čemu služe ruke (26)

 

- za ošišat ovcu 

Ovaj sam stripić nacrtala oko vjerskih žrtvovanja, u vidu posta i sličnih propisanih suzdržavanja ili uzdržavanja od ovog ili onog. 

Ne znam jel se vide slova dobro, ali na slici je iznad glave ovce, dlan ljudske ruke ocrtan vunasto kao umotan u runsku kožu, a natpisi sa strana su upozorenje i prepirka oko njina značenja: 

- Pazi, ide vuk u ovčjoj koži. 

- Ma neeee, to je ovca. 

- To je vuk, govorim ti! 

- Ne, nije! 

- Jest vuk je u ovčjoj koži. 

- Daj umukni!! 

Silence of the lambs. - popularni horror film s Anthony Hopkinsom, Hannibal the Canibal. 

Čovjek je čovjeku vuk... pas jede psa...

Ljudska je povijest prepuna primjeraka kanibalizma, samo nije dovoljno pribrana da to takvim i prizna. 

Oči su nam često i prečesto puta samo na smetnju. Odvlačenje pozornosti. Kradja energije. 

Prigodan post i cijela priča na Slatkoj Sestri: slatkasestrasna.blogspot.com/janjemoje 

p.s. 

I ova je ilustracija iz faze #SaveSoilSecureFuture - handprints.

Mislim da je tekst u pozadini bio u vezi prehrambenih navika (biodiversity loss means whoever is on the top of the food chain will end up eating its own species) 

romansirano romantična stvarnost

Zadnji put kad je bilo ljudi koji su mogli vidjeti razliku između onog što je teško napraviti ali se mora jer je potrebno, i onog što je teško napraviti jer je nepravedno, ali se svejedno radi, pa to i zabilježili, bilo je baš isto ovako: 

"Divlji" su se "pripitomili", pa misleći da to svima treba, krenuli u pripitomljavanja već pitomih. 

Molim vas, ponovit ću opet, molim vas prestanite s liječenjem mirnih i tihih ljudi. 

Prestanite s popisivanjima, prebrojavanjima i provjeravanjima. Niste vi bog. Ako koga i izgubite, nikada niti nije bio vaš. I kako ćete ga i gdje tražiti? 

Sa pedeset interventnih vozila, u svakome po tri četri čovjeka? Psi tragači ili, kako ono potražni psi? tako se sad zovu? Dronovi ili bespilotne letjelice, što će vam? Da snimaju, pa tko poslije, i koliko poslije pregledava te snimke? Stotinjak obučenih i utreniranih policajaca s dugim bijelim štapovima kojima bockaju po smrznutim ledinama? Voki-toki? ili svakom po mobitel? 

Naši heroji! 

Zato ste nam, dakle, svima uzeli mjeru i otiske kažiprsta. Jer se lica, skupa s izrazima, mijenjaju, i mogu promijeniti, ne iz godine u godinu, nego iz sata u sat, minute u minutu. 

Prije nekih sto godina, tajanstvena državna policija, Herr Flickovi i Helge, za našu sigurnost i za naše dobro. Sada isto tako: 

Lijepo namazane i manikirane helge sjede za šalterima, grickaju suhe kolače iz pekarnice, srču svoje kave iz plastičnih čaša, i gledaju sve kao nije ih briga, tko sve stoji ili sjedi u čekaonicama (dvije su), procjenjuju koliko čija torbica košta, i koliko je dala za frizuru. Uspoređuju se, jedna s drugom, i sa svakom drugom ženom koja će joj doć na banak. One bi radile, a došli im ljudi! 

Grupa stranih radnika, druge boje kože, šalju ih od nemila do nedraga. Minimum zahvalnosti, jer ti će ljudi radit one poslove koje domaći ne žele jer smatraju da su iznad toga, bio bi za očekivati, ali dobiju samo prezir, ako ne i batine. 

Sagradili smo im zgrade, obukli smo ih u odijela, dali fine uredske poslove, a oni se ne mogu ni pretvarat da su ljudi. 

Zgodna mlada žena u skupom kaputu, sama sa djetetom, treći put obilazi isti šalter za istu stvar: 

- Draga moja, to što vi nama niste donijeli ovjereni dokument nije naša greška, nego vaša! 

Dvoje seniora, brat i sestra, strepe šta će bit ako se desilo da su dali krivi broj mobitela. 

Turist koji je izgubio nešto, pa mu ona mora sve na englenski. 

Student iz Mostara. Nema to tamo u nji vako.  

Slijepa sama žena, sa svim tim vidnim ožiljcima. Bez ičije pomoći, i ne tražeći pomoć, jer zna da joj ovi koji ni sami ne znaju što će ni što su, mogu samo napravit probleme. 

I, osim činjenice da su svi radnici policajci, na vratima uniformirani i naoružani radnici iz osiguranja. Komentiraju. 

- Nu ove, nu one. Šta ću ako meni priđe. Nu uzmi je ti. Na ti je tebi! 

I svatko od nas misli da se baš o njemu radi. Svi čuju. I svima je jednako neugodno. 

Tamnopute bi radnike najradije namlatili, prirodno. Onako sitni, okretni, grupirani, ko čopor kakvih životinjica, iz džungle su oni došli, vidi im se, šta ti znaš šta je njima u glavi. Sad mogu podivljat pa nas sve pojest za doručak. 

Onu kurvicu s kopiletom, zna se, he he he, jel. Za šta je, i pošto. 

Dvoje staraca su žalili, dok nisu skontali, kao i svi mi tamo prisutni, da su krvno srodstvo. Brat i sestra, sestra i brat, brate mili gadljivo. 

Turist ko turist, u njega je lova, pa makar ga lovili s helikopterima po planincah kad se izgubi. Dignit će se ljudstvo, prilika je to ne samo za dnevnice, nego za tržit dobrotu, i godinama nakon. 

A šta će s onom slijepom? Možda sve od toga? 

1. Ne znaš šta ta može... 

2. Ne bi bila loša da nema ono kraj oka... Nu možel to naša Sandra sredit kako da se ne vidi

3. Vidi imal koga, imal išta, bil se tu moglo još koga uvalit 

4. Naknada ova, plus inkluzivni dodatak, plus asistentica svako tri miseca druga, moš birat, i još će te molit da baš nju tražiš... Brajo, svaka dva miseca druga piška, i još ove bivše trče za tobom. Tu je gospoštija, brajko mili moj.  

  

Geheime Staatspolizei 

Cijelu priču možete pročitati na: 

slatkasestrasna.blogspot.com/mocvarnopodrucje

sanjač xxxiv

Dolje u drvoredu crne su ptice uzele prvenstvo bijelima. 

Internet mi je ponudio odgovor a da nisam pitanje pravo niti znala, da u ovo doba godine, vrane prave gnijezda jer se mlade, i da je to dobar znak. Tu dolje u borovima, vazda zelenima. 

Po glasanju nisu manje strašne od bijelih galebova, ptica rugalica i kljunom i krikom. 

Kad idete s gatanjima, baš sve može biti omen. Način na koji lete, smjer u kojem lete, s kim ili za kim lete, hvataju li se, ili se igraju. 

Krikove možete lako zamijeniti za one ljudske, histeričan smijeh žene kada shvati da je upala u zamku i da nema više gdje ni kamo, ni u sebe samu. 

Svi igraju iste igre, stvar je u veličini, količini i u tumačenju. 

Prihvatiti ili propustiti. Nema crno - bijelo: 

Prozirnost je podrazumijevana. 

mnogookost (27)

Stari kalendari svi počinju od mladog mjeseca. Zato su ljudi iz starine računali da žive i po nekoliko tisuća godina: ljudska dob, godine, trajanje, vijek, nazovite to kako god vam drago, manja je, kraća od trajanja planeta. Ili mi tek od nedavno počinjemo biti svjesni toga, ili na to bivamo prilagođavani, mijenjajući 'ljetno/zimsko' svako toliko, ili saznanjima da postoje drugi narodi osim nas, koji svoje vrijeme broje na svoje načine. 

Prvi dan mladog mjeseca se davno zvao Kalende, sjećanje na to smo sačuvali u imenu 'kalendar', i to je naš domet. 

Pogledom se možete dobacit dalje nego kamenom. A tek riječju, napisanom! 

Ovaj lijepi bakrorez, navodno je izvorno mišljen da bude božićna čestitka, znači u krivo godine ga dijelim ovdje i sada. Mlado sunce, u kolijevci od mjesečine. Osim ako početak ne pomjerimo sa solsticija na ekvinocij. Jedno oko veće, drugo manje, ali obadva baš lijepo poravnana.  

moja #SaveSoil priča

Pretpostavljam, da imamo svi slične uspomene, priča je svevremena i univerzalna, bilo gdje da se okreneš kamo god da kreneš, bilježene su još od Knjige Postanka i Levitskog zakona, opjevane preko Gospodara prstenova i Ratova zvijezda, pa ih i nosimo svatko na svoj različit i drugačiji način. Netko se prisjeća boljih dana, mladosti i pjesme, a netko sve povezuje samo s prevarama, glađu, siromaštvom i slikama koje nastoje izmanipulirati nešto od nekog, nakon čega slijedi puno gore stanje od zatečenoga. 

I sve preko žena i djece, i preko omladine, starih i nemoćnih. 

Ta djeca, invalidi, mladost-ludost i agilni penzioneri, su "oni na koje su vas vaše majke upozoravale", neprijatelji svih državnih uređenja, i uređenih i urednih društvenih zajednica. Zato što vas moraju podsjećati s vremena na vrijeme da ima života i izvan vaših okvira, čak i tamo preko granice. I da nije bitno drugačiji ni različitiji od ovog s naše strane brane. 

Da jednako diše, jede, spava, tuguje i veseli se, i da su razlike u nijansama. Koje jedva da se tiču boje kože, kose ili očiju. Roba i cipele dolaze tek na drugo mjesto. Pa tek onda arhitektura. I običaji. Način na koji se pozdravljaju međusobom, a kako će pozdraviti gosta ili stranca. I da "kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje običaje". Ili barem ne bi trebalo misliti da će mu to biti dopušteno, bez pitanja. 

Nije li sramota da na svijetu mora postojati organizacija koja će stalno upozoravati velike, da svako dijete ima pravo na život, svaki čovjek na hranu i na lijek, svaka žena na svoj dinar? I na svoj mir. Makar to bilo i na samo pet minuta. 

Kad sveti ljudi kažu običnima neka se odmore makar onaj jedan dan u tjednu od svega što inače čine, proglase ih maltene đavolima. 

Kad bilo koji od modernih znanstvenika elaborirano dokazuje koliko ljudsko tijelo može imati benefita ako samo na desetak minuta u jednome danu, sjedne mirno zatvorenih očiju i ne misli ni na šta. 

