mother to the world

Pratite ih malo, oni koriste sve točne riječi, ali u krivom kontekstu. I obratno. 

Teško je zaključiti rade li to svjesno i s namjerom, ili se samo žele prikazati stručni. 

I uopće, teško je vjerovati da na svijetu ima toliko zlih ljudi, i da su to nečiji najmiliji. Vjerojatno i naši. 

On, toliko gladan pažnje da izjavi nešto poput: Biti potreban je isto što i biti voljen. I toga se drži ko pijanac plota. Stalno vam namješta nekakve trapule i zadatke, kojih jedini on zna rješenja, iz kojih vas jedini on ima volje spasit. 

I ide ovo u obadva smjera, oba su spola jednako upletena, i ne znaš što se više priliči kojemu. I majka i otac. I najbolji drug i drugarica. Čak i vi sami sebi, da se više ni ne želite ispetljavati iz svega u što ste se sami upetljali. 

Kad samo slušate vijesti sa radija, ili kad vam samo netko nabraja činjenice, još se bolje vidi ovo o čemu vam pričam: Nema soka u činjenicama, a sami ga ne znate praviti, pa sve one riječi koje ste pokupili iz trenutno popularnog tv-serijala, ili sa kanala kojeg prate svi za koje znate, uklopljene u neki stvarni slučaj iz stvarnog vam susjedstva, zvuče tako lažno, a poznato i ta im poznatost daje na težini. Samo ste čekali trenutak kad će se zamišljeno, odmotat u stvarnosti, samo niste znali na kome će to točno. Podijelili ste, naravno, uloge u glavi, ali prema boji kose i očiju. Po osobnim sviđanjima. Do tada vam nije niti padalo na pamet da bi itko drugi mogao ponijeti drugu ulogu od one koja se učinila kao prava vama, ili da uopće radi sve isto što raditi i vi s time, ali s drugim kastingom na drugom filmskom setu. I sada je bitno vjerovat riječima, kad već očima manipulira bezobrazno svatko. 

Ovaj zadnji slučaj mlade žene koju su namazali, iskoristili pa prije suđenja proglasili krivom, sjetio me na poredak stvari jednog davnog susreta kojeg se silom trebalo zaboraviti. Ne pitati dalje, ne spominjati. 

Zašto zlostavljane žene radije biraju ostati s nasilnikom i čak njega zaštititi na štetu svoje djece i svog vlastitog života, čak i to umijem objasniti, logično. 

Koristiti ću ovdje suvremenu terminologiju, da ti bilo razumljivije, jer ako koristim staru, prijeti velika opasnost od toga da će se uzeti i razumjeti kao nešto što je stvar prošlosti i treba biti pokopano tamo. Dok ne propupa na neočekivanim mjestima opet ista na isti način. Pa da barem ne moramo ponavljati stalno sve iste korake. 

Tim stručnjaka je bio na uviđaju. Stariji muškarac, vidno potresen, drhtavoga glasa, je gurnuo mlađu kolegicu da ona kao žena, jer to je više ženski posao, i žene su sposobnije u mnogo čemu... i sve tako. Onda je žena, sa lijepom frizurom, i nekim umjetnim mirisom od kojeg mi je dolazilo slabo, zubato se osmjehujući, očitala mami bukvicu da je njena dužnost staviti dijete na prvo mjesto. Unijela se zatim meni u lice i nekoliko puta ponovila: Ti nisi bolesna. Razumiješ li, ni-si bolesna. 

Zašto mi ta nepoznata žena to govori, i govori li to uopće meni. Naravno da nisam bolesna. Mama to non-stop ponavlja. Ne osjećam se bolesno. Znam to i sama. I što je uopće bolest? 

Mnoge žene, mlade stare starinske i moderne, odvajkada koriste svoju djecu za zaštitu jednako kao što su se prije djece, izgovarale glavoboljama. 

Jednostavniji je i brži način, jednostavno brzo reći istinu: Ne sad. Odjebi. Se sam. 

Ali, pošto već dobro znaju da vlastito tijelo loše kontrolira, dapače, da tu lošu kontrolu kompenzira demonstrirajući moć nad kontrolom njenog, naivno misle da će se smilovati makar nad djetetom. Možda je nekoj već bilo uspjelo, ili je vidjela jednom negdje kako se očevi nježno brinu za svoju bolesnu djecu. 

Pratila sam i sama neko vrijeme, blogove i profile takvih roditelja, uglavnom majke rade i odsutne su, i tijelom i duhom, dok očevi, s puno razumijevanja, pažnje i ljubavi, pišu o svojim tajanstveno drugačijim kćerima i sinovima. Koje su im želje, kakve su im potrebe, što najviše vole i što bi htjeli da su. 

Ovisno o zajednici koju uspiju skupiti oko sebe, ponekad traju sve do jednako misteriozne smrti djeteta. Tada, ovisno o zajednici, iste te korake, ponavljaju žene. 

Takav je biznis, to je shema. 

Vratimo se sad na spomenuti tim stručnjaka: 

Stručnjak je stručan u svom uskom polju, i ne smije se, pod prijetnjom kazne ili bar internih problema s autoritetima, miješati u tuđu oblast. A ove su zvali zbog zaštite djeteta. Dijete, u toj dobi, je neodvojivo od majke. I u moje je vrijeme, da se razumijemo, bilo istih pokušaja da se zamijene uloge roditelja. sa jednakim ciljem i istim učinkom: ono što je prirođeno majci, što zovemo majčinskim, izvrnuti na svoju. 

Prije pedeset godina, pa i prije petsto je vjerojatno(?, sigurno!) da su ljudi mislili da su vrlo moderni, da je njihovo doba najmodernije, a da su primitivci ili stvar prošlosti, ili makar da su to neki drugi ljudi, iz trećeg nerazvijenog svijeta, iz zemalja u razvoju. A mi smo gotovi! Savršeni. Sa nama je svršeno. 

Povezanost djeteta sa majkom drži činjenica da je unutar njenog tijela boravilo deset mjeseci. Izišlo je na svijet iz njene unutrašnjosti, bez obzira na to gdje je, u kome je bilo pobjedničko sjeme.

U tih deset mjeseci, dišete zajedno, pulsirate zajedno, hranite se zajedno, mislite, također. Sve što iz vanjskog svijeta utječe na mamu, utječe i na plod koji je unutra. Utječe na sve organe, ali želudac nećete poroditi, iako ga možete izbljuvati. Srce ni slezena, nećete, također, ali možete napisati neku nježnu pjesmu. Možete biti Rumi, ili Baudelaire. A možete biti i obična mama. 

Dakle, rodivši se kao ljudsko biće, još ste neko vrijeme dio nje. 

Bol koju trpi, sumnje i strahove koje prolazi, pakao u kojem živi, vi osjećate kao svoj. 

Ona zna kog se boji, ali joj je lakše prebacit strah na dijete, jer dijete koliko toliko može kontrolirat, i jer joj tuđa slabost da osjećaj snage. Na potpuno jednak način na koji će otac obitelji razbiti nju i vikati na nju i svađat se s njom umjesto s onime tko ga je vani stvarno isprovocirao, a on pomirljivo ili pobjednički tiho okrenuo junačka leđa. 

Tu bol, tu fizičku bol, pa ponovila se ona na koži djeteta za stvarno ili ne, dijete stvarno fizički osjeća. Mamina bol, je bol djeteta. Ili misteriozna bolest. 

Ja sam imala modrice i kraste posvud po rukama, po nadlakticama, zapešćima. I po nogama. Po bedrima i potkoljenicama. "Stalno se lomi, ja ne znam više šta ću s tim djetetom!" I crvene i smeđe kraste. Po licu, ramenima. U kosici, tako su rekli. 

- Nu, nu, ko te to očeprlja? 

- Ugrizla je baja. 

Alergija. 

Slatke kraste. 

- Ne pere se!

Sjećam se i tih pranja i ribanja. Mama je izvodila čitav cirkus, kao dijete se boji kadice i vode. Kupovala nekakve specijalne, skupe. Kad bi joj neka od tih dobrih žena, pokazala slike kako su prije prali kosu u jednom lavoru, svi! Specijalne šampone, sapune, spužvice. Raznih boja i oblika i mirisa. Patkice i žabice. Pravila bi balone od sapunice. I punila one na zrak, vodom. Sve i svašta nešto, samo da me oslobodi straha. 

