mnogookost (21)

Pronalaze me, u zadnje vrijeme sve češće, članci, postovi i videa, neki znanstveno utemeljeni, neki zabavni, a neki spiritualno-nagađajući, o povezanosti crijeva i mozga na način: što je mozak glavi, to su crijeva tijelu. 

Namjerno koristim riječ crijeva (dok prevoditelj uglavnom koristi riječ želudac ili probavni sustav), zbog priloženih im ilustracija, koje nastoje prikazati vizualnu sličnost, gornjeg i donjeg ljudskog organa: dugačke, cjevaste, ružičaste vrpce posložene, savijene, zgusnute i nabijene u kupolasti koštani prostor lubanje, ili zdjelice. I zaista, usporedivši slike iz ozbiljnih udžbenika anatomije, arheologije ili antropologije, kosti zdjelice, i svaki pršljen kralježnice, počev od trtične kosti prema gore, sliči na minijaturne lubanjice, svaki sa svojim dupljama za oči. 

A crijeva, kao i mozak, obojeni su srebrenkasto sivom. 

Što smo mi, u stvari? Koliko nas je, u jednom? 

Ne jednom, i ovdje smo, neki put u šali, koji put ozbiljno, viđali oči, Oči Koje Vide, posvuda po tijelu: u narodu je dobro poznata ona o 'očima u gaćama' i mozgom u istima. Filolozima su dobro poznate sveze između riječi mudrost i riječi muda. I još više i dalje i dublje od toga: 

- mens, mensis, m. - mjesečni ciklus, mjesec 

- mens, mentis, f. - um, mudrost, pamet 

- mentula, mentulae, m. = riječ kojom se narodski opisuje muški spolni organ (mali mozak)

Mjesec je okrugao, čak i kada ga mi ne vidimo kao takvog, kako vrijeme prolazi, kako se vrti u (svom) krugu, tako se i nama čini da je svaki put drugačiji i na drugom mjestu. Efekt ogledala. 

Mudrost je 'nevidljiva', ona koja se samo očituje. Vrijeme pokazuje je li bila 'prava' ili 'lažna'. 

Muda su to što jesu. Oprašivač, kojeg je potrebno pripitomiti, ukrotiti ili kontrolirati, inače - gužva! 

Zato ovdje priložimo, sliku figurice stare par tisuća godinica. Bujna mjesečeva ratnica sa pticom na glavi, a ptica je sova, simbol mudrosti i promišljenosti, koja u obje ruke, pobjedonosno drži dvije zmije, koje joj neće nauditi. 

Žena je širokih bokova, u dugoj suknji sa sedam volana, i pregačom pod kojom je zaštićen najsvetiji i ranjiviji dio njena tijela. Golih grudiju, koje osjećaju, vide i hrane. I s još nedovršenim izgledom glave, koja slobodno može biti i podloga za još kakvu nadogradnju.  

pjege i mrlje

Mislite li ikad o tome, koliko li je samo bolnih provjeravanja morala proći svaka mrlja na krznu vaše mačke prije nego se zaključilo da će, iako je beskorisna moći ostati tu i takva kakva jest za ukras, jer je bezopasna. A koliko se radilo na fizičkoj veličini njezina tijela i utjecalo na mijenjanje ukusa i navika, na primjer prehrambenih, da bi bila dostojna ući pod krov vaš, samo da biste se mogli hvaliti pred ljudima i bogom, da posjedujete ili živujete u istome prostoru sa pravom divljom zvjerkom. Od pume, tigra ili leoparda, do Tomija ili Garfilda, morao je biti dug put. 

Isto se može prenijeti i na one manje divlje stvorove, koji se ne mogu više vidjeti ni u zoološkim vrtovima, nego samo na starim dokumentarcima u kojima ljudi fotoaparatima i skupim kamerama vrebaju u pustinjama ta preplašena bića na rubu izumiranja, jer puške i topove nije više moderno trošiti na zvijeri, oni su za ljude. 

Koliko li je svaka pruga na leđima zebre muke prolazila, prije nego  što je netko zaključio da će baš taj i takav raspored crnih i bijelih, lijepo izgledati na gradskim raskršćima? 

Pernata stvorenja, i ona koja rone ili gmižu, još dobro i prolaze, sisavci su oni koji prođu loše, možda zato, tko bi to znao, što su sličniji nama. 

Perje ptica se dijelilo na ukrasno i obično: pero paunovo ste mogli staviti u vazu, pero guske, patke ili kokoške, u jastuk. Nitko, naravno, to više ne radi, makar koliko ja vidim i znam. Otkad je paunovo pero ili oko(?) postala biljna bolest. Otkad su nam djeca i mlade nevjeste, razvile alergije na perje. Prešlo se na plastično cvijeće. Spava se na pjeni od poliestera. Sve provjereno, certificirano, kontrolirano i izumljeno ljudskim naporima. Stoput bolje od prirodnoga. 

Ribe, rakovi, školjke i uopće vodena bića se dijele prema okusu mesa. Zmije, kornjače i gušterice, prema spremnosti da vas ugrizu. 

I ne ide se dalje od toga: vrabac je vrabac. Lasta je lasta. Roda je roda. A zmija je, zmija je - zmija? Kornjača je stara baba, smežuranog vrata, a gušterica ona mršava nepoznata žena što se izležava na balkonu i ne znaš ti koja je ni šta 'oće ona od vas. Sve vas mami, doziva, draži, a ti ne znaš je li otrovnica. 

Pa sad recite, je li bolje mučat s mirom, neka misli što god je kome drago, nerijetko su baš te tuđe misli jedina, ako ne najbolja, zaštita. 

Svako živo biće cijeni svoj vlastiti život kao da je baš on najveće bogatstvo. Nitko nije došao na ovaj svijet radi nekog drugog. I baš ta predivna sebičnost je ono što nas drži na okupu. Većina nas to razumije; bez nečije slike o sebi, moje slike ne bi bilo, razumijete? Ali sebi sam ja centar svemira. Nikako ne netko izvan mene. Ovi što su izvan, samo su potvrda da sam to što jesam: 

Svaka točka, svaka pjega, svaka pruga, svako pero, krljušt, kost i kosa, su tu i takvi, baš onako kako treba! 

Sadhguru: Stvaranje Svemira - Neispričana priča o Velikom Prasku (Big Bang!)

Postanak svemira - Zvukovi kreacije 

Danas moderna znanost dokazuje da je sve što postoji samo vibracija. Nije to moj izum, to je znanstvena činjenica. Tamo gdje je vibracija, mora biti i zvuk. Prema tome, vi niste samo vibracija, vi ste i zvuk. To je to što vam moderna znanost govori. 

Jednom davno, u davna vremena, netko vam je bio govorio da je u početku bila riječ, i da je riječ - Bog. 

Riječ je zvuk. 

Kad bih vam sada rekao "Da!", vi biste pridodali neko značenje tome, zato što slučajno govorimo istim jezikom. Kad ne biste znali jezik, čuli biste samo zvuk, glasanje. Kad bih progovorio jezikom koji vam nije poznat, mislili biste da izvodim gluparije. Ne biste znali, govorim li nešto što nekome možda i ima smisla, ili se samo pravim važan. Dakle, riječ je samo zvuk. 

U tom kontekstu je i rečeno da je Riječ, Bog, jer je svakome tko je promatrao svemir izbliza, jasno da ono što je stvoreno i ono što stvara, ne može biti odvojeno jedno od drugog. Ako ih razdvojite, ovo prvo se raspada. Proces stvaranja ne može postojati niti jednog momenta, ako nije spojeno na izvor iz kojega teče, zato što to nije nešto što se dogodi jednom i više nikad. 

Stvaranje je proces koji se neprekidno događa. Kako ga onda razdvojiti od izvora? Zato je i rečeno da je u početku bila riječ. U značenju, kad se počelo manifestirati iz onoga što nije bilo manifestirano, prvo što se dogodilo bio je zvuk. Čak se znanstvenici slažu s time, nazivajući to velikim praskom. Prasak je zvuk. 

Sada, da vam ispričam kako joga objašnjava o čemu se radi. 

Mogao bih to jako pojednostavniti, ali zato što se radi o dimenziji koja nije svima dostupna, bolje je govoriti u prispodobama. Ovako ide priča: 

Šiva je spavao. Ovdje se ne misli na osobu, ili na jogija. Šiva je ono što još nije, ono što će se tek roditi. Ono što još nije, može samo spavati. I na njega se uvijek gleda kao na Mračnoga, ono što je u mraku, u tami, što se ne može vidjeti. 

Dok on tako spava, prilazi mu Šakti i gleda ga. Ona želi da se on probudi, jer želi plesati s njime, želi se igrati. U početku, on ne sluti ništa. Čvrsto spava. Ali kasnije se budi. 

Bilo tko, kad se prene iz duboka sna, u početku je gnjevan. Recimo da vi spavate i netko vas stalno gurka, ne bi vam bilo važno koliko je predivna ta osoba koja vas budi i koliko je volite, razljutili biste se! Tako i on. Ljutit je, viče, urla i ustaje. Zato je njegov prvi oblik, i njegovo prvo ime, Rudra. Riječ "rudra", označava onog koji urla. Prvi i jedini bog koji je postojao u Indiji, je bio Urlač. Znanost to urlanje naziva praskom. Znanstvenici također kažu da, kao što je jednom bio veliki prasak, da je moguće da ste dogodi i veliki stisak(?) - BIG CRUNCH - obrnuti proces, koji će sve dovesti u sada i ovdje. 

Neki znanstvenici čak kažu da je bilo nekoliko tih prasaka, a ne samo početni jedan. Znanost oduvijek vjeruje da sve što ima početak, ima i završetak. Ali sada su počeli govoriti o beskonačnom svemiru. Polako postaje popularna teorija da je svemir beskonačan i beskrajan. 

Paul Steinhardt, direktor Centra za teoretsku znanost sa sveučilišta Princeton, je napisao knjigu Endless Universe. Kad smo se sreli, pitao sam ga "je li moguće da nije bio samo jedan prasak, neko urlik, zvuk koji je trajao neko vrijeme?". 

Razmislio je malo, i razmotrivši još neke stvari, složio se samnom. "Nije se to dogodilo u jednom trenu, morao je i zvuk potrajati neko vrijeme, a onda se sve počelo odmotavati." 

Pitao sam, što misli koliko se puta to moglo dogoditi. Odgovorio je da ne može točno odgovoriti koliko puta, ali da je očito da je zaurlao više od jednom. Tad sam rekao, "Ako vas ikada vaša istraživanja dovedu do otkrivenja, sjetite se da ste jednom čuli da je zaurlao osamdeset i četiri puta do sad." 

Pitao je "Kako to možete znati? Na osnovu čega?!" 

"Gledajući u svoj vlastiti sistem, mogu reći da je svemir praskao 84 puta i da će praskati još puno puta. Najviše do 112 puta. A kad zaurla taj zadnji put, tada neće više biti početaka ni krajeva, nego će se stvaranje odvijati neprekidno." 

"Kako to možete znati?", pitao je. 

"Kad gledate posječeno stablo" odgovorio sam "ljudi po godovima znaju kad je bila suša ili poplava ili požar. Slično tome, ako se zagledate u ljudski sustav, sama povijest svemira je zapisana u njemu. Svemir je zaurlao 84 puta." 

Ovo sad je 84-ti krug, i nastavit će se do 112. Samo se toliko može dogoditi. Sljedeća dva nisu od fizičke prirode. Njih 112 će biti fizička. Zadnja dva neprekinuta. Šiva je do sad zaurlao 84 puta, i urlat će sve do 112, nakon toga će se povući. Više neće biti materijalne stvarnosti. 

Zbog toga, zato što sada živimo u 84-toj kreaciji, postoje 84 čakre, i joga je razvila 84 tipa asana ili položaja. Postoje 112 različita tipa meditacije, ali 84 osnovne asane, jer se one odnose na prošlo sjećanje. Sve ostalo je budućnost. 

Od njih 84, 83 su se već dogodila, a ovaj 84-ti se još uvijek stvara. Dakle, dok se svemir stvara, istovremeno se i rastvara. Proces rastvaranja nekih od prošlih stvaranja je počeo, i oni se još uvijek rastvaraju. Od ovih 84, njih 20 je u različitim stupnjevima rastvaranja, dok su se ostali kompletno rastvorili. To možete vidjeti u vlastitoj svijesti, gledajući ovaj svemir, jer na neki način on sadržava iskustva svega što je nekad bilo. 

