica zemlje, sav život bi se ugasio za godinu do godinu i pol. Kad bi svi insekti nestali, sav život bi nestao za tri do četiri godine. Ali kad bismo vi ili ja nestali - mislim sad na ljudsku vrstu - cijeli planet bi procvao.

Super mala čestica 

U poretku stvari, mi smo najbeznačajniji, ali zato imamo veliko mišljenje o sebi.
Kad staviš sebe u prvi plan, stvaraš predrasude i predrasude i predrasude. Bez obzira na to tko si - ne samo sada, čak i da si na koncu života nagrabio zavidne količine svega živoga, svejedno si minijatura u odnosu na svemir. Ali kad si stalno svjestan toga, tad nećeš stvarati predrasude.
Ti si super, super malena čestica u sveukupnom postojanju. Kad to znaš, tad nema predrasuda. Dok misliš da si netko i nešto, predrasude su tu.

Nemoj pokušavati potiskivati predrasude - takvo što nije moguće. Ono što trebaš otpustiti jesu gluposti u koje si uvjerio samog sebe.
Govore li ti ljudi "Vjeruj u sebe!"?
Dovoljno je znaš da si jadna budala koja ne zna niti zašto je došla na ovaj svijet. Eto, to je realnost za ljudska bića. Za priznati da ništa ne znaju, treba puno mudrosti. Jedina razlika između pametne i blesave osobe jest da pametna zna da je blesava, dok blesava to ne zna. Velika je to razlika. Kad znaš da si budala, tad obraćaš pažnju na sve. Kad znaš koliko malo znaš, sve ti je zanimljivo. Kad misliš da znaš sve, onda praviš zaključke niti ne gledajući.

   
Izvor:
https://isha.sadhguru.org/in/en/wisdom/article/stop-making-judgments-start-paying-attention?utm_source=sadhguruapp&utm_medium=android&utm_content=article&utm_campaign=sgapp

moja vozačka

Prije nego izađem vani, napravim plan puta. (Imam, naravno, dvije - tri putanje na kojima sam sigurna i kojima se krećem umjerenom brzinom.)

U ovom momentu se ne mogu sjetiti kakav je bio život prije Google-a. 

Na tom putu, nemoguće je planirati jedino koga ćete, gdje, i da li uopće, sresti. Kad naletim na neplanirano nešto, razmišljam o tome, je li praktičnije prepreku zaobići, s desne ili s lijeve strane. Prepreke mogu biti udubljenja ili ispupčenja na cesti, ali češće su ljudi.

Zbog ljudi sam, a ne zbog nužde, ili srama jer sam već zašla u godine kad je posjedovanje vozačke dozvole pitanje časti, upisala auto-školu. 

Liječnički sam prošla bez problema - to je, pretpostavljam ono što će vas najprije zanimati. Tehničarka, ili sestra, ne znam sad tko, je pitala nosim li naočale ili leće. Rekla sam da imam i jedno i drugo. Tako mi u vozačkoj i piše: "NAPOMENA: uz nošenje naočala ili leća". 

I instruktori i instruktorica - bilo ih je troje - su pokazali nevjerojatnu hrabrost i strpljenje, ali nitko nije rekao da nije auto za mene. Barem ne meni u lice. 

Da sam bila vozikala peglice s gumenom zaštitom u Luna-parku, nikome ne bi bilo zabavno ni smiješno. 

Ovo vam samo govorim kad drugi put vidite da slijepa ili slabovidna osoba na jutubu, ili kakvom sit-komu 

reklamira auto navigacijske sisteme. 

Nisu TAKO dobri. 

Pretpostavljam da bi ova istinita priča mogla biti uzeta kao dobra reklama društvu koje daje svakom 'jednake mogućnosti' bez obzira na realno objektivne sposobnosti, ali prije će biti primjer traljave prosudbe medicine rada.

sinestezija

Od kad sam počela zapisivati snove, sanjam varijaciju jednoga istog: patuljasta, znojava bića ulaze u moj stan noseći grede i pločice, ne pitajući i ne primjećujući me počinju s građevinskim radovima. Moja majka, tete i sestre me guraju nekamo u panici, bježimo. Lift je star i visi na jedva jednoj sajli, ali to nam je kao jedini spas. San završava kad se pojavi raskošna žena, za koju mislim da je moja baka, iako baka u stvarnosti nije bila ni velika ni bujna.

Nije mi sad namjera nagađati kako bi gospodin Jung rastumačio ovo moje podsvjesno, niti bi li uzeo u obzir da ga sanja, a onda i priča slijepa osoba. Pretpostavljam, na osnovu dosadsašnjeg iskustva s liječnicima i s običnim smrtnicima, da ni njemu ne bi palo na pamet pitati kako razlikujem (u snu) ljude, jedne od drugih, i od ostatka svijeta.
Moderna znanost polako dokazuje da je sve oko nas, uključujući i nas same, samo vibracija, kojoj mi, neosviješteni, na osnovu stečenog znanja, koje nije drugo nego memorija, kolektivna ili pojedinačna, pridajemo značenje i opisujemo riječima koje su do sada izmišljene.
Ako prihvatimo da smo vibracija, šum kojem ćemo izmisliti slike, nema baš potrebe za izmišljanjem tih slika, zar ne? Pogotovo nema potrebe, paničariti zbog njih.

Čak ni ljudi koji su u kasnijoj dobi izgubili vid, ne znaju objasniti što je to što su vidjeli prije, a što ne vide sada. To nikako nije mrak. Nije tama. Nisu sjene. Nisu boje, mirisi ni zvuci koji se stapaju i spajaju u isto. Da biste funkcionirali na ovom svijetu, morate znati odvajati. Korisno od štetnog. Ugodno od neugodnog.

Lakše mi je ispričati san, jer nema svjedoka koji bi mi rekli da sam to nešto krivo vidjela, i da to uopće nije bilo tako. A onda se dogodi neočekivan apsurd u vidu: "A je li, to vidiš!".

Da jednu te istu riječ možete koristiti za skoro sve i sva... čuti i shvatiti ovisno o raspoloženju..., nije nikakva novost.
Pričamo li o istoj stvari?

Češće puta mi se dogodilo da ljudi koji se kunu da im je stalo do mene, kažu: "Podigla si oko sebe toliko visoke zidove da nitko ne može doprijeti do tebe.", iako sam prisutna, oduvijek i zauvijek. Samo, za razliku, oni mogu vidjeti mene, ali ja ne mogu vidjeti njih. Mogli bi me čuti, kao što ja čujem njih, ali me ne slušaju, ili ne razumiju.
Pokušavaju me na sve načine 'izvući iz mog malog svijeta', a ne pada im na pamet da, za razliku, ja u njihovom svijetu boravim, ali oni ne mogu ući u moj. Mogli bi to, naravno, svatko može zatvoriti oči, ali to ne rade. Da li od straha da će sebe izgubiti, a ne pronaći mene.

Ni u kom slučaju ja nisam ta koja zidove gradi.

pate li djeca s invaliditetom?

Ne, oni ne pate, ali njihovi roditelji pate. Oni su samo rođeni drugačiji. Vi mislite da su deformirani, ali to je vaša ideja. Samo zbog toga što nisu 'poput svih ostalih', imate takve predrasude. Bilo da ih zovete hendikepiranima, ili kako je danas politički korektno reći, djeca s posebnim potrebama, koje god ime da im date, oni su samo malo drugačiji. Možda oni ne mogu napraviti sve ono što većina druge djece može, ali oni zbog toga ne pate. Što se njih samih tiče, oni su sasvim u redu.
Roditelji pate: oni gledaju tuđu djecu i misle: "Moj mali nije takav, moj neće dobiti dobre ocjene", a onda plaču. To su sve gluposti.
Ako ne možete živjeti s time, trebali biste sve prepustiti prirodnom tijeku. Ako sve prepustite prirodnom tijeku, dogodit će se 'preživljavanje najsposobnijih'.
Imate li hrabrosti za to?
Ne.
Ako umru plačete, ako prežive opet plačete - što vam to govori?
Kad je sve na njima kako treba, ali ne ponašaju se onako kako vi hoćete, opet plačete. U čemu je stvar? Naučite se smijati malo. Život dolazi u svakakvim oblicima.
Stvari se događaju: neke onako kako vi hoćete, neke onako kako vi nećete. S nekima se možete nositi, s nekima ne. Sve to je život. Ali tugu stvarate sami. Za svaku malu stvar koju ne možete podnijeti, izmislili ste tisuću načina da zbog toga budete nesretni.
Dakle, nema smisla praviti veliku stvar od malog postoka ljudi koji su rođeni s nekim hendikepom. Inače, što ćemo sa svim onim ljudima koji imaju sve Udove, a opet su nesretni?
Dajte pogledajte sebe, fizički ste savršeni, a opet, koliko puta ste u zadnja 24 sata bili zaista sretni. Jeste li uopće bili, ili nešto vrlo malo? Pa kakav je to život?!
Zato bolje prihvatite da se neki ljudi rađaju sa dvije ruke, neki samo s jednom. Neki su jako pametni, neki baš i nisu, ali sve to je prirodno!
Kad biste dali prednost vašoj ljudskosti, pred vašim predrasudama, ne bi bilo tuge zbog invaliditeta. Ne bi je bilo uopće.  

izvor:
https://isha.sadhguru.org/in/en/wisdom/article/do-children-with-disabilities-suffer?utm_source=sadhguruapp&utm_medium=android&utm_content=article&utm_campaign=sgapp

https://www.youtube.com/watch?v=PHvHMiPiKao

odgovornost - a je to...