Odjednom, u tih deset minuta svi imaju životno važnijih poslova i problema. Ni udahnut se ne može. I za taj su dah spremni ginuti na frontu. 

- Naučite od malenih, - tako je i Isus govorio. Radujte se svakom novom danu, jer ne znate je li vam posljednji. I, 

- Što se tako tjeskobno mučite oko toga što ćete jesti i što ćete odjenuti, zar nije duh važniji od tijela, a tijelo od odijela. 

Potpuno isto gledam i vidim, gdje god da pogledam. 

Ako im kažeš, treba jesti manje, koliko manje, i stvara se filozofija ili neka nova znanost, umjesto da se jednostavno sluša svoje tijelo, koje ima svoje stvarne potrebe. Stvarne i različite, koliko se razlikuje jedno od drugog po visini, širini, težini i boji svega. 

Ako kažete, na svijetu ima gladnih dok ti hranu bacaš i smatraš je smećem, prevarom i podvalom, ovi što misle da su dobra srca krenu u križarske ratove za oslobođenje gladnih i potlačenih u daleku svijetu, a ne vide da je i njihovo dijete gladno hrane. Kruha. Da. Brašna i vode. A da to niti ne zna. Jer misli da je gladno i ovog i onog i uopće svega na što mu se prstom pokaže. 

A onda svi gledaju u one "jadne prosjake iz ratom zahvaćenih područja" i žure uplatiti svoju krvarinu, kojom misle sebi rezervirati mjesto u raju, ali ne prije nego što to objave svima koje znaju. 

Istok je siromašan, a mi smo na zapadu, bogatiji, pametniji i bolji. 

Istok vas je došao spasiti od vas samih. Jer razumije da ni sam neće predaleko stići dok mu takav balast visi na repici. Jedno vuče drugo. Nema to ništa sa dobrotom, samilošću ni simpatijama. Kad jedan padne, usporava čitavu kolonu. A lanac je čvrst koliko i njegova najslabija karika. Eto, tako jednostavno. 

Kad se osvrnem, unatrag i oko sebe, oduvijek je ista priča: o gladi i siromaštvu. 

Glad tijela ili glad duše. Treba se nahraniti i jedno i drugo. Ili bolje reći, ne odvajati jedno od drugoga. Barem dok je tako kako je. Ako je istina kad se kaže da je duša ono što potiče tijelo da se kreće. I da je zdrav duh samo u zdravome tijelu. 

Šta se misli pod zdravljem? 

Veliki će vam krenuti govoriti s točnim izračunima da je zdravo tijelo ono koje je točno te težine na tu i tu visinu, koje ima točan broj udova s pripadajućim prstima, i unutarnje organe koji otkucaju toliko udaraca u minuti ili udahnu toliko čestica kisika, sve je mjerljivo i sve su izračunali, bar do daljnjeg. Sve što odstupa, nezdravo je, pa kako onda da u nezdravome tijelu, a tijelo je mjerljivo, kako da u činjenično dokazano nezdravome tijelu bude i zdrav duh? Pa vam krenu liječit dušu. Da bi se i tijelo počelo pomicati. Jer što će vam tijelo koje se ne kreće. Uvijek, stalno, odnosno u onom trenutku kad je promatrano od nekoga sa strane. 

A ljudi koji se u duh razumiju će reći da je duh veći. Baš zato što je nevidljiv. I što prebiva u svima jednako. 

Kao zrak: ono što je bilo u meni, ili tko zna kome, izdahnuto sada je u tebi ili tko zna kome, čemu. Pokreće tvoja plućna krila, jednako i zdrava i prehlađena. 

Dok dišem, živa sam. Dok dišem, nadam se, da ćeš shvatiti što ti govorim. 

Duh, dah, duša, nazovi to kako god, samo me pusti da dišem u svom miru. 

Kad stigne u bolje tijelo, to će se tijelo bolje pokretati, ipak, nismo svi sportaši. Oni su manjina. Podsjetnik na to da treba trenirati fokusirano na sebi, prije nego na drugima. 

Zapanji me, s vremena na vrijeme, entuzijazam koji ponekad prostruji u grupama ove zadnje generacije mladih: njima je pokret ovog tipa novost. Nitko za njih nije organizirao radne akcije ni sletove ni zajednička pjevanja oko vatre, bez straha da će biti napadnut i pokraden na bilo kojem planu. Oni bi to trebali moć sami. Sve je spremno i pripravno, oni samo trebaju okupiti ljude na dogovorenom mjestu i pustiti video. Svima je to glupo. I svi imaju iste izgovore: je li dozvoljeno, je li odobreno, tko je odobrio. Je li provjereno, je li prijavljeno, tko je prijavio. Tko koga voli više i tko je čiji. Ovo je moje i za mene, i ne želim da se netko drugi od toga okoristi. Treba navesti izvor. 

Da se može, zalijepili bi etiketu na zrak koji se diše. Na vatru koja paluca. Ipak ostaju. Jer više nemaju kamo. A da toga nisu ni svjesni. Pronašli su, nekoga ili nešto, što njih prihvaća i podržava ih, i sada gledaju ostat u tom krilu, na tom mjestu, daleko od svijeta koji su odbacili, ili obratno: svijet je odbacio njih, koji je (koji su) nerazumnim zahtjevima postao (postali) odvratan svima. Transformacija uopće nije opcija. Mi ovdje, vi tamo. Nama raj, vama kraj. Tako. 

Tako je bilo i u zadnjem krugu. Predzadnjem, koji pamtim. 

Tražili smo pomoć izvana, jer sami dalje više nismo znali, pa smo, čim smo osjetili malo olakšanje, požurili natrag na stare poznate staze, a krivicu prebacili na - žene i djecu, mladost-ludost, starost-bolnost, i krenuli sa traženjima lijeka koji bi izliječio život kakav jest. 

Jednostavno ti uzmu sve. I ono što sama možeš, bez da vide, kamoli učine ono što ti ne možeš ili nemaš. 

Je li takav gen, ili je prokletstvo mjesta, duh mjesta? Ne znam. 

Save Soil, ili Soul, razlika je minimalna, ista zemlja ista duša, ili duh, za dah to ne znam. Znam da zemlja diše kao i ja, kroz mene. Kroz sviju isto. Što izdahnem, udahnut će netko drugi. Klas, cvijet, leptir, oblak, rijeka. I vratit se čist. Opet natrag kroz moja pluća. Nema druge. Nema kamo. On ne bira. Na sreću, ne biramo ni mi. 

Samo (se) treba toga češće sjetiti. 

Neke od nas malo češće nego druge. 

Moja generacija, je mogla i biti malo manje krvoločna: pedeset, šezdeset godina i nije tako bezobrazno puno da bi se mogli pokriti senilnošću i zaboravom na vlastitu zoru života. 

Ipak, opet je svima važnije pod krinkom opreza upozoriti svakog znanog i neznanog da je zeleno novo crveno i da žuta opasnost opet vreba. Da čovječanstvu prijeti velika glad i da će zec tražit mater u novo ledeno doba koje nam se sprema. Čovječanstvo već sada gladuje i smrzava se i plaši se svega. Velikim ljudima veliko ledeno doba nikad nije zašlo. Tek kad se probije nešto sunca između oblaka, kad se neka tvrdoglava tratinčica probije kroz beton, sjete nas sve koliko se veliki boje malih, i kolika je moć u malenome. Pa onda požure brže bolje prebojit sve u sivu, bež i boju pijeska, da ne budu osramoćeni, a lijepo im namazane žene slatkim glasićima odobravaju ushićeno i čestitaju na istančanom novopronađenom osjećaju za lijepo. 

Opet je beskrvno blijedo u modi, a boje se po brojevima kupuju samo u velikim pakiranjima flomastera, za neki projekt koji djetetu treba za ocjenu, a ocjena za dalju karijeru. Na djetetu svijet ostaje. 

Nikako ne počiva na zemlji, u zemlji se počiva. Mrtva materija. 

Točno tu smo sad: kad sam ja bila dijete, zvali su nas "flower-power", ovi sad su "SaveSoil". 

Može li niže? A ispod? Unutrašnjost zemlje je bila znan-fan prije dva stoljeća. Do danas, do sada, sve se, sve su raskopali, i tijelo, i razum, i dušu, u potrazi za blagom, koje svatko ima svoje, u sebi, prisutno, stvarno i dragocjeno, jer ni jedno nije isto. Leptiri leptirske, Reptili reptilske, glave, ruke, oči, duše. Svakome je svoja dobra, svakome njegova. Kako bi mogao netko drugi znati, zaključiti pa propisati zakonom, čija (se) glava valja a čija ne valja, i koja je bolja. 

I koliko je njih prije mene, govorilo isto ovo, pa ostalo nerazumljeno? Nečuveno. Neviđeno. Uvijek dobro staro isto. Dok oni gledaju tko je tko i čija je agenda loša, i tko povlači konce. Svi mi. Baš svaki od nas. Jednako i leptiri i palčići, i divovi i liliputanci. 

Kad vidite čega se i koliko veliki boje, jasno vam je zašto se svako malo predviđaju neki novi smakovi svijeta. Veliki se boje malih. Svojih. Sebe samih. Kad istrijebe sve ono što se borit niti ne namjerava i kad bi to moglo, proglasit će ih strahotnom tihom opasnošću, a sebe pobjednicima. Pa u novi krug. Bogatiji za iskustvo. Zagarantirana pobjeda, jedino to je uvijek bilo važno, samo to se računa. Samo da nas povijest kao takve zabilježi. Da se zna, tko tu koga provocira.  

Golema je, pregolema snaga malenoga. 

<3

Sretno nam svima prvih pet godina Save Soil pokreta! 

čemu služe ruke (25)

 

- da oboje Licitar! 

Jednom mi je drugar oduševljeno ispričao o gospođi, potpuno slijepoj, koja umije ispeći palačinke na dvije tave. 

- I to koje palačinke! Za prste polizat. 

Ja ne znam za drugačije. Kao bi se kolač uzeo nego rukama, prstima. Žlicom i vilicom? Ma da. 

Naravno, nije nikad priča za bezveze bez skrivenog motiva ili tajne nakane, ovdje se išlo na utrkivanja i na dokazivanja tipa 'čije su bolje, ja ću to procijenit', jer je uslijedilo izazivačko svađalačko: 

- A ti? 

Nikad ništa. 

Pratila sam jedno vrijeme tu gospođu na YouTube-u, jako se trudila, možda se još trudi a da ja to ne znam, uglavnom, jako se trudila pokazati da može sve što i normalne žene, baš ovako: i šminkanje i cipele i kuhanje i češljanje. Ma mislim: kako nekom može kuhanje bit hobi, ili češljanje interes. 

Počešljaš se radi higijene, skuhaš jer sirovo nije dostupno u svako doba godine, a od hrane se živi u ovoj dimenziji. U kojoj ti nitko ništa ne donosi na lijepe oči i na izvolte. Jelte? 