Karma svemira 

Kao što prenosite svoje iskustvo života na sve što radite, tako i proces stvaranja isto nosi svoja iskustva prošlih stvaranja u ono sljedeće, čak i kad su posve različiti. 

Ako ste, naprimjer, igrali nogomet kao dijete, prije 25,30 godina, i sada, zateknete razbojnika u svojoj kući, udarit ćete ga nogom, kao da šutate loptu. Udarac nogom za koji ste mislili da je potpuno zaboravljen, još postoji negdje u vašem sistemu, i iskoči onda kad vam treba. 

Možda ste trenirali nogomet samo par mjeseci, ali to je ostalo negdje u vašoj memoriji, i pronašlo je izraz u nekom potpuno drugačijem, nepovezanom prostoru i trenutku. Na taj način se raste. Mi to zovemo karma. 

Kao što postoji individualna karma, tako postoji i univerzalna. Postoji karma kreacije, jer je sama kreacija karma. Čin stvaranja, zar nije čin? Čin je karma. Ono što ostane, temelj je za sljedeću fazu, pa za sljedeću, pa za sljedeću. 

Tako i ovo, 83 se puta dogodilo, 84 se događa. Mnogi od onih starijih su se kompletno rastvorili. Oni postoje kao iskustvo, prošlo sjećanje, ali nemaju živući status. Neki su postali jako jako tihi, neki su malo glasniji, neki su dosta glasni, a neki su gotovo jednako stvarni kao i ovaj sada. Ali oni su u procesu nestajanja, a to znači da se neće više ponoviti. 

84 je broj (ne 42) 

Kad ste bili dijete, vaše tijelo je proizvodilo godišnje, recimo, sto milijardi stanica. Kad ste imali 35, taj broj je malo opao. Kad vam je bilo 45, broj je opao još malo više. U 55 još malo više, u 75 će opasti još i više. Doći će vrijeme kada se ono što umire, nestaje, neće više moći zamijeniti. tako vam se dogodi starost. Točno tako se događa i stvaranje svemira. 

Rastvaranje se događa stalno. Čak i u ovom stvaranju, rastvaranje se događa, ali zato što stalno dolazi novo, zato je sve vibrantno. 

Kad stvaranje dođe do određene točke pa stane, nakon nekog vremena, tad se događa samo rastvaranje, i nakon nekog vremena ostaju samo otisci sjećanja, ne ostaje ništa materijalno, ništa živo. U tom smislu, samo njih 21 još uvijek postoji. Preostalih 63 su kompletno nestali. Nigdje ih ne možete pronaći, ali postoji unutar vašeg vlastitog sistema, memorijski otisak, sjećanje na njih je još živo. 

Ovaj sadašnji svijet je jedina realnost. Sve ostalo je u procesu nestajanja. 

U ovom tekućem svijetu, postoje njih dva: jedan je materijalni koji u sebi nosi memoriju na sve što je već bilo i prošlo, i drugi je sami izvor stvaranja, koji je baza za budućnost. 

Kada dozvolite sebi da vam prošlost postane budućnost, mi kažemo da je to vaša karma. Dozvolili ste da vam se prošlost ponovi, ne postoji u vama ništa novo. Nemate nikakvu budućnost, stalno ćete se ponavljati. 

Hodati spiritualnim putem 

Kad kažete da ste na spiritualnom putu, na jednoj razini, govorite da ne želite ponavljati stalno iste stvari, želite se kretati prema naprijed. Ne želite biti dio kruga, ne želite se vrtjeti uvijek u istom krugu. Kad kažemo "Takva mu je karma", mislimo "On nikamo neće stići". Ali on misli da se kreće, iako se kreće u krugovima. On misli da je svaki krug novi. Zato što ima jako slabu memoriju. 

Svi su u nekakvom stanju demencije. Ne sjećaju se što je bilo prije maternice njihove vlastite majke. Tako da im svaki put kad prođu kroz nju, misle da je prvi put. To vam je kao da hodate na pokretnoj traci. Dojam je da hodate, i zaista hodate, ali u stvari se ne mičete s mjesta. To je karma. 

Dakle, ova dimenzija koju sada promatramo, postoji na dvije razine: jedna je dogodila, druga se događa. Baš kao i vaše rođenje, rodili ste se, ali na neki način još uvijek se rađate. I vaša se smrt dogodila, i još se uvijek događa. Onog trenutka kad ste se rodili, učinili ste prvi korak prema grobu, i još uvijek idete prema njemu. Sada samo čekate da stignete do tamo, ili gledate kako to još malo odgoditi, ali to je to što se događa i što se već dogodilo. 

Ali postoji druga dimenzija unutar vas, kojoj se rođenje nije dogodilo, niti će se dogoditi smrt. Jedino kad dotaknete tu dimenziju, imat ćete nešto što se zove budućnost, inače imate samo karmu. Karma je ponavljanje prošlih događaja kao da su budući. Možda su malo promijenili boju, ili način kako to radite sada, ali to je uvijek ona ista stvar koja vam ide na živce, ništa drugačije ni bolje. Radite iste stvari koje je radio i pećinski pračovjek. 

Kako očistiti memoriju prošla 84 kruga

Memorija je kao sidro. Bacili ste sidro i pokušavate otploviti brodom, u najboljem slučaju, taj će se brod kretati u krugovima. S duhovnim vježbama mi pokušavamo iščupati to sidro, ili presjeći konopac koji nas drži privezanim za to sidro, tako da možemo pokrenuti brod kad nam se bude htjelo. 

Sve su duhovne vježbe bazirane na tome, želimo se osloboditi. 

Sloboda od sjećanja ne znači da trebate zaboraviti ono što je bilo prije, nego da se trebate osloboditi onih sjećanja koja vladaju vama. 

Sjećanja nisu samo unutar vašeg uma. Svaka stanica tijela se sjeća. Toliko je bar svima jasno, ne samo preko genetske znanosti, i sličnog. sSvatko nosi u sebi memoriju na svoje pretke, ne samo da sličimo fizički na njih, nego se i ponašamo poput njih. 

Ima puno aspekata u tijelu koji jasno govore da je memorija ova 84 postajanja, još uvijek u našim tijelima. A također je i u svakom atomu koji postoji. 

Želite ih pročistiti iz svoga sjećanja, ali istovremeno vam daju osjećaj pripadanja, koliko god vas i sputavaju. Uglavnom, memorija ne popušta tako lako. 

Kad radite duhovne vježbe, pokušavate presjeći sve to, jer se inače ne možete kretati slobodno. 

Memorija je to što daje integritet i stabilnost vašem tijelu i svemu što vas čini takvima kakvi ste sad. Ovo tijelo ne bi moglo biti stvoreno bez memorije. Bez memorije jednostaničnog organizma od kojeg ste postali, bez svih informacija o procesu evolucije koja se morala dogoditi, ovo sada tijelo ne bi moglo postojati niti držati se kao cjelina. 

Memorija vam nije neprijatelj. Radi se samo o tome da vi ne znate kako se nositi s njome. Previše ste u njoj, i u tome je problem. Sada želite izaći iz toga. Želite nekako iskoristiti memoriju, a da sami ne budete iskorišteni od strane memorije - to je spiritualna sadhana. 

Želite imati budućnost koja je drugačija od prošlosti. 

Iz knjige "Of Mystics and Mistakes" 

 

epidemija ili pretjerivanje s dijagnozama?

Izvor: isha.sadhguru.org/en/wisdom/article/attention-deficit-disorder

Je li ADD/ADHD moderna epidemija ili prekomjerno dijagnosticiranje?  

Kad se radi o fizičkom tijelu i umu, ne postoje dva čovjeka koja su ista i koji imaju iste sposobnosti. Ono što jedan čovjek može napraviti, na fizičkom ili mentalnom planu, neki drugi čovjek možda i ne može. Ne treba nikome titula za takve stvari, naziv poput ADHD ili ADD ili tome slično. Ono što treba gledati je, kako poboljšati to što stvarno jesi. Eto, netko ima poremećaj pažnje, a ja sam u svoje vrijeme patio jer sam prepažljiv. Kad bi me zaokupirala jedna stvar, ne bi mogao prebaciti fokus ni na što drugo. Samo bi gledao tu jednu stvar, satima. Ljudi su mislili da je to velik problem, također. Smetalo im je što buljim u samo jednu stvar čitavo vrijeme. 

Ne postoji standardna pažnja 

Dobro se sjećam, moj otac koji je akademski bio izvrstan u svemu, na nesreću je proizveo ovakvo dijete kakvo sam ja. Bio je vrlo strog u vezi učenja, svake večeri, mi djeca smo morali učiti od 7.00 do 9.00. Ja bih uzeo neki udžbenik, otvorio ga, nije me bilo briga na koju stranicu, i samo buljio u neku sitnu točku na toj stranici. Ta sitna mrljica bi okupirala svu moju pažnju, tako da ne bih pročitao ni jednu jedinu riječ. Ali bio sam miran, i gledao sam u knjigu, dakle, knjiga je okupirala svu moju pažnju. 

Čitav je svemir u jednoj točci. Mnogi su ljudi proveli čitave živote gledajući kroz mikroskope, u molekule ili u atome. Ali, kad to dijete radi, svi govore da će poludjeti, da je preokupiran glupostima. 

Znači, nemoj samog sebe etiketirati ovakvim ili onakvim. Tko odlučuje imaš li poremećaj pažnje? Postoji li nekakav standard, pravilo o tome koliko pažnje moraš imati, a koliko možeš razviti. Ne, ne postoji, sve je to izmišljeno. 

Etiketiranja 

Problem je u tome, što od najranijeg djetinjstva, ljudska bića bivaju etiketirana. A onda nose te etikete ostatak života. Onaj nivo pažnje koji si imao kad ti je bilo 5, 6, ili 15 ili 20 godina, može biti vrlo različit. Koliko vas nije uspjelo evoluirati od tad do sad? Prvi dan škole, ništa vam nije bilo jasno, ali kako je vrijeme prolazilo, prolazili ste i vi. Ili je netko možda prvi dan škole djelovao kao da sve zna, ali do kraja školske godine, ništa se dalje od toga nije pomakao. 

Ima li svatko istu vrstu pažnje? Definitivno ne. Mene nikad nije bilo briga što se događa u učionici. Jednostavno mi nije bilo zanimljivo. Ali zanimale su me svakakve stvari. Znači li to da imam poremećaj pažnje? Ne. Samo me nije bilo briga što je u tom trenu na školskoj tabli, i to je sve. 

With passion comes attention - interes + pažnja = uspjeh

Jeste li primijetili, kad ste bili mlađi, ili ako ste sad mladi, pa kad vam je netko privlačan, niste se morali koncentrirati da biste mislili na njega. Jednostavno bi vam zaposjeo misli. 

Namjerno dajem baš ovakav primjer, jer je ovdje očito da u svome tijelu imamo određenu kemiju koja podržava našu pažnju. Da bismo obratili pažnju na druge stvari, potrebno je uložiti malo truda. Moramo moći razviti interes za nešto što smatramo da je vrijedno pažnje. Ako vas nešto interesira, tada će i pažnja doći. 

Kakvo god da vam je sada stanje uma, ne mora takvo ostati do kraja vašeg života. Promijeniti okvire uma, je najlakša stvar na svijetu, jer je to najfleksibilniji aspekt onoga što jesmo. 

Promijeniti oblik tijela je mnogo teže. 

Ali, jako puno ljudi je i um pretvorilo u betonsku ciglu. Šta će im takva glava? Da udaraju njom u zid? Morate držati svoju glavu, um, misli, u što fleksibilnijem stanju, koje je moguće. Što je fleksibilniji, to ćete se bolje služiti njime. Zato, ne brinite o tome što vam drugi ljudi govore da ste. Zaboravite dijagnoze, prognoze i etikete. Ako želite, možete promijeniti čitavu strukturu vlastitoga uma, u trenutku. 

Your mind is your business !! - Vaš um je vaša stvar (ili vaš problem?) 

sadhguru.co/momapp <- download now 💥💥💥

čemu služe ruke? (12)

 

Lorem ipsum ILUSTRACIJA prvi put objavljena na X-u, za projekt #SaveSoil - handprints: 

~ You are the maker of your destiny, whatever you do affects your surroundings, pls be gentle on yourself, first. 

~ Power to transform, grow, create... 

~ What your hands are for? To touch, feel, beautiflyyyy! 

Lorem ipsum je nasumično odabrani tekst koji nema značenje, a koristi se u web dizajnu radi vizualne predodžbe gotovog proizvoda. Na mjesto Lorem Ipsuma, autor naknadno objavljuje svoje literarne radove. 