Voljela sam vodu, ko i sva vodena bića, ko što volim i sada. Ali tad bi grcala. Jecala od bola. 

- Problem sa sinusima. - pa se sjati čitav tim stručnjaka koji trguje inhalatorima. 

Izvodila je scene, više radi sebe. I svi su to znali, osim nje i "tate". 

I tako malo po malo, postanete razlog, izgovor i krivac, i za sve ostalo, za njih oboje. (Dok timovi stručnjaka trljaju ruke. Dobro je. Biće posla. Sad samo to treba stavit u zakon i prenosit dalje.) 

Nitko Vas ne podržava. Vama nitko ne vjeruje. čak ni kada steknete glas i prostor da ga njime napunite. Bilo da se netko, od poznatih sjeti, da jadna mala ima traume iz djetinjstva pa bunca. Ili da vas jednostavno utopi u moru dokaza koji govore sve suprotno. 

Zašto je mama izabrala zaštititi "tatu" umjesto djeteta? Mislim da zato što dijete, ako preživi, ima veće šanse. Da samo postane bolje. Po onoj staroj mudrosti, što primiš više udaraca, primiš i više moći. Poslije je na tebi samo odluka, želiš li prenositi bol, nanositi bol, živjeti mrzeći ili okrenuti drugi list, dok se to još može.

 Onaj tko zna koliko bol boli, ne želi to širiti dalje. Što boli bilo koga drugog, boli i direktno vas. 

Mislim da na taj princip radi i osjećaj moći koji ima, dok tješi svojeg nasilnika. 

- Vidi ga samo, razbijač i junačina, a kako meni plače poput male bebe. Manji od makova zrna. Samo traži suknju da se pod nju sakrije.

Dočim, Moja Mala ni suzu nije pustila. 

- Ti si moja! 

Nas dvije idemo dalje.  

Ilustracija je rađena za projekt #SaveSoilSecureFuture - handprints. 

U otisku ruke je sveta obitelj, Marija, Josip i dijete Isus, na način kako se prikazuju u ovo božićno doba: Majka nježno na grudi svija novorođeno dijete, a Otac ih oboje drži u zaštitničkom zagrljaju. Takav je poredak stvari. Tako mora biti. 

Svaki put kad nas Sadhguru opomene da budemo kao Majka Svijetu, sjetim se koliko je lakše "voljeti" ono što već znamo. Dočim, ono malo, ono sjeme, ono što se tek ima ostvariti, gledamo preobratit, satrat, slomit, odmah u početku. Koliko je teža majčina uloga: ne zna što u sebi nosi, ne zna što će iznijet na svijet, ne zna što će svojim mlijekom othranit. A opet, s koliko ljubavi i koliko povjerenja, unatoč svemu, voli.   

uši šta i misli čuju

Neka godišnja doba ne bi bila popularna da nemaju svoje popularne melodije, a neka doba godine ne bismo ni prepoznali da nisu opjevana. Bismo li, na primjer, znali da ledeno doba i božići idu lijepo jedno uz drugo da pjesma nije dala naslutiti da s prvim pahuljama snijega dolazi veselje na saonicama Djeda Mraza zatrpanim poklonima. Snijeg je podsjetnik prirode na potrebu za odmorom, snom i tišinom. Božić je mlado sunce koje se rađa, obećanje novog života, nakon prividne ili trenutne smrti. Da se svijet toliko ne boji tihe tame, ne bi ga trebalo varati umjetnim veseljem. 

Tako će netko za Božić poželjeti samo da bude bijel i da smo svi skupa na okupu, a netko će zamoliti gumenih bombona, jer je tako rekla simpatična reklama. Sve radio stanice i sve male i velike trgovine će vrtjeti samo "božićne stvari", sa puno zveckanja praporcima, i ponekim tobože slučajnim zvukom blagajne koja se puni. Subliminalno. 

Po svim gradskim raskrsnicama će zvonca starinskih mauntinbajkova nadjačati zujanja električnih romobila. Lijepo počešljane žene gnjevnih lica će izlijetati iz malenih radnjica sa šarenim, sjajnim, papirnatim vrećicama punim stvari koje će nesebično poklanjati ljudima koje inače mrze, još uvijek ljutite na prodavačicu koja joj se nije osmjehnula kako to njena profesija nalaže, ili umotala ili zamijenila ili pokazala nešto što je ova znala da ima ali se pravi, ili čuva za drugoga, za neku svoju. I takva će ljutita ostati i kad na sve to zaboravi. A sirene vozila hitnih službi, s rotirajućim svjetlima ili bez uopće ikakvih, će zavijati kao na lunaparku.

- Kad ja kupim kabriolet, malenoj potrubit ću, blenuti će svijet. - ali to je pjesma koja odgovara drugom stanju svijesti. 

Vijesti o ekipama ER (60 vatrogasaca sa 20 vozila na terenu od stotinjak kvadrata!) koje otvaraju kolektivna bolovanja zbog stresa na poslu, nakon što ih prilike prisile svjedočiti stvarnoj nesreći, ili čak one u kojima su oni sami skrivili koju, nisu više nikakva rijetkost. Dok nam svijet priziva novi veliki rat. Tenkovima na zemlji. Tankovima na moru. Dronovima iz zraka. A iz dubokog svemira, tko zna iz čega. (Iz konzerve paštete? We Know Major Tom's a Junky..)

Božićni TV raspored ove godine, zove još jednu reprizu božićne epizode Malo Misto, pa nekako sve miriše na isto, da nije ni čudo da je i ostala samo jedna pjesma, u GenZinoj obradi, koja niti ne otvara stare rane, niti budi lijepa sjećanja, zato što je ta glupa mlađarija toliko uporna u oponašanju samo onoga što generacija njihovih očeva nije dobro razumjela, da se novi veliki rat i čini kao jedino razumno rješenje:  

- Ima uši šta i misli čuju. Ima oči šta u dušu ruju... 

- Svako li je mili bože krvav ispod kože... 

Čudno je to što nitko nikada nikome nije branio da slavi što god je slaviti htio ili imao običaje, a kako se s melodijom sve isprevrnulo u sprdnju. Da se naslutiti da se ne radi o šali ni o zafrkanciji, ipak se svi radije, uporno i na silu smiju, izmišljajući nove stare uspomene.

Prije 50+ godina, djeca su uredno primala svete sakramente, a domaćice se natjecale čiji je veći betlem u tinelu. Dočim bi domaćini, zajedno sa crkvenim zborom, u po noći glasno zapjevali jedino onu dionicu "pri i stu u Pljuj, he he"  

- O Otajstvo čuj čuj, i jaslicam pristupljuj 

- He he 

Valjda zato što smijeh uposli više mišića nego strah; dok se cijelo tijelo djedamrazovski ho-ho-ho trese, čut će se manje onih oh uzrokovanih razočarenjima, neugodnim iznenađenjima, preopterećenjima ili letećim pesnicama. Pjesma daje krila. 

+++ 

Odatle strah da će me izbaciti iz crkve, ako samo povirim u nju drugačije nego kao turist, iako je sve oko tog svetog prostora oduvijek privlačilo više od ičega što iz svog djetinjstva pamtim. Strah da ću izdati oca, jer je on ateist, iako nisam imala pojma što ta riječ znači. Odanost obitelji je bila jača od onoga što mi je duša (?, ili što li sam već imala ili nemala ili imam) govorila da trebam. 

Isto, potpuno isto kao i sad. Samo što sada više ne povezujem riječi s osobama kako sam odmalena bila dresirana. Nego radije s ritmom i zvukom. 

Odanost i poslušnost obitelji. A obitelj je ono što me drži i podržava: 

Ova pjesma, jer je mogu čuti i druge uši osim mojih. Ovaj alat jer ju je iznio van mene. Ova kuća jer me čuva i kad ja ne mogu sačuvati nju. Ovaj zrak kojega ne vidim a u kojem živim. Vidi li on mene? Zna li da je on u meni? 