Nisam upala u zamku, niti ikad išta skuhala da nekom dokažem da znam pa bacila poslije s velikim žaljenjem. Velim, lijepi test provjere da se vidi bez čega se sve može, a što je nužnost svijeta. 

Ne nužno zlo, prijatelju. Nasušna potreba. 

* Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoil - handprints 

- Što se sve sa rukama može!? 

- Obojiti hranu, koju bi netko radije pojeo - 

(U modernijim prilikama, slikaj, objavi na instagramu, pa čekaj reakcije.) 

inkluzivni dodatak

I dalje tvrdim, da zbog dvoje-troje glasnih, svi izgledamo loše: čak i onda kad se trude galamiti 'lijepo, samo pozitivno i u najboljoj namjeri'. 

Ne kaže se zaludu da su usta vrata pakla, i da se u pakao može stići iz obadva smjera. Čak kada se sjetimo one iz sva četiri Evanđelja, da čovjeka ne ukalja ono što u usta unosi, nego što iz njih iznosi van. Razlika je u tom da će samo jednom vama biti slabo ako pojedete kvarnu hranu, a od onog što ne možete prešutjeti, može biti zlo i naopako i svima drugima kojih se vaša Riječ tiče. 

Tako i ovdje: u silnoj želji da se pomogne 'potrebitima božjeg milosrđa', a boga smo ubili i proglasili nestalim, pa od panike da se taj zločin ne otkrije i ne obije o Glavu, prilagodili smo Pismo. 

Ljudi pomažu jedni drugima, i druže se jedni s drugima, i vrijede jedni drugima, onoliko koliko imaju novca. 

One siromašne se izguruje vani, i izruguje. Bogataše nikad ne! 

Ma koliko dokumentirana povijest & sadašnjost dokazivala suprotno. 

Mislim da je sintagma iz naslova i dobila tako takvo ime: inkluzivni dodatak = plati, pa se podruži i ti s nama. Takav je mentalni sklop većine. Oni, naime, moraju plaćati ljudima da se druže s njima. 

A onaj tko ima više para, ima više prijatelja: 

"Prijateljstvo je pravo bogatstvo!"

Amore, More, Ore, Re iunguntur amicitiae! 

Sjeća li se još tko, da smo novac izmislili zato da ne bismo morali plaćati životom, stvari koje netko drugi misli da su potreba? 

Jer stvarne potrebe sad zovemo pravom, i to ljudskim pravom. Pravo na hranu, vodu, sklonište i pristup informacijama. 

čemu služe ruke (24)

 - da se znoje 

Znojni su dlanovi, kažu, znak neurotičara. Trebalo je običnom svijetu baš puno uvjeravanja da shvati, ili da makar posramljeno ušuti ako shvatiti ne može, da kapanje znoja nije znak ludila, i da neurotik nije isto što i luđak.

Luđacima nazivamo one koji, slabo se kontrolirajući nanose štetu ljudima i imovinama. Nisu mirni ljudi problem, nisi lud ako te uhvati strah da ćeš bit pojeden ili utruđen bez vidnog razloga. 

"A da me prestanete strašit, pa ću se možda u razumnom roku smirit i prestat drhtat i pretvarat u vodu posvuda a ne samo vašem vajnom oku izloženim dijelovima." 

Znojite se na testu i na ispitima, ono kad mislite da niste dovoljno dobro savladali znanje ili vještinu, pa dok sami ne vidite da ima uvijek gore. 

Dlanovi plaču, rose se tako da iz njih isklizi što god da rukama hoćete prihvatiti. 

Ili se čiste od toksina? Kao oči suzama. 

Kakogod da bilo, ruke treba nečim zabaviti, a um će slijediti proces. Bolje napraviti konkretnu stvar, nego mučiti se nečim što nije još bilo, nit će ikad biti (sem ako ne prionemo rukama!). 

* Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoil - handprints. 

Za slučaj da još ne znate što ćete sa svojim vremenom, dobro se je zabaviti korijenima, i svakako pri tom dobro zaprljati ruke. Zemlja nas liječi. 

A mi sami smo ta zemlja.  

mnogookost (26)

Danas je taj Ekadaši. 

Svih šest ili sedam planeta poravnati; nemojte reći da niste znali i da vas se nije upozoravalo na sve moguće načine: 

Ako ste slučajno svadljivi tip, mogli ste i sami sudjelovati u raspravama tipa koliko je tih planeta i mogu li se Pluton i Neptun uopće shvaćati za ozbiljno. (Podzemlje i Podmorje, zanimljivo, zanimljivo!) 

Ako ste pak romantik, zurenje u tamno plavu prazninu koja to nije, sada možete opravdati znatiželjom, ili modom. 

Ako ste običan čovjek, prilika da vas se podsjeti da ne idete maleni ispod zvijezda. 

Ovaj je, navodno, poseban, može se pronaći takav podatak na baš ozbiljnim portalima koji bi da ih se shvati kao znanstvene i stručne, jer se slično poravnanje neće dogoditi u sljedećih dvadesetak godina! Sve je to dobro i lijepo, ali što to nama znači, što predstavlja? 

Dignut glavu gore, pa mislit da ste nešto postigli ili da ćete nešto dobiti, ako ugledate sjajnu točkicu i netko vam kaže njezino ime? Ako sami nešto ne znate, bilo tko vam može reći bilo što, i tako je to sa svime. Jedina je razlika u šteti koju neka, bilo koja informacija, može uzrokovati, i stvar je naravno u povjerenju. Osobi koju znate, pa makar vas i hiljadu puta dokazano prevarila, prije ćete povjerovati i uz bok joj stati, nego onoj koju prvi put vidite. A zamislite još, kad doznate da ta, koju prvi put vidite, sama nema čulo vida.

Ako imate povjerenja jedino u svoje oči, u ono što sami njima možete vidjeti, velika je vjerojatnost da ćete ih prebaciti na prvi veći objekt i požuriti sa sklanjanjem iza njega, za takozvanim, dobrim starim prebacivanjem krivice: 

"Zaklanjaš mi vid." i "Odvraćaš mi pažnju." 

Od čega to? Ili, koga. 

Do sada niste ni znali da nešto postoji, znači li to da prije vas ničeg nije bilo. To je ta logika, od koje se stvorila filozofija. 

Stvarno, što će netko s informacijom da sa neba visi Mjesec o pored njega Venera i Jupiter, ako to nema nekakav utjecaj na njegov život. A onda se skrene u čaranja i u gatanja, tipa sudbonosnih susreta ili pogodnih trenutaka za oživljavanje starih davno prošlih i svršenih. 

Ne visi, nego pluta! Točnije, pleše. Svjedočit ćemo plesu svih planeta. Svih šest, šest ih je, latinski sex, ipak se kod nas koriste latinska imena.

o_0

Ekadaši je vrijeme pogodno za post, čišćenje organizma i organiziranje životnog prostora. Malo bolja prilika nego što je to običnih dana, za posvetiti se sebi i onome što smatrate svojim, jer vam eto i priroda pomaže. 

Ne vjerujte meni, pitajte bilo kojeg mornara na kojeg naiđete, kako se more ponaša za oseka i plima: a što smo mi sami nego rastezljive vreće pune tekućine. 

Humoralna teorija je bila spominjana u nekim osnovnoškolskim udžbenicima dok sam ja još bila đačke dobi, a onda se i ta proglasila izmišljenom i neozbiljnom. Humor nema veze sa pričanjem šala ni s neslanim doskočicama. 

Što će vam išta ako nema soli. 

I suze su slane i znoj također, uzmite to za dokaz da smo - ocean u kapi. 

mitska bića

Sva ova stvorenja koja mit vidi kao pola žene pola ptice, pola muškarce pola kozline, pola djevojke pola drveće, izvore i zvuke, pola starce pola vjetrove, zmajeve i bujice rijeka, u stvari su a da vam nitko na to nije nikad skrenuo pozornost, ovi koje danas zovemo invalidnima, kojih se klonimo jer izazivaju odbojnost svojim neobično upornim ustrajanjem da budu to što jesu. 

Ili ih žalimo jer su očito je nepotpuni, i to na sav glas i na znanje svima. Nepotpuni na način na koji nas naš odraz u zrcalu uvjerava da znači bit potpun. 

I kako se čini, ponosni su na to što su različiti. Niti se ne pokušavaju poistiti s većinom.

Pa nam ta različitost, kad se uvjerimo da je bezopasna, da nema namjeru da vas ugrožava, počne ić na živce, jer vama je do borbe, i do dokazivanja pravice, krivice, a pobjede se ionako izvojuju naknadno, riječima. 

Netko nema nogu, pa koristi glavu lukavo poput zmije koju smo naviknuti povezat sa prevarom i pakosnom varkom, radije nego sa spoznanjem dobra i zla, mogućnosti slobodnog izbora. 

Dok je pola čovjek pola zmija još ima načina za iskoristiti zmijski dio, jezik ili otrov, ugriz, za smrt ili za život vječni. U tome je mislim svake dvoličnosti poanta. Ali prije treba znati i priznati da si dvoličan. Da si na raskršću, ili raskrižju. Da možda osim ta dva, imaš tri, četiri izbora. 

Netko nema u glavi, ali ima u nogama. Preraspodjela snage, kao ova u snažnih i divljih predivno tajanstvenih konja.

Sve je moguće. Sve se zbraja. Pogotovo onda kad je na nama samima da se odlučimo, zagorčati ili proći pored, s mirom, kraj onoga nečeg što još ne znamo, ne razumijemo ili prvi put vidimo. Naš prvi put je možda nečiji stoti, nečija svakodnevica, nečija realnost i jedina potreba, svrha i kraj puta. 

+++

Oni šute i postoje. Postojano. Čak i oni koji znaju što su, ili pogotovo oni koji znaju što su, tko su, i što im je poslanje, koja im je svrha. 

Uspjeli su u sebi pronaći sredinu, središte ili vrijednost, vjernost svojoj pravoj prirodi, ili nadahnuću boga. 

Čak i oni koji imaju dar govora, odustali su davno od ikakvih riječi. Strpljivo čekaju da istekne rok ili da im se vrijeme još malo produlji, znajući da ne teku sati svakome jednako. Nekom prođe tren kao jedan treptaj okom, a netko svoj ponavlja nastojeći izmamiti suzu da bi iz oka istjerao trun na kojeg mu je skrenuta pažnja nakon što je uporno gnjavljen bio zbog nekog balvana. ili od balvana. I traje to tako. Oni misle da su oni ljudi. Da imaju znanje, jer nešto su vidjeli. Nešto pročitali. Nešto kupili i sad je legalno u njihovu posjedu. 