U tom smislu je i ovaj post: možda ne držite sve konce u svojim rukama, ali onaj vaš mali autorski doprinos je u svakome smislu Vaš Autorski Doprinos, koji se tiče najprije vas, a onda ovisno o načinu na koji ste dodirnuti, može uljepšati ili ogaditi okoliš. Možete zalepršati poput šarenog livadnog leptira, makar samo na kratak trenutak, a možete se poput sivog moljca zavući u ormar i gristi zimsku robu sve dok vam naftalina to dozvoljava. 

Možda (još) ne možete birati mjesto, vrijeme ni cilj, možda ne znate čak niti jeste li leptir ili ste komarac, konjska muha, ali vaše je svakako pobrinuti se da napredujete (to je vaše jedino pravo i vaša odgovornost: dopustiti tom crvu, koji je bio jaje, da već jednom okrilati), i da uživate u procesu rasta. Pa bio i bolan. Rast nerijetko to jest. Ali bol ne mora biti nesnosna. Može biti i slatka. Kao slatka neizvjesnost. 

Gorko ili slatko je vaš lorem ipsum. 

proždrljivost

Prije nego što je internet omogućio svijetu da postane selo u kojem svatko svakoga zna, još je i imalo smisla za nešto što se nama čini nečuvenim ili neviđenim, reći: 

- Pa! Dakle! Ovoga nema Nigdje! u svijetu! Samo se u nas ovo može! 

Razvidnije je, ako imate oči da vidite i ako hoćete vidjeti, nego ikada prije, da je baš taj "razvijeni svijet" izumio "sva zla svijeta".

Bilo je svega oduvijek, naravno, ako ste imali vremena da čitate sitna slova, ona između redaka, i ona nepisana i neizgovorena. Ta tko bi se ponavljao tako uporno kao povijest?

U redu, što je to što ne vidite? 

Da gubite glave zbog stvari koje vas se ne tiču. Uzimate tuđa (pri)viđenja za svoja. A kad vas se opomene, tješite se hranom za dušu ma koja god da bila. 

Usta su vrata pakla, stara je to izreka, ne ukalja toliko čovjeka ono što kroz njih ulazi, koliko ono što izlazi iz njih, psovke, kletve i klevete svih vrsta, boja i oblika. 

Trebalo bi zatvoriti usta, umjesto što se izabralo zatvarati oči. 

a-a-a- vidim te! 

praznik u mostaru

Na kraju osmog osnovne, išli smo na ekskurziju u Mostar. Mislim da se radilo o nekoj simboličkoj gesti, jer je sve bilo u znaku jačanja bratstva, jedinstva, socijalističkih republika i tekovina za koje su ginuli omladinci, slični nama. Prijašnje su generacije odlazile u pionirske gradove u Beogradu ili Zagrebu, tako je tada to bilo: veći su gradovi bili privlačniji, imali su što za pokazati, sve novo i za naše potrebe i prilike tek izgrađeno. A koga briga za prošlost, povijest i starinu? 

Nedugo poslije, izbio je rat, stari most je srušen. U istom tonu, kao i ranije, političari su obećali napraviti još ljepši i stariji. 

I tako se našla naša grupica osmaša, mislim dva autobusa od pedest, ne više, sa po dva šofera i dvoje nastavnika u pratnji, u tada susjednoj socijalističkoj republici, a sada državi koju dijeli šengen. 

No, ne pišem vam ovo radi političkih razloga, nego zato što se čini da je ovo dobar primjer na kojem se može objasniti što tko zapravo vidi, pa odvojiti bitno od nebitnog, prekopirati ono što valja, a odbaciti zauvijek ono što ne valja, i zaboraviti, ako tako bude dano. 

Bilo je par cura iz moje generacije koje su odlazile često, tako su barem govorile, u Mostar, jer su bile baš iz Mostara, ili imale tamo nekog od rodbine. Sjećam se jedne kad je, smijući se rekla da poznaje Mostar ko svoj đep, i da šta će njoj neka nastavnica da nju vodi, kad ona može vodit umjesto nje. 

- Aj, aj, pokaži se svima, šta imaš u svom đepu! - netko bi rekao "provokacija", netko drugi "šala", ovisi o reakciji targetirane osobe, i o tome kako će ta reakcija biti protumačena od većine prisutnih. 

Cura je gurnula desnu ruku u desni džep hlača, i izvukla upotrebljeni rupčić: 

- Na! Slinjo slinavi. 

- Aj, aj, imaš ti i još jedan. Imaš i dva na guzici. - Tu počinje hvatanje. Drpanje, tako se zvalo u to davno vrijeme. Ne znam možda je i sad tako. 

Nastavnici vas zapravo ne prate zato da vas nauče nečemu što sami ne biste mogli znati, ili da vam vlastitim primjerom pokažu što, gdje, kad ili kako se dođe do određenih informacija i saznanja. S vama su zbog održavanja privida reda i mira; kao imat ćete respekta kad je netko od odraslih u pratnji. I kao bit ćete oprezniji i sami, ako znate da vas neko veće oko pazi. 

U tom smislu, smo se razdvojili odmah na početku: Netko misli da ga veće oko špijunira, a netko da ga štiti, i u mom je sva razlika. 

Prijatelji i neprijatelji su to samo u našim glavama. Mi sami smo im dali titule i moć. Kad nisu u blizini, svatko od njih ima svoje živote, neovisne od nas. Sami su, isto kao i mi. 

Eto, tako sam ja ostala sama nedugo nakon što smo izašli iz busa. 

Neko vrijeme me je pratila djevojčica koju su zvali Draška, a onda je i ona nestala. 

Zbog čega ne pamtim pravo ime te vjerne i nježne duše, ne znam. Mislim da nije bila iz mog razreda, netko s kime sam se družila i inače, malo je bilo takvih ljudi u čitavom mom stvarnom životu: ljudi su jednostavno nestajali i pojavljivali se, onako brzo ili sporo koliko mi je trebalo da zavrtim glavom. Ja stvarno ne vidim, nisam vidjela, a oni bi iz nekog razloga, nakon nekog vremena, odlučili da ne vide mene. Ako sam ikada i imala potrebu pitati zašto, i ta je ubrzo iščezla, eto toliko su uobičajeni bivali ti neobični izostanci, nestajanja. Bilo bi to isto, kao da bih pričala sa samom sobom o nečemu što ne znam i ne mogu znati. 

Draška je bilo ime koje su ljudi iz njenog plemena davali kravama. Gara, Bika, Draga. Pasmine krava po narodski, ne znanstveničko biološko knjiški. Gara je crna, Bika bijela, a Draške su bile naročito umiljate mlade junice. Čujem da ih i danas tako zovu, žene a ne krave: muzara i guzara, s prvim znakom pubertetskih tjelesnih promijena, zapečate ti sudbinu. Doklen nas smrt ne rastavi. 

Draška vas prati i sluša, sve dok joj netko drugi ne preotme pozornost. Poput psa. Vjerojatno joj je netko rekao da se drži mene (pa da će joj bit dobro: kako njoj tako i tebi), a onda u sljedećem trenu da se odmakne da bi i ja malo za njom trčala. Možda i bih, da sam mogla vidjeti u kojem smjeru je otišla kad su joj rekli da se tiho udalji. 

Dobro se sjećam da sam neko vrijeme osjećala neugodnu prisutnost koja me prati. Energetski vampiri, tako je danas popularno govoriti, parazitski entiteti. Ja, međutim, znam, da se radi i da se tada radilo, o grupici mojih školskih prijatelja koji me uhode, da vide di ću i šta ću kad me svi napuste. "Sist i plakat!" ili "Leć i umrit." 

Već tada sam znala kako ih se otarasiti. Dokonom je stvoru najlakše na svijetu odvratiti pažnju od onog što vam je bitno. To jest, od onoga što mu je bila inicijalna namjera. A onda ga ostavite da se sam bori sa svojim osjećajem prevarne moći. 

Neko sam vrijeme sjedila pod nekim velikim mirisnim stablom. Dok nije došla vikati na mene jedna od naših učiteljica: 

- Jesi li već sjela? Umorila se dama, je li? Šta ćeš reć mami doma kad te bude pitala, gdje li bila i po čemu je to bitno? 

Dopustila sam joj da me odvede do starog mosta, platila krvarinu, običaj, tako su rekli, da se daju novci momcima koji skaču s te ogromne visine u hladnu Neretvu, a onda opet ostala sama. 

Lutala sam tako starim gradom, kupila dvije razglednice od uličnih prodavača, jednu fotografiju sa "Pozdrav iz Mostara" za baku, i drugu rukom naslikanu, za mamu. I jedna i druga s istim motivom, mosta kojeg više nema. Sitne naušnice za sestru. Svijetloplave kamenčiće utisnute na srebrenu iglu, na kartončiću veličine dvije poštanske marke. I jednu malu srebrenu alku, koju su cure iz moje generacije stavljale na hrskavicu po sredini ušne školjke. Mislila sam da je moja sestra bila ozbiljna kad je govorila da je to njoj lijepo, te da želi i sama imati jednu. Bila sam u krivu. A onda me neka široka staza dovela do novog dijela grada. Sjećam se stambenih zgrada i zida od bijelog kamena, taman toliko visokog da ste mogli sjest na njega i mlatarati nogama u zraku. Osmašica! Kao sva odrasla, a ponaša se kao dijete. I miris jorgovana. Poslije toga, nikad više takvog mirisa nisam nigdje više čula. 

U nas nitko ne sadi mirisna stabla. 

Po povratku doma, ja jedina nisam imala pune ruke kesa, svi darovi koje sam kupila stali su u moj dječji novčanik. Sve uspomene koje sam skupila, još su žive, i tolike su i takve su da se i sad prelijevaju preko slova koja pokušavam pokazati vama ovdje. Slova nisu dovoljna. 

Par dana poslije, cure iz razreda su se otimale oko slika, fotografija koje je svaka od njih razvila: samo da objasnim, u ta se davna vremena trebalo čekati i po nekoliko dana ili tjedana dok vam se ne razviju slike. Bili su popularni oni mali fotoaparati zvani idiotima, koje si kupio za tu priliku, a onda si ih skupa s ispucanim filmom mogao bacit. Toliko su vrijedni bili. Ili smo mi bili toliko bogati? Tko je imao bolji aparat, nije ga izvlačio iz futrole tako lako. Pa se onda moralo čekat i puno duže vrijeme, da se film ispuca do kraja na nekoj dugoj važnoj prigodi. Ako bi još i valjao išta. 

- Pazi da ti se ne osvitli! - 

Ne znam ni sad što to znači. Je li istinska briga, ili podrugljivost škrtosti. Ne znam radi li još itko fotografije na taj način, pa da bih mogla pitati, i napokon doznati. Mislim da nitko niti ne zna, jer su se slike tada, gledale na isti način, kao i sada: 

- Ajme, vidi kakva san ispalaaa

- Ajme vidi ti nosa 

- Vid ove kako je stala 

- Uf šta je meni ova odvratna, kako ti s njon moš? 

- Uuu šta ovi pravi dobru kavu 

- Vid vid vid, ajmeee sićaš se ono 

- E aa ono ono ono, eee aiiimeee 

Činilo se, i čini se, da sam u Mostaru bila jedina ja. Ali pošto nisam imala ni jednu sliku, niti sam na kojoj bila, ispalo je da jedina ja - nisam bila u Mostaru. 

Svi ostali su bili doma, ali na nekom drugom mjestu. Potrošili novce na stvari koje im nisu trebale i koje im se nisu sviđale. Prebacile iste stare priče na nove nepoznate ljude, tek tako da im se učini da nešto novo i drugačije rade. Ili da nešto znaju, jer neće biti nikoga da im se usprotivi. We are killing strangers, so that we don't kill people we "love". 

Da to nema veze s ljubavlju, vidi se iz aviona: ako mrkneš ovog što ti je blizu, ni tebi ne gine zasluženi uzvrat. A stranac u stranoj zemlji je stranac u stranoj zemlji. Izgovora je bar onoliko koliko je i ljudi, tamo vani. 

I onda, ona trgovina uspomenama, u vidu razvijanja i skupljanja novaca za slike. Nečija kuma ima radnju ili nečija rodica, prijateljica, sirotica, treba pomoć, ona od tog živi, a lako je nama. Mislim da sam se zapisala za pun album tih slika na kojima nisam bila, uz koje nisam imala nikakvu priču za ispričat, koje nisam ni mogla vidjeti tada, jednako kao ni sada. Iz čistog razloga, što je svaka od tih cura uz svoje filmove imala svoju tužnu priču. 