Škripi li i kod vas drveni pod samo zimi i samo noću i samo kad ste sami, ili se to samo tako meni čini? Škripi li od boli, molim ne gazi me tako ni toliko. Škripi li od nestrpljenja što više ne poletim. Škripi li samo zato da skrene pozornost na vlastito postojanje. Ili da mi kaže: Ne boj se, sve je na svom mjestu, nisi sama... 

Sretan Zimski Solsticij! 

Ovdje: 

slatka sestra sna : uši šta i misli čuju

ludvig van

Jeste li i vi primijetili, kako u ovo predbožićno vrijeme ima manje vijesti o puškaranjima po frontovima, a više o siromašnima, starima i bolesnima? Više se govori o pripremanjima sklapanja dugotrajnijih mirova, a manje o kupnjama i prodajama tenkova i bojnih letjelica. Korigiraju se greške grešnih prethodnika, te se šakom-kapom dijele povišice, zaostatci, poboljšice i pomoći u kući. Za sve one koji će biti u potrebi i koji će se prijaviti da potrebuju.  

Jučer ili prekjučer nas je TV kalendar, umjesto na neki od davno zaboravljenih, ali slavnih ratova, sjetio na jednog gluhog kompozitora. Muzičara. Glazbenika, nazovite kako vam drago, zanimanje kojem su esencijalan alat ispravne uši. S kojim se žarom i upornošću ponavljalo da je oglušio rano, i usprkos tome ipak stvarao, te stvorio i ostavio zavidan i zamjetan opus. Zamjetniji i zavidniji nego i jedan drugi normalan i zdravi. 

Stekao je prijatelje među uglednim krugovima, oduševljavao se revolucionarnim idejama i zalagao za bratstvo, jednakost i slobodu. 

Lijepo je to, mislim, da ga povijest takvoga pamti, a da se nije našao, barem koliko ja mogu pratiti, nitko tko bi išta od navedenoga doveo u sumnju. 

Na primjer, slijepom književniku i knjižničaru Borgesu su osporavali djela, govoreći da mu ih je pisala mama. A gluho slijepa Helen Keller je bila prozivana kao varalica, do te mjere da danas skoro nitko niti ne pamti i ne zna, koja je to njezina velevrijedna ostavština, što je radila u životu, uopće. 

I zaista, bismo li se sjećali Beethovena da nam ga nisu forsirali u školama i po televizijama? 

I koja svrha u isticanju da je bio gluh? Gluh za što? Ili za koga? 

Moj sretan pogodak je: za autoritete. Odgovara profilu. Skroz. 

Onako borbenu muziku ne možete promašiti, pogotovo ako vam je pucaju ljudi sa visoka mjesta. (Dakle, oni koji sjede na nekim pozicijama.) Čak najblesaviju poskočicu svatko bi zapjevušio i pjevuši, ako ju čuje dovoljan broj puta. U trgovačkom centru koji svi posjećuju. U omiljenom kafiću u kojem se svi mjerkaju. S omiljene radio stanice vašeg (među)gradskog prijevoznika. 

Od svega nabrojenog, dakle, revolucija, bratstvo, jednakost, sloboda, herojstvo... a nešto će se valjda uhvatiti. A je li istina da je mogao čuti zvukove iz viših sfera od onih koje su prilagođene običnom uhu, tko to može potvrditi ili opovrgnuti? Ljudi njegova doba su bili toliko pošteni da su znali(?) da niže ne može. Na niže sfere mislim. 

I sad natrag u sadašnjost: 

Zamislimo prosječnu obitelj od oboje roditelja i dvoje ili troje djece, od kojih je jedno - drugačije. Ne sluša vas, ignorira, povlači se, više vremena u sobi sa knjigama, nego vani s drugovima. Oca razbjesni sam pogled na njega, te je zbog svoje i njegove sigurnosti, češće vani nego u kući. Mati trati više vremena obilazeći iscjelitelje da bi mu pomogla, ne mareći što zanemaruje ostalo potomstvo. Sva djeca mu se rugaju, onda kad ga ne izbjegavaju. A onda se neka dobronamjerna duša sjeti da nije možda mali - Lud, ovi Beethoven: 

- Pa pusti malo, pa vidi. Pa svi su ti genijalci tako. 

Pa krene u nabrajalicu, od slikara umjetnika, svetaca blaženika, privatnih detektiva forenzičara, IT stručnjaka, multimilijardera tipa Muska i Zuckerberga. 

Ali oni su svi imali podlogu. Podršku obitelji. Poglavito majke. 

Bojim se ovdje napisati, ali za zdravlje i za dobro svih vas (i nas) koji sebi možda slično umišljate: 

Kad vas se gleda i promatra i proučava i analizira, ma bilo to s najboljim namjerama, dakle onima koje vi smatrate najboljima ili oni, dajete li sve od sebe, ili se fokusirate više na promatrača? Ako možda i ne s ciljem da mu prozrete namjeru, pa krenete u udovoljavanje ili u izbjegavanje, a ono da se što prije uklonite svoj toj nenadanoj pažnji. Razornoj pažnji, tako ju osjećate jer radi nje, upornog zurenja da se nešto desi, odgađa sve ono što bi se desit trebalo, i što se dešava, ali vi to propuštate nastojeći se ukloniti mogućoj opasnosti. A zurenje je uvijek nagovještaj opasnosti. Najprije nešto zarobite pogledom, a onda posežete rukama ili nogama. Ne zuri se u nešto da bi se ostavilo na miru. Osim ako niste fizički od rođenja slijep. 

Velike nade obično postanu velika razočarenja. 

Pa zašto onda ne bi postali makar izgovor za lijenost. Za izbjegavanje stvarnih odgovornosti. Stvarnih stvari i poslova: da budete doma i da skuhate ručak, da počistite kuću i da obrišete nos djetetu. A ako ste dijete da se potrudite naučiti obrisati ga sam, kako se pristoji.  

Umjesto toga, čitave kolone ljudi radije biraju zadovoljstvo biti boljima od bolesne djece. Otac po teretanama. Mati po ambulantama. Sestre i braća, ko po kozmetičarkama i šminkericama, ko po sportskim terenima, fakultativno i amaterski, hobistički i rekreativno, ne profesionalno. Bi oni, al ne mogu zbog brata. 

 

čemu služe ruke (19)

- da uberu, proberu, saberu pa nahrane gladne

Kad god jedem neku jednoličnu hranu, dakle, na onu mislim, koja je zamišljena da bude komadićasta i ista, dakle svaki od tih komadića mora biti iste veličine, oblika, boje i težine, tipa zrnaca graška ili riže ili čak trešnje, zrnca šipka ili sjemenke ili kikiriki, samo što ste vi kuhar a ne majka priroda, dakle, kiflići, njoke, mlinci, fritulice, pomfrit... uvijek gledam da pojedem prije one komadiće koji mi se čine polomljeni, suhi, otkrhnuti, nagoreni ili krivi, tako da ostanu oni koji su lijepi i cijeli. Za sjeme. 

Namjerno ovako odvajam sirovo od skuhanog, sprženog, pečenog i za konzumaciju spremnog, a sad ću vam reći zašto: 

Ako ste ikada sami ljuštili kikiriki, vadili bobice iz ljuski, čistili šipke, penjali se na drveće da dohvatite trešnje, onda znate koja je to, u isto vrijeme muka i u isto vrijeme radost, bilo da se mučite ili radujete za samoga sebe, dakle, verete se po drveću da biste dohvatili baš tu jednu trešnju koja vam se učinila najsjajnijom i najrumenijom dok ste je samo gledali sa zemlje. Baš tu jednu posebnu, ili barem jednu, kad ste već gore, a ruke vam trebaju da se držite za granu da ne biste opali ko list u listopadu. Bilo da se mučite ili radujete za čitavu množinu nepoznatih ljudi, koji će se nahraniti i(!) vaših ruku djelom. Bilo da pakirate voćke u kesice u velikom tvorničkom pogonu, ili ih ručno berete na velikoj plantaži koja se baš ručnim branjem reklamira i na tržište probija. 