Responsibility means being able to respond to the best of your ability to whatever situation you may face in your life. 

To je... 

Ono kad te sefica posalje da sekund trknes po kavu (mozes i sebi...), iako zna da to ne moze biti trk, niti ce trajati sekund...

Sve da je stand "tu dole, ispod stuba", trebat ce ti petnaest minuta da ih prijedes (u idealnim uvjetima, za suhog vremena i kad nema onih koji jure u svim smjerovima)...

Sve i da nema onih koji preskacu red, ni onih koji ce tjerati pravdu...

Sve i da imas tocan iznos i da je prodavacica susretljiva...

... sveisto se moras vratit istim putem, ali sad ti ruke nisu slobodne.

To je... 

Idealno za naknadno ogovaranje: ne moze ti bas reci da si radno nesposoban, ako vec komisija strucnjaka radno-pravno-zdravstvene struke tvrdi da jesi. Ali da si neodgovoran (posaljes ga sekund van po kavu, a on se izgubi pol dana!), i da ti ne bi povjerila dvije krepane koze na cuvanje... to da.

Po (gore napisanoj) definiciji, sposoban si odgovoriti u skladu sa svojim mogucnostima, odgovoran jesi!

Po istoj je definiciji odgovorna i ona.

Samo sto jedni imaju mozak da im popravi oblik lubanje,
a drugi imaju oci za plakanje.

sanjač iii

potreba da ispjevam svoju pjesmu jaka je, ali ne jaca nego u preostalih ljudi

glas mi je jak i jasan

vibrira na dobar nacin
(kao u onog pastira sto je frulicom namamio djecu, da odu daleko od svojte. bje li to dobro za njih, iz price, doznali nismo)

i kao u snu od kojeg se vristi, netko mu drugi dodaje slova

mijenja znacenje
semplira melodiju

bez pitanja.

da, fale mi rijeci, ali zato sto ih jos nema, ne zato sto ne znam: tek ce biti izmisljane

usput
kako se bude prelazilo cestu

umjesto toga
noge otkazuju
a kosa urla bespomocnim
pustite me na miru
molimvasmolimmolim
pustite na miru

o djelovima tijela

Da se ne pogubim, i da ne pretjeram s ovim što pokušavam (sebi) dokazat*, povlačim paralele s glasnijim članovima društva koji se osjećaju diskriminiranima - najprije sa ženama, jer su u većini, a opet tako pfff:

Jeste li muškarac ili ste žena, nema nikakve veze s vašom unutrašnjošću. To je samo ljuska. Ljuska ne određuje vaše sposobnosti. 

Identificirali ste se s određenim dijelovima tijela: ne vašim mozgom, ne vašim očima niti nosom. Nema ničeg lošeg u tome, ali to nije smisao života. To jest dio života, ali vrlo mali dio života.  

https://isha.sadhguru.org/in/en/wisdom/article/allowing-the-feminine-to-flower?utm_source=sadhguruapp&utm_medium=android&utm_content=article&utm_campaign=sgapp

https://www.facebook.com/notes/samaara-sai/sadhguru-jaggi-vasudev-on-women-womens-liberation-movement-being-feminine/1020962917931926/

_________________________________________________
*pretjerano identificiranje s fizičkim -> žene su zgodne za usporedbu jer nemaju penis, mi nemamo vid - osjetilo koje stvara najviše problema - to je ta paralela.
moja teorija je da se muškarci osjećaju ugroženima - evolucija može biti zastrašujuća - te su tu očitu razliku, proglasili za prednost. ista stvar se dešava kod bilo kojeg fizičkog "nedostatka": kad osoba koja ima sve dijelove tijela sretne osobu bez ruke, ili nogu, osjeća se superiornom, misli da to jest. iako to nije... morate li gledati u nekoga tko nema, da biste shvatili da vi - imate? i morate li naglas davati do znanja da imate to sto netko drugi nema?
ruka, noga, ku.ac, mogu biti zgodni, ali bez njih se moze...
sad zaboravite na moju fusnotu, vratite se u tijelo posta i kopipejstajte linkove iz njega :)

ima li u vas kiše?

Kad s nekim niste na istoj valnoj duljini, taj neki, ako je glasniji, a tako je uvijek, ima tendenciju da vas proglasi ludim.
Budući da ste sigurni u ono jedno - sto posto ne vidim isto što i ti - ne odustajete od svojeg (zacrtanog) puta, i tad vas se proglašava tvrdoglavom budalom.

Znate ono kad se čujete telefonom s nekim iz daleka: "Kakvo je vrijeme u vas" - a ne kakvo je bilo, ili će tek biti?

- Je l ima kiše u vas? U nas pljušti iz neba iz zemlje.

Sad zamislite da nema telefona. Osoba je kraj vas, i uvjerava vas: kiša kiši, oblaci i magla!

Prvo na što JA pomislim je, gubi vid, a ne kontakt s realnošću.

Iako dopuštam da jedno ima veze s drugim, pod uvjetom da se složimo da živimo u svijetu predatora: pisala sam vam o tome ranije, otprilike kao da ste vi, bez osjetila vida, zarobljeni u istom kavezu s čoporom koji nema nego to jedno osjetilo.

I na osnov tog jednoga kreira i moju realnost.

On grabi i dok grabi čudi se što svi ne grabe. U sebi je sav sretan jer će biti njemu više. Kad nagrabi više, likuje uvjeravajuć se da je zato bolji. A pošto je bolji, svi koji su "gori" su mu zavidni.

Tako mjeri svoj uspjeh. Tako mjeri uspjeh sviju.

Ima li kiše?
Ima.
Ovde di smo mi, kiše dukati, dijamanti i biseri. (figurativno i doslovno)

Ti si lud! Sve to je samo u tvojoj glavi.
Yep. Oči su u glavi.

(b) kompleksi

Pametnima proglasimo one koji se najbrže slože s onim što želimo dokazati. One koji prilože još kakav dokaz, proglasimo prijateljima i suradnicima. One koji mumljanjem ili vikanjem odobravaju, pristalicama. A oni koji šute, znači da se slažu.

Radi dinamike posla (iako mislimo da je to život), ne samo radi konverzacije, dobro je imati one koji će se usprotiviti, čisto da se vidi koliko su nam čvrsta uvjerenja i koliko vrijedi naša grupa.

Nitko zapravo ne želi učiniti pravu stvar u pravom trenutku.
Bitno je kontrolirati ono što se kreće.
Budući da to nikom nije dano, bitan je jedino osjećaj kontrole.

Kako sam već rekla u prethodnom postu, znam kad me netko pokušava smuljati, i kad on sam to još ne zna. Uspješni ljudi su uspješni jer sami vjeruju u svoje laži. Lakše je uvjeriti nekog drugog u nešto u što vjerujete i sami.
Makar im se interesi ne poklapaju, proći će dosta vremena dok to i prvi i druge shvate.

Meni je lakše odvajati ono što jesam od onog što mi se nameće iz jednostavnog razloga što znam što nisam. Znam što mogu sama, a za što mi treba pomoć.
I primjećujem da ovi, koji pokušavaju dokazivati i skupljati pristalice, krivo čitaju druge ljude. Bojim se da je to uzrok svih problema. Nitko zapravo nikome ne želi zlo, ali zlo čini, pretpostavljajući da je ono što je za njega dobro, dobro za svakoga.

Za meni najdražu tetu, većina ljudi kaže "Grozna je, stalno je namrštena, uvijek ljuta, ništa joj ne valja", a ja ne znam za nježnije biće od nje.
Jedanput sam je pokušala braniti riječima:

- Nije ona ljuta, nego joj niste drag, a ne zna se pretvarat.

Jednom, i nikad više.

Kad se ne znate pretvarat, i kad znate što vam ne odgovara, bivate proglašeni depresivcem.
Teta je, nasreću, naišla na pristojnu psihijatricu, koja joj je prepisala vitamine b-kompleksa. Drugi bi, bez puno razmišljanja udario po anksioliticima i jačim antidepresivima, jer pomaka na "bolje" ne bi nikad bilo.

Samo kažem.

društvene vještine

Za materijalni svijet, kažu, vrijedi pravilo: kako je vani, tako je i unutra. Ono što vidiš, čuješ ili preko kože osjetiš, izazvat će, bez sumnje, reakciju s druge strane te iste kože.

Ako je vani ugodno, osjećat ćemo se ugodno. Ako je vani neugodno, osjećat ćemo se - neugodno.