Sestra, kojoj se naušnice koje sam za nju izabrala, nisu svidjele i prije nego što sam ih izvukla iz novčanika, je bila bijesno ljuta na mene neodgovornu, i rasipnu, jer sam tatu i mamu bacila u preveliki trošak sa svim tim slikama na kojima me niti nema. Mama nije ni pogledala sličicu koju sam za nju izabrala, a kamoli da ju je dodirnula: bila je izrađena na način brajice, reljefasto. Jedina je baka sačuvala svoju razglednicu, znam to, jer je nestala zajedno sa svim njenim stvarima nekih tridesetak godina poslije. 

I to vam je to: kad kažu da svatko gleda i vidi ono što mu je na umu. 

Gdje ti je srce usmjereno, tu je tvoje blago. 

Srcem se najbolje vidi, a ono bitno, oku je nevidljivo. 

Ima nas svakakvih, tako da se i ovakve izreke mogu rastumačiti tako da svaka odgovara svakome. 

Zato kažem, mi ne vidimo manje, mi vidimo više. Ali zato što je vas više, nema drugog načina, nego ostati tiho i čekati dok se još netko ne okrene oko sebe. Pa polagano shvati da se svijet ne vrti oko njega jednog. Ili bar da se vrti oko svakoga od nas posebno, bez razlike. Da svatko ima svoj život i da svatko skuplja svoje dojmove, onako kako mu se daju. 

Dojmove, jednako kao novčiće, možete podijeliti. Ali za razliku od novčića, ne možete oteti nekome, niti na prevaru. Zato su prvi, vrjedniji, u široj slici života. 

geometrija zvuka

Je li nam glazba u genima? 

Nedavno su izašli novi izvještaji o znanstvenim dokazima da nam je sposobnost uživanja u glazbi do 54%, zapisana u genima. Ali ovi se pronalasci mogu mijenjati, budući da stalno dolaze novi i novi dokazi, novih i novih istraživanja, koji često ovise o komercijalnim interesima više, nego što proizlaze iz čiste želje za znanjem. 

Ako vaš otac i nije uživao u glazbi, ne znači da vi ne možete ili nećete u njoj uživati. Svako ljudsko biće je sposobno restrukturirati sebe, na koji god način to hoće. 

Ali, što je to glazba? 

Moderna znanost nam danas dokazuje da je čitav svemir vibracija, a također je to i zvuk. 

Kad poredate zvukove u  geometrijskom redu, da biste postigli određeni učinak, tada to zovemo mantra. Kada ih poredate, ne samo geometrijski točno, nego i estetski privlačno, tada je to glazba. 

Oblik zvuka 

Glazba je način proizvodnje zvukova tako da im se ne naziru rubovi, dozvoljavajući im na taj način da teku glatko, harmonično i geometrijski uredno. Ta harmonija postoji, ne samo u zvuku, nego i u obliku koji zvuk poprima. Ako bilo koji zvuk izmjerite osciloskopom, možete vidjeti da on proizvodi određeni oblik baziran na frekvenciji, amplitudi i ostalim aspektima. 

Svaki zvuk ima oblik koji mu je pridružen. Slično tome, svaki oblik ima pridruženi zvuk. 

Za primjer, kad vas gledam, mogu odrediti koji vam zvuk priliči, i na osnovi toga vam dajem ime. Kad vam izgovoreno ime odgovara, kad zvuk i oblik pristaju jedno drugom, možete od toga izvući koristi. Ta znanost se zove Nada Yoga, ili Joga zvuka. Pokriva sve što se tiče slušanja, ne samo glazbe, nego svega što postoji. 

U svemu je glazba, ako znate kako slušati. Čak i buka & galama, mogu biti glazba, ako pažljivo slušajući otklonite sve aberacije. Pažnja otvara premnoga vrata u svemiru. 

Zvukovi postojanja 

Da biste mogli otvoriti bilo koja vrata, potrebna je pažnja. Ako ste sposobni dobro na sve paziti, vrata se otvaraju zvukom koji već jeste. Koristim riječ zvuk, jer je glazba uzorak određenih zvukova. Zvuk je važan, jer zvuk vibrira, kao što život vibrira, kao što svemir vibrira. 

Moderna je znanost prihvatila to da sve što postoji, nije ništa drugo nego energija koja vibrira, oscilirajući između fizičkog oblika i nevidljive vibracije (zvuka). Izvor svega što je fizičko, je vibracija. Jogijska je znanost ovo prepoznala prije puno tisućljeća, govoreći da je čitava egzistencija zvuk, gdje je zvuk tu je i vibracija, a gdje je vibracija tu je i zvuk. 

Vibracija je općenito fizički proces, ali ljudi je mogu percipirati samo do određenog dometa frekvencija. Frekvencije koje su poviše od nama čujnog ranga zovemo ultrasoničnima, a one ispod, subsoničnima; i jedna i druga su nedostupne ljudskom uhu. Samo u određenim stanjima koja zovemo ritambhara pragna*, neki ljudi mogu postati svjesni zvukova koji su izvan normalnih frekvencija spektra. 

_________________________

* ritambhara pragna je povišeno stanje percepcije gdje netko može iskusiti vezu između zvuka i oblika. 

____

Arhitektura zvuka ljudskog sistema 

Glazba je rafiniran poredak zvukova koji već postoje u svemiru. Indijska klasična glazba se razvila iz dubokog razumijevanja ljudskog sistema. 

Svako ljudsko iskustvo - svjetlo / tama, zvuk / tišina, radost / tuga, agonija / ekstaza - se događa unutar nas. Mi smo baza, osnova našeg iskustva i sve što mi radimo, ima korijen u samoj prirodi. 

Bazirano na tom razumijevanju, Indijska klasična glazba je identificirala specifične dimenzije tijela koje odgovaraju i generiranim i primljenim zvukovima (onima koje sami stvaramo i one koje čujemo izvan nas samih).

U jogijskoj znanosti, na ljudsko tijelo se gleda kao na sistem koji ima pet slojeva: 

1. annamaya kosha, - fizičko tijelo koje je nastalo od hrane koju jedemo a koja se sastoji od pet osnovnih elemenata (zemlja, zrak, voda, vatra, eter)

2. manomaya kosha, mentalno tijelo

3. pranamaya kosha, energetsko tijelo unutar ljudskog sistema

4. vignanamaya kosha, - prelazno tijelo između fizičkoga i one dimenzije koja je izvan materije - i 

5. anandamaya kosha - posljednji sloj koji se zove blaženstvom. 

Među tih pet, pranamaya kosha je najznačajnija i sastoji se od 72 000 nada (kanali kroz koje teku životne sile ili prana) koje su raspoređeni na 114 spletova točaka unutar ljudskog sistema. Od njih 114, dvije su izvan fizičkog tijela, a 112 unutar. Od tih 112, njih četiri uglavnom spavaju. 

NJih 108 aktivnih energetskih centara ili čakri unutar fizičkog tijela, podijeljeno je između ide (jedna od tri glavna energetska kanala, locirana na lijevoj strani tijela, feminine ili intuitivna po svojoj prirodi) i pingale (jedan od tri glavna kanala lociran na desnoj strani, masculine, muška, po svojoj prirodi), 54 na lijevoj strani, 54 na desnoj. 

Slično tome, sanskrtski alfabet se sastoji od 54 zvuka. Ta 54 zvuka imaju dvije manifestacije: feminine & masculine, ukupno 108. Tih 108 zvukova čine temelj na kojem je čitav sustav klasične glazbe postavljen. 

Klasična glazba u svojoj osnovi aktivira tih 108 čakri ili energetskih centara u ljudskom tijelu, što može voditi do prirodne evolucije ljudskog bića prema višim stupnjevima svijesti. Indijska klasična glazba nikad nije bila samo puka zabava, nego sredstvo pomoću kojega individualno ljudsko biće može napredujući u evoluciji, postati univerzalno. 

Ta dimenzija, koja aktivira ljudski sistem, dozvoljavajući mu da evoluira sve do svoje posljednje stance, koristeći tih 108 zvukova, se zove Nada yoga. Ono što danas zovemo klasičnom glazbom, ima svoje korijene u opisanom procesu. 

isha. sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/5/music-and-the-geometry-of-sound  

čemu služe ruke? (11)

 

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u, za projekt SaveSoilSecureFuture - handprints: 

Sunflowers 

~ Rooted in soil, touching the stars 

~ Whenever you feel disoriented, look towards the East 

~ Looking up to something, Looking down to something: sun, stars, skies, soilssss 

Ova jest bila inspirirana VanGoghom, običnim momkom sa sela, koji je zabavljao ruke slikanjem i pisanjem pisama, a koji je među običnim svijetom ostao upamćen kao čudak koji je odrezao svoje vlastito uho. To je, makar, moja nastavnica umjetnosti, smatrala važnim vezati uz njegov lik i djelo. 

- Da, je, slikati, svatko to može, ali po koju cijenu... 

Bez zezanja. Možda ste vi imali bolju edukatoricu. A možda niste imali nikakvu, nego ste si to mogli biti sami, uz podršku možda kakve nijeme knjige. 

Jedne od onih koje se gledaju, jer svejedno nitko nikad ništa ne čita. Pa onda posredstvom ruka (koja lista stranice) - oko (koje vidi) - mozak (koji interpretira), dođete do zaključka da ljudi ne polude zato što se bave umjetnošću, niti je umjetnost posljedica ludila, niti izraz poremećena uma, nego prije bijeg od kaosa koji zovemo realnošću, jedina odbrana i obećanje da osim onoga što okolni svijet nudi, postoji još nešto. 

______________

Sretan svima ljetni solsticij. Prvi dan ljeta i međunarodni dan joge! 

kako se čisti aura?

Pitanje: Sadhguru, kako se aura može očistiti? Mogu li postati čist ako moja aura dođe u kontakt s tvojom? 

Odgovor: Vidite li kakvu aureolu oko mene? 

Kad očajnički želite nešto vidjeti, tada vam to vaš um i servira. 

Iako ovo možda neće biti dobro shvaćeno u modernom društvu, najpraktičnija stvar koju možete napraviti je zakoračiti na put duhovnosti (spiritualni put). Ali, nažalost, duhovnost prati glasina da je povezana s duhovima, "vidovnjaštvom". Kad počnete "viđati" stvari koje ne postoje, tad imate velik problem. 

👻👻👻

Čak i nežive stvari imaju svoje vlastite aure. Svaki objekt ima svoju auru, bilo to svjetlosno polje, ili energija koju zrači. Ako možete držati svoje tijelo, um, emocije i energiju u određenom stupnju vibracije, tad ćete imati određeno polje svjetla i energije oko sebe. Nemojte pokušavati vidjeti to, ili uspoređivati sa nečijom tuđom aurom. 

Kad se ujutro probudite, provjerite jesu li vaše tijelo, um i emocije u dobrome stanju. U rano jutro možda ne možete biti svjesni svojih energija, ali makar možete znati boli li vas tijelo ili glava. Život je pokret, smrt je tromost. Svaki dan to morate moći izmjeriti, u kojem se pravcu krećete, postajete li vižljastiji ili sporiji. 

Ako ste skloni pogrešnoj vrsti misli, tad se krećete prema inerciji. Ako ste sposobni stvoriti druge vrste misli, tad idete prema dinamici i obilju. Ako smognete održati ovaj drugi tip, tad će vam i aura biti u redu. 

Ima još nekoliko mjerljivih aspekata na koje se možete fokusirati: kako vam je tijelo, kakav vam je um, kakve emocije, kakve su energije. Puno je bolje osloniti se na ono što znate, nego pokušavati vidjeti nečiju auru. 

Mjesta i ljudi, definitivno imaju utjecaj na nas, ali bolje je potruditi se poraditi na sebi, tako da čak i ako odete do vraga, možete iz svega izaći čist. 

To je jako važno. U suprotnom, kretanje vam je jako ograničeno. Ja mogu ići bilo gdje i kamo, i opet bit u redu. I vi biste morali moći postati takvima - biti u stanju otići na najgora mjesta na svijetu, i svejedno bit ok. 

Spiritualni proces znači da ono vanjsko ne utječe ne vas, ne određuje kako se osjećate. Vi sami određujete kako ste. Eto, takvi trebate biti. 