Kad je golo preživljavanje ili ekstremna glad u pitanju, dobra vam je svaka. Čak niti ne mislite da biste je mogli svrstati u kategoriju "jednolična" kako sam otpočela s ovom dugom pričom. 

Ali kad ih gledate onako na kupu, zrno po zrno, svako je isto, oh ne! opet isto, onda si možete priuštit biranje. E sad pričamo o pripremljenoj hrani. Bilo da ste ju pripremali za sebe sami te imali priliku potajnog grickanja, rečenog kušanja treba li još soli, treba li šećera, bilo da vam je servirano nešto što je netko drugi pripremio isto tako tajno. 

- Ajde draga, uzmi, nemoj se sramit 

Ne znam kako vi, al ja budem oprezna. Ili nešto ne valja s jelom ili s djelom. A onda, obično kuharica sama pojede najprije ono što je stavila preda me, a tek onda sramežljivo lacne i ono što je pred njom. Tada obično histeričan cerek najavi prisutnost lika od autoriteta, te zaključak s kojim se svi slože da je bolje bit snalažljiv, nego sramežljiv. Lažno sramežljiv. 

- Bi tvoja gusca, al se glava pravi fina. 

Nije, velim, sramota, niti znak da ste mrgud kojeg nitko ne poziva na društva, to što više volite pojesti svoj objed u svom miru sami. 

A kad se to desi, vraćam se na početak, tada biram pojesti prije one kolačiće, krokete, popečke, polpete, njoke, mlince, frigane girice, koji mi se čine neujednačeni. Tako da bi ostalo što više onih koji su na izgled lijepi. Tako da, ako se i pojavi netko tko misli da stražari, provjerava, kontrolira pa ispostavlja račune dragom bogu ili tko već prati, da vidi samo lijepe, i da im prione. 

Eto tako ja to gledam. Pa makar i te lijepe na kraju smazala ja sama. Ruku na srce, je li ikad ikom sveti Petar bradom došao na ručak. A sveti Niko, rečeni Djed Mraz? Ali jednog dana možda dođe. 

'Ko to može znati?! 

 

I sad u kontrapoziciju, jukstapoziciju štogod, jer znam više onih koji bi se bili spremni i svaditi za što ljepši komad brašna i vode prženog u ulju, znam za, dakle, čitavu vojsku odraslih i djece kojima će ruka prije potegnuti za ujednačenima, pravdajući sitničavost već dobro poznatom: 

- Ne znaš ti šta ti je to. A nu ove, ista ko na slici! 

Da ste, dakle, Kviki ribica ili štapić Bobi, tvornički pakirana u kontroliranoj atmosferi, nakon što ste izrasla na klasu, umivana kišom i zrela na suncu, težila ka nebu, pa strgana s klasa, na sitno samljevena, miješena i umiješana s još nekim mrvicama, neke budu ljute, neke budu gorke, neke budu slatke, neke grizu, neke hlade, a ima i onih koje mirišu baš fino, pa pečena i pržena, i zapakirana u velike kutije ili vreće s kojima se i ne mora baš nježno jer nitko nije nalijepio znak da je sadržaj fragilan, lomljiv ili - opasan! po život, pa vas neka grabežljiva ruka samo saspe u ždrijelo bez dna, da biste završili u kartonu kao dijagnoza "probavne tegobe". Pa da vas se pita, biste li radije da ste polomljen, nagoren, slijepljen za još jednog istog, onaj na kojeg se nalijepilo previše soli, čudno savijen, prepolovljen, zdrobljen, ako će vas takvog radije odabrati neka pažljivija ruka? 

Ilustracija je objavljena u sklopu projekta #SaveSoilSecureFuture #AllHandsForSoil s popratnim tekstom: 

Kako jedemo, još je važnije od onoga Što jedemo. 

Take a moment. Say the grace. 

moj štap i ja (5)

Ova saga koja govori o svim mojim štapovima je zapravo priča o kompleksima koji se ne moraju ticati samo mene i činjenice da mi alatka, oruđe, pomagalo, nazovite ga kako vam se svidi, daje identitet, označava pripadnost klanu i osigurava preživljavanje, ali svakako mi pomažu da osvijestim okolinu u kojoj se krećem. Da se ispravim prije nego zazvučim nelogično te me se pogrešno protumači, ne osvještavam ja nikog van ni osim sebe, ne educiram niti ne obrazujem, nego se ja sama, lakše snalazim u prostoru i u vremenu u kojem sam zatečena, te sam tako, lakše se snalazeći, manji teret, ako ne i olakšanje. Jer, znate, obični uče oponašajući. U nešto grubljoj varijanti, ne znaju bolje nego prekopirati ono što im se učini dopadljivo ili vrijedno. 

Eto tako, ova nova susjedica imaše običaj izać na balkon kad obavlja privatne ili povjerljive razgovore i punim glasom, tako da se zna s kime se ima posla naglasiti da ona... 

- Ja kao liječnica, zaposlena na vrlo odgovornom mjestu pri domu zdravlja... pazi, pazi, pazi, meni je kolektiv dao povjerenje, kao liječnici, zaposlenoj na vrlo važnoj poziciji... 

A onda vas kao slučajno opazi da ju gledate i slušate, pa se medeno nasmiješi objašnjavajući s kime to velevažnim s druge strane razgovara i o komu i o čemu. 

Zacijelo je tako i moja doktorica, ono kad su počeli ti moji "problemi na poslu", nazivala i ovog i onog da me Šerlok Holmsovski provjeri, lažem li joj, i ima li smisla da mi pomaže i izlazi u susret, ili da me ostavi komisijama na nemilost. 

Saga o mom iskustvu zdravstvenog sustava je jednostavnija od ove sa štapom: 

Stari liječnik koji me je uzeo nakon što sam izašla iz kategorije školske i ušla u odraslu dob, je poznavao obiteljsku anamnezu, i djed i baka su bili upisani kod njega. Kad je otišao u penziju, još je uvijek tamo bila njegova Sestra Vinka, a ruku na srce, sestre i jesu te zbog kojih ste kod ovog a ne onog doktora: one vam zavijaju rane, čiste prišteve i uši, vade krv i strpljivo slušaju. Kad je otišla i Sestra Vinka, odjednom shvatite da vaša dobra i pomalo zbunjena doktorica, nije zbunjena jer je prepristojna, sramežljiva ili prepametna, nego zato što nema pojma što u stvari radi. 

A sad ću vam reći i kako se sve odvijalo na mom primjeru sa štapom: 

Dođem joj, tako po prvi put, po recept za štap. 

Ne znam kakva su kod vas pravila, ovdje se štap izdaje na recept liječnika opće prakse, ne treba vam preporuka specijaliste niti stručnih tijela, uz obrazloženje da vas vaš obiteljski liječnik poznaje najbolje i može uputiti najbolje. Okulisti i oftalmolozi vam gledaju samo oči ili čak samo jedno oko, ovisno koliko ih imate i na koliko ih prijavljujete tegobe, dočim ova opće prakse vidi i sve ostale nalaze i jedina ima uvid u cjelokupnu (zdravstvenu) sliku. Bijeli štap pokriva, dakle plaća, zdravstveno osiguranje, koje pak plaćate vi sami. Recept liječnika vam treba, realno, zbog dojma nekakve sigurnosti i jamstva nekakvog povjerenja. Ne može baš svatko hodat okolo sa štapom i krivo se predstavljat, razumijete? 

(ali može vikat sa balkona)

I dođem ja tako, po svoj recept, i ona spremno prione za računalo, jer je sad sve usustavljeno i nema više preko veze i na lijepe oči, jelte, he he, digne glavu i kaže mi: 

- Neeeema. 

- Kako molim? - iznenađena priupitam. 

- Nema šifre. 

Moguće da ju je prestrašio muk sa druge strane ili staklen pogled u mojim očima, jer je poskočila: 

- Pričekajte draga, idem se posavjetovat s kolegicom. 

Ode, vrati se, opet nešto kljuca: 

- Evo draga, koji ćete? 

- Bijeli. Sklopivi. Da u torbu stane. 

- Mhm hm hm. Evo ga. Da vidimo. Neeeeema. 