Ne znam točno, nitko mi nikad nije rekao, iako je potreba za odgovorom i dalje jaka, kako i zašto se dogodilo da ljudi u sebe unose uvjetno rečeno ugodu, preko uvjetno rečeno opijata.

Zar svijet više nije dovoljno lijep?

Prema mom iskustvu, ljudi se više nego ikad trude da budu lijepi i da se o njima govori lijepo. Više nego ikad se trude da im okoliš bude lijep, te izmislili u tu svrhu čitav niz žanrova, vrsta i grana, za unapređenje i poboljšanje kulture življenja. 

U čemu je stvar?

Odavno sam primijetila da većina ljudi, kad šute, u mojem poimanju svijeta, ne postoji. Njihova prisutnost nije bitno drugačija od prisustva nežive stvari. Ima onih koji su ko grob, i onih koji zuje. 

Možda se oni ljubazno smješkaju, možda namiguju, ili prave grimase, ali... kategorije su dvije: neugodna praznina i neugodan zvuk, ili više titranje. 

Primijetim, smijte se slobodno, vjevericu u parku, skakavca na tankoj travci, prozirnog pauka ili cvrčka. Ljudsko biće, osim ako mi glasom ili dodirom ne da znak da je prisutno, ne. 

Ako poznajete slijepu osobu, nemojte ju dirati, bez upozorenja.
Ako ne dopusti, budite zahvalni.

Nama još uvijek vrijedi: kako vani, tako unutra. Ne biste mogli - u stvari, mogli biste, kad bi se sami sjetili toga - ni zamisliti, koliko se toga preko dodira vidi. 

Budući da ne čitam mimiku lica, ne trudim se namještati je ili kontrolirati na svom. To je, dakle, lice na kojem se sve vidi. 

Ako je prostor neugodan, na mom se licu vidi. Ako njušim prevaru, na tom se licu vidi. Ako vic koji pričate nije smiješan, ne mogu vam lagati. Sve i kad bih htjela. 

"Nauči se kontrolirat!" To nama ne vrijedi. Vaše misli su neobuzdane i divlje, te uskaču u tuđe glave. Naučite se kontroli VI. Vaše unutar je postalo naše vani, bez pitanja. 

Sve ako i jeste na trankvilizerima radi selfkontrole, vaše unutar je naše vani i tu se ništa ne može: nekako znamo da vi znate da je laž. Ako to i nije. 

Navodno su u starini, imućni, bitni ljudi imali po kućnog slijepca, radi bolje perspektive. Ali to sam vidjela samo ko fusnotu, tako da ne mogu navesti točan izvor. 

Svejedno, ideja nije bezveze. Nisu naša braća bila samo kraljevi, proroci i superheroji! 

Oko prema četvrtoj dimenziji... ali o tome možemo poslije. 

moj štap i ja

Sjećam se jedne epizode 'Sex i grada', ili je to bio cjelovečernji s Rachel iz Prijatelja, u kojoj neku od tih modernih, urbanih superžena šikaniraju i diskrinimiraju jer živi sama. Društvu u kojem se kreće je svejedno, bila ona homo ili hetero, trans ili baj (baj), može imati psa ili konja, bitno da nekog ima. Ne smije biti sama.

U nas se to zove 'društvenim pritiskom', i zapravo, baš je lijepo da polako prihvaćamo riječ 'mobbing', priznajući time da društvo u kojem se krećemo, nije drugo nego rulja. Čak ona s kriminalnim prizvukom.

Iz očišta glavne junakinje, kažnjena je jer nije (pre)bespomoćna.
Ne smije se biti presamostalan. Samodostatnost nije u redu, jer isključuje druge ljude ili životinje. Mora se imati slaba točka u vidu drugoga bića, ili više njih, što više to bolje, u svrhu lakšeg manipuliranja. Ako imate nekog do kog vam je stalo, lakše ćete pristajati na ucjene. Također, moram i to dodati, iako nije tema ovog posta, nije nužno da je slaba točka, netko tko diše: umjetnina ili nekretnina, pokretnina ili kredit u banci...
Bitno da ste vezani.

Ako ste vezani za stvarno i doslovno: trgate se da se oslobodite.
Kad se oslobodite, nema olakšanja.
Još neko vrijeme pušete na hladno.
Nepovjerljivi ste i ne biste brzo opet ponavljali isto.

Kamo ciljam?

Većina starijih ljudi koje poznajem, a koji imaju neki vidljivi fizički nedostatak, jako je samostalna. Uglavnom su mozgovi i njihova se sluša.
Neke od nas obični (moram) oponašaju i ne uvijek da bi se rugali. Nesvjesno, pretpostavljam, pokupe pokrete, glasove, fraze, najprije motreći zbog nepovjerenja, a onda možda iz dosade, ili znatiželje. A kad nešto dugo promatraš, postaneš to nešto?

Naravno da ne. Iako se možemo tješiti da je oponašanje najviši oblik laskanja. (meni smeta)

I sad, napokon, kad smo svi isti: zašto ne bi i ti bila kao jaaaa?

Jer te ne vidim. (na sreću)

Postoje tehnike i postoje taktike: dvije točke i pometanje kao metlom, ako si na ravnom. Ako nisi na ravnom, hodaj polako i štedi štap.
 Iako on služi više kao ID, nego što će te zapravo prevesti nekamo.
Da bi društvo u kojem se krećemo bilo pažljivije, kada kreće prema nama.

Kad sam prvi put bila izrazila potrebu da posjedovanjem jednog, doktorica je tužnim glasom rekla: "Mlada ste, zašto to radite od sebe". Baš to. Tako.
Ne bih se spominjala sada, da me nije pogodilo. Mislim da je mislila na ono što rulja zove životom, koji ću propustiti, stavivši na sebe znak.

Mislim da sam i tada mislila to što mislim i sad: Zar nije bolji život kojeg sam dio, kojemu pripadam koji mi pripada, od onog za kojim bih, kao pripadnica rulje, morala trčati, iako to ne mogu?

- A šta, vi ste ulovila muža?
- To su privatne stvari!!!

Pa kažem, smije li se učiti na tuđim greškama, ili ih baš moram ponavljati?

pod vodstvom i zaštitom

Što veće i više zahtjeve društvo stavlja pred današnju omladinu, to mu ona više bježi.
Radilo se o školi, poslu ili zabavi: polako primjećujem kako ih većina, radije bira neki svoj put. Odrade ono što im se kaže, ali se ne trude da zadive, da se slome ispunjavajući očekivanja koja nisu verbalizirana jasno.
- Reci što ti treba, pa ću vidjet mogu li ti to napravit. 

Rekla bih, uče od slijepih. Netko drugi bi rekao da su prezaštićeni i da idu linijom manjeg otpora. Opet bih ponovila, uče od slijepih.
Odbijaju li namjerno vidjeti sve što "vide" i svi drugi - a to uvijek znači potvrditi i složiti se s nečim što stvarno ne postoji - je li to neki oblik mladenačkog prkosa, koji će ih proći čim ih "stvarni život" opali po nosu, ili se zaista ne boje gledati u svoju stvarnost. I objaviti je. Ne znam. Ja nisam imala izbora.
Ja sama sam bila šaka u nos, mojoj obitelji. Oduvijek su me maksimalno štitili od svega. Preko njih, sve mi je bilo dopušteno. 

Na stranu sad, što to 'sve' ima svoja ograničenja. Teško ćete, naime, počiniti kakvu težu glupost, ako ste ograničeni na sjedenje na jednom mjestu i čitanje sitnih slova.
Društvene 'igre' u kojima sam mogla sudjelovati, uglavnom su bile fingirane; pa bilo to 'Čovječe, ne ljuti se', ili pečenje kolača.
- Vau, opet Sanja pobjeđuje!
- A da vidite kakve kolače napravi naša Sanja...
Uvijek mi je bilo žao cura koje bi se uhvatile u zamku. Ne možete se, naime, boriti protiv bogalja. A borba je, navodno, prirođena čovjeku, želja za dokazivanjem i bivanjem boljim.
- To?! Nisu to kolači. Svaki je drugog oblika, vidi kako su servirani. Nego vidi ti moje, pa'š znat šta je kolač! 

Ne želim niti zamišljati tugu i razočarenje kad bi shvatile da bi bolje prošle da su se mjerile s plasičnom lutkom.
Za nas je zamka: u obliku onih ljudi koji će pohrliti u pomoć. 

Pretpostavljam da su zato u davnija vremena ljudi i došli na ideju da grade ašrame, manastire i azile. Da bi zaštitili duše onih koji su si dali u zadatak da štite 'ponos' nas koji se ne možemo braniti sami. Meni je, naime, sasvim svejedno čiji su kolači bolji i tko stalno pobjeđuje. Ponovit ću opet, ono što ne vidite - ne postoji. Počinje s postojanjem tek kad vam netko to da do znanja, sastavi u razumljivu rečenicu. Pod 'razumljivu' mislim na nešto što će imati smisla meni. 

U igri "Čovječe", ne osjećam radost zbog pobjede, jer osjećam vaše sažaljenje. Ponekad čak zavist. 