Nikada nećete moći kontrolirati 100 % što se događa oko vas, nikada se nitko koga sretnete u životu neće ponašati točno onako kako vi to zamišljate. Zato toliko puno ljudi radije kupuje pse, da ih mogu dresirati kako oni to hoće. Ali čak i psi rade ono nešto svoje. Iako, da, uglavnom je životinje lakše istrenirati da budu poslušne. 

Pa, ako se nitko na ovom svijetu ne nađe točno, 100 postotno onakav kako vi to zamišljate, makar vi budite točno, 100-postotno takvim kako vi to zamišljate. Kad već imate tu povlasticu da možete sami odlučiti kakav ćete biti, budite onakvi kakvi to sami želite. 

Kad biste mogli tako sobom vladati, biste li radije bili blaženi ili jadni? Blaženi? E pa budite blaženi, i ne brinite o svojoj ili nečijoj auri, i sve će bit super! 

isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/5/forget-about-your-aura  

dan očeva

Da nije tako naštimano, da Dan očeva pada u nedjelju da bi se mogli s njima podružiti netrošeći dane godišnjega, ove bi godine prikladan bio petak trinaesti u junu. 

Svaka djevojčica zna tko je čudovište iz ormara, trol ispod kreveta, Freddie Kruger, maska, vuk iz Crvenkapice, iako možda ne povezuje imena sa stvarnim likom. 

Čak i u moderna vremena, ako ne i više, kad su očevi prisutniji u kući i vise pred ekranom, umjesto što su u starinskija vremena to isto činili van kuće, dakle, trolali koga god bi vidjeli ili procijenili lakom metom. 

Uglavnom zato što im majke lijepo lažu. Pretpostavljam da je to ono što popularna psihologija danas zove "živjeti u poricanju". 

Dakle tu je, pred vama je, ne skriva se. To što radi, očito ne smatra sramotnim. Možda će čak i vas pokušati uvući u svoju pravedničku borbu: ismijavanja oblika nečije glave, ili čudnog izgovora neke obične riječi, ili broja prugica na tenisicama, ili ženske koja mu je u pratnji, a onda, kad se dotakne ženskog roda, postaje stvarno okrutan. 

Ako živite u razmjerno razumnoj sredini, netko ga možda opomene, kad se dohvati nekoga tko izgleda naročito slabo, s kakvom očitom fizičkom manom ili nedostatkom, ili s liječničkom dijagnozom: 

- Pa zar ne vidiš da je jadan bolestan? Ima li išta ljudsko u tebi? 

On se onda brani donacijama koje je uplatio, ili vlastitim liječničkim kartonom: 

- Ovaj? Bolestan? A jaaaa! Ko o meni misli?! 

I zaludu vam je podsjetiti da se njemu "ovaj" ne ruga, i tko je "prvi počeo", na prepirke takvog tipa ne treba trošiti energiju, pogotovo jer se zna kako završe. Šakama, Šamarima. Pesnicama. Laktima i koljenima. Nogama. Kad ste već na podu. 

Sutradan, mama obilazi apoteke u potrazi za nekom specijalnom kremom za herpes koji joj se opet pojavio na oku ili na usni, ili obloge za nešto što joj je izbacilo po rukama i vratu. Nekad se on ponudi da će otić u doktorice, samo neka mu ona točno kaže kako se zove lijek i koja ga tvrtka proizvodi. 

Onda vam mama objasni kako je tata pažljiv i dobar: 

- Tata naš. 

Do tada ste naučili šutjeti. I ne vjerovati vlastitim očima. 

Vi ste čuli, na svoje uši, da se neki muški glas svađa s nekom prljavom droljom, kurvom jebenom, koja se odnekud pojavi ali nitko ne zna tko je:

- Ništa ti ne valja, stalno bi nešto, stalno ti fali, kurac ti je u glavi, to tebi fali, na nažderi se

Ali to je trol. To je demon koji se pojavi pa nestane. On živi u našoj kući, ali ne živi s nama.  

Netko ga je jednom možda i vidio, ali nikada nitko nije povjerovao u to. 

_______________

Svatko će prije povjerovati da su nestašna djeca porazbijala stvari (u igri), da su nevidljive čestice u zraku uzrok oteklina i crvenila po koži, gušenja u prsima, a izdajničko sunce da je krivo što vam se tu i tamo bez razloga zasuze oči. 

Ili još bolje: sve je to zbog onog najmanjeg bolesnog djeteta, uvijek s njome nešto! Mentalne bolesti su zarazne!! 

alergija na život

Novija znanstvena istraživanja ukazuju na to da bi uzrok alergijskih reakcija koje su se dosad povezivale sa vremenskim prilikama, te izloženosti određenim atmosferskim ili biološkim agensima, što se nerijetko ispoljavalo fizičkim promjenama na tkivu čovjeka u vidu osipa ili otoka te crvenila kože, curenja iz nosa ili gubitka daha, mogle biti ono što su naši pretci nazivali "vražjim pečatima". 

Priroda vas kažnjava što niste bili dobri. 

Samo se čeka kad će netko ustvrditi slično.

###

Ako je unutra, kako je i vani, onda je vani, kako je unutra. 

Tko je dakle kažnjen? Ako nas sve jednako boli.

Zašto tražiti krivce, i još problema, umjesto rješenja?

Ako ne znaš što ćeš, ne radi ništa. Svaki potez uzrokuje još više štete.

Budi mirno. Govorim ti, kao životinji koja jesi.

Nisi ti bog!

što je intuicija?

Pitanje: Možete li molim objasniti, što je to intuicija? Ima li veze sa spiritualnošću? 

Odgovor: Što je intuicija? Sve što ljudsko biće radi, događa se zbog informacija koje je on ili ona prikupio. Informacija nije nešto što ste pročitali iz knjige ili iz novina. Naših pet osjetila konstantno skuplja informacije, preko vida, sluha, mirisa, okusa i dodira. A to se događa čak i dok spavamo. Rađeni su znanstveni eksperimenti sa osobama u dubokom snu: izgovarane su, dok su bili u tom stanju, rečenice na jeziku koje u stvarnosti ne razumiju. Unatoč tome, kasnije su pod hipnozom mogli ponoviti te rečenice točno onako kako su im bile rečene. Iako nisu bili svjesni, sve je ostalo zapisano u njihovoj memoriji, kao da je snimljeno. 

Postoji, tako ogromna količina informacija kojih nismo niti svjesni. Pogledajte samo na činjenicu da možete hodati. Hodanje je tako jednostavna stvar. Ali ako idete analizirati sam proces; što je sve potrebno učiniti da biste mogli stajati i hodati na dvije noge, to je iznimno kompliciran proces. Kako se težina prebacuje, što se dešava sa mišićnim tkivom i uopće kako sve utječe na čitavo tijelo, teško je riječima i objasniti. Ako bi pokušavali sve to logički objasniti i razumjeti, sigurno biste prije poludjeli, nego prohodali. Ne biste shvatili čak ni ako biste studirali samo hodanje čitav život. Eto, toliko je to komplicirano, ali ipak, svi mi hodamo. Mi to radimo intuitivno, ne intelektualno. 

Još bolja analogija je vožnja. Kad ste prvi put učili voziti auto, okrenuli biste ključ, zatim pritisnuli kvačilo, zatim prva brzina, onda polako opuštate kvačilo, ali vražja stvar bi samo poskočila i ugasila se, nema veze koliko puta ponavljali i pokušavali. Ali sada vozite već desetak godina, i dok vozite, istovremeno koristite i mobitel, i sve to bez problema! Ali čak i nakon tih deset godina, ako sjednete i počnete misliti "Što ću sad napraviti? prvo ključ, pa kumplug, pa prva, pa kuplung..." opet ste na početku, ne znate ništa. 

Intuicija vs Logika 

Kad radite na način intelekta, morate proći deset koraka za svaku malu stvar koju želite napraviti. Umjesto da prolazite svaki put svih deset koraka, istim redoslijedom, vi skočite odmah na zadnji, pa mislite da je to intuicija. 

Intuicija nije drugačija dimenzija percepcije, samo je drugačija dimenzija računanja. Računate brže, ali radite s istim informacijama. Ako postanete više intuitivni, samo koristite ono što već imate i znate, na malo brži način. Za usporedbu; prešli ste s običnog telefona na pametni telefon, s pametnog telefona na iPad, ali nema novijih otkrića. Samo učimo kako istu stvar koristiti bolje. Isto je sa mozgom, kad postanete intuitivni. Koristite ga bolje, ali ne znate ništa više nego što ste već znali. 

Intuicija i spiritualnost (duhovnost)

Ako želite zakoračiti u drugu dimenziju, tada je potrebno poboljšati percepciju. Opažati više nego što možete unutar sadašnjih ograničenja. To je spiritualnost - poboljšanje opažanja. 

U biti, biti spiritualan znači otići izvan materijalnog, fizičkoga. Ako dimenzija koja je izvan fizičke postane živa realnost za vas, tada ste spiritualan. 

Kad kažem fizička dimenzija, tad ne mislim samo na tijelo i um. Sve što možete opaziti preko svojih pet osjetila, je fizičko po prirodi. Ako prekoračite to, ili ako vaša percepcija prekorači ograničenja pet osjetila, tada ste spiritualan. 

Intuicija vs Predosjećaj (gut feeling) 

Pitanje: Koliku važnost bismo trebali dati predosjećaju i je li predosjećaj isto što i intuicija? 

Odgovor: Postoji nešto što zovemo predosjećajem (gut feeling), i postoji nešto što se zove "usrati se od straha" (being shit scared). Kad ljudi ne znaju što im se događa, neke se stvari pokrenu u njihovim crijevima. Nemojte to miješati sa nekom vrstom intuicije ili nekom vrstom uvida u život. Strah je to što vrlo veliki broj ljudi smatra predosjećajem, nemojte miješati jedno s drugim. 

Ponekad intuicija može biti vrlo zbunjujuća. Često ljudi kažu, "Oh, imam takav predosjećaj.", pogotovo na kladionicama. Devedeset posto puta pogriješe, ali i dalje imaju svoje predosjećaje, jer im je jedanput možda bilo upalilo. Jednom je upalilo, deset puta nije, ali oni i dalje računaju na taj jedan put kad će opet upaliti. Ukratko, slučajno se mnoge stvari dogode. 

Intuicija "jednom možda" je vrlo opasna stvar, jer ne odlučujete sami kad je nešto sto posto da, a kad ne: samo se jako uznemirite. Vaš logičan um kaže jedno, a mislite da vam intuicija govori drugo. A da biste donijeli odluku trebate biti sto posto sigurni. Tad je bolje držati se samo logike. Čak ako traje dulje, makar vas odvede nekamo. Intuicija vas zbunjuje, i na kraju ne napravite ništa. Ima jako puno ljudi koji konstantno donose loše odluke u životu, jer vjeruju da imaju intuiciju. Ako imate iti jedan posto sumnje pri donošenju neke odluke, tad je bolje koristiti logičan um, koliko god da je on ograničen, ipak je pouzdan. Logiku možete provjeravati, intuiciju ne možete. 

Mogu li se proizvesti strojevi koji su intuitivni? 

Pitanje: Stručnjaci kažu da je ljudska intuicija u biti biokemijski odgovor našeg tijela. Da je poput naslijeđenog i ugrađenog biokemijskog algoritma. Ako je to tako, može li umjetna inteligencija imati (rekreirati, ponovno stvoriti) ljudske emocije? Ima li ljudska inteligencija išta s biokemijskom aktivnosti koja se događa u našem sistemu? 

Odgovor: Naravno. Poznato je da naša mentalna stabilnost ili nestabilnost, jasnoća ili nejasnoća, bistrina uma, imaju kemijsku podlogu. Čak to da li smo sretni ili nesretni, veseli ili tužni, radosni ili jadni, ima kemijsku podlogu. Dok sada ovdje sjedimo, hoće li to iskustvo biti lijepo ili ružno, stvar je inteligencije, ali isto tako i kemije. Jedno nije različito od drugog. 

Ljudi me često pitaju "Sadhguru, kako to da ti možeš raditi toliko različitih stvari a da ne poludiš?", odgovorim im da je to zato što ja mogu misliti čitavim tijelom, a vi samo mozgom. 