- Kako molim? 

- Pričekajte draga, strpite se. Idem vidjet s kolegicom. 

Ukratko, kolegica je sestra na šalteru i svi koji su bili tamo su mogli vidjeti i čuti kako joj ona ona ona tamo opet! pravi probleme. 

- Ona Njoj! Stara stvar, budi dobar, grizi govno, stara stvar. 

Svi su, velim, mogli vidjeti i čuti, oni neuki i oni koji nešto znaju, oni koji sve poznaju i oni koji pretpostavljaju da znaju, da je podla sestra jadnoj doktorici otvorila stranicu sa ortopedskim pomagalima a trebalo je s tiflološkim. 

- A šta joj je? Malo kao slabo vidi, pa se umislila! Ko da ja vidim dobro!! Jelte, a šta vi kažeteeee?

Ovakve stvari doznate tek naknadno, i ne od osobe s dobrim namjerama. 

Ali nije ovo saga o povjerljivim podatcima, ni o povjerenju. Ne možete nositi štap a da ga se ne primijeti, ako mu je svrha baš ta: da, naime, glasno i jasno pokaže svima i ljudima, tko ste i od čega ste. 

Da imate, ajde!, jednu slijepu osobu na popisu potrošača, i da vam ona dolazi sama, bez pratnje, biste li pomislili da nešto nije u redu s njom, ili s pratnjom, ili s društvom u cjelini, ili da je sustav možda negdje pogriješio u procjeni? 

Sustav je dobro procijenio: mi smo bezopasni, i treba nam zaštita. Bilo kakva

Eh, vidite sad ne znam, ali pada mi na pamet, je li to svrha pasa vodiča, da vas štite mislim, od mogućih napadača? 

Al pustimo to sad po strani, u ovu priču ulazi još i moje lutanje po gradu u potrazi za apotekom(?), radnjom koja bi priznala moj recept. Opet me je draga doktorica uputila u ortopedsku umjesto tiflološku. Opet su me tete apotekarice(?) gledale sa sažaljenjem: 

- Jaaaadna, pa zar joj nema 'ko? 

- Ima. Ali meni je važno da napravim sve sama. Odnosno da vidim što sve mogu sama. 

Jako lijep uvid u sve one stvari, situacije i probleme, koje je morala prolaziti moja jadna mama. A zašto? Izgleda da se oni ne bi osjećali jadno. 

Vidite li i vi u čemu je stvar? 

Zalijepi certifikat, markicu ili flaster, pa misli da si time postigao nešto. Postao nešto. Učvrstio položaj. 

mnogookost (23)

Dok je twitter još bio plav, nabasala sam bila na zanimljivu zajednicu koja je obrađivala temu invaliditeta, ili osoba s invaliditetom, u starim bajkama, koje su pronalazili u raznim tradicijama, i s vremena na vrijeme raspisivali natječaje za nove priče, pjesme i bajke na tu zadanu temu. Nije, naravno, bila jako popularna, svatko se normalan kloni onoga što ne razumije, pa nije teško niti shvatiti zašto je sav taj strah, do granice gađenja, umiješan u čitavu igru. Strah je često jedina zaštita. A gađenje dobar repelent. 

Tako je, pretpostavljam i Baba Yaga, postala vještica. 

Zajednica poznaje lik Yage preko slavenske bajke o Vasilisi Prekrasnoj, na koju je podsjetila, svima nam draga jungovska psihoanalitičarka i pjesnikinja Clarissa Pinkola Estes, ali nama, koji jesmo sa ovih prostora, Baba je poznatija po priči Ivici i Marici. 

Zato što se tamo ističe da je vještica bila slijepa, i (zato) vrlo zla, pokušajmo vidjeti što se stvarno bilo zbilo, a što smo navikli vjerovati da jest. 

Najpoznatija verzija bajke kaže da su bratac i sestrica otjerani u šumu jer njihova zla maćeha nije htjela brinuti se o njima, pa ih je nesretni otac poslao k Yagi. Yaga je tjerala djevojčicu da radi teške kućanske poslove, a dječaka je tovila hranom, da bi ga mogla onako debeloga, pojesti. Dječak je neko vrijeme uspijevao varati slijepu vješticu, pružajući joj suhu košćicu ili grančicu, kada je tražila da ga primi za ruku, a onda ga je djevojčica, pokazavši veliku snagu i hrabrost, spasila, gurnuvši vješticu u goruću peć, te su se tako mogli zauvijek vratiti dobrome ocu. 

Postoje lijepo ilustrirane slikovnice, koje prikazuju vještičju kuću kao da je izrađena od kolača i od marcipana, dok je u stvarnosti sva od kostiju i lubanja djece koju je Yaga ubila i pojela. 

Kućicu je od kolača, koristila kao mamac. Ili upozorenje da izgled vara? 

Verzija Ivice i Marice, kako je meni bila ispričana, išla je ovako: 

Dječaci i djevojčice, koji su imali posla s Yagom, nisu bili ni nevoljeni ni ostavljeni ni siromašni ni sami. Kad bi djeca dosegla određeni stupanj zrelosti, ili razvoja, nije to (uvijek!) imalo veze s godinama života, nego više s tjelesnim tekućinama, išli su na pripreme za odrasli život na određena mjesta. 

Motiv s mrvicama kruha i sa kamenčićima, koje su Ivica i Marica iz zapisane verzije bacali da bi njima označili put kojim se trebaju vratiti na mjesto sa kojega su pošli, ima svoju simboliku: a učilo je tome što se može dogoditi kada se rasipa ono na čemu se treba štedjeti, kao i pronalaženje svrhe ili vrijednosti i onome što se čini beskorisnim. 

U trenutcima oskudice ili pod prijetnjom nadolazeće gladi, važna je i broji se, jer hrani, - a hrana je život - svaka mrvica kruha. 

Iz posijanog kamenčića, možda neće izrasti ništa (što hrani), ali može poslužiti kao putokaz, miljokaz ili kamen temeljac za nešto dotada neviđeno i novo. 

Motiv kućice od kolača, ili od kostiju mrtvaca, u dubokoj mračnoj šumi, također: Ono što se čini slatko i hranjivo, može biti otrov. Ono što se čini kao otrov, može biti lijek. Tko pretjeruje s užicima, žuri prema grobu. Tko je umjeren u svemu, i tko zna da sve ima svoje vrijeme, za sve ima - vremena. 

I djevojčice i dječaci su, u Babinoj kući, učili iste stvari, ali stvar je bila u tome da je Baba mogla primijetiti što kome bolje ide, i usmjeriti ga prema tome. 

U bajci je uzet prizor tragične pogreške: djevojčice su pokazivale više marljivosti i brige za sebe i za druge, od dječaka, pa tako u našoj bajci Marica i kuha i mete i plete, dok Ivica uglavnom samo ždere i pripisuje sebi tuđe zasluge. Kao odgojnu mjeru, Baba ga tretira kao prase, koje jest, dok se ne pokaže suprotno. 

Motiv s grančicom ili koščicom, umjesto ruke, simbolizira pokušaj pretvaranja da je nešto što nije. Ivica nije uspio prevariti Yagu, ali se uspio umiliti Marici, te je ona ukrala Babi ključ. Zajedno su joj bacili pepeo u oči, i dok se ona snašla, srušili sve što je do tad gradila. 

U nastavku, mi smo naše vješte žene pretvorili u vještice: čudovišta i strašila i dežurne krivce, a kad dođe stani-pani, po naknadnu mudrost i po izgubljeno ili zaboravljeno znanje idemo na daleki istok, misleći da se i mudrost i znanje nalaze na nekom određenom mjestu i da je potrebno poznavati određenu, uglednu osobu da nam ga prenese. 

Pa ako se slučajno i dogodi da nađemo mjesto i vrijeme, ili sretnemo nekog tko je voljan baviti se nama na konstruktivan način, opet ponavljamo sve iste korake: osnaženi kratkim boravkom na sigurnoj podlozi, ohrabreni nejasnom potvrdom da smo neke stvari uradili dobro, pripišemo sebi tuđe zasluge i poletimo prema prvoj stvari koja se čini kao nešto što smatramo slobodom. 