U igri 'kolača', božemoj, čemu? Zar ne postoji nešto što ne mogu napraviti dobro? Zbog čega forsirate nešto što radim prosječno? 

Niste vi adam kojeg je bog zadužio da razvrstava, imenuje i određuje svrhu. A pogotovo niste bog. Koji je izvor svega. 

Pretpostavljam, zapravo, što više razmišljam o tome, to sam sve sigurnija: 

Vanjski je svijet za preživljavanje, za ponavljanje naučenog, pa nazvali oni to 'održivim razvojem'. Ne možeš ići naprijed ako stalno jednim okom gledaš prema natrag. 

A mi, koji i onako nemamo što za izgubiti, jesmo li za eksperimente... ili da ipak pustimo život da se ostvaruje kako on sam zna... 

dobri ljudi

Dakle, susjedi su zabrinuti: da ne znaju jesam li u stanu ili u vikendici, da se svasta prica, da sam 'pala na noge' i da su me svi napustili.

Sad, ja ne poznam te ljude: oni ne govore nista, a ja cujem kad bubnu vratima ili kad djeca vriste, i to je to.

Do sad sam mislila da smo u dobrim odnosima: ja njih ne opterecujem sobom, a zauzvrat oni ne ocekuju da im uskacem kad nemaju kome ostavit djecu.

Sjecam se kad sam jednom izgubila kljuc od stana, sjedila sam nekoliko sati na stubistu, a oni su me doslovno preskakali: oni dakle znaju da ne vidim, ali nikom nije palo na pamet da kaze 'hej', kamoli da slozi jednostavnu recenicu, tipa 'trebas li pomoc'.
Doslovno su me preskakali, u tisini, vjerojatno misleci 'sta ne kaze, ako joj sta treba'.

Kad zatvore vrata, cujem kako kazu "glupaca".

Brojim to u napredak, od 'jadnica'.

Kad su ljubazni, onda mogu biti sigurna da je u tiho prisutan netko na koga zele ostavit dobar dojam. Iako taj netko moze biti svatko: ne postoji veci strah, koji muci danasnji svijet, od onog 'sta ce ljudi misliti o meni'. A dobro je imati nekog tko je sigurno u goroj poziiciji, za usporedbu.
S vremenom se naucite osmjehnuti "Jako ste ljubazni, ali moram nesto i sama napravit. Ne mogu stalno ovisiti o vasoj dobroti.".

#

U brosuri koju svaki stanar dobije od stanouprave, u svrhu poboljsanja kvalitete zivljenja, i vece sigurnosti, pise i pricajte sa susjedima, i najvjerojatnoje je da ce vas opljackati netko koga znate -> susjed.

A ovi me sad zovu da provjere jesam li u stanu... 😮

vježba suosjećanja

U moru motivacijskih objava po društvenim mrežama, udruga za potporu i podršku, profesionalnih i amaterskih dobronamjernih savjetodavanja, najdraže su mi ove koje su nastale s jednom namjerom, ali mogu poslužiti za svaku priliku:

Prijateljica s drugog bloga je prije tri ili četiri godine napisala post, u kojem sam ja prije neki dan prepoznala situaciju koja me najčešće kroz život prati, pa (k)ako smo istih sudbina, dijelim ga i ovdje:

https://babeidede.wordpress.com/2012/10/15/ignorisanje-je-odlika-slabih

opasne žene

Kad god me glasovi upozore 'čuvaj leđa', prvo pomislim na mamu ili na neku od mojih sestara.
Nepoznate ljude ne mrzimo, niti nepoznate volimo. Jednostavno ih prihvaćamo. Ili  gledamo zaobići. A obitelj, za razliku od prijatelja, navodno, nismo mogli birati.

Za pretpostaviti je da su sestre bile zakinute za svu onu pažnju koju sam imala ja kao mlađa i ja kao boležljiva. Možete to nazvati ljubomorom, ako je tako lakše, iako radije ne bih koristila tako jake riječi.
Prema mom iskustvu, žene se samo žele svidjeti. Ne samo muškarcu, žele biti drage svakome i svemu. Po meni je to prirodno stanje bivanja. Biti pažljiv i davati pažnju. A ja sam je imala previše. Više nego se moglo podnositi.

Znam da je pokojna baka koristila izraz koji sam stavila u naslov za žene koje imaju odlike muškarca, koje društvo percipira kao uspješne. One koje su za sve i koje mogu sve: i brak i obitelj i posao i novac i kuća i vikendica i prijatelji i zabave i putovanja (i nijedna knjiga).
"Pazi da ti se to ne dogodi"
Da te ne šćepa takva.
Možda ona ima tisuću sluškinjica, ali najveća je sluškinja ona.

Čitav život pazim da to izbjegnem:
ONE me namjerno rasplaču pred svima, da bi me pred svima mogle tješiti. Namjerno mi zadaju stvari koje ne mogu raditi, da bi ih mogle raditi ONE. Namjerno pokazuju prstom, da bi - tc, ah, koja šteta.

Nepoznati to ne rade.
To rade oni koji vas znaju i promatraju. Koji znaju gdje ste tanki, a gdje ste slabi. Koji nisu svjesni svoje snage. Samo svoje 'boli'.

Ženama su djeca i bogalji, ono što su one same muškarcima. Opasnost s kojom se ne znaju nositi. Gadget kojeg još ne znaju koristiti. A ako je analogija ispravna, nikada niti neće.

Djeca će, međutim, odrasti (i postati vjerojatno isti tip budala). Bogalj će ostati bogalj i kad mu zašarafite umjetnu nogu, uho, oko, ili smartphone za mozak.

Negdje sam čula da je u redu kad patite zbog svojeg nedostatka ili nesposobnosti, ali kad patite zbog svoje sposobnosti, tad ste slučaj za psihijatriju. Danas ljudi uglavnom pate svoju sposobnost i svoju preeduciranost. Ne znaju šta će s njima. Pa zagorčavaju iz straha. Ili čiste obijesti.

A onda prikazuju same sebe kao 'ranjivu skupinu'.
"JA tebi idem pomoć, a ti MENI tako"

Molim vas, molim prestanite mi pomagati.

ogledala

Instruktor joge, koji nikad nije bio u Indiji, se jednom prilikom pohvalio da je vidio jednom, kad je bio u Njemačkoj, jedno prosvijetljeno biće. 

Prosvijetljeno, ili prosvijećeno, ili posvećeno, ili svjetlom obasjano, sad je svejedno, ali ljudi iz grupe su ga, ne bez sprdnje, pitali: kako je izgledalo. 

Mogli su oni misliti na dojam (koji je susret ostavio na našeg instruktora), moglo se misliti na opis samog susreta (na događaj, mjesto, vrijeme, ljude, priliku, sve što uz to ide). Ili da su se nadali kakvoj mudrosti, a ne anegdoti ili činjenici koju je tek trebalo potvrditi vijeće prisutnih. 

Ispostavilo se da ih je zanimalo kako je spomenuti čovjek fizički izgledao: je li bio mlad, star, je li imao kosu, bradu, i što je imao na sebi, kakvu odjeću, i kakvu obuću. 

Ne znam zašto su pretpostavili da je čovjek. Muškarac. 

Biće može biti i - noćni leptir. Kad se već gađamo bedastoćama. 

Dakle, bio je mlad, trideset, ak, četrdeset godina najviše. Dugokos. I nije imao bradu. Nije imao ni onaj znak na čelu. To je bio bonus podatak. Bosonog. Mislim na čarape. Sandale je imao kožne. I sav u bijelom. 

I ništa. Ništa on ne govori. Samo stoji uza zid i gleda. 

Kao da je slijepa osoba. 

Prilaze mu ljudi. A on samo klima glavom. Da, da, ne, ne. Jedva progovara. Ja ga ovako potapšem po ramenu, za pozdrav. On se odmakne. 

Kao da je slijepa osoba. 

Gospođe nisu bile zadovoljne opisom. 

# 

Ljudi koje poznajem uglavnom se kreću u terminima: ljubomoran, glupav, zavidan, nesposoban, nije ni za šta. Kad se radi o ljudima koje oni poznaju. 

Ili, jaaadan, nikad od njega ništa, a doooobar je, jaaadan. Ako žele ostaviti dojam dobre osobe. Koja na osnovu frizure i cipela daje ocjenu nekog koga zna iz viđenja. 

Svatko donosi zaključke na osnovu onoga što sam može pojmiti. 

Nekad mi se čine kao muhe, zarobljene između dvije staklene stijenke. Ništa osim zujanja. I povremenog udarca o staklo. Sve rjeđeg. Rjeđeg. 

Udarci o zid, nauče te pristojnosti. 

Buljiti kroz staklo? Ne da je nepristojno, ne smije se. 

Ima li života izvan druge dimenzije? To je nečija laž, tlapnja, iluzija. 

sanjač ii

Svima je rekao da pripadam njemu i 

nitko neka me ne dira 

(bez njegova dopustenja) 

Ako mi se nekad desi nesto dobro, to je zato sto mi je 

on 

izravnao pute. 