Pola čovjek pola zvijer, u jednom i tako da svi to dobro vide. A on sam da zna, da je svjestan toga, i mana i vrlina. Nedostataka i probitaka. Koristi i štete koju je radio dok još nije znao, dok nije svjestan bio, koliko je snažan i kako zauzdat svu tu silnu snagu. Ovladati najprije svojim tijelom, pa ga koristiti ili ne koristiti za najbolju korist. Dobrobit. Blagostanje. 

Zlatna sredina. 

I sad mi se čini kao najpristaliji prijevod, kojeg, ako još nije izmišljen ili se nije baš proslavio, bolje ponoviti što više i češće, na svim jezicima, da algoritam dobro prenese dobru vijest svima: 

Onako kako je na početku ove sage rečeno, Centaur, od tradicionalno školski izgovorenog centra, dakle, centrum plus aurum, obje riječi srednjeg roda u značenju zlato. 

Da si mi zdravo i dobro centriran, dobri moj čitatelju. U tome je bogatstvo. 

Izvor: 

slatkasestrasna.blogspot.com/kentauri 

sanjač xxxiii

Ponekad se čini da se otoci pomiču, da plešu i da se kreću svaki svojom zacrtanom putanjom, ali neodredivim i nesigurnim plovidbenim redom. 

Zamišljam strogog starog splavara sa dugačkim metalnim štapom kojim odmjerava dubinu i odguruje polako svoju golemu plutaču od jednog ruba do drugog, a rubovi se odmiču, nema terra firme nigdje na vidiku, sve je pokretno. Čak nebo gore, mogućna je destinacija, jer će se obrušit svom nježnošću paučastih oblaka iznenadnom plavom kišom. Od koje je obzor plav. Na splav. 

Tako ja to vidim. 

Tekuće srebro. Posvuda.

Nešto ga pokreće, nešto se izlije, nešto se izgubi. A istovremeno, ništa nije izgubljeno, plovimo dalje. Iako stojimo. 

Kao kad znoj neki put izbije na koži bez vidnog razloga, nismo se utrudili niti nam je vruće, ali znojimo se na nekim mjestima više. Dok druga ostaju suha poput pijeska. 

Ili suze kad zaiskre, pa poteku jer nema potrebe za otiranjima, ove ne peku, željene su i tope vas na svim pravim mjestima na dobar način. 

Humoralna teorija nema ništa sa pričanjem šala, s vicevima ni sa gegovima. Vanjski poticaji su suvišni, kad sama Zemlja zapleše ovako. Dovoljno se samo gingati u istom ritmu onoliko dugo i onako tihano koliko možemo. A svak za se može. Makar u mislima. Onima koje ne stanuju samo u vašoj glavi, nego su posvuda gdje ima osjeta. Zdrave kože i tetiva. Gdje god teče moždina. Srž. 

I nije to fatamorgana iako sam izraz, pojam, riječ, što li je, ima veze s vodom. Nije optička varka. Fantazija žednog uma. Gladnog događaja. Ona se za stvarno kreće. Živa je baš kao ti i ja. 

To je njen način da nas sjeti. Onda kad zaboravimo. A zaboravljamo. 

+++

Plima i oseka. Poplava i suša. Brzaci i tjesnaci. Zamjena polova koju se pogrešno polovilo pa se prepolovio smisao i značaj. 

Dok god će biti ovih što su voljni i vični brzom govorenju prije nego shvate i pohvataju čemu su im to uši bile izložene, i to svima i to na sav glas i glasno, ostajemo u ovom uskom potezu od jednog otoka prema drugome koji kao nekud vodi ali ne stiže nikad, dok voda ne presuši sasvim i toliko da dugački štap starog splavara samo ostane grebati po pijesku poput novog mesije ali uzaludno jer nitko ne razumije znakove koje ucrtava. Nikad ih prije nije vidio. A čuo? 

Zvuk je sve. 

Tako je i Noa, pretpostavljam, i svi oni drugi likovi koje drevne priče pamte kao heroje koji su jedini preživljavali velike potope, pokušavao rastumačiti svoje razloge ovima koji su samo žderali i pili, i ženili djecu baš u inat svima koji su im govorili da neće imati potomstva i da "nikad neće ući u moj pokoj!". 

Obilje. 

Ono kad nakon ove srebrene, pljusne zlatna kiša izmiješana sa svim suncima koja umiju grijati. Pa im iz zahvalnosti što jesu bila ovdje makar i za kratko s nama, naša, pamtimo imena i njih nadijevamo zvijezdama koje vječno sjaje. Ili će zaintrigirati nekoga. Za nešto. 

Otvara se zemlja. Tako će reći. Pojavila se rupa, i nitko ne zna kako niti što je. Pa najhrabriji od ljudi traže među sobom kojega će poslat i uposlit da izvidi prvi, kolike li će u ovoj pronaći mrtvace, i hoće li pisati na ćelavim lubanjama čiji su i kojeg su bili okusa i boje. Sve dobri i pošteni svijet. Sad samo treba pronaći krivce koji bi još bili živi. 

Krivo je vrijeme. Glavni krivac za potrgani zubni konac. Zub vremena glođe nemilice. 

Samo to treba priznati, ništa drugo, za nastavit svoju plovidbu sa svojim mirom u svom ritmu dalje. 

+++ 

Zapravo se voda podiže i spušta a nama se čini da voda miruje a zemlja da se miče. Možda zbog stalnog osjećaja da gubimo tlo pod nogama, da gubimo vrijeme da nam nešto izmiče i promiče da imamo važnijih stvari i problema od ovih kojima nas je život odlučio gnjavit. 

Život nema drugog smisla osim sebe sama. To je jedino što uvijek treba znati. A živo je sve. Ništa manje bitno jedno od drugoga. Sve jednako vrijedi, sve potrebno, voljeno i željeno i željno. Okusiti život. 

Ovu sol, koja je ista. 

Kapala sa čela, s dlanova, između trepavica. Ili sa oblaka. 

Iscijedila se sa oblutka savršeno oblikovana a sitnog poput žulja među nožnim prstima. Ista materija. 

Sad samo treba isplaziti jezike, ispružiti ruke, otvoriti dlanove i prstima zagrabiti što više svega toga. Što liječi. Mi kažemo, dušu, ali nije duša nikad bila lijeka potrebita. Ta kako bi kad je ona sama ta hrana, taj lijek. 

moja mahashivratri agenda

Sve se može pretvoriti u filozofiju ili u tajnu: to je lakši i širi put, onaj na koji nas upozoravaju u svim evanđeljima. Za stvarne se stvari treba pomučiti. I sad namjerno usporedbu tvorim baš ovako, iako će mnogi reći da vjera, duh, duša, put, istina, život, štogod!, ne mogu i ne smiju imati s materijom ništa, ili bar ne puno previše veze. Da treba nositi što manje prtljage, treba dosta odricanja, i ovakve priče. 

A baš se tako počinje s filozofiranjima, o stvarima o kojima se ne zna ništa jer su uvijek blizu i jer su jednostavne. Toliko na blizu i toliko svakodnevne da kad ih primijetimo kao čuda, jedini problem stvara priznati sam sebi vlastito sljepilo. Još bi lako s tim što će netko drugi mislit, druge se dade uvjeravat i moguće im se opravdavat, a kako to pred samim sobom, kad vas nitko ne vidi i nikog nema da presudi. 

Znači, imate tajnu. Lako je kad vas je dvoje ili više koji znate ili bar mislite, nadate se da jedini znate, da ne znate oko koje ste se tajne bajne složili i skupili i organizirali i za koju ćete život dati. A što ćete sam sa svojom tajnom. Kome je odati, ili pred kim se naslađivati što imate nešto što netko drugi nema. Koja korist? Ako je i vama tajna. 

I to vam je to: tako jednostavno. Otvaraju vam se vrata i prozori i strop i pod, kojih nikada nije ni bilo jer kuća ne postoji. Jer je sve kuća. Uvijek ste zaštićeni. 

Ono kad svi portali koje pratite vrište, da se dana tog i toga otvara portal ako samo uradite to nešto i to još nešto, nije sasvim neistina. Ako se sjetite da imate tijelo s osam otvora, nije teško vjerovati u još veće otvore i vrata koja se zatvaraju ili otvaraju kad se vi najmanje nadate, ali netko drugi a tko je van vas, može bolje vidjet i bolje o tom znat. Na nama je samo da prođemo ili stanemo sa strane, da se odmaknemo da drugi koji mogu, hoće ili žele mogu slobodnije proći, i to je sve. 

Što nas više prođe, po zakonu velikih brojeva, veće su i šanse da se što pokrene, u bilo kojem smjeru. 

Dakle, ovaj poziv, nije samo za odabrane, za pravednike, miljenike, inicirane, upućene, imućne ili za one "siromašne duhom" pa da ga se napune, iako će vas svatko zvati i usmjeravati k/ako mu je dano. 

Ja ću i u ovom krugu stati uz Sadhgurua, jer njegov način, plan, agenda nazovite to kakogod hoćete, ima najviše šanse da dopre do onog tipa ljudi koji mojem tipu ljudi prave najviše problema.   

Probdijte bar ovaj jedan prazan mjesec, sad namjerno kažem "prazan" radije nego "mlad", jer mladi vezujemo uz nastavke Sumrak sage, a zore su za buđenja puno primjerenija. 

Budni budite od sumraka do zore, neće vam bit prva a niti posljednja, to je obećanje. 

poravnanje planeta

Popularni populizator znanosti je bio pitan da prokomentira najave poravnanja planeta suncevog sistema koje se ima uskoro dogoditi, a kojima internet kao da je zasut do zaslijepljenosti. Niti ne trepnuvsi, gosp. Ante je rekao da, iako ima nesto malo istine u tome, sama informacija je beskorisna i bezveze, jer nebo nece biti cisto te se nece moci nista vidjeti. 

Dakle, nebo je za gledanje, a oci za plakanje (a plime i oseke se ticu samo vodenih bica) .

U nastavku, prenosim tekst sa pollex.hr-a: 

sto je o svemu rekao Sokrat prije par hiljada godina. (link na originalan post je na dnu)

I opet da podsjetim: 

PLEASE stay awake this weekend. 