A onda, opet ista priča u kojoj Babu pretvaramo u Yagu. 

o prilagođavanju osoba(ma) s invaliditetom

Uoči lokalnih izbora, jedan od gradskih kotara je donio rješenje o gradnji prolaza, pothodnika ili nathodnika iznad ili ispod opasne prometnice, u blizini osnovne škole. Za sigurnost naše djece, ali i svih ostalih naših sugrađana.  

Natječaj je objavljen, nacrti su predani, odluka je donesena, krenulo se s gradnjom. 

Malo prije nego što je bilo upriličeno svečano otvorenje s rezanjem vrpce, posvađali su se oko naziva samog prolaza, treba li mu ime biti po nekome od umjetnika ili nekome od ratnika, odnosno, treba li mu ime uopće. 

A onda se netko sjetio da ... ta-ra 

Prolaz nije prilagođen osobama s invaliditetom. 

I da treba sve ponovit! 

Nema, nema, nema milosti. 

Ali svakako ima razumijevanja. 

Zbog čega bi sad odjednom osobe s invaliditetima raznim krenule jurišati baš preko tog prolaza, pothodnika ili nathodnika iznad ili ispod opasne prometnice? Gradske ili državne? 

Sve i da mu nema 'ko. Sve i da se s druge strane nalazi čarobni napitak koji liječi rane sve. Sve i da je željan avanture toliko da mu je i puteljak premija. Sve i da želi biti i iskusiti "sve isto kao i svi obični normalni ljudi". Pa ako se probije neozlijeđen preko parkirališta, zidića i kanalića, baš do toga mjesta. Ili ako se digne svih pet helikoptera da ga prenesu do tamo. 

Jeste me s'vatili?

Ilustracija je napravljena u jesen prošle godine za projekt #SaveSoilSecureFuture #AllHandsForSoil uz popratni tekst: 

Nijedna nije ista, ali sve vrijede isto! 

(Nismo svi jednaki, ali svaki glas, na izborima, vrijedi jednako.) 

Od tad, do sad, zakon za koji smo lobirali, Soil Monitoring Law, je izglasan!! 

daleko od očiju

Daleko od očiju = daleko od srca!, prenosilo se ko narodna mudrost, a narodna mudrost ko zarazna bolest, nitko ne zna kakve će biti posljedice dok se statistike ne proglase službenima, pa ako se nađe velik broj stradalih s neznana uzroka, po onoj davno provjerenoj "Kad nitko nije kriv, znači da su svi krivi", okrivi se vladar. I to bude početak revolucije. Narodne bune se spuštaju, a ne dižu. Narod bi se poklopio ušima i drugi put gledao istom problemu pristupati na drugi, ako već ne zna bolji, način. A možda bi jednostavno pričekao da vrijeme sve prebriše, pa sve "Jovo, ponovo!"

 

Ovaj dio u kojem je spomenuto srce, je, mislim, bio uzrok što su na frontove borci nosili fotografije svojih djevojaka. Ne kao poticaj ili podsjetnik za koga se bore, za čiju sigurnost i slobodu, niti da se hvale pred drugovima, da se takmiče i uspoređuju čija je mlada ljepša, nego zbog djevojačke plahosti da ih se ne zaboravi. 

Srčanost im one daju, preko fotografija. To je ta hrabrost i odvažnost kojom i same imaju priliku sudjelovati. I zaista sudjeluju, mislima i namjerama. 

- Neka mi se vrati kao junak. Ili nikako. Neka dođe bolji nego što je otišao. Ili nikako. Neka ga rat nauči pameti, kad već život nije. 

Po tome se razlikuje pravi borac od onog imenovanog: prvi zna kome duguje zasluge, drugi ih zahtijeva i uvijek se osjeća zakinutim, nikad mu dosta, uvijek bi još. 

Još u moje vrijeme su ovako strašili cure. Svi će ti otić, i nećeš se imat za koga udat. Pa bi one uspaničeno grabile i ono što nitko normalan ni pogledao ne bi. Još i danas je jako živ običaj da žena nije žena niti ljudsko biće ukoliko je muškarac ne prizna. Jer, muškarac je čovjek. A žena? Koza. Ovisno iz kojeg ste plemena. Uglavnom, niže ste biće, ako znate gdje vam je mjesto. Po onoj staroj, beštija je beštija, bog je bog, a čovjek se koleba, u nekom momentu može biti bogolik, ali radije se uspoređuje sa životinjama, pogotovo kad ne zna kud bi pogledao. Jer, životinji je određena svrha: krava daje mlijeko, kokoš daje jaja, svinja daje šunku, razumijete. A bog vlada. Tko to razvrstava? To je ovaj čovjek koji se koleba. Određuje tko bolje torte peče, u koje je bolja sarma, a koja se lipo nosi. 

Kako je običaj bio da cure nose duge i mnoge i široke suknje, to ih je trebalo dugo razmotavat, pa su izmislili igru da one jedna drugoj zadižu suknje da vide kakve su joj gaće. Na ulici pred svima. To je, mislim, meka verzija prošlosti u kojoj im se silom trgala odjeća i sve kako slijedi. Ljudska je povijest prepuna nezamislivih okrutnosti, koje se još čuvaju u dječjim igrama ili kompjuterskim, svejedno. Sve što mislimo da je bilo izmišljeno za potrebe priče, desilo se stvarno. Sve što je sad stvarno, jednom je postojalo samo u mislima. Zato i mislimo da su misli opasne. Ili to sa sigurnošću znamo. 

Dakle, zadižu se suknje da se vide gaće. Pa se spuste gaće da se vidi šta je; jer zna se da ženi fali ud. Oni su svoje dobro izmjerili i premjerili, znaju u koga je veći a u koga krivi, ko nosi na desnu bandu a ko na suprotivu, samo ne znaju šta je. Jer ga ženske neimaju. Načuli su da su njima jaja unutra, pa možda je i On. Kako pišaju. I zašto krv pišaju. 

Dobro se sjećam zgode, kad su se rugali teti Zdenki da ona može mislit šta oće i govorit šta oće, ali da kad ide pišat ona mora čučnut, i to je njena mana. Ona je, navodno, pred svima, svukla hlače i stojeći u stavu mirno, popišala po podu. Dugo se to prepričavalo, tako da mislim da svako veće selo ima svoju istu takvu heroinu. A svaka djevojčica takvu hrabru i pametnu tetu. 

Ne mislim da je znak osobite hrabrosti niti pameti, spustiti se tako nisko, ali ne znam okolnosti, niti običaje tog vremena. Ono što sad znam je da se žene i dandanas natječu s muškarcima na poljima na kojima sigurno gube. Je li to hrabrost ili glupost, ili ne imanje izbora, ne znam. 

Da nadoknade, takmiče se i muškarci na poljima koja su odvajkada rezervirana isključivo za žene, tako neki kuhaju, neki šminkaju, neki šivaju, ali rijetki peru, čiste i metu za sobom. Od hrane, robe i odijela, dakle onog stvarno potrebnog za život, su učinili bojište, tako da su svima ogadili proces: kad jedete morate znat pokazat čije je jelo ukusnije, hranjivije i bolje, kad se češljate i oblačite to mora da je zato da se dopadnete njima, inače bi žene, kakve su, hodale gole. 

- En', vid' šta san ti reka, zadižu suknje jedna drugoj, oće se nazad zavuć u pizdu. Materinu. 

Pa one, jadne, brže bolje, po naravi kakve jesu, krenu dokazivat, kad je nije, kad nije je je. Udovoljavat, i po istome kalupu, određivat, koji je od njih tamo bolji, više vrijedi i da l vrijedan njih. I sve misle da si tako dižu cijenu, dok predaju igru, niti ne znajući, ne da nema pravila, nego da, i ako ih zapišu na kamenu, da će se mijenjat, na njihovu štetu. 

A narav je ljudska, navodno, okrugla. A kugli ne znaš kraja ni početka. Nema glave niti repa. Zato se i ne zna, koji kraj gospodari. Ni komu. 

Ne znaš di su oči, zato su posvuda. 

Bolje oko, nego ud. 