Ako se dogodi sto lose, tu je 

on 

da me spasava. 

U medjuvremenu smijem brojati udahe i izdahe. 

Lako je moguce da imam svoje noge, ali tu je 

on 

da me nosi. 

Vrlo vjerojatno bi mi se iz lopatica razvila krila na kojima bi oboje mogli poletjeti, ali samo 

on 

nas drzi cvrsto na zemlji. 

Plivace kozice koje naslijedih od predaka - 

ismijava. 

Pritisne mi glavu snazno rukama: 

"Plivas li, ribo!" 

Ramena gurne nogama: 

"Roni! Zaroni! Mozes ti to." 

Cuje se cerek njegovih prijatelja, al se ni ne pitam sto ja radim s njima ni sto se dogadja. 

Samo tijelo mi se trza u zelji da nestane. 

kazna

Kad ste samo malo drugaciji od onog na sto su ljudi navikli ili onog sto mogu zamisliti, pocmu si svasta dozvoljavati: slikovit primjer koji ovdje dajem, razgovor je s psihologinjom, za koju bi se ocekivalo da bude educirana i sposobna odgovoriti.
Ja sam ocekivala minimum znatizelje; ipak sam joj bila prva slijepa osoba u karijeri, i dosla sam sama, u neljudskim vremenskim uvjetima, u jednom komadu.
I koliko god da sam cijenila njenu namjeru (uvjeravala sam samu sebe da je to bio dio testiranja), da me (unatoc i usprkos) tretira kao 'normalnu' osobu, nisam mogla i jos uvijek ne mogu vjerovati kako je uporno odbijala da vidi ono sto je ocito:

- I kako vi tako jadna sama - rastezuci samoglasnike koliko je to moguce.

Dakle, ono na sto je svaki bogalj ponosan - nesto moze sam, ne ovisi o tudjoj dobroj volji - ona pretvara u problem.

- Ne, ne, niste me razumjela, trebalo bi to vise, komunikacija je bitna...

Dakle, ja ne vidim. S kim cu pricati. Ako mi ne date znak da ste tamo, i da ste od volje (da niste prestrasena), jednako tako mogu pricati sa zidom.

- Ja ne vidim, ja ne vidim... opet vi po svoju. Dajte drugi put nesto novo.

#

Kako se moze primijetiti, veci je problem imati zdrave fizicke oci. Imaoci istih su uvjereni da svi vide isto sto i oni (lako moguce da su zato u nekim kulturama zabranjivana ogledala).
Misle isto sto i oni. Ili na isti nacin (dodjoh, vidjeh, zgrabih).
Cinjenica da svi ne izgledamo isto, ne povlaci za sobom nikakvu analogiju.

Kad nemate zdrave fizicke oci, brzo naucite da vam drugi nece pomoci, ne zato sto ne zele nego zato sto ne znaju kako. Da ce vas uputiti krivo, ne iz zlobe, nego jer ne znaju ni sami, a sram ih je priznat, ne vama, nego onima koji vas mozda gledaju. Da tajne koje mislite da postoje, zapravo skrivaju jedino to da onom koji tvrdi da ih zna nista nije jasno.

A onda se naucite sami. Ucenje je samotan proces. I ucenje je velika radost.
A zivot - obican, svakodnevan zivot - prava pustolovina!

ograničenja

U letku jedne od udruga za potporu je pisalo: "Ako i ti, čitatelju, imaš kakvu manu ili nedostatak, nemoj se toga sramiti, jer svakome nešto nedostaje." Na šest stranica ispred su opisivane poteškoće i predrasude sa kojima se susreću ljudi koji imaju vidljive mane ili nedostatke. Ako je itko od čitača stigao do zadnje rečenice, jedino je mogao misliti o tome, kako je sretan što nema baš to što je opisivano prethodnima. Tako naime prosječni ljudski mozak radi. Nije baš jako sposoban za apstrakcije.

Vratit ću se opet na moju prijateljicu koja je prva osoba koju sam upoznala s etiketom penis envy & eye envy person (trebalo je pisati "I").
Znate ono kako se za neke muškarce kaže da ne vide dalje od svog kurca, pa čini se, po tome, da čitav svijet ne vidi dalje od njega.
Isto bi se moglo prenijeti i na drugu sintagmu; postoji samo ono što se može okom vidjeti.
Zato su, pretpostavljam, izmišljeni i teleskopi i mikroskopi - da bi netko dokazao nekom drugom da to nije točno, jer postoji život u nevidljivom kao što ga ne mora biti u vidljivom.
Ali namjera se zaboravila. Učenje se iskrivilo. Postavši samo sebi svrhom. Ljudi broje zvijezde na nebu i nazivaju to znanošću.
Uplate si vikend putovanje i misle da će si proširili vidike.
Kupe si dalekozor da bi špijunirali susjede.
Kupe, grabe i zgrću dok ih ruke ne zabole, jer ne možeš ti toliko toga nabrati koliko oko može poželjeti.

Tko je zapravo ograničen, i tko je u stvari u nedostatku? Zbog čega bih se morala sramiti?

To je njihovo smeće, koje pokušavaju natrpati na mene da bi samima sebi izgledali ljepši. Da bi im bilo lakše nositi. I nositi se.

Očigledno.

A mogli bi samo zatvoriti oči i zaviriti u sebe.
Svi to mogu, u sebi smo svi isti. I imamo sve.

Još jedna stvar koja zapanjuje: nikome od ljudi 'normalnoga vida' koje poznajem to ne pada na pamet. Dakle, poznaju me, ali ne pada im na pamet poželjeti znati kako je to biti slijep. Kad kažem, pa zatvori oči na deset minuta i uđi u prostor, koji ti i ne mora biti nepoznat, pun ljudi koji ti ne moraju biti nepoznati, čak možeš malo viriti, pa vidi, kako ćeš za dvije sekunde vrištati da ne možeš više - smiju se. Ako to i naprave, ja za to ne doznam.
Nevjerojatno su spori. Iritantno spori.
Jedino što znaju su kvazi emocije i tapšanje jedni drugih 'dobar si ti čovjek'.
Koliko jadan moraš biti za to?

Čula sam da postoje i drugi koji gledaju u sebe. Ali za njih sam samo čula.

zavist

Obicno ljudi pate za dobrim, starim vremenima. (Trebalo je pisati 'obicni'.)
Kad krenu u osnovnu skolu, zale za djecijim vrticem. Kad su u srednjoj, zale za osnovnom. A dok dodju do faksa, sva dobra ekipa je bila ona iz osnovne.
Na razini drustvene zajednice; bolje je bilo za austro-ugarske, kad prodje socijalizam, za sve je kriv kapitalizam, a zapravo svi znamo da nista od toga nije bilo kako individualno ili kolektivno pamcenje drzi.
Dogada se jedino to da imas oci kojima uocis bolje auto u susjeda, a ne pada ti na pamet u kakvom je problemu zbog njega. Dogada se jedino to da imas usi kojima cujes da se drugi ljudi smiju, a ne pada ti na pamet da netko place zbog toga.
Svi mi mozemo podnositi i podrzavati privid dok traje onih nasih pet minuta slave.
A zivot traje malo dulje od toga.
Za samo pet minuta kupanja u tudoj zavisti, priskrbiti si mozemo decenije mizerije. Nikakvo cudo sto su stari zavist uracunali u tezak smrtni grijeh. Ali cudno jest, sto toliki srljaju bas tamo.
Ono sto previdjate: gora je spremljena kazna za vas kojima se zavidi, no zavidnicima. Mada ni njima nece, k'o sto vec nije, biti lako. Oni su dio otrova vec potrosili.

Prvi put sam se sama uvjerila u to, na primjeru prijateljice, koja je izgubila vid u svojim tridesetima, kad se vec nagledala zivota i svijeta.

Ako se ikad pitate cemu sluze invalidi, to je zato sto se na njima sve jasnije vidi.
Mi trpimo istu vrstu muke kao i obicni ljudi, ali cak i najtvrdokorniji od vas mora priznati da je drugacije rugati se i ponizavati i iskoristavati nekoga tko se braniti ne moze, zbog bolesti.
Normalan bi svijet to preveo na jezik; onda nikoga, i nikome. Ali ovaj u kom zivimo to cita; jadni oni, kako sam ja sretna sto sam zdrava.

Moja se, dakle, prijateljica i dalje bori protiv diskriminacije i kao invalid i kao zena! Valjda bi bilo gore jos jedino da je crnkinja na americkom jugu. Ili zidovka, bilo gdje.

Dok je bila samo zena, govorili su joj da zavidi muskarcima zbog penisa. To jest zbog ne imanja istog.
Otkad je i invalid, zavidna je svima koji imaju zdrave oci.
Kad bi joj rekla, kako je moguce biti zavidan na necemu sto ni nema svrhu, a uzrok je tolikih problema. Nasmije se gorko, lako je tebi, nista ti ne znas.