ƪ⁠(⁠˘⁠⌣⁠˘⁠)⁠ʃ

• Astronomiju hvalim jer se čini da ona dušu nuka gledati prema gore, i da je odanle vodi onamo. (odozgo na još više)
• Možda je to jasno svakome osim meni, jer meni se čini da je suprotno. Ona posvema nuka dolje gledati, na način kako se sada njome bave.
• Kako misliš?
• A kakav je to nauk o nebeskim predmetima? Ako bi se netko uvijao i gledao slike na stropu, pa nešto time naučio, ti bi, čini se, i onda mislio da on motri mišljenjem a ne očima! Možda dakle ti lijepo misliš, a ja ludo. Ja naime opet ne mogu pomisliti da koji drugi nauk dušu nuka gore gledati osim onaj koji se bavi oko bića i nevidljivoga. Ali ako tko gore bulji ili dolje zažmiri u želji da spozna nešto osjetilno, velim da nikada neće ništa spoznati - jer nema znanja ni o čemu što je takvo - a da njegova duša ne gleda gore nego dolje makar proučava na leđima plivajući ili ležeći na zemlji.
• Pravo mi budi. Dobro si me prekorio. Nego, kako misliš da astronomiju treba učiti drugačije nego što je sada uče ako bi htjeli da to bude korisno za ono o čemu govorimo da će se učiti.
• Ovako: te krasote na nebu, budući da su na vidljivome, treba držati da su najljepše i najtočnije od onoga što se vidjeti može, ali da za istinom mnogo zaostaju, naime za kretanjima prave brzine i prave sporosti jedni između drugih, između sebe i unutar sebe, a to se poima razumom a ne vidom. Ili ti misliš da se poima vidom?
• Nipošto.
• Dakle, treba se služiti krasotom neba kao primjerima za nauk, upravo kao kad bi se tko namjerio na izvrsno nacrtane i izrađene nacrte Dedala ili kojega drugog umjetnika ili inženjera. Jer ako bi tko bio vješt u geometriji pa takve stvari vidio pomislio bi da su po izradbi vrlo krasne, ali da je smiješno promatrati ih ozbiljno kao da će tobože u njima naći istinu o jednakome, dvostrukome ili o kojem drugom odnosu.

Ali kod odnosa noći prema danu, noći i dana prema mjesecu, mjeseca prema godini i ostalih zvijezda prema tome i među sobom - neće, mislim, čudnim smatrati onoga koji drži da je to uvijek jednako i da nikad nimalo ne odstupa, premda se radi o tjelesnim i vidljivim predmetima, zatim neće čudnim smatrati nastojanje da se na svaki način shvati istina o tome.

Izvor: 

https://pollexhr.wordpress.com/2025/12/19/elementi-platonove-drzave-nasa/

slatka sestra sna : nogama hodamo, očima gledamo

Vježba za treću konsonantsku 'Nepravilnosti u deklinacijama' je predložila naslov, a dalje se priča odmotala sama od sebe.

Radnja počinje kada jedan strani student violine nastrada na rampi za invalide, što lokalci nastoje iskoristiti za uklanjanje iste u korist dva parkirna mjesta. A onda, na istom mjestu gine i jedna domaća djevojka. 

Ovdje je prvi: 

slatka sestra sna : nogama hodamo, očima gledamo:  - Gledaj kud hodaš! - nestrpljivo je povikala gospođa s lijepom frizurom odgurnuvši snažno objema rukama mršavo stvorenje koje joj se našlo... 

pa još 15 klikova na sljedeći post. 

Moja nova #SaveSoil priča koja pristupa različitim vrstama invalidnosti na neočekivan način, može se čitati kako vam ukratko opisah, ali u pozadini, ili pak u prvom planu, jedan je od onih sudbinskih susreta neba i zemlje, crnog i bijelog, poznatog i nepoznatog, stranog i tuđega u nama samima, a što se tek počinje nazirati preko drugih ljudi, stanja i pojava. 

Magla, smog, čestice prašine koje, tek kad zasvjetlucaju u zraku primijetimo kao čudo, do trenutka kad nam netko ne skrene pažnju na to da bi mogle biti otrovane fosforom. A onda se svjetlosti preplašimo još više nego što se plašimo mraka. 

I Perun i Svarog gospodare munjama i gromovima. 

I bi svjetlo! 

(možda sovama?) 

mnogookost (25)

Poziv na budnost, tako ja to shvacam: Budni budite jer ne znate kad vas gospodar dolazi. 

Iz prispodobe o deset djevica koje su cekale zarucnika: pet ih je bilo ludih, a pet mudrih. 

Mudre su uzele ulje uz svjetiljke, a lude nisu, pa kad im se ugasilo svjetlo htjele su uzeti od mudrih, ali mudre se usprotivise. 

Neke se stvari, jednostavno, ne mogu dati drugima. 

To jedno nesto, morate moci proci sami. 

p.s. 

Danas deset dana do Mahashivratrija, nadam se da se vidimo. 

(dan poslije valentinova, dan prije krnjevala: ostanite budni, bar da vidite razliku: iz znatizelje ili eksperimenta, testirajte svoje sposobnosti i ogranicenja, nema se sto za izgubit, a mozda - progledate) 

ヽ⁠(⁠｡⁠◕⁠o⁠◕⁠｡⁠)⁠ﾉ⁠.

mnogookost (24)

Tko se nije skrio, magarac je bio! 

Prvo pomisao (na ovu sliku) su bile drijade, sumske vile ili vile drveca. Mi ih zamisljamo kao vitke, visoke i vitalne djevojke s dugim raspletenim kosama, kako plesu na mjesecini. 

Meni je to (drijada) oduvijek bila suma sama, mirisno stablo, ili plodonosno, grm ili cvijet. I osjecaj da sam pazena, cuvana i zasticena. 

Dok se ne pojave ljudi. 

A onda se sve pretvori u igru skrivanja. 

- Ku-ku! Brojim do pet, deset, petnajst, dvadeset. TKO se nije skrio magarac je bio!! Ja polazim!!! 

Ljudi imaju jedino to jedno osjetilo. Ili priznaju samo to svoje. Jedino jedno. I jedno jedino, moze se ciniti kao dragocjenost. 

Kako onda da im se i to uzme.. 

čemu služe ruke (23)

- za češljanje i čupanje (i svojih i tuđih lasi)

Kad ljudi od duha upozore na opasnost od ogledala i uopće od površina koje zrcale odraze, u smislu da će vas zarobit lik koji odražavaju, ili da će vam uzet moć zdravog rasuđivanja, pa kad još i objasne na što se točno misli, uvijek nekako prevagne i ostane samo ta zabrana koju svi shvate kao izazov da ju se prekrši. Dakle, jednostavno upozorenje da se ne provjeravate površinski samo, izvrne se u "ne imaj u ruci srebrna zrcala!", jer to donosi nesreću koje se nećeš riješit za sedam godina, pa ako ti i ne poživiš toliko, prenosi se kletva na tvoje potomke, i tako iz pokoljenja u pokoljenje. 

O čemu se stvarno radi i u čemu je stvar, nisam uspjela dokučiti na način da bi to prenijela pisanim riječima, a kamoli razgovornim, jer teško je naći uho koje bi bilo naklonjeno razbijanju ogledala, makar imaginarno. Ali sažeto ovako i praktičnim primjerom potpomognuto: 

U zbornici škole koju sam pohađala, dok sam je pohađala, nije bilo plohe predviđene za takve rekvizite, kad sam se vratila u nju kao zaposlenik, žene su navijale za jedno, iza leđa nazivajući ravnatelja primitivcem koji se boji ženske moći koja se krije u ljepoti. Baš tako je bilo kako vam pričam da sam zapamtila. Neko se vrijeme čovjek branio činjenicom da se realno nema mjesta gdje će, ali za čas posla su žrtvovale policu za knjige kojih je i onako bilo isuviše mnogo nepotrebnih jelte, zastarjelih izdanja. 

Isto se dogodilo kad je ured voditelja smjene zauzela nova stara djelatnica: prva stvar je bila, "a gdje ću ogledalo?". 

Ima logike, kad promislite da nas odijelo čini, i razlikuje jedne od drugih. Te glasnije i brže uočljivo govori tko ste i čime se bavite, nego sitna markica ili značka koju ćete objesiti o vrat. Svijetloplavi trliš, običan ste radnik, bijela kuta kuhar, zelena predavač. Tako bi to bilo da smo uniformirani. Informacija je moć, a uniforma, forma? Ne govore stvarno ništa ni prva ni druga. Kad ne znate što s njima, ni kome ih prenijeti a da bi što znao. 

Eto, tako i ovdje:

Izravnaj suknju, popravi frizuru, a vjetar i užurbanost dana će vam ih opet sve raščešljat. 

Sjećam se dobro, ponovilo se i nekoliko puta, jedne (uvijek iste, ili samo slične) kolegice koja se je pretjerano dugo zadržavala ispred spomenutog pomagala postavljena blizu prolaza kroz salu. Ne znam valjda da se ogledamo prije nego produžimo jesmo li na mjestu. 

Produžila bih, jer nisam naviknuta na takva provjeravanja, ne samo zato što me ne bi bilo na glatkoj površini, što ne bih mogla uhvatiti svoj ili ičiji odraz. Ogledala jednostavno u mom svijetu ne postoje, ma koliko se navikavala na njihovo postojanje. 

Produžila bih, velim, usput pozdravljajući toplinu tijela koja bih u prostoru naslutila, a onda bi ova zakriještala: 

- Dobro jutro, kolegice, lijepa vam je frizura. 

Produžila bih, velim opet, iako znam da to može biti znak da mi frizura - nije lijepa. 

A onda načujete i dodatno objašnjenje u vidu jadne male seljančice koja se ne zna fino razgovarat. 

- Ako hoćeš da se sprijateljimo, moraš mi se znat nekako dodvorit. - ovo shvatite kao jako dobronamjeran savjet, i nikako drugačije. 

Zašto bi se ja htjela s ikim sprijateljavat na dodvoravanje? Ako sam gladna prijateljevanja onda neka makar bude vezano na zajedničke interese ili ukuse ili iskustva svijeta. I različitost, priznam, može biti zanimljiva, ali ulizivački i na silu, ne znam, ne razumijem, ne znam. "Ako hoćeš da te prihvatim...", zvuči kao prijetnja. 

A to je i bila. 

Kad gledate realno, a ne odraženo, što je to sa lijepo počešljanom kosom? 

Uspjela ste se, i da to svi vide, počešljati sama? I sad očekujete gromovit aplauz? Ipak je to uspjeh kad se sjetite koliko ljudi svako jutro plaća da ih se počešlja. Jer ne mogu sami, ili im je lijeno? 

Mislim da oni nekako tako gledaju na ove, do sad pristojno takozvane tjelesne bogalje. Čak se sjećam jedne humorističke emisije koja je dobila na zadatak malo približiti svijetu svijet invalida, pa sve u tom tonu "oni su veliki, ali su mali, odnosno nisu više mali ali ni dovoljno veliki da ne budu mali..." pa im tete moraju davat hranu i gurat u kolicima i lijepit im pelene pa se ne zaprlja posteljina. Koliko jadan moraš bit. 

Koliko stvarnih ljudi iz stvarnoga svijeta još uvijek, unatoč i usprkos stalnim davanjima do znanja da nismo svi isti, popije batina jer "JOŠ nisu naučili sami držat žlicu!!!". 

A koliko ih ima koji samo snagom svoje vlastite volje uzimaju nogom kad nemaju ruke i rade sve bolje, preciznije i čišće od ovih koji misle da imaju sve zdravo i pravo, pa ih opet s gađenjem gledaju jer noge im smrde. 