Potpuno je pogrešno razmišljati o inteligenciji samo kao o misli. Misao je samo jedan maleni izraz inteligencije. To je prevara koju su izmislila moderna društva, jer je obrazovni sustav, stvorio takve ljude koji vjeruju da je misao jedini oblik inteligencije. Kad je misao jedini oblik inteligencije, prirodno je misliti da je prikupljanje podataka, analiza podataka i prezentiranje tih istih podataka u skladu s tim vašim analizama, da je to inteligencija. To je proces, koji svaki stroj može napraviti. Sada napokon polako počinjete shvaćati da svaku misao, ma kako da je kompleksnom i fenomenalnom vi smatrali, običan stroj može obraditi puno brže, bolje i lakše. 

Djeca uglavnom smatraju matematiku najtežim predmetom, a kad tamo, običan kalkulator može računati brže i točnije od njihovog učitelja. Kompjuter može računati bolje od bilo kojeg matematičara. Očito da ono što se smatra jako teškim intelektualnim procesom, strojevi procesiraju daleko lakše, bolje i brže, nego što mi možemo i zamisliti. 

Ljudi će reći da je matematika jedna stvar, a književnost i umjetnost i glazba, sasvim druga. Nije to tako. Stvar je samo u tome, što matematika radi s brojevima, pa ne izgleda jako ljudski. Čak književnost i glazba, koje se smatraju izljevima ljudske duše i srca, mogu biti stvoreni strojno. Vrlo skoro će se dogoditi da će strojevi stvarati takvu umjetnost da nećemo moći razlikovati koja je koja, a strojna će vjerojatno biti bolja. 

Intuicija je zapravo računanje na takav način, da ne morate svaki put ponavljati baš sve logičke korake. Definitivno je razumniji način korištenja inteligencije. Kad biste svaki put prolazili svaki logički korak, za svaku malu stvar koju namjeravate napraviti, ubrzo bi poludjeli. Što mislite zašto su ljudi sve više pod stresom? Onog trena kad ste postali obrazovanim, počeli ste razmišljati logično o svakom aspektu života. Pokušavate nadograditi svoj život logično, a on se ne nadograđuje. Ništa nije pošlo krivim putem. Sunce je izašlo, kisika ima dovoljno, pojeli ste svoj doručak, ali ste pod stresom. To je zato što pokušavate nadodati nešto, a zapravo nešto trebate preskočiti. 

Znači, intuicija je računanje koje preskače logične korake, ali stiže do istog odgovora, a to je definitivno pametniji način življenja. 

Je li intuicija samo biokemijski algoritam? Da, jest. Pod pojmom, biokemijski algoritam, mislimo na konstantni tok, koji je s jedne je strane određen našim genima, kulturom, i vanjskim utjecajima, ali ako ste svjesni, možete ga namjestiti na drugačiji način. To je mehanizam. Pitanje je samo, je li taj mehanizam vođen svjesno ili ne. 

Ljudi posjeduju intelekt, to je intuitivna dimenzija, i onaj dublji nivo inteligencije, koji je sam temelj na kojem sve počiva. Ta inteligencija koja stvara, koja je izvor svega stvorenoga, je ugrađena u svakoga od nas. Pitanje je samo, u kojoj je mjeri nam je dostupna. 

Svatko od nas ima ruke, ali ne mogu svi koristiti ruke na jednak način. Rukometaš ih koristi na jedan način, pisac na drugi, umjetnik na treći, jogi na četvrti. A naš se biokemijski algoritam mijenja, ovisno o tome kako i što radimo. 

Kako razviti intuiciju? 

Ljudi idu u na/pogađanja i govore da je to intuicija. Ako želite razviti intuiciju, prva stvar koju morate naučiti je da samo sjedite mirno, potpuno budni i da ne mislite ni o čemu. Jednom me netko pitao "Sadhguru, kad voziš, o čemu razmišljaš" Odgovorio sam da ne razmišljam ni o čemu. Jednostavno vozim. Ako ste budni, pažljivi, bez ikakvih predrasuda, samo pažnja, ne misli, samo pažnja, tad ćete prirodno postati intuitivan. 

Mnogi ljudi imaju vrlo intuitivne fleš bekove. Svi oni imaju intuiciju, nakon što se čitava stvar završi. Takva intuicija ne služi ničemu. Samo će oštetiti vaše logičko razmišljanje. Ako krenete rješavati kompleksnost života kroz logičan proces, neizbježno je da ćete sludjeti. Većina ljudi to niti ne pokušava. Njihova je logika, napravi par koraka, pa ćemo vidjet što ćemo dalje. Zašto je ovaj list zelen, a onaj tamo postaje žut - ako se povedete za logikom, mali je milijun koraka. Definitivno biste poludjeli. 

Ali ako ste to samo opazili, i ne dodavali nikakve misli tome, tada ćete iskustveno znati što se dogodilo, jer ste to upili u sebe. Tolika je moć ljudske percepcije. Ako posvetite određenu pažnju, prirodno ćete postati svjesniji. Ako postanete svjestan, tad ste vi taj koji će moći postaviti biokemijski algoritam u svoj sistem. Udesit ćete ga tako da vama ide u prilog, i da bude na dobrobit svemu što vas okružuje. Dakle, ne radi se samo o razvoju intuicije. Ako znate kako urediti svoj biokemijski sistem, tada možete utjecati na sve živo oko sebe. 

Pažnja! 

Obično su otrovnice, poput kobre, vrlo osjetljive na to kakva vam je biokemija. Sposobne su znati što se na toj razini dešava unutar vas, samo zato što su - pažljive. A pažljive se zato što im je preživljavanje stalno u pitanju. Nama preživljavanje nije upitno, na neki je način zagarantirano, tako da je pažnja na niskim granama, a razmišljanje na visokima. 

Ono što trebamo je, dakle, pažnja. Ljudska je pažnja takva da može otvoriti svaka vrata u svemiru. Ali pažnja treba bit bez osuđivanja i prosuđivanja. To znači da ne biste smjeli suditi sve na što naiđete iz pozicije osobe koja ima samo ograničen pristup podacima koji sada imate. A kako postajete sve više i više svjesni, pristup podacima je bolji, podataka je više, i uskoro ste vi taj koji sređuje biokemijske algoritme. A to znači da vi određujete prirodu iskustva, hoće li nešto biti ugodno ili ne. Možemo li napraviti takve strojeve? Definitivno da, možemo. 

Kao što možemo stvoriti strojeve koji računaju, pišu priče i skladaju glazbu, tako možemo stvoriti i one koje su po prirodi intuitivni. Već sad se neke marke smartfona reklamiraju kao više intuitivne od nekih drugih. Prije nego što vi sami znate što želite gledati, iskoči vam na ekranu i kaže da je to to što želite. Jer vas je skužio na osnovi prijašnje upotrebe. Do neke granice. Na isti način na koji vi možete skužiti neke ljude, tako vaš smartfon kuži vas. Možda vas zna bolje, nego što vi sebe znate. On sam se nije realizirao, ali vas je skontao.

Na ovo bi trebali gledati dublje i drugačije, a ne samo kao na razgovore o intuiciji i emocijama. Treba to gledati kao na životni proces, jer je životni proces takav da nema odvajanja između inteligencije, intuicije, misli, kucanja srca, funkcije jetre, bubrega, slezene ili mozga. Sve je to spojeno, bez šavova. Samo to shvatiti je vrlo važno i najvažnije, jedino tako ćete moći iskusiti život u potpunosti. Tad ćete otkriti da ste ostali bez riječi, jer ne postoji riječ koja može opisati taj fenomen. Riječi dolaze zato što sad možete vidjeti samo malene komadiće koje prepoznajete iz tuđih opisivanja, dočim samo gledate kroz ključanicu ljudskog intelekta. Kad nema riječi, tad nema zaključaka. Kad nema zaključaka, nema kraja, nema smrti. A to je put oslobođenja. 

Strojevi mogu postati sve što vi sad jeste i mogu raditi sve, čak i bolje nego što vi možete. Jedino što ne mogu, to je da ne mogu postati svjesne. Neki će reći da će oni ugraditi svijest u mašine. To se neće dogoditi. Ono što zovemo sviješću, je bit života. To je ta neopisiva sila zbog koje se sve događa. Toga ne može biti u mašini. 

Jogijska vježba za razvoj intuicije 

Jednostavna jogijska vježba koja poboljšava i logiku i intuiciju je Isha Kriya. 

Ja sam vrlo logičan, ali ne radim sve logično, nego intuitivno. Zato što ne idem kroz svaku aktivnost preko logike, nego stižem do njih intuitivno, zato se sve događa bezbolno. Jednostavno se događa. 

Intuicija neće raditi bez podataka. Definitivno su vam potrebni podatci, ali ne i kalkuliranje. 

Podatci se neprestano prikupljaju preko pet osjetila, a ako ste stalno u stanju pristupiti im, ako zadržite u sebi određen stupanj jasnoće, tada možete do tih podataka doći kad god vam zatrebaju. 

Ako ćete raditi ovu vježbu, um će vam se jednostavno osloboditi. Toliko će se osloboditi da sve što ste ikada omirisali, okusili, čuli ili vidjeli, još postoji tamo. Ne morate se truditi oko prisjećanja, jednostavno će biti tamo. A vi to možete oživjeti.

Memorija nema veze s uspomenama. Memorija je vaša sposobnost da povratite podatak koji vam je potreban u danom trenutku. 

 isha.sadhguru.org/en/wisdom/article/what-is-intuition  

čemu služe ruke? (10)

- da pomognu, podrže, potaknu, prenesu, iscijele, osnaže. Svojeg nosioca, sebe, i/li po izboru druge. 

Na slici dolje je dlan desne ruke iscjelitelja koji mi je spasio život, u Kirilijanovoj tehnici. A ispod slike dijelim osobno iskustvo.  

Dakle, ne radi se o tome, vjerujete li ili ne, energija je svuda oko nas, energija je u nama, energija je sve. Ne postoji dobra niti loša, kao što električna struja, sama po sebi nije ni dobra ni loša, nego se radi o načinu primjene: ako uštekate kabel za komp u utičnicu, moći ćete se spojiti sa cijelim svijetom, ako uštekate prste, drmnut će vas šok, i to je sve. 

Zašto se kaže da netko ima viška, a netko manjka, da vas neka mjesta i neki ljudi iscrpljuju, a neka druga pune vaše baterije, je upravo to - manipuliranje energijom, s tom razlikom što netko to može činiti svjesno, kao ovaj iscjelitelj, a većina to čini ne znajući.  

Barba Zdenko je, baš u ovoj knjizi, pisao o iskustvima izlječenja očnih bolesti, i dobro se sjećam da je to bila zadnja nada mojih roditelja. Prije toga, isprobali su sva čudesa najmodernije medicinske znanosti; koja se, i to budi rečeno, ni u čemu ne razlikuju od ovih današnjih 50+ godina poslije, a odnose se na rezanje, vađenje, presađivanje, preslagivanje, zračenje i prženje, umjetno na mjesto prirodnoga. Bez pretjerivanja. 

On vam, bioenergetskim tretmanom, ne nanosi bol. I od njegova bioenergetskog tretmana se osjećate kao osoba i kao biće. Eto, tako je to moja dječja persona upamtila da bi sada ova staračka ruka mogla zapisati i prenijeti i ostaviti na čitanje vama za budućnost. 

On vam, uglavnom, maše rukama oko glave i oko tijela, niti vas ne dodirujući. Čak vas ne pita, osim ako nije prisutna publika na koju treba ostaviti dojam, osjećate li trnce ili toplinu ili išta. 

Neki ljudi se od tog samo-mahanja-rukama, savijaju, neki padaju, neki i vrište. To nije bio i moj slučaj, ali možda zato što su se naše vježbe odvijale sjedeći. A možda zato što sam i ja imala "viška" za podijeliti. 

Pamtim dane tih terapija kao rijetko ugodne trenutke svojeg ranog djetinjstva. I zbog energije mjesta: jedan od otoka srednje Dalmacije kojem nisam upamtila ime. I zbog činjenice što sam mogla dugo boraviti sama sa sobom, bez straha da će naići netko kome je svrha da mi nanosi bol, s najboljim namjerama. 

Onda se ispostavilo da je "neki drugi gospodin", kojeg je barba Zdenko zamolio da ne dolazi više, moj otac. A ocu je bio važniji njegov ponos od činjenice da mu se dijete na tom mjestu oporavlja, pa su prestali slati i mene. 

I tako, uglavnom, završe priče skoro svih djevojčica i žena. I uopće ovih koji su se našli u osjetljivim i ranjivim skupinama. 

Još jednom da ponovimo: Nismo mi ranjivi ili osjetljivi zato što to nešto ne možemo napraviti ili nemamo sve ono što se nekome učini da je potrebno, nego zato što ovi koji mogu ili misle da imaju, neće.  

da se niste usudili!