Mogu samo zahvalna biti, sto sam zivjela i zivim jako zasticenim zivotom.

volja i nevolja

Dobra je stvar, i velika prednost, to sto zarana postanete svjesni da se morate (i mozete) osloniti jedino na sebe.
Pod uvjetom da niste stalno izlozeni komentarima kako je drustvo neosjetljivo i kako vam je njegova pomoc nuzna, sto bi odvelo u apatiju i depresiju. Jer drustvo jest neosjetljivo i za samo sebe, ali ruku srce, oni za vas ne postoje.
(Ne mozete ih vidjeti, a njihova prisutnost nije nista drugacija ni bolja, ni vaznija, od prisutnosti zivotinje, biljke ili stvari. Od kojih svaka ima posebnu vibraciju. I obicno ugodniju.)
Kao sto ne postoje ni zbog vas.

Postojite li vi zbog njih, drugi je par rukava. Nebrojeni su nacini i oblici parazitiranja, i upraznjavaju se bez srama.

Sintagma o slijepcu koji vodi slijepca, bojim se, ne odnosi se na dvoje lisenih ocinjeg vida. Odnosi se na nekog tko se prepusta bezpogovorno. Bez razmisljanja i bez razumijevanja.
Kad se kaze da covjek nije samodostatan, misli se na zivotnu silu, ono sto zovemo Bogom. Nikako na drustvo drugih ljudi.
Da, ovisit cete nekad o pomoci potpunih stranaca, ali po svim mogucim pokazateljima, statistikama i svjedocanstvima, najstrasniji zlocini su oni iz strasti a te pocine oni s kojima ste bliski.
Krivi put ce vam cesce pokazati netko tko vas vidi svaki dan, nego netko tko vas ne zna.
Kad meni netko slatkim glasom kaze "uzmi" ili "prodji slobodno" ili "ajde se pridruzi", provjeravam i sto puta. Kad me jos par glasova krene uvjeravat kako je nesto lijeeeeepo, ili predooooobro, zaobilazim.

Cula sam da je netko rekao da su krda dobar indikator - kud vidis da oni jure, skloni se sa strane.
Vjerujem da je ucio od slijepih :).

u zarobljeništvu

U današnje vrijeme nije čudno pronaći da imate više zajedničkih interesa s ljudima koje ne poznajete iz stvarnog svijeta, odnosno da ljudi s kojima zaista dijelite životni prostor imaju interese sasvim suprotne vašima. Ili da uopće nemaju nikakve.

Kažem, ne morate fizički biti frik, da bi vas izgurali u društvo frikova, ili slušati heavy metal glazbu, samo da bi bili drugačiji tip seljaka, ili pomagati sirotinji a da mimoiđete caritas. Ako ovo nije dovoljno jasno: i vi i vaš pen-friend ste gledali i star warse i indianu jonesa, i iako niste zajedno išli u školu i mrzili iste nastavnike, znate više jedan o drugome nego o dječaku koji je četiri godine sjedio do vas u klupi.

Možete vi reći da je to zato jer se lakše opustiti s nekim od koga ne prijeti opasnost od fizičkog kontakta, a u isto vrijeme u zvijezde dizati baš fizikalije. Čeznuti za onim nečim što zovete ljudskim dodirom.
A onda nabaviti pse.

Zato i mislim da je moja priča prilično univerzalna: s roditeljima nisam jako povezana. Iako se jesu brinuli o mojem zdravstvenom stanju i o mom obrazovanju, nikada nisu bili zaista prisutni. I ne, ne znam kako izgledaju. Njihovu prisutnost osjećam kao bilo čiju. Mora da je specijalna božja kazna imati dijete koje te ne vidi.

Zanimljivo, medicinske sam sestre znala razlikovati. Iako ne bih znala objasniti, zašto ili kako njih da, a ove ne.
Mama jest bila tamo. I kad sada s njom pričam o tome, ona pamti imena i prezimena liječnika, zna koji od njih je bio visok i zgodan, a koji samo jedno od toga, zna i tko nas je sve posjećivao i s kim je odlazila na šetnje. Ali pojma nema što su mi radili. Ni zašto.
Ja se sjećam da su me vezivali za krevet. I da mi nije rečeno da je to zbog toga što sam mala i što sam nemirna, možda bih to pamtila kao prisilan boravak u ludnici, ili omicu vanzemaljaca. Ne smijem to naglas reći, naravno, obiteljska uspomena na česte odlaske u bolnice, je "oni su pokušavali, i radili sve što je bilo u njihovoj moći, ali ja nisam surađivala".

Kad bi bila zla do srži rekla bih da je mami to bio najbolji dio života: uživala je u svoj onoj pažnji i bodrenju, 'Tako si hrabra!' 'Rijetke bi izdržale to što ti podnosiš!'. Imala je čime zabaviti misli, ako ne i ruke. Njenih se ruku ne sjećam.

Tatu uopće ne pamtim. Znam da smo se par puta skoro skršili s autom, on ne nosi naočale zbog taštine, a leće zbog osjetljivih očiju. Ali vozi polako. Zato kažem 'skoro'. Uvijek 'skoro'. Pamtim nervozu. Bijes. I podrugljivost. Prema svima i svakom. Prema svemu. Mora da je specijalna, specijalna božja kazna imati bespomoćno dijete.

Ja ne znam kakve oni knjige čitaju, niti koje filmove vole. Kad odlazim kod njih nosim kavu i bombonijeru kao kad idem kod bilo koga. Kad oni dođu k meni, donesu čokoladu, kao da dolaze vidjeti nepoznato bolesno dijete.

Oni su radili. Tjerali karijeru. A u rijetkim zajedničkim trenutcima, hinili su "kvalitetno provedeno roditelj-dijete vrijeme" iz pop-psi literature, ali - ja nisam surađivala.
Nikakvo čudo da su lječilišta i zdravilišta jedina prava uspomena. Elektrode. Skalpeli. I šprice.

A prijatelji iz djetinjstva, likovi koje je izmislio netko drugi - i ne samo nama -, da bismo mogli reći da smo građani svijeta. A građani svijeta nisu nikad sami.

vid je precijenjen

Nastavno na inicijalni post, u kojem sam napisala da svi u obitelji imamo senzornih poteškoća, netko bi mogao reći da je na stvari kakva teža božja kazna, karmičko nešto što se otajava i otajavat će se možda još generacijama. Netko drugi, da je u pitanju loš, pokvaren gen. I sama sam još prije puberteta došla na sličnu ideju, koja je urodila odlukom da se ne plodim i ne množim (kad sam već u biblijskim metaforama), da bi se sve završilo baš sa mnom. Ali, iako je možda u doba mojih prateta, slijepa žena i bila na neki način zaštićena, u smislu oslobođena od društvenih obaveza, do mojeg je vremena društvo evoluiralo (ili devoluiralo) u predatora koji pod krinkom inkluzivnosti (svega i svakoga), ne štiti čak ni rođenu žrtvu. Dapače.

- Možeš ti i usprkos toga imati djecu i kuću. - medenim dobronamjernim glasom. Onda uslijedi ispis, ove i one sirotice koju su prihvatili unatoč i usprkos, i koja ima normalan život.

Ne bih, ni po koju cijenu, htjela biti u koži tih žena.

Po 'normalnim' pričama iz 'normalnih' života 'normalnih' žena znam da nema tu ničeg što je neka mogla poželjeti za sebe ili (kako one žele misliti) zavidjeti im na.
A sad zamislite da ste žena koja se ne može izboriti za sebe i ono do čega joj je stalo - od čega joj život ovisi.

Kojoj su svakodnevne stvari uglavnom u domeni nemoguće misije. Kojoj treba pomoć kad prelazi cestu, i ogromnu količinu povjerenja u ljude i u bogove kad ide u dućan i kad pravi ručak.

Bila bi (one to jesu) poligon za iživljavanje.

A sad na početak:

Današnji ozbiljni znanstvenici, pod pojmom daljnje evolucije čovjeka zamišljaju osobu jako izoštrenog osjetila vida (možete pročitati kod michio kakua), oko je navodno najbitniji organ, jer preko njega primamo čak 90% onoga što je bitno za opstanak. Čovjek ili osoba koja će dominirati kad-tad, čak će imati više od dva ili tri oka. Oko je bitno da bi uočili i ulovili plijen, koji je u pravilu gluplji od predatora, jer se dade uloviti.
Dakle, ako ne uočite, ako ne trčite brže, ako ne lovite i ne grabite, automatski ste gluplji.

Kakva je to radost loviti ili varati ili zabavljati se s lošijim od sebe?

Meni to izgleda jako kukavički.

Ali, rekli smo, idemo vidjet što se sve s ovim što imamo može:

Što do sada znamo, iz primjera
1. moje bake, koju nitko od nas nije doživljavao kao slijepu osobu,
2. mojih prateta koje se nisu udavale,
3. na mojem, kojoj malo tko vjeruje da je skoro slijepa...