Po onoj davno zapisanoj: Oko za oko, zub za zub. Jer, ona nema ud. Otkinuli su joj ga. Zato krvari. 

čemu služe ruke (18)

- za igranje igara, sportskih i društvenih 

Često gostuje na lokalnom radiju, jedan trener nekog od timskih sportova, ne znam sad da li rukometa ili vaterpola ovdje su i jedan i drugi sport jednako popularni i igraju se loptom, koji se specijalizirao za rad s djecom, a još ga nisu proglasili pedofilom. Ako je netko sposoban dobro izbalansirati društveni i radni i privatni život, zacijelo je osoba vrijedna slušanja. A možda se zna sa gazdom, pa pomažu jedan drugome. 

Ponekad se on sam javi u neku od emisija, predstavi se i apelira, na primjer na neodgovorne vozače koji se parkiraju na nedozvoljenim mjestima, ili na roditelje koji daju potomstvo u sport, s nadom da će zarađivat pare, ili ako treba uklonit neko staro drvo i zasadit mlado: "Ugodnije je pratit utakmice iz debelog hlada, nego ispod užarene tende...", ali dosta ga često zovu kad treba popunit minute eterskoga prostora. Čovjek je zanimljiv. 

A onda se dogodi intervju, i zato vam sad to i pišem, vezano za osobe s posebnim potrebama u sportu. A u te posebne su se brojili i sakati i ćoravi i gluhi, ali i oni s takozvanim mentalnim poteškoćama. I sad, što je to mentalna poteškoća? 

Na Twitteru je ta priča bila dosta glasna; ista ili slična stvar je ugurana u transgender perspektivu: navodno je neki lik, željan pobjede, slave i najvažnije od svega, zlatne olimpijske medalje, promijenio spol(!!!), samo zato da bi upao u tu i takvu kategoriju u kojoj će on biti najjači, a protivnici mu najslabiji. I navodno je i pobijedio. 

Ne znam je li priča istinita ili skovana za potrebe nečijeg dokazivanja, ali granica je tanka: sve što je sada stvarno, u početku je bilo izmišljeno. Od riječi, glasne reklame, do djela je samo jedan korak. 

I sad ovaj trener, osoba od poštovanja i od integriteta, govori kako je prava sramota da normalna i zdrava djeca nemaju ni volje ni prilike(!) takmičiti se i biti prvi, kad ih svaki invalid može dobit na potvrdu. Znači, ništa doping, ništa hrana za konje, čišćenje krvi i motivacije u vidu koverte ispod stola. Doneseš potvrdu da si invalid (ili žena), stave te u slabiju(!!) kategoriju, i vratiš se doma sa medaljama. 

Može bit da je to razlog, dakle činjenica da ljudi znaju za te i takve vrste prevara, što se paraolimpijcima ne priređuju kolosalni dočeci kad osvajaju prva mjesta, i što uopće nitko to niti ne spominje, eventualno dobiju člančić u papirnatom izdanju novina veličine osmrtnice. Veličine i tona. 

- Zadnja generacija koju sam trenirao - prisjeća se trener - je bila toliko kilava da kad bi im u facu rekao "pa je li sramota da onaj bez nogu bolje pliva/trče od vas!", nisu ni prstom mrdli. A roditelji gore na tribini pjene... Da je njima bilo šta je bilo vama... 

Meni je to bilo dovoljno da se surva ličnost od poštovanja u ponor bez dna, pred mojim očima. 

Regularne sportaše očito pogoni bijes. Vlastiti ili inducirani. Ovi koji svoj vlastiti bijes, iliti višak energije uspiju iskontrolirat, postanu vrhunski, a ovi u kojima se bijes provocira postanu trolovi, i to je mislim to.  

I sada, dođe kod istog radio voditelja, jedan naš poznati paraolimpijac, invalid pravi, rekla bi moja doktorica, "a ne ko vi", znači momak je u kolicima na guranje, i ovaj mu novinarski provokativno veli: 

- Ti si dosta zgodan momak, da si normalan bio bi visok, koliko, metar devedeset? Više? Koja šteta. 

- Dug sam sto osamdeset i šest. - odgovori mu ovaj mrtav hladan. 

ilustracija je napravljena za projekt #SaveSoilSecureFuture - handprints, jesen-zima 2024. 

objavljena je uz popratni tekst: 

Na povuci potegni, digosmo se s poda #SpasimoTlo 

Strong is not he who pushes you down, strong is one who lifts you up:

"lift me up, (dont) push me down" 

slatka sestra sna : sigillum XD

Sigillum XD je priča, ili roman u nastavcima, o slijepoj djevojci i autističnom dječaku, koji sam napisala kad sam bila dosta mlađa nego sada. 

Samoj mi je, nakon tako dugo vremena, bilo zanimljivo čitati, gotovo do mjere kao da ni nije moje. Mojih ruku (i uma) djelo. 

Posebno me razveselila potvrda da sam i tad bila vrlo #SaveSoil duša. I prije učlanjenja u #SaveSoilMovement, ili nagovještaja da će takvo što biti omogućeno.. :) 

Ilustracije i fotografije sam dodavala sada: sama, ja ovakva slijepa, klikajući sa svojih prozora, ili šarajući kažiprstom po touchpadu mojega travelmate-a. U Microsoft Paintu, besplatnoj verziji. S velikim veseljem. 

Nadam se najtoplije, najiskrenije i najnaivnije što možete zamisliti, da ćete i vi uživati bar malo. zato dijelim:  

slatka sestra sna : sigillum XD: Poglavlje (prvo) u kojem se u kratkim crtama opisuje, na koji način funkcionira "snažan pojedinac - snažna zajednica" krilatica, t...

Kliknite na reblog, pa samo hrabro (još 25 puta) na sljedeći post. 

čemu služe ruke (17)

- za strijeljanje, streljaštvo i streličarstvo 

Viljem Tel je trebao biti super heroj mog djetinjstva. Taj je bio toliko vješt sa lukom i strijelom da je, jednom prigodom, kad je bio prisiljen gađati jabuku na glavi voljene žene ili djeteta (tko pamti te detalje?), i to s povezom preko očiju, dakle, praktički slijep, pogodio u cilj točno po sredini. 

Kako sam stalno, ili često, ili u momentima kad je bio prisutan onaj najlajaviji lik koji širi vijesti o svima, s potpisom "znam ljude u dušu", na osnovi samo jednog okrznuća očima po personi, bila sa spomenutim povezima, to sam postala maltene živa verzija strijelca iz stripova. Čak do te mjere da je streličarstvo, nekako u tom periodu, i postalo najpopularnija i najtraženija izvanškolska aktivnost. Možda su moji roditelji to isforsirali baš zbog mene. Od toliko stripovskih likova, pa da Betmen ne bude najpopularniji, ili Miki Maus, ne znam. 

Nisam, naravno, nikada ni luk ni strijelu niti pušku cijelu, uzela u ruke, ali sjećam se da moja sestra jest, i dosta njenih vršnjakinja. I da je sve bilo toliko ovijeno tajnom, tipa "ne znaš ti kako je to super osjećaj, moraš probat..." bez pojašnjenja što to točno, da im nisam htjela niti blizu. 

I onda plač moje jadne majke, "Za ništa mi nije... Ne znam šta ću više..." 

Tako mislim ljudi provode svoje živote, gledajući tko što ima ili radi, i kako to oponašati. Pa se između sebe takmičiti, tko koga oponaša bolje. A onda, znajući ili misleći da ja ne vidim druge, neću imati čime ispuniti svoje vrijeme. Niti moći potrošiti svoju energiju na druge ljude. A što ima vrjednije od toga? I što ljepše, nego svoj život dat za druge? 

Oni zaista nemaju loše namjere, ali put u pakao je popločan njima. 

Nekako u isto vrijeme je također bila popularna koračnica, "U divljaka luk i strijela..." moram provjerit stvarni tekst i kontekst pjesme, o čemu je, postoji li, ili se opet radi o nečemu što je samo meni bilo podvaljeno... 