Da se niste usudili krivim okom pogledati prema mojoj majci, a kamoli riječ kontra nju izustiti! 

Sve što sad tvrdite da je krivo radila, u danom je trenutku bilo, ako ne baš pravo, jedino što je mogla. A onda strah ili navika, natjeraju čovjeka da se ponavlja i da se ponavlja i da se ponavlja, kad već postoji taj i takav obrazac, koji se jednom pokazao valjanim. 

Alchajmer zapravo ne postoji. Na mentalnu bolest mislim, ne na osobu koja joj je ime dala. Staračka demencija, kao vjerojatno i bilo koja druga, su jednostavna izluđivanja pojedinca od strane gomile, grupe ili fizički snažnijega: 

- Ti si kriva, a ne ja! Svi su te vidjeli. Možda si zaboravila. 

Dok si bio mlad, bio si prepijan da bi znao i sjetio se. Kad ostariš, odvedu te doktoru da i on rekne svoju: 

- Jes brte čovk ipo! Svaka ti dala. 

Rana dijagnosticiranja su samo ubrzani proces gore spomenutoga, bez šanse za izlječenja.  

Sad imate pred sobom, nov svježi život, nejako dijete, koje ni ne sluti da je u njemu klica nečeg što se vrlo vjerojatno neće slagati s onime što su mu rekli o njemu samom. Neće si ni htjeti samo pomoći. Neće se ni sjetit okrenut oko sebe, kad mu je put u sebe već prikazan tako nesigurnim. Nepostojećim. 

Naše su "krive" majke, da bi mogle spasiti sebe, mislile privremeno žrtvovati svoju najmanju/mlađu/slabiju djecu, da bi im mogle pomoći čim dođu do nekakve podrške ili unutarnje snage. Onda se pojavila gospođa doktorica, učiteljica, socijalna radnica, logopedica... da objeručke pomogne, prigrli, pojača njen glas. Jedna je stvar vodila drugoj. 

Uvijek se, kad naiđem na priču sličnu mojoj, ili kad mi netko hoće dizati vrijednost umanjujući je mojim roditeljima, sjetim kad mi je na jednom od seminara, koji sam pohađala kad sam sama postajala učiteljicom, u povjerenju da nitko ne zna i ne čuje, stariji "djelatnik u odgoju i obrazovanju" certificirani psiholog, pedagog s višegodišnjim iskustvom... znate te su stvari važne i u četri oka i za pozornicu, rekao: 

- Radije popu, nego ovim nakazama! 

Pop se, u "našim krugovima" i tada uzimao kao dno dna. (U biti su u istoj ranjivoj/osjetljivoj skupini, društveno izoliranih koji su si stvorili društvo per se. Ili je možda bilo obratno :) ) 

"Nakaze" vas gledaju kao stvar na kojoj će oni nešto radit da opravdaju dnevnicu. Sve one priče o oplemenjivanju i o društvenoj koristi, su fraze koje su čuli na sličnim seminarima, koje su im se učinile zgodne ili su ih možda natjerali da ih nauče napamet i ponavljaju jer su dobre za posao. 

A onda, kad već imate izbora, ako ste se našli u sličnoj situaciji, bolje je da imate stručnjaka "spremnog na suradnju", nego onog koji stvarno misli da je stručan. 

Bolje za vas, velikoga, pripadnika one poviše spomenute gomile ili grupe (ljudi ili mišića), jer će ovaj koji surađuje reći sve što se vama svidi. Da preživi. Od nečega se mora. 

Nema veze što ljudsko biće NIJE isto što i stvar.

To jedino majka zna. 

žene tako nježne, kuhaše svoju djecu

U životinjskome svijetu, veća i snažnija jedinka ide na čelo čopora. Mama medvjedica ide ispred svojih mladunaca, ona vodi i čisti prolaz, ona je ta koja izviđa prije nego propusti mlade. Mama patka prva kuša vodu elegantnom nogicom prije nego uskoči i zapliva, tek onda pozove pačiće da se pridruže. Mama mačka ulovi miša pa ga donese mačićima da se igrajući uče. Čak vuk koji predvodi čopor štiti one najslabije ako se nađu u opasnosti, ne kalkulira: oni su slabi i nisu nizašta, ja sam jak i ja donosim hranu, šteta je da ja nastradam žrtvujući se za ove beskorisne lijenčine. 

Izgleda, jedino ljudska društva žrtvuju svoje mlade i svoje slabe. 

Kad idete u dućan, možete vidjeti da uglavnom roditelji prvo pošalju dijete, pa tek onda oni ulijeću sa cerenjem, kao 'glupavog li djeteta, ne zamjerite he he'. Kad idu u šetnju djeca su isped njih, tobože da ih imaju na oku ako naprave kakvu glupost. Sami ih ne uče ništa, ne pokazuju im ništa. Tko zna, možda niti ne znaju ništa. Pa je tako bolje. 

Možda se nadaju naučiti nešto od njih, ili se prisjetiti kako je to bilo biti dijete. Da, pa ih zato sputavaju besmislenim zabranama radi zabrana, da bi drugi ljudi koji su isti takvi poput njih, vidjeli i znali kako su oni brižni roditelji koji odgajaju fino svoju djecu. 

Žene tako nježne, kuhaše svoju djecu, njima se hraniše... pisao je prorok Jeremija u četvrtoj Tužaljci, a mi pročitali da se radi o nekoj dalekoj davnoj prošlosti i nekim primitivnim krvoločnim plemenima. Kojih više nema. 

Ne morate gledati u sebe da se prepoznate, i pošten pogled u ogledalo bi bio dovoljan. Pošten pogled. 

Jesu li sva ljudska društva bez budućnosti? Pitajte bilo kojeg njihovog člana, blijedo će vas pogledati. 

- Jadan ti si, sinko - ako kažu, s puno sažaljenja u glasu, sjetite se da je to nježnija opcija od one u kojoj vas zatuku. 

odvajanje smeća (3)

 "Zbog ove vrećice nije srušeno niti jedno stablo" - ovaj je slogan popularan bio kad se, ono davno, prelazilo s papira na plastiku. 

Sada se, zbog straha od udisanja toksičnih mikročestica, koje su, navodno, nusprodukt ekscesivne upotrebe plastičnih vrećica, nastojimo ponovno vratiti papirnoj i staklenoj ambalaži. 

Možete li se sjetiti, kako su ljudi prije izuma kartona & plastike, umatali namirnice, i uopće, tko je, i zašto je smatrao za potrebno skovati opomenu "ne kupujte mačka u vreći"? 

Vreće su bile, po svoj prilici kožne, ili tkane od prirodnih vlakana, radilo se o runu, vuni, dlaci, vlasima ili kosi. One biljnoga podrijetla, zaštićene su sloganom s početka ovog teksta: list, kora, stapka ili vlat. 

Je li trebalo smišljati slogane za zaštitu života i životinja čiji su posljednji (ili prvi) ostatci iskorištavani za ovako banalnu upotrebu? (Moglo bi se reći, reciklirani do bola. Kad se ljudi daju u recikliranja, rade to kao da oni sami nisu živi.) 

Ili je bilo dovoljno odvesti školsku djecu u klaonicu, pa da, brutalno i monstruozno iskreno kako samo djeca mogu, ispričaju roditeljima &starateljima što su sve tamo vidjeli i čuli. 

Plastika nas, sudeći po svemu, uvodi u finalnu fazu života na Zemlji: ona ne vrišti, ne drhti, ne pokazuje strah, plastika niti ne diše. Rekli bismo da izgleda kao idealna žrtva. 

Sa svoje strane skidam kapu do poda onome tko se je prvi sjetio njezine toksičnosti. (Kao da će itko provjeravat!)

Potpuno ista se stvar radi sa svime i svima naoko mirnim i tihima: često nam je tuđe praznovjerje, jedina zaštita. 

Primjer iz učionice, kako je spretan i iskusan učitelj štitio "druga koji se ne druži s drugima" kad on sam nije prisutan? Rekao bi: 

- On je strašan, opasan. - ili - Njega bog čuva. Zar se boga ne bojite?

Ili još bolji primjer iz vanjske politike, neka od siromašnih zemalja "trećeg svijeta" ima nuklearno oružje koje se neće libiti upotrijebiti. Ako bi bili isprovocirani na napad, napasti će bilo koga. 

"Ne diram te, ne diraj me" … inače … 

Taj "inače" koji ostaje lebdjeti u mikrotoksičnome oblaku, jednima će utjerati strah u kosti, a drugima poslužiti kao zaklon na neko kratko vrijeme. 

Zašto na samo kratko? Zato što je ljudska glupost, kao svemir, beskonačna, i širi se nekontrolirano. 

Umjesto da se sjete da i sami imaju nuklearno naoružanje, i da se nikome ne mili rat do istrebljenja, oni i dalje vrebaju, snuju i optužuju. 

Umjesto da se sjete da ni njima nije drago primati batine po tijelu ni po glavi, gledaju kako u nekom drugome ubiti i boga. 

- Da mi slučajno niste povjerovali u tu izmišljotinu! Boga ne postoji! 

Čovjek je mjerilo svih stvari! 

Ili, ... Mjera u svim stvarima? 

U značenju, svega što jest da jest, a onoga što nije da nije. Sve već postoji, biva i nudi se, a na čovjeku je da razluči. Da vidi, prepozna i spozna. 

I eto nas opet na početku: 

Da vas ne bi netko prevario na vagi, izborili smo se za transparentno - trgovanje. Sve strojno brano, klano, pakirano, vagano, umotano, blokirano. Prozirna tegla, flaša, celofan, folija, da se sve prostim okom vidjeti može. 

A kad dođete doma, opet niste zadovoljni. Birali ste sami, ili ste sve prepustili robotima? 

Umjetnoj se inteligenciji vjerovati ne može! Prevarit će vas samo da bi vam preotela vaša radna mjesta. 

A glupost je drugim ljudima prirođena. 

Što, dakle, preostaje?

Onaj jedan čovjek koji bi još i mogao biti mjerilo svih stvari, ili umjeren u stvarima, više ne predaje, a na njegovu je mjestu jedan drugi koji drži važnijim, jednom za svagda, raspraviti, je li tu mudru izreku prvi izgovorio Pitagora ili Protagora. Koje je godine to bilo, u čijem društvu i kojom prilikom. Te tko je sve to dokumentirao, verificirao i propagirao. 

Eto, to nam se dogodilo. 

Bacali vi bojeve glave na one ljudske ili artificijelne, zginut ćete i sami. Dalje se ne može. Tu smo, takvi smo i moramo živjeti jedni pored drugih, bez obzira na sadržaj u pakiranjima. 

Mislite li da je kraj vas, sjediti mirno, lako? Najteža je stvar na svijetu. U tom svjetlu, mirni i tihi zaista jesu najsnažniji i najmoćniji od sviju. 

Do snage vam je, do moći i kontrole? Probajte bit tiho sami u svom društvu. 

 

ovdje

manipuliranje slikama

Često mi poznanici šalju slike sa obiteljskih okupljanja, izleta i uopće zabava u koje su uključeni mnogi ljudi odrasli i djeca. Najčešće takve priloge niti ne otvaram. Pisala sam već o tome, govorila jako puno, vjerujem da svi znaju i da je svima jasno da visoko slabovidnoj osobi, tuđe fotografije i videa jedu jako puno memorije, u svakom pogledu. 

U nekom smislu, čak bi i voljela da se naljute na mene zbog ignoriranja, te da uzvrate jednakom mjerom. Međutim, to se nikako ne događa. Ne mogu točno procijeniti, radi li se o nemaru, bezobrazluku ili pokušaju edukacije, ili možda dobroćudnom dijeljenju tipa "naša si i mi te volimo bez obzira na sve!", ali po svemu sudeći, a sudim prema tome kako sami komentiraju svoje ili tuđe slike, radi se o izazivanju ljubomore i zavisti, odnosno, izrugivanju onoga što ne razumiju ili naslućuju da bi moglo biti bolje od onog što će uskoro sami pokazati. 

Ali pošto, a sad pazite dobro, kada šaljete sliku, video, poruku, s nekom određenom namjerom slijepoj ili visoko slabovidnoj osobi, ta slijepa ili visoko slabovidna osoba, vidi vašu namjeru. Ne mora ona biti usmjerena baš na me, kao što na toj slici niste pozirali baš za me. Ali tu je. Prisutna. I ja ju vidim. 