2) Pratete, dvije za koje ja znam, živjele su skoro svetačkim životom, i ovisno o onom koji priča, bile su lude, odnosno predobre. Ili svetice ili vještice.
Nisu izlazile, ali u njihovo vrijeme to nitko nije ni očekivao, i sate provodile brojeći krunicu. Jedna i druga, vješte su bile s rukama. Unatoč jako slabom vidu, izrađivale su lijepe stvari. Još i sad imam njihovu čipku na posteljini.

1) Sa bakom se nikad nisam sudarala po kuhinji kako je to bila stvar s mamom i sa sestrama. Naučila me svemu što zapravo znam, a tiče se preživljavanja. Na koncu, i pranje robe, i kuhanje kave, i pravljenje kreveta se radi rukama, a ne očima. Izbjegavanje budala (opće ime za opasnost), ponekad suzama, uglavnom osmijehom.

3) A sama od sebe (i samo za sebe) sam stjecala i diplome i pohvalnice, čak i vozačku dozvolu, koju - toliko ipak nisam glupa - naravno ne trebam, jer ne vozim.

Možemo, velim, sve isto (ili čak bolje, jer nam se lakše fokusirat) što i sav 'normalan' svijet.
Ostaje samo klonit se predatora - to su ovi sa tri, ali ne i s trećim okom - I za njihovo dobro.

Kad pohvataju sve glupake ovog svijeta, a na čemu će parazitirati?

sanjač i

On ne odustaje. On neće odustati.

Rekao joj je nešto. Po svoj prilici, da neće ništa biti od mene. I sad po cijele dane plače. Plače li zbog toga? Zbog mene?

Nije to život kakav je sanjala. Bila ja u njemu ili ne.

Meni je rekao da me ovakvu nitko neće moći voljeti. Ali uvijek ću moći imati njega.

- Ni ona te ne voli. Vidi šta si joj napravila. Ne prestaje plakati. Za sve si to ti kriva.

Kako može netko tko samo postoji biti toliko kriv?

drugi

U prethodnom postu sam pokušala objasniti kako ja vidim druge. Sad ću pokušat objasniti kako vidim samu sebe. 

To bi trebalo biti lakše, jer sam, što se toga tiče, u istoj poziciji kao i svi drugi. Nitko, naime, sebe ne može vidjeti osim 

- preko podloge koja ga zrcali, a ta slika, nije realna, 

- i/ili preko drugih ljudi. 

Drugi će vam, u lice reći jednu stvar, iza leđa sasvim drugu, dakle, niti tu nismo svoji. 

Ipak, u neku ruku, pred drugima sam u prednosti, zbog postojeće predrasude. 

U Novom zavjetu postoji lijep odlomak o tome kako drugi doživljavaju slijepe ljude. Govorim o devetom odlomku Ivanova evanđelja, gdje pitaju Isusa, je li neki čovjek rođen slijep zbog svoje krivice, ili krivice svojih roditelja. Isus odgovara, niti zbog svoje, niti njegovih predaka, već je rođen slijep da bi se na njemu očitovala božja djela. 

Unaprijed me gledaju kao grijeh. Grešku. Sa mnom nešto nije u redu. Kad kažem, da, ja vas ne vidim, zato vam izgledam čudno. Ne, ne, ne, ti ne razumiješ, s TOBOM nešto nije u redu. 

Sad, kako to 'čudno': 

Ona izgleda poput nas, oblači se poput nas, priča poput nas, ali nešto na njoj nije u redu. Čudno nešto, čudno. 

Pretpostavljam, ljudi oponašaju ono što vide očima. Žele izgledati poput drugih ljudi, imati stvari koje imaju i drugi, ići na mjesta na koja svi idu, pričati o onom o čemu svi pričaju... oponašaju mimiku lica i pokrete osobe s kojm su u društvu ili kojoj se dive. 

Navodno, tako sam pročitala, oni koji to sve ne rade, imaju neki oblik autizma. 

Navodno, oponašanje je svojstveno 'normalnim' ljudima. 

Nigdje ne piše, niti sam ikoga čula da je rekao, da se pod 'normalnim' misli na prosječnu većinu. 

U nekom od prethodnih postova smo se složili da ne postoje dva čovjeka koji istu stvar vide na isti način. Svatko ima nekakav "problem" s vidom, a da ga niti nije svjestan. Linijom manjeg otpora, složi se sa svime što čuje od drugih, u strahu da ne odudara. Ti koji se bespogovorno slažu s najglasnijima, obično su oni koji će prvi baciti kamen, u neznanju. 

U nekom od prethodnih postova smo se složili da nije na nama da educiramo. Što je u tuđim glavama ne može biti naš problem. 

Na nama je da prihvatimo to što imamo. Takvo kakvo jest. I da vidimo što se sve s tim može. 

Ja, dakle, ne oponašam. 

Pretpostavljam, izgledam poput drugih ljudi, jer imam, i glavu i tijelo, i ruke i noge, na njima odjeću koju kupim u dućanima u kojima kupuju i svi drugi, slušam glazbu koju slušaju i svi drugi, i imam o njoj mišljenje... 

Ali mi nije ni u peti truditi se izgledati nekako ili imati nešto što sam vidjela u nekog. Iz prostog razloga - ja ne vidim. 

Meni ste sjene. Nakupine. 

Stvari koje mi pokazujete, mogu biti bilo što. Pogotovo jer ne znate kako se njima koristiti ili čemu služe. 

Stvari o kojima pričate, o moj bože, uglavnom ne znam o čemu pričate, jer se čini da ne znate ni sami. Da govorite zbog straha od tišine. U momentima kad bi tišina bila bar sto puta bolja. 

Kad prisutnost koju osjećam nije neugodna, ponašam se onako kako bih se ponašala da sam sama. Kad osjećam neugodnu prisutnost, povlačim se. 

Koliko god da ta prisutnost možda izgledala privlačno. 

S vremenom sam naučila da je to što ja vidim, ono što drugi ne žele da se vidi. Ja to vidim. Ono što želite skriti, meni je očito. 

Bili vi na pola metra od mene brbljajući, ili na drugom kraju svijeta tipkajući. 

Nema veće razlike. 

Pretpostavljam da je to ono što je na slijepima toliko zastrašujuće. 

Koliko god bili bespomoćni u običnim stvarima, drugi se boje nas više nego mi njih. 

Ali:

"Vi velite 'vidimo', stoga vaš grijeh ostaje!" 

(moram) 

u nedostatku

Prije dosta vremena, a mora da je tako jer me isti osjecaj jos drzi, primijetila sam da mi vrijeme sporije tece ako radim nesto, nego dok (naizgled) ne radim nista.

Pretpostavljam da je tako, jer svaki cin ima i rok trajanja: npr. odredeni broj rijeci mozete procitati u odredenom broju minuta. A koliko ce se dugo te odredene rijeci zadrzati u vasem umu, neovisno je o vremenu.

Ljudi, kojima sam dugo vremena bila okruzena, razgovarali su se u tim terminima. Ako nisu imali za ispricati sto su sve radili u periodu dok ih nitko nije gledao, kao da u tom periodu nisu ni postojali.

Je li to napredak, ili nazadak u odnosu na onu: postojis samo onda i onoliko, ukoliko imas nekog tko te voli?

Zato je bio izmisljen bog, koji je ljubav?

Nitko ne spominje, sto se s tobom dogada, ako ti volis nekog. Ok, mozda je uz to vezana kolicina boli, makar prema narodnim pjesmama.

Kako god da bilo, po svemu sudeci, dosta ljudi dosta vremena ne postoji. Nevidljivi su. 

Po svom vlastitom priznanju, cak i sami sebi.

Dogodi se nekad da me netko stvarno hrabar pita, kako vidim ljude. Vidim li sjene. Ili stabla koja se krecu.

A onda, kako bi mogla znati razliku izmedu ljudi i stabala?

Ali razlika je tako ocita.

Vidim namjeru. Gropove straha. Klupka boli i srama. I vidim nesto cega se pametnije kloniti.

A stabla su za grljenje.
Cak i ona koja nekim cudom jos rastu u gradovima.

sve je zvuk

Modrena znanost dokazuje da sve, smatrali to živim ili neživim, vibrira na određenoj frekvenciji. Sve što vibrira proizvodi nekakav zvuk. Dakle, sve je zvuk. Čuli ga mi fizičkim ušima, ili ne.

Ono što mogu čuti psi, mi, navodno, čuti ne možemo. Jednako tako moglo bi se zaključiti, da psi ne čuju ovo što čujemo mi. Ipak im govorimo. I presretni smo kad ih 'naučimo' izvršavati određene radnje, bazirano na tonu našeg glasa: 'Uhvati!', 'Donesi!' - razumiju li psi hrvatski, ili engleski?

Isti tip ljudi, počne govoriti glasnije i sporije kad shvati da ste slijepa. Kao da govori psu ili retardiranoj osobi, realno razlika je mala: jedni i drugi pripadaju drugačijem svijetu. Zapravo se samo o tome i radi. O prihvaćanju da na ovom svijetu ne postoji samo jedna vrsta ljudi, jedna vrsta pasa, jedna vrsta hrane, jedna vrsta zabave... dopunite niz.