Eto, u tom rangu mi je bila ova. Bila je prije posla u frizerke, i mala nije znala ni kako se četka u ruci drži, ali neka! platila sam, ni riječ nisam rekla, mora se i ona naučit na nečijoj glavi, a jel tako?, i eto, sada se popravljam sama kako znam i umijem, kad ova!! prođe samo ko kod turskog groblja. 

Više vrijedi iskren kompliment živog stvora, nego sva zrcala svijeta! 

No, ne kaže se ni zaludu da smo jedni drugima ogledala.

Ili tako nešto. 

 

Ilustracija za #SaveSoil (⁠っ⁠˘⁠з⁠(⁠˘⁠⌣⁠˘⁠ ⁠)(⁠っ⁠˘⁠з⁠(⁠˘⁠⌣⁠˘⁠ ⁠) 

#AllHandsForSoil 

išla je s tekstom: Make up your mind, and send the #Letter4Soil 

"Možemo uljepšavati svijet oko nas, samo do određene granice ... Djeluj sada!" 

zelene oči

Vezano za ovaj post

status ptice: nejednake oči: Nejednake oči  Poznata je ona Ezopova priča o dva zla koja su stalno pred ljudskim očima, ili u očima. Naišla sam na nju tražeći inspiraciju... 

dakle, na boju koju sam odabrala za košare iz Ezopove priče o Dva zla: zove se žutozelena, i nisam ju izabrala zato što biblija kaže da ljubomora i zavist imaju zelene oči, da su zelenooka čudovišta. Nisam ponavljam uopće mislila na oči. 

Ali naknadno, prepoznavajući u obliku i u šarenicama "te tvoje oči, bile su moje, te divne oči ko sunca sjaj" stihovi stare popularne narodne pjesme, sjetiše me na Zelene oči. Koje su "nevjerne oči ko sunca sjaj, ni sama ne znam zašto ih volim dok mojoj sreći došao je kraj".

To se stvarno dogodilo. 

Priča je o sakaćenju, više nego o izdaji. 

Katarakte, dakle očne mrene, su način na koji se oko štiti od infekcije nakon što je ranjeno, mehanički oštećeno, bilo ciljano, bilo slučajno, bilo da ste naletjeli okom na trun prašine ili na nečiji nokat ili skalpel. 

Moje su mi se sestre i njihove male prijateljice nekada iz čista mira znale unositi u lice govoreći da one imaju Lijepe oči: 

- … a ti ne-maš, ha ha ha - zamislite ovo sitnim pjevnim dječjim glasićima. Ni riječi ni ton ne znače ništa, ali ako umijete čitati namjeru. One su imale neke svoje priče, svoje igre, u kojima ja nikad nisam sudjelovala. Možda stvarno nisam mogla, a možda su me tako odabrali, da uvijek budem u svakoj igri baš ja ćorava kokoš. Možda zbog zavoja. i čudnih naočala. 

- A kakve ja imam. - a one bi stale do sljedećeg puta. Po tome sam znala da se radi o igri na koju ih je netko nagovarao i čak im davao instrukcije što će dalje reći. Ako bi iscrpile sve uvježbane scene, igra bi stala do sljedećeg nastavka. 

Očito im nije padalo na pamet samima od sebe reći da ja imam ružne, ako već oni imaju lijepe, ili što već. Ali moje su uvijek, ili gotovo uvijek bile pokrivene. Tako da možda stvarno nisu znale, a nisu smjele ili im nije padalo na pamet da me provjere. Možda su i one bile slijepe, ali majke nisu smatrale za potrebno da i njih vode okulistima, jer su bile - lijepe. Možda oblika i boje? Možda su im se smješkale kako su i zamišljale bile. A možda su bile umorne, ili u njihovo vrijeme to nije bila popularna ili zanimljiva grana medicine, kao u moje. 

- Crne. - igra bi se nastavljala tako kako je i stala. 

- A koje su boje vaše. - do sljedećeg puta. Sad smo se već prebacili sa oka na boju. Nije jasno tražim li ih najdražu, ili najljepšu ili stvarno njihovu boju očiju. Dakle sam tek sljedećeg puta doznala da one sve imaju zelene oči. 

I puno puno godina poslije se ista igra ponovila u školi u kojoj sam radila. Na moderan način. Cure su kupile s e-baya one obojene leće, ukrasne u neprirodnoj za oči zelenoj boji i mijenjale se za njih, bez ispiranja i bez pranja ruku, onako na klupi, kad bi svaka dolazila pred katedru biti ispitivana. 

- Mi imamo lijepe oči. Oćete nam dat peeeet. - Ispružila bih desni dlan i rekla im "Evo pet!", što ću. 

Nekad mislim, štoviše, sigurna sam, da nismo mi ti koji smo slijepi i koji slabo vidimo, ni svijet, ni stvari, ni ljude. 

Lako se našminkat, namazat i pozirat onih deset minuta dok nas svi gledaju. 

U onoj jedanaestoj i oni su prazna pogleda i zbunjena lica, kao i bilo tko tko je uhvaćen u momentu prozvanome "odsutnost duha", a zapravo je baš u tim momentima duh prisutniji no ikad. 

Može bit je ova školska priča koju vam ispričah, povijest koja se ponavlja, a koja je i iznjedrila izraz "davanja ocjene na lijepe oči", i nema veze s tim tko ima oči, za gledanje a tko za plakanje, meni eto ove dvije idu povezano. 

Zeleno je lijepo. Save Soil. :) 

Save Soul 

Ako se sjetimo biblijskoga značenja. OO 

Ili kraja sreći iz narodne pjesme. Nema nam druge. 

S.O.S. 

zvijezde u očima / zvjezdane oči

Nastavno na skice za Čudo uma, minijature ispod se opet tiču "nesvjesnih" pogrešaka u govoru, čitanju ili pisanju, kao što prije spomenuh ovo sa crtanjem. Išla sam ovom logikom, meditacija čisti i jača um od nakupljenih suvišnosti, kao što tjelovježba jača i čisti tijelo iznutra prema van. Jedno i drugo su naša obaveza, naša odgovornost. Iako naravno možemo platiti nekome da podiže noge umjesto nas, da nas okupa ili izmasira. Sa umom je to puno teže, do nemoguće. Evo, ja prva priznam da ne volim vođene meditacije, ali u ovu idem svjesno i rado. I htjela bi da nas je što više, zato ovo radim. 

Vježba se sastojala u ovome: ponavljala sam riječ meditacija, meditacija, meditacija, nadajući se da će mi pasti na um nešto originalno čega se još svijet nije sjetio, rečena inspiracija za kratak i duhovit poziv da nam se svijet pridruži u famoznoj borbi za mir u svijetu. 

Sa slavenskim je jezicima lako, kako pišeš tako i govoriš i obratno. Tako da hiljadu puta ponovljeno med, med, med, zove samo čiste riječi poput med, meden, medo, medarica, medij, medijacija, medaljon, medalja, medicina, medikament, medovina, medenjak, meduza, ali ovamo, na engleskome med... je prvo pozvalo ludilo i ludost, pa prva sličica kaže: 

mad madam made up her mind, (izg. med medm mejd ap he meind) 

mad madam made a map, & road led her to this App: Miracle of Mind 

Druga je sličica vezana na "make up" iz prve, i vodi do šminkanja i do odraza u ogledalu. 

Treća sličica je vezana na odraze i na reflektirajuće površine, pa imam obično ogledalo koje prikazuje da je lijevo desno i obrnuto. Zatim žlicu koja prikazuje gore dolje obrnuto. Retrovizor koji dolazi s upozorenjem da se objekti mogu činiti dalje ili bliže nego što u stvarnosti jesu. I razne ulaštene površine koje zrcale odraze svega, kao što je ulašteni namještaj ili jezerska voda. Slika je ili mutna ili su boje drugačije ili su mutne ili čak trepere. 

I posljednja sličica opet nas vraća na put prema App-u i ludoj gospođi koja sama crta svoj put kretanja, a zbunjeni čitatelj ovog mini stripa je pita "Tko vam je stavio te zvijezde u oči?", ona odgovara, "I made it myself" Ispremetana slova se na koncu slože u "medita-tion", meditacija. 

Disleksija/disgrafija nikad nije slučajna! 

(a pogotovo nije poremećaj)

(samo što ne smijete to naglas reći)

:)  

inducirano ludilo, i šta je tu loše, osim šta je besplatno 

<3 

zahvalna do boga, koji ne postoji, i beyond 

+++ 

 

nejednake oči

Nejednake oči 

Poznata je ona Ezopova priča o dva zla koja su stalno pred ljudskim očima, ili u očima. Naišla sam na nju tražeći inspiraciju za Čudo uma, a ne za ovaj blog koji se očima bavi. 

Priča kaže da svaki čovjek stalno sa sobom nosi dvije korpe, i da su obje prepune svakakve zloće, ali ona koju drži sprijeda, sadrži tuđu zloću, a ona koja je iza, je prepuna njegove vlastite zloće. Tako da tuđe mane stalno ima pred očima, a svoje previđa. Jednostavno ih ne vidi, jer mu nisu u vidokrugu. 

Stala sam da bih razmislila, ima li to više veze s mozgom, dakle sa umom, ili sa očima, ne toliko fizičkim koliko ajmo reć duhovnim, jer realno, niti tko nosa te korpe niti drži oči prikovane uz njih. Radi se o metaforama, pa u tome duhu, je li to više stvar uma ili stvar duha. Materija ili "beyond", fizika ili meta fizika. 

Kako sam nedavno shvatila i da mi je draže zabavljati ruke crtajući - bilo olovkom na papiru ili prstima po staklu, nego igrati soliter, aktivnost je jednako usamljenička, ali karte su karte, takve kakve jesu, zadane i one i pravila igre, dočim vas vaše boje na papiru nakon izlaska iz meditativne seanse mogu iznenadit, obradovat, naučit nečemu ili čak natjerat na razmišljanje, a mogu biti i mapa, karta za sljedeće putovanje, kao ovo što vam pokušavam dočarati sada - to sam spomenutu priču o dvije korpe prepune zloće obojila ovako: 

Moguće je da sam htjela nacrtati dvije košare, ali kad sam smanjila sliku da bih mogla vidjeti cjelinu, iznenadilo me je da korpe izgledaju kao oči, i to one s nejednakim zjenicama. Jedna gleda ravno, a druga malo sa strane. Medicina to zove strabizam. U kontekstu ove naše priče, jedno oko gleda prednju korpu, drugo gleda stražnju. 