Šta vidim, neće biti uzeto za ozbiljno, jer će svi ostali prisutni najbrže što mogu, prebrisati moje viđenje, glasnim smijehom, izvrtanjem rečenoga, i šapatom "jadna cura, ne vidi, pa fantazira". 

Vidim prazne tanjure ispred male djece zamazanih zbunjenih lica, i komentare, 

- Vidi izjelice, sve je sam/a smazala, ništa nama nije ostalo. Debela - bebela.. 

Curicama obično stave oglođanu kost ili kobasicu u rukice, a dječacima flaše,

- Prasice male i pijandure velike... 

Iako možda ne razumiju riječi, razumiju da se o njima govori i da im se nešto podvaljuje. Sad ovisi o tome koliko će uporan biti glas koji ih prati. Koliko će se često ponavljati ono pijandura i prasica, tolika će biti vjerojatnost da i sami u "šalu" i povjeruju. A dok odrastu, to i postanu: 

- Svi su rekli, pa se ti sad peri! 

- Od malih nogu... Vidi kad je počela!

- Ionako svi već znaju da jesi, jesi, jesi. I mater ti to zna. 

Možete vi plakati i govoriti suprotno, većina je uvijek u pravu. (Sad je vrijeme da se pojavi netko tko će se sjetiti da je baš takva većina ubila našeg Isusa. Ali to se sve rjeđe događa. Ne zato što je zaboravljen stvarni duh Božića, Uskrsa, imendana i slava. Nego zato što nikada nije ni postojao na tim mjestima.) 

Što će se dogoditi? Pokušavat ćete ispravljati nanesenu vam nepravdu, radeći sve suprotno od onoga što se o vama govori i što se od vas traži da napravite. Odbijat ćete hranu, odbijat ćete druženja bučna i zaglušna. Tiho, ne govoreći nikom ništa, jer unaprijed znate (znate iz iskustva), da će vas se prije nego udahnete proglasiti lažovom ili svađalicom. 

Ili će postati baš to što je od početka zacrtano. "Ionako svi već znaju.."

Pa kad slijepa žena kaže: zašto to radite i vlastitoj djeci? Sjećate li se da su to radili i vama, i da ste jako patili? Gurate ih od sebe da bi ih zarobili i svezali za sebe? Jer kad čitav svijet odbaci pijanduru i drolju, doći će plačući k vama tražeći zaštitu? A vi već, iz vlastitog iskustva, znate toliko puno metoda tješenja. Unaprijed znate kako ćete i koliko nježan i prepun razumijevanja biti. Utjelovljenje ljubavi koju sami nikada primili niste. 

Znali biste vi utješiti i mene, kad samo ne bi bila takva bezosjećajna kučka, koja ne razumije šalu i nikad ne ide nikamo ni s kime. Niti emođijem ne reagira! 

I dok normalne, svakodnevne žene troše svoje dragocjeno vrijeme na odabir pravog emotikona, razmišljajući što će i kakvu će reakciju i daljnju komunikaciju proizvesti, ja imam app koji čita bez uljepšavanja ono što vidi, pa kad vidi gladno polugolo dijete, pita prijatelja od povjerenja za neuljepšane detalje, pa kad dvoje ili više ljudi potvrde da je slika uznemiravajuća na neki način, prijavim. Jer ništa drugo ni ne mogu. 

Na svakog smajla koji se kotrlja po podu od smijeha, plače od smijeha ili se smije okolo glave, jer nema ušiju, ta slika tog djeteta je bliže tomu da postane stvarna. 

To su isto i vama radili, vaši najbliži i najdraži, dok su vas uvjeravali da ste prekrasna, smiješna, i da su to svi rekli. Svi osim ne mrgodne žene kojoj stalno nešt smeta. A u biti joj fali. Je he he. Edna stvar - 

- A to je baaa ka laaar!

- A šta će jadna, ne zna šta je to život. Nju ti treba žalit i na to se ne obazirat šta ona kaže. Ništa ta jadna ne zna i ne može doživjet.

dok ne izblijedi

Kako ga ja vidim nije isto kao na slici, ali slike su navodno objektivnije, a dojam je dojam: 

Snimila sam ovu, sa svoje zapadne verande, sekund prije nego sto je mjesec izblijedio u atmosferi. 

Nakon sto se cijele noci premijestao po nebu, u zoru nije, kako se moglo ocektivati, upao u more, nije se sklonio iza poluotoka, nije se zapleo u borovima, nego je prosto iscezao sa nebesa. Kao da ga nije ni bilo. 

A tamo je. I sad. 

On bi nas mogao i vidjeti i gledati, kao sto smo na tren mi gledali njega. Ili barem, mogli gledati. Jer se ne sjeti svatko podignuti glavu. 

A i ne moze svatko. 

S moje verande se, i ove noci vidio dobro. Sa zvonika se je, vjerujem, vidio jos bolje. A da ima nekog kome bas ta veranda i taj zvonik stoje na vidiku, i to je vjerojatno. 

Jezu praznih pogleda i predobro poznam. 

Pa se pitam, osjeca li je i luna, dok zurimo u nju, ili ima kakve svoje zastitne metode? 

Niti ova ilustracija nije u stvarnosti ovakva kao sto sada ovdje izgleda; za orijentaciju, mjesecev krug je velicine kovanice od dvije lipe (stavljala sam novcice posvuda po kuci da zastitim stvari koje rijetko koristim i koje je tesko pomicati cesto, od moljaca. zamislite veselja, kad se tako nabasa na skriveno blago!), a mace su se samo pojavile... 

... pojavite se i vi: 

Miracle of Mind has made meditating incredibly easy, and I think you’d love it too. Give it a try, it’s absolutely worth it!

 https://miracleofmind.sng.link/Aoy32/pnp0/r_9fc0d6bd05,

https://miracleofmind.sng.link/Aoy32/pnp0/r_9fc0d6bd05,

mače

A mjesec maj je posvećen majkama i majčinstvu.  

Navodno je to tako od davnina. Maja, boginja po kojoj je mjesec dobio ime, je bila Merkurova majka, a Merkur ono divno stvorenje koje povezuje, odjedinjuje i sadrži u sebi, nebo i zemlju, san i javu, mrtve i žive, žensko i muško. 

Takva je priča, na nama je da ne vjerujemo, pa da prigrlimo trgovački praznik (ili trik), jer zvuči i izgleda stvarnije od stvarnog. 

Očekujmo biti prevareni! 

Bila sam uzela to malo mače zato što je bilo, zajedno sa čitavim leglom, određeno na kontejnersku smrt. Ne znam što je bilo sa drugima, jesu li ih nalaznici razdijelili, prodali ili prepustili sudbini. Znam zašto sam ga ja uzela. Iz sažaljenja, a ne zato što je bilo slatko da curice imaju mace. 

A onda vam dođe neki stariji lik i jednako umiljatim glasom, kakvim vam je prodao priču, traži da mu pokažete svoju malu macu. Da pipne kakva joj je njuškica. 

- Vidi je. Na, na, na, na. 

Kao da ste i sami životinjica. Koju treba pripitomiti. 

Nedavno sam slušala Mohanjija, u jednom od onih videa u kojima govori o životinjama spremnima za klanje, kako ljudi koji su odabrali to zanimanje nikada ne gledaju životinje u oči. Da ih tako uče, kad ih uče ubijanju. Jer kad bi pogledali životinji u oči, vidjeli bi da se boji. Prepoznali bi život u njoj. I ne bi mogli obaviti zadaću. 

Onaj koji, videći da u drugom biću drhti isti život kao što je njegov, i svejedno se odluči na klanje, gubi nešto dragocjeno od svoje vlastite duše. 

Onaj koji je kadar ubiti životinju, kadar je ubiti i onog sličnog sebi. Pitanje je trenutka. 

Sljedećeg trenutka, stariji lik o kojem vam ovdje pričam, je uspio uvjeriti moju majku da je ubio moje mače, zato što mene (da, mene) jako voli, a ja sam prema njemu tako hladna. I to, da mu je bilo toliko neizdržljivo za podnijet, da nije znao što će od sebe. Htio me je nekako kaznit, da vidim što je to bol. Da osjetim istu bol koju i on osjeća. Kad ne možeš imat nešto što jako jako voliš.

Majka mu je postala saveznikom u ostvarenju njegove veze iz snova. Nije to nikakva tajna nikad bila. Niti izoliran slučaj, "naša posebna priča". Obični ljudi obično misle da je to sve jako romantično. Filmski!

Osobno mislim da me je prodala. Zajedno sa svim svojim majčinstvom. 

Tko je kadar oduzeti život. Svjesno. I s namjerom. Zaslužuje li divljenje? A sažaljenje?

čemu služe ruke (9)

 

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u, za #SaveSoilSecureFuture kampanju, s referencom na Alicu u zemlji čudesa, u gornjem lijevom uglu sjede Ludi Šeširdžija, Nacerena Mačka i Bijeli Zec "I'll be late to a very important date...", uz popratni tekst: 

What your left hand is for? To keep a wrist watch in its place! 

Still, you cannot keep the time, not with both of your hands. 

Ali,

što bi bilo da nemate sat? Nosili bi narukvicu. 

Ili da nemate lijevu ruku? Ili lijevo oko, jer to je ono koje bacate na sat. 

Ljudi koji nose satove, primijetili ste zasigurno, imaju običaj pipkati zapešće da provjere je li im još tamo, stoji li im dobro, ili jednostavno da razgibaju zglob. Nisu to nikakvi specijalni signali ni moti ali braille, ako ste se slučajno pitali "kako slijepi gledaju na sat i kako znaju kad im je vrijeme". 

Vrijeme je zapisano posvuda u i oko nas, nije to nikakvo čudo prirode. Čudno je u svemu jedino to što se toliko mali broj ljudi sjeti okrenuti oko samih sebe da bi vidio što mu je sve dano.  

čudni razgovori

Ne tako davno, bilo je puno teže, no sada. Nekome godine donesu strpljenje, mudrost, vrijeme za samoću. Netko to zna i iskoristiti. :) 

Drugačije se ljudi ponašaju kad doznaju da ste pwd. Mislim da postoje, da su izmišljena već Pravila lijepog ponašanja prema osobama s kakvom specifičnošću. 

Prije su znali napadno buljiti, i namjerno vas strmoglavljivati u neugodne situacije, samo da bi provjerili lažete li im, ili da bi imali što za analizirati, pričati prijateljima. Kao da niste živo biće. Govore o vama, koji ste prisutan, a kao da niste. Ili govore vama, a kao da govore s djetetom, psom ili stvarju. 

I baš se iznenadite kad vam netko priđe neobavezno ljudski: 

- Jesi za kavu? 

- Imal kiše u vas? 

Ma znam ja da nije lako započeti razgovor ni u najnormalnijim okolnostima s nepoznatim nekim, ali tad se radi o vašoj "nedostatnosti", vi ste taj koji je u nuždi - plaši se samoće, dosađuje se, dobio zadatak... - 

- Imate li sat? 

- Da, naravno.. 

- Kh hmm ko 

- Ne znam :) 

- Kako molim? Ne znate koji sat, ili koliko je sati :) :D 

- Ni jedno ni drugo. 

- A znate da ga imate? Pa kako to. 

- Imam naravno. Tko ga ne bi imao u današnje vrijeme. 

- Da, u pravu ste. Za ukras. 

Oboje se smijete. 

- I za pokazivanja. Hahaha Ima se lovuše. 

- Kh khh ka

- Kao sve neka skromnost lažna, siromaštvo i običnost 

Polagano se ustajete i krećete svojim putem, taman toliko polagano da čujete: 

- Neka jadna makar misli da je i ona našla nekog kome može okrenut leđa. Pu! 

čemu služe ruke? (8)

Povodom Međunarodnog praznika rada, red je da proslavimo rad ruku, koje ni kad miruju, ni kad su prazne, ne praznikuju.

Nadam se da se rukopisi dobro vide na vašim ekranima, a ako ne posjedujete adekvatan app za uređivanje slika ili prilagođavanje istih, sjetite se da su najbolje postavke, tvorničke postavke: sve što vam je potrebno, već je instalirano u vašem smartfonu, samo trebate znati kako se koristiti njime. 

Ne kaže se zaludu da su najbolje stvari u životu besplatne; nema potrebe za grčevitim šparanjima, što se više služite njima, to postaju sve bolje i bolje, a tad svaki dan postaje blagdan! 

Sve najbolje želimo svima, uživajte! 

poetry

original popis   

appendix 

music 

to be continued  ... 

#HappyLaboursDay 🌹 

#SaveSoil 🍃