I baš tu leži ona sloboda za manifestiranje super moćiju koju sam najavila u uvodnom postu:

1. Budući da svi vide samo ono što vam 'nedostaje', svaka mala stvar koju možete napraviti izgleda puno većom! Budući da svojim nedostatkom izazivate sažaljenje, to burnije će biti oduševljenje svaki put kad pokažete mrvicu samostalnosti.

Ako ste prosječno inteligentna osoba, dobronamjerna okolina može od vas napraviti novu Helen Keller: bez puno promišljanja ili žaljenja, vaše će sposobnosti uvećati, isto tako i vaše nedostatke. Ne vidite, ne čujete, jedva da se krećete, i noge vas izdaju, a knjige pišete, i diplome stjećete! Slikate, izmislili ste svoju vlastitu metodu! (jedino, glazba, eto... to se još ne može fingirati. Uho zna što je ugodno a što ne, ne?)

Ako ste iznadprosječno inteligentna osoba, prijeti opasnost da vas se proglasi vješticom, ali iznadprosječno inteligentna osoba se neće dovesti u poziciju da joj drugi određuju kako da živi.

2. Budući da svi vide samo ono što vam 'nedostaje', sve ostalo može proći pod nevidljivo. Imate istančano uho ili nepce, izvanrednu moć zapažanja, znate unaprijed, a ne samo naslijepo, od koje hrane će vam pozliti, a od kojih ljudi... samo brojite koliko ste koraka ispred svijeta!

A po prirodi imate slobodu reći, bez da se itko smije uvrijediti "Sorry nisam te vidjela!", "Jao, prolilo mi se!"

Je, reći će vam ljudi: "Vidiš ti sve, samo se praviš!" - Vjerujte mi, govore tako oni svima. Nitko nikom ne vjeruje, a moderna znanost znade da ne postoji dvoje ljudi koji istu stvar vide isto. Sve je naime stvar percepcije. Pa ako tkogod vidi da vas vaša bolje služi, neće pomisliti da je on taj koji je u nedostatku, nego da vi imate nešto što njemu ne želite dati (jer to je upravo ono što bi on sam napravio), sebična ste i zla ste osoba. Ali, prije toga, jadan kripl.

Koji ima super moći.

prozopagnozija

Moja najstarija sestra ne razlikuje lica poznatih osoba. Prvi put je sama primijetila da joj to predstavlja teškoću, kad su joj njezina djeca ozbiljno zamjerila što se nije javila nekim njihovim prijateljima.

Najprije, ne postoji niti jedan ozbiljan liječnik koji će vam postaviti ovakvu dijagnozu. Prebacuju odgovornost (ako se to može tako nazvati), opća praksa na okulistu, okulist na psihijatra, i zapravo malo fali da vas se proglasi ludom. Zato je uvijek manje zlo, ostaviti društvo neka misli da ste:

- zamišljena,
- umišljena,
- rastresena, ili čak
- depresivna.

Sama mislim da puno više ljudi ima ovaj specifični poremećaj, nego što to i sami znaju. Ne da se ne bi usudili priznati (da su poremećeni), jednostavno je to nešto s čime živite, na što ste se prilagodili, i u čemu ne vidite problem dok vam netko ne pokaže prstom na njega.

Otkad smo doznale da neprepoznavanje lica ima ime, moja sister mi zna reći: "Lako je tebi. Ti imaš štap. Na tebi se vidi."

Da.

Ja ne moram nikom ništa objašnjavat, nikom se ispričavat, i kad god naiđem na zatvorena vrata, nađe se netko drugi tko će neka druga otvoriti umjesto mene. Za mene.

Ne pokušavam biti sarkastična.

Da vidimo sad što se ovdje može učiniti:

Činjenica je da poremećaj postoji i da nije rijedak. Je li na nama da podižemo svijest drugih ljudi, ili da ih educiramo?

Ono što je u tuđim glavama, ne može biti naš problem, niti na to možemo (brzo) utjecati.
Većini ljudi, drugi su samo stvari koje se miču, govore i puštaju vodu. Koje se koriste na neki način, a ako ne pronađu kako će vas koristiti, obično vas puste na miru.

Ako se dogodi, a dogodi se, da vam netko zamjeri što niste uočili njegovu veličinu, neka to bude njegov problem. Vaš problem može postati, jedino ako vas direktno, fizički ne ugrožava, kao u slučaju da nekom toliko idete na jetra da vas bez prestanka grubo ogovara. Ili da vas iznenada izudara.
A onda to postaje problem policije.

Činjenica je, također, da osobe koje su prepoznale da imaju prozopagnoziju, imaju i korisne i uredne i smislene, i (ajde) obične živote, kao i bilo koja druga.
Imenovanje (ljudi), stvari, pojava i poremećaja(?) trebalo bi samo olakšati.

Netko misli da nosom parate nebo! Gle, netko misli o vama!

(a svemir i ne zna da postojite)

o oko okolo

Svi iz obitelji, s očeve i majčine strane, imaju nekakav problem s očima: urođeni ili stečeni. Ja imam oba: rođena sam s kataraktom, pa su me doktori sredili, ovako: vidim toliko da mogu razlikovati simbole.
Dakle, pokažite mi nasmijano lice, i ja znam da moram reći da je to lice sretne osobe, iako ne mislim tako. Pokažite mi simbol glasa 'A' i znam ga izgovoriti točno.

Nije čudno što od malena više vjerujem onom što pročitam, nego onom što mi kažu da jest, zar ne?
Tako se i ponašam:
- svjesno šutim (prema mom iskustvu, nitko mi ionako neće vjerovati), i
- oduvijek pišem.

Pretpostavljam da ne bi trebalo biti čudno niti to što su mi zalijepili etiketu čudne osobe?

Prema onom kako ja doživljavam druge, velika većina se ne trudi oko gledanja, jednostavno se slože s onim sto najglasniji medu njima kaže.

Tu dolazimo na moje: osjetilo sluha, jest jače od osjetila vida.

Prema onom kako ja vidim druge, velika većina svaku svoju radnju poprati kakvim uzdahom, uzvikom, ili opisom. (Ima ih koji, prije nego što će nešto napraviti, kažu da će to nešto napraviti. Dok to nešto rade, govore što rade. Ali rijetko kad naprave do kraja.
To su oni koji misle da ljudi koji šute ne rade ništa.
Onda i to kažu:
- A ti? Ništa.)

Opet dolazimo na moju: moć govora jest jača od moći gledanja.
Pretpostavljam. U fizičkom svijetu.
Koji ja ne mogu doživjeti osim preko
- simbola,
- onog što čujem, nanjušim ili udarim u, i
- onog što se može pročitati od boljih.

Ali, nije to tako strašno kao što se na prvu može činiti:
daje vam, zapravo određenu slobodu i otvara vam čitavo polje novih mogućnosti, stvari za koju većina ne bi ni pomislila da postoje. A sve ono što većina odrađuje ili uzima zdravo za gotovo, vama je zapravo prava avantura.

Ovdje ću pokušati objasniti svijet iz očišta slijepe osobe: najprije
- sebi, zatim
- okolini (ne postoje priručnici za upotrebu, kao što postoje za žene, djecu, mačke, pse ili aute... još sam i sama u fazi učenja preko pokušaja i pogrešaka, ali dugo već to radim, dosta tog već znam:),
- svima sličnim sebi (super moći koje se često vezuju za slijepe su stvarne, iako nisu onakve kako su opisane na internetu) i, naravno,
- svim znatiželjnima, dobronamjernima ili ne.

Kroz godine sam skupila dosta korisnih savjeta, citata (za navigaciju kroz život, kakav god da bio), naslova i linkova, sve to ću premjestiti ovdje.

Ono što sama ne mogu znati, ispričat cu kao fikciju ili pjesmu: i/ili sa najboljim mogućim ishodom i/ili sa najgorim mogućim ishodom.

Bit ću zahvalna na konstruktivnom komentiranju. Unaprijed hvala! 

sanjač

Bio mi je u glavi cijelo vrijeme. I kad sam sjela da ga uhvatim, nestao je. Iščezao.
Ja jesam u njegovoj. To je sigurno.
Palo mi je na pamet, nazvati i reći neka me pusti na miru.
- Ja sam živa! - viknula bih.
Vikala!
Prošaptati nisam mogla.

Dlanovi i podlaktice me nisu mogle dulje držati. San možda nije sigurnije mjesto. Ali je jedino na kojem mogu boraviti. Do daljnjeg?

Jezivo je znati da netko, tko ne misli dobro, misli o tebi. Jezivo je znati da ti izmišlja život, koji nema veze s tobom, kojeg ni ne možeš živjeti. Izmišlja dijaloge i izmišlja mjesta. Koje nisi izgovorila, koje nisi mogla govoriti. Na kojima nisi bila, na kojima nisi mogla biti.

Ne, nema tu ničeg romantičnog!

(zanimljivo je da sam, sve ono što su drugi opisivali kao ljubav, sama osjećala kao zlo: o tome ću ovdje pisati)