I onda mi je sinulo: 

Ako nas je majka priroda uredila tako da sve imamo u paru, dvije ruke, dvije noge, dva uha, dva bubrega, dva mozga, dva plućna krila i da ne nabrajam, i da svaki od dva gleda jedan prema drugom, zrcale se, kad su mirni. Kada dišu, jedna strana se puni, druga se prazni. Kad hodate, jedna noga je na tlu, druga je u zraku, kad su mirne jedna pored druge, kada stoje u mjestu mirno, palci su jedan uz drugog, mali su daleko jedan od drugog. Lijeva i desna, razumijete? 

Kad bi bili onako jednaki, kako hoćemo da su nam svima jednake oči, obadva bi palca bila na istoj strani noge, imali bismo dvije desne ili dvije lijeve. 

Tako na rukama, išli bi mali, prstenjak, srednji, kažiprst, palac, mali, prstenjak, srednji, kažiprst pa palac, umjesto ovog što smatramo normalnim, dakle, mali, prstenjak, srednji, kažiprst, palac, palac, kažiprst, srednjak, prstenjak, mali. Od van prema unutra, pa od unutra prema van. Kako je red, ako hoćete imati ili mislite da imate i lijevu i desnu funkcionalnu ruku. 

Inače, što će vam dvije iste. 

Pretpostavljam da bismo se naviknuli i naučili i tako, ako bi većina poznatoga svijeta imala isto što i vi. Prilagodili bi svijet kojim smo okruženi svojim novim potrebama i sve bi teklo u redu. 

Onog jednog ili dvojicu sa drugačijim rasporedom i redoslijedom bi ili žalili ili pokušavali popravljati milom ili silom, izrugivanjem ili ignoriranjem i istjerivanjem iz zajednice. I bili sretni što mi sami i naši mili i dragi nisu takve nesreće i poveli bi računa da se ne zarazimo. Jer bi se ovi sigurno pokušavali zaštititi govoreći da nije lijepo ismijavati tuđe različitosti, a kad bi ih pokušali naučiti pristojnosti tipa Kad si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin, rekli bi da su slabi ili bolesni, pa to nije moguće. 

Isto to se događa ljudima koji vas ne mogu - ne mogu po vašoj cijenjenoj procjeni, ali oni vas jako dobro vide - gledati ravno u oči. 

Te oči nisu ravne, jer ih moraju dobro iskriviti da bi uhvatili nekakvu sliku. 

Ponovit ću opet, ne vidimo svi sve na isti način. Oko simbola postoji dogovor koji vrijedi na širem planu od onoga "znamo se, prijatelji smo". Uz to, netko bolje vidi na blizu, a netko nadaleko. A to blizu i daleko se ne odnose samo na svijet u okolici vašeg nosa ili dupeta. I zapravo se uglavnom radi o tome da neki od nas jednostavno nemaju potrebu ili namjeru, ovisi o tipu osobe, stalno uvjeravati druge da je njihova realnost jedina ispravna, pa vezano uz to niti onu da vam meću pod nos koliko ste vi jadni. A kamoli da bi vas se išlo ispravljati, ili izvoditi na famozni pravi put. 

Sad se opet vratimo na raspored prstiju na rukama, i uopće činjenicu da, nazovimo ih "čvrstim" jer ne znam medicinske termine, čvrsti dijelovi tijela prirodno gledaju jedan prema drugom da bi se mogli zvati lijevim i desnim, dočim ove pomične, dakle, zjenice oka smatramo nezdravim, ružnim i neprirodnim, ako se ne prate. Ako nisu lijepo usklađeni, sinkronizirani, ako "lete" ili oba gledaju prema nosu, prema nebu ili jedno prema drugom, istovremeno!! !o! 

I sada opet na korpe, imaginarne košare iz Ezopove priče, pune svakojakih zala: ove jednake oči gledaju u istom smjeru i u istu stvar, a ove nejednake onda očito gledaju i vide više ili bar različito. Je l vidite kamo smjeram? 

Osoba sa strabizmom bi dakle makar teoretski mogla istovremeno biti svjesna, ako obje korpe vidi, i svojih i tuđih mana. 

Je li zato plašljiva, je li zato bojažljiva, misli li možda da sve što ona sama vidi da vide i svi drugi ljudi? Vjerojatno je da da. Isto kao i vi, koji mislite da svi vidimo i da moramo vidjeti sve isto što i vi, ili što je netko vama poznat svima objavio kao istinu. A da vam pri tom ne pada na pamet da vi sami niste savršeni. 

Ovaj sa strabizmom i to zna, da sam nije savršen. Stalno mu je to na pameti, jer mu nećete dat da zaboravi. I to je bolja pozicija. Tako se stvaraju pažljivi ljudi. Što nedostaje u prirodi, nadoknadi društvo. Inače bi možda i ovaj okrenuo u oholost. 

Ne znam. Je li to to, što vi mislite? 

Je li do oka, do mozga ili do odgoja? Dakle prirodno, stečeno ili naučeno? 

Treba i ovome pristupat sa oprezom; nemojte se sad zanosit pa djeci sa strabizmom govorit da su oni dobro uštimani, a ostatak svijeta da je kljast. Moglo bi se lako dogodit da rečeni ostatak svijeta krene prilagođavat i prste na rukama i prste na nogama i sve što spomenuh prije da izgleda zrcaljeno, samo da bi dokazali da su oni pravi i zdravi, i da sve znaju bolje od dragoga boga, koji ne postoji. 

(Zamislite samo kako bi to bilo dobro za ekonomiju.) 

+++ 

preobrazbe (0)

Svako od opisanih preobraženja, ne bi značilo ništa da u njih nije uneseno toliko energije. 

Računala bih ih, vjerojatno, kao zanimljiva iskustva, dokaz da osim života koji mogu nositi ovim tijelom i umom koji su mi dani, postoji njih još, čitava sila, da svako ima svoju težinu, vrijednost i važnost, svaki da je jednako vrijedan, mučan ili zabavan, i da postoje druga tijela i umovi, osim mojega, koji ih zaista i nose, svatko na svoj način, nekad bolje, nekad gore, inače ne bi postojala špranca u koju bi me se ubacivalo. 

Možda ih ne bih shvaćala toliko ozbiljno, ni toliko tragično, kad bih samo čula za njih iz druge ili treće ruke, kad bi bili na razini trača, ili sapunjare, i toga se trebam sjetiti češće s više zahvalnosti: malo je kome dana ta privilegija, iskustva tuđega kao najrođenijega. 

Ali ako svi unisono stavimo ruku na srce, svi smo mi po tom pitanju jednako privilegirani, ali malo je nas koji smo toga i svjesni. Razlog više da s dubljom zahvalnošću poližemo ostatke iz zajedničke zdjele. 

 Što biste mogli naučiti iz svih ovih primjera? I na kojim predmetima ima najviše ponavljača? 

Trač je opće "dobro". Postoji. Svatko svakog trača. Iza leđa. U lica smo si svi prijatelji. S tom razlikom da obični ljudi, gluhim, slijepim i glupim (o ovome imam posebnu priču: dumb je nijem, osoba koja, po prirodi, nema dar govora) ljudima TO rade u lice, misleći da ih ovi ionako ne razumiju, i smatraju to nečime jako duhovitim. 

Trač, čini se, obični, ne računaju u smrtne grijehe. Niti u obične. Odnosno, ako je to tako, zbog čega se onda međusobno ne tračaju na isti način. Ok, priznajem da, eto to, ne znam. I ne mogu znati. 

Kad, recimo, meni, pred licem mašu rukama, kao da hvataju muhe, ili mi ukradu nešto iz torbe. Ili pomaknu nešto što želim uzeti sa stola. Ili izmaknu sjedalicu. Ili preusmjere na krivi kanal: Je, je, prođite samo, sigurno je, nema više radova na trotoaru. Pa kad ne odreagiram kako oni očekuju, tj. onako kako bi reagirali oni, ili netko od pripadnika njihove skupine, oni se nečujno cerekaju, hvataju za trbuh, pokazuju prstom "pogledaj budale, povjerovala!". A ja im zapravo samo dajem šansu da se korigiraju do sljedećeg puta. Pa kad shvate da možda ipak znam što rade, ali ih "puštam da griješe" i tko zna šta sve ne, od tog im trena postajem najljućim neprijateljem. 

I sad ide ta priča s energijom. 

Umjesto da porade na sebi, oni krenu ispravljati mene. Pošto mi fizički ne mogu ništa, u tih par minuta, osim onoga što već rade, i nisu zadovoljni s time, ispravljanja se provode na način da šire glasine skupljajući ljude, poznate i nepoznate, svi su dobrodošli, dok god su ZA njih, a PROTIV - toga ili koga im se već hoće. 

I sad više niste samo slučajni prolaznik na koga će se samo za tu priliku nalijepiti tuđi grijeh, nego se targetira baš vas i baš s tim i tim ciljem. 

Za sve to doznajete sada, preko dobronamjernika. Sad su shvatili da ipak niste toliko slijep koliko ste se pretvarali da jeste, tj. dok su mislili da sljepoća ima veze s fizičkim očima, pa sad paze da to što i dalje rade, bez ikakve sumnje, da za to ne doznate. Odjednom su svi fini s vama i prema vama, i to neka vam bude prvi alarm. To je zamka: navest će vas da pomislite da su se promijenili i da im možete vjerovat i da imate u njima super nove prijatelje, donose vam darove i meketavim glasovima pitaju za zdravlje i sreću junačku... dok vam kradu izraze lica, pokrete tijela, boju glasa kad ste sretna, kad ste tužna, riječi s jezika i misli iz glave... koje će danas sutra prikazati kao svoje, ako ih mogu oponašati, a ako ne mogu, svima će skretati pažnju na "taj vaš specifičan način" kako držite glavu, ruku, nogu... i kako je to znak takve i takve osobnosti, osobe, osobine. 

- A vidi kako jaaaa 

To "kako jaaaa" je lijepo, poželjno i pravilno. 

Osim toga, viđeni ste u njihovu društvu, i ta činjenica im daje priliku i razlog da vas nadodaju i nadopune onako kako njima odgovara za koju priliku. 

Ponekad me uhvati smijeh, kad se samo sjetim trenutaka koji su mi tako namještani, koliko je energije i truda uneseno u svaki detalj, koliko se promišljalo i naštimavalo, i vrijeme i ljudi i pozicije, samo da bi nekome nešto dokazali, ali me češće spopadne strah. 

A zašto sve to? Stvarno, koja sam ja to faca?! 

Izgleda, samo zato što sam povrijedila nečiji ego. Što je ispalo da netko ne zna nešto, što se osjetio glupim u mome društvu, ili pomislio da ga namjerno provociram pogledima. 

Ne vidim drugi razlog. 

Stvarno, koliko jadan moraš bit. 

mentalna akrobacija. ili barijera?

Da ste vi kojim slučajem upravitelj zgrade, direktor sektora za održavanje prostornog uređenja, voditelj tima za hitne intervencije, razredni starješina, specijalist savjetnik agencije za ovo ili ono, kojem je dano na znanje pisanim i razgovornim putem, te stoga mora biti svjestan opasnosti i rizika i kako se ono pravilno piše i izgovara, da u svojim redovima, ili pod sobom, kako god vam drago, ima osobu, iako se obično radi o više njih istih takvih različitih, koja se medicinski ili pravno, najčešće i jedno i drugo, broji u skupinu osjetljivih ili ranjivih, ne biste li, u kakvoj izvanrednoj situaciji najprije obavijestili nju o kakvoj promjeni u prostoru za koji ste zaduženi? 

Tipa, ako znate da se radi o osobi koja se otežano kreće, a planirate ugraditi lift na zaključavanje, ne biste li najprije njoj rekli da to radite zato što joj želite omogućiti ili olakšati kretanje? 

Ili ako znate da imate osobu koja slabije čuje, ne biste li nju obavijestili o novom načinu komunikacije s vanjskim svijetom, ako ste na primjer odlučili zamijeniti mehaničku bravu na ulaznim vratima sa onom senzornom koja je, budi to rečeno, vezana na interni govorni uređaj, odnosno, da ćete to ugraditi bez obzira na to što će joj to život - zagorčati? 

A sad zamislite ovakvu mentalnu akrobaciju: što bi bilo i što bi se dogodilo da ste njih pitali trebaju li i žele li baš to, odnosno, misle li da će im to nešto vaše, ikako olakšati postojanje? 

Ili u školskim prostorijama, a obično u ovakvim slučajevima ta stvar postane vidljivija većem broju ljudi, ako vas roditelji lijepo zamole da ne šaljete njihovo dijete u dućan po krafne ili na kiosk po kavu, ne mislite li da bi to bila prilika da i ostali roditelji kažu da ni oni ne šalju svoju djecu u škole da bi trčali učiteljima po gablece, umjesto što odluče izolirati ovoga koji to stvarno neće moći? 

Umjesto toga, ustanovljeni su protokoli i agende s ciljem poboljšanja uvjeta života certificiranim invalidima. Certifikati se dijele na isti način na koji su se podijelile ocjene u školama. Nekad davno si bio zadovoljan s trojkicom iz tjelesnoga ako je bila petica iz matematike, ili obratno. Tko nema u glavi, ima u nogama! Sada svi imaju petice iz svega. Osim onih koji nemaju roditelje da im ih "srede", ili sami još nisu sasvim svjesni snage uvjeravanja prisnaženog vikom i suzama, da se ne zna više ni tko je tko, ni što hoće, a što mu stvarno treba. 

Korupcija počinje u malom. Ili u nama samima, pa se iz nas i kroz nas raširi prema vani, u društva. Društva često puta želeći riješiti sitan problem, stvore njih puno više i puno većih. 

Isto je, ako ne i puno gore, imati višak "odlikaša", negoli "debilosa". 

Nismo svi isti, to ne postoji. 

Postoje popisi kojima nastojimo stvoriti privid toga da jesmo. A onda postoje i teoretičari koji unezvjereno upiru prstima u ove koji nas pretvaraju u "robote i robove sistema", kao i u ove koji im se naizgled čine različitima, na jednak način. 

Društvo ipak, za razliku od pojedinca, može ovog jednog prisiliti da pogleda u sebe i poradi na sebi. Dok on jedan ne skupi na svoju stranu i za svoju stvar - novo društvo. Pa imamo rat. Ili medijaciju. 

Sad ću preformulirati pitanje iz uvoda: 

Da ste kojim slučajem odgovorna osoba, kojoj je stalo do toga da društvo u kojem živi bude ugodno i sigurno za svakog, ne biste li se prvo pobrinuli za one najmanje među sobom, djecu, stare i nemoćne, mirne, tihe i bezopasne? Ili se makar potrudili da od mirnih ljudi ne stvarate problem? 

čemu služe ruke (22)

Izračunala sam da mi treba oko dvadeset minuta da dovršim jedan redak novog mata koji sebi pletem. 

Dakle, od pamučnih starih majica i pidžama, jastučnica i tavajola. Ništa se ne baca!

Izderala sam najprije vrpce, pa obojila prirodnim bojama, pa osušila, smotala u klupka. I sad pletem. 

Slijepa Parka, jedna od sestara koje imaju posla sa tkanjem života. Koja je moja igra? Koja sam od tri? 

Klota. Laheza. Atropa. 

Prošlost. Sadašnjost. Budućnost. 

Rođenje. Život(?) Smrt. 

Izračunala sam, dakle, za jedan red mi treba cca 20 minuta vremena, života, i odjednom sam postala vrlo matematična. Sistematična sam uvijek bila. Morate, kad vas se, po rođenju, označi kao različitu, izraditi sistem da biste preživjeli u tuđem sistemu, po tuđem. Nitko vas to ne pita. Okolnosti vas prisile. Od onoga što nitko neće, izraditi život.  

I dobro da me to zapada. I dobro da je tako. Lijepa je to igra. 

A onda sam shvatila da nemam vremena, i da mi se žuri, i da nastavim li tako neću stići nikad. Nigdje. 

Svejedno što nisam znala niti kamo? mi je žurno stići. 

Nastojala sam ubrzati rad svojih ruku. Nastojeći požuriti vrijeme. Ili ga skratiti? Sa manje vremena što to dobivam? 

Isto grama pređe. 

Iste ove ruke. Iste igle. Isti punti. 

Isto vrijeme. Isto teče. 

Ja mirujem, ono se kreće. 

Čudan, čudan san.  

Ilustracija je urađena za projekt "SaveSoilSecureFuture - handprints, uz popratni tekst: 

In the Tapistry of Life we were ment to hold our hands, not elbowing. 

bum!!

Do današnjeg dana to nisam imala potrebu zapisati, ali znam sigurno da je doživljaj drugačiji, doživljaj svijeta, pročitane lektire ili filma, da je drugačiji kad ga dijelimo u grupi od onog kad ga "živimo" sami:  

Kad idete s društvom u kino, pa ako je to društvo stalno samo u ustima, glasno i bučno i nametljivo u svakom pogledu, onda znate da oni ne gledaju slike i da ne prate radnju, nego da pamte pokrete kako bi ih mogli, kad izađu vani, oponašati. I tako sve do sljedećeg filma. Sat i dvadesetak minuta u kinu, njima traje danima ili mjesecima, ovisno o dojmu i o suradnji drugih članova ekipe. Već na licu mjesta, ako se osjećaju slobodno, određuju tko će biti tko u stvarnom njihovom životu, dijele uloge, zadaju sporedne moguće zaplete i rasplete, i kao da ne razlikuju stvarno od nestvarnog, moguće od nemogućeg i ne priznaju činjenicu da bi bilo tko od njih možda mogao imati drugačiji plan ili dojam.    

Onaj koji je najglasniji taj je uvijek u pravu. Onaj koji je najbezobrazniji uvijek je onaj za kojim većina krene. Da li zbog dosade, ili zbog straha od izgona, ili zbog bojazni da se ne okrene protiv njih koji unaprijed o sebi misle kao o nedostatnima, glupima i nemaštovitima, inače se ne bi skupljali u ovakva društva; to je pravilo.  

Tako sam zapravo i shvatila da nisam ja ta koja je slijepa i koja slabo vidim. Ja sam samo ta koja vidi stvari drugačije od gomile, i koja se ne boji naglas reći to što je vidjela.  

- Što je vidjela?  

Duhove.  

Ono što vi vidite kao članove ekipe, prijatelje, susjede, braću i učitelje, ili da okrenem u suprotnu stranu, ono što vi vidite kao rivale i neprijatelje, opću opasnost, zloguke ptice, strance i nitkove, ja vidim kao duhove.  

Vidim namjeru. Kovitlac energije koja se valja prema vama ili od vas, ovisno od toga, da li vas primjećuje. Kovitlac energije koja se kotrlja ili čeka staloženo. Strpljivo. Nezainteresirano za ono što vi smatrate životom.  

To što sad zovem energijom, uglavnom je ono što pokriva - sve. Govorim "uglavnom", jer postoje mjesta koja su prazna. Te praznine pokrivaju članovi ekipe, prijatelji ili kako vam drago, iako bi ih trebali popunjavati. Ne popunjavaju ih na ispravan način. Dijelovi su slagalice ugurani na silu na mjestima predviđenima za nešto treće.  

I to tako silno i silovito da prijete čitavoj slici da se razleti na komade.  

Ako bi silu ispravljali silom, stvorili bi samo još više nasilja. Više nasilja ovaj svijet ne može više podnositi.  

Zato ovo radim. Zbog toga smo došli. Tome ova priča.  

 

čemu služe ruke (21)

 - za zamotati, umotati pa razmotati 

- za zapakirati, prepakirati pa raspakirati 

- za okititi pa raskititi 

Volite li više, darivati ili biti darivani, nikad nije bilo upitno, bitna je namjera, zato se i kaže da je najdraži dar, dar koji je dan od čista srca. A što je čisto, a što nečisto, oku je nevidljivo, umu nespoznatljivo. 

Dok vam ne dođe ljuto u drobu. 

Nemojte, stoga, jesti očima, ruke su od njih puno pametnije: držite ih uz tijelo, ako može, sklopljene. 🙏💘

+++

Ilustracija je lanjska, iz kategorije #AllHandsForSoil, ali još je aktualna 😊🎄

A citat ispod je iz zadnjeg broja Forest Flower-a, i nekako mi baš pašu u ova vremena.  

Ljudsko srce i ruke mogu stvoriti bogove koji nadahnjuju na razotkrivanje nepravilnosti u ljudskim zajednicama. Ali postoji i drugi par ruku koji izobliči sve njine napore. Stavimo svoje ruke uz ove koje stvaraju. 

čemu služe ruke (20)

 - za građenje pa rušenje, nikako ne obrnuto! 

Ne brojim se još u najstarije žitelje, ali sjećam se da smo se jednom davno veselili dočecima Nove zbog vatrometa na trgu. 

Stiglo je vrijeme da svako dvorište ima svoj privatni dernek pa je nebo iznad naše zgrade gorjelo raznobojnim iglicama, iskricama, a da nitko nije trepnuo. To su isti oni ljudi koji su tukli Kineze zbog virusa korone, prije koju godinu dana. Ni na pamet im ne pada KaKo? se rade te prskalice, ali jako su ponosni i misle da su pametni što su kupili svak svoju sebi: 

- Koja ti je boja bolja? 

Ova generacija nije napravila ništa vrijedno spomena, pomolimo se sada da ništa više ni ne sruši. 

Baš s ovim tekstom sam objavila gornju ilustraciju prije godinu+ dana, za projekt #AllHands ForSoil #SaveSoilSecureFuture. Još je uvijek aktualno. 👣 

p.s. 

Kad se dim povukao, mogao nas vidjet skoro okrugao velik i stvarni mjesec. Tko zna kako se mi njemu činimo odozgo.