Jednostavno pravilo glasi: alat, rekvizit, oružje, bilo pušku bilo štap, smiješ uzeti u ruke tek onda kad možeš i znaš kontrolirati svoje vlastite ruke. i čitavo tijelo. i um. Inače si ti prvi koji će nastradat. Ovisno o moći rekvizita, ovisi i broj kolateralnih žrtava. (Ovo važi i za mobitele, kompjutere i profile na društvenim mrežama. Šteta može biti pregolema.) 

I onda, puno godina poslije, na nekoj od društvenih mreža upoznam tog lika, i prvo što me pita je: "Kako si vična streličarstvu?" 

I Arjun i Robin Hood i Vilijem Tell, mislim, u svoje vrijeme, nisu imali izbora. Povez preko očiju je, mislim, bio za paradu. 

Iako znam da postoje, da ih ima i da su dosta uspješni, baš slijepi pogađači meta. 

Da ih nije svrstao u kategoriju para-, svijet bi ih se plašio. 

A svi znamo kakav je svijet kada se plaši. 

Brani se, naravno, na sve moguće načine. Rukama, nogama, galamom ili bar komentarima, ovisno o alatu, oruđu i oružju kojim raspolaže. 

Tako da te kategorije, i ta kategoriziranja, mogu nekad biti dosta moćna zaštita. 

veronikin rupčić

 - Ja sam magistra! - gnjevno je kroz zube istisnula kolegica koju su u zbornici posjeli do mene. 

Nisam ni ja mogla birati gdje ću sjesti, iako je ravnatelj bio super ljubazan & pun razumijevanja kad mi je bio dopustio da se sama upoznajem s prostorom u kojem ću raditi. Dugo se, unutar kolektiva, prepričavalo da sam mu nakon jedne takve šetnje rekla da je u učionicama gorjelo svjetlo čitavu noć.

- Kako ona to može znat' ako je slijepa? 

- Čekaj, čekaj, čekaj, kako ona zna da je to bilo "čitavu noć"? He he 

Priče, čak i kada su zapisane, imaju tendenciju da promijene oblik, ton i značenje. Ovisno o raspoloženju u kojem ih se čita. Hajmo zato ispočetka: 

- Ja sam magistra! - procijedila je glasnije, okrenuvši glavu u mom smjeru. 

- Struke ili znanosti? - pitala sam. 

- St. Što? A vi ste znanosti? 

- Ne, ja sam obična učiteljica. 

- Ššt!

Izgleda da me je bila vidjela negdje van ustanove, van radnog vremena i da joj se nisam "htjela" javiti. Prema pisanom bon-tonu, ja sam se, kao po rangu mlađa, trebala javiti njoj prva. Ona je od mene starija i po godinama, ali kronologije tog tipa su po sebi nepristojne, a vrijeme i onako ne teče linearno. Osim toga, ona na sebi radi, i nitko joj ne bi dao toliko. Dok, naprotiv, taaaa... 

Nisam ja (bila) ni jedina ni prva slijepa učiteljica u tom kolektivu, pisala sam već o tome: mislim da je to i bio razlog zašto me dopala baš ta zgrada, imali su sve spremljeno i opremljeno, uključujući iskustvo. Ali svejedno. 

- Neki dan na pješačkom - otvorila sam priču, čisto da vidim na čemu sam - susrela sam Veru. Makar mislim da je to bila ona, jer ne mogu bit sigurna, ljudi su drugačiji u prostorima na kojima ih nismo navikli susretati... I zazovem je po imenu, a ono - ništa 

- Aaajme kolegice - odvrati ova s očitim gađenjem u glasu - pa ona je slijepa, ne možete očekivati 

- Znači jasan vam je taj dio 

To je bio kraj razgovora. O tim temama. Ni ona ni ja, kako se činilo, nismo naučile ništa, transformacija se nije dogodila: nit sam ja progledala, nit je ona shvatila, ili prihvatila da se to neće dogoditi. 

Sad kad, s ove udaljenosti, razmišljam o tome, kako su i zašto ljudi koji su pravili rasporede sjedenja, izdvojili nas koje nitko ne voli, od onih koji su "za društvo, smijeh i šalu", mislim da sam dobro prošla. U ovoj drugoj ekipi imate samo priče o tome što je tko pojeo i je li, kako je i što je nakon toga posrao. Ako ne pričaju o sebi, onda fantaziraju o tome što netko drugi jede ili ne jede, tko koliko zarađuje i tko koga jebe. 

 

Ovi koji grupno fantaziraju, grupno rade i na ostvarenju svojih fantazija, neugrupljeni, ako nisu samodostatni, postaju konzumenti. 

Nije nitko nikad ništa od ikoga kog znam, sam od sebe napisao nešto, snimio, otpjevao, naslikao. Čak ni magistri, ni doktori znanja. 

Samo (se) preslaguju, na svim razinama i poljima. 

Kao kad uzmete rupčić, ili maramicu nakon ispuhivanja nosa: 

Ako ste ikad pogledali u nju, obratili pažnju, ona kap sluzi, znoja, krvi, ili suza, ostavi neki trag na svakome od presloženih slojeva. Na svakome sve manji i bljeđi. Na nekim se mjestima ulijepi, na nekima skori. Ali trag je fotografski, na svakome sloju, i na kraju ne znate koji je smjer, pravac ili otisak, izvorni ili najsličniji njemu. 

Kemijska analiza bi možda dala odgovor o kojoj se tjelesnoj tekućini radi, i kojem pojedincu pripada. Ali samo po sebi, to ne znači ništa. Ništa više od: bio je, živio je, ne znamo kako su ga zvali. 

Tako da ne znam kom je gore a kom bolje, niti tko se kreće prema gore, a tko prema dolje. 

Naučili su nas misliti da je glava poviše dupeta, ili makar s druge strane, tako da ne znam koji od ta dva dijela tijela ima oči koje bi stvarno vidjele. 

Pronalaze me, zadnje vrijeme, na jutjubu, filmići koji dokazuju da su crijeva (u tijelu, trupu), isto što i mozak (u glavi), s time da bez njih ne možemo živjeti, dok bez mozga možemo. Kosti zdjelice, podsjećaju na kosti lubanje, čak imaju rupe predviđene za oči, ili bolje reći, slične očnim dupljama. 

Prva asocijacija mi je bila ona na evolucijske biologe koji su dokaz da bog ne postoji pronašli u tome da su muškarcima jaja izvan tijela. Doslovno je netko zapisao i pustio u optjecaj ovakvu misao: "kad bi postojalo tako savršeno i nepogrešivo biće nikad si ne bi dozvolilo takvu pogrešku". 

Ženama su jaja unutar trbuha. Dokaz da smo, (i) fizički, sljedeći stupanj razvoja. Nakon muškarca, ili nakon čovjeka? :o 

Samo što toga još nismo svjesne. Bile mi magistre ili obične učiteljice. 

 

mentalna pandemija

Kolektivno ludilo iliti mentalna epidemija 

Simpatično je, u smislu komično, a ne suosjećajno, kad cure nakon što obave oftalmološki pregled, ili optometrijsko mjerenje, pa nakon što provjere na internetu što im se sve izdogađalo i što im je sve pjesnik (nalaz specijaliste u našem slučaju) HTIO reći, pa nakon što pomisle da su time postale stručnjacima u tom i tom području i da znaju više nego što im se htjelo dati, krenu tražiti supatničkog ili barem prikladnog sugovornika, s kojim bi podijelili naglo i nenadano stečeno znanje, na način "znan ja puno lipi stvari, ali ne smin reć!", tipa: 

- Pa ti bi to trebala znat, ja ti se čudiiiim... 

Postoji mogućnost da tako traže potvrdu, slaganje i saveznike u  slučaju da stvar krene, po njihovu sudu, krivo.  Znate ono: vidi mu/joj se na očima da nema pojma šta radi, da nisam kojim slučajem JA odreagirala.   

Izgleda da, i to me svaki put iznenadi, bez obzira na to koliko se puta ponovi u točno istom slijedu i obliku i sa koje da visine pada, izgleda da obični ljudi misle da svi ljudi vide ili trebaju vidjeti sve isto (i misliti sve isto) što i kako vide (i misle i rade po navici) oni sami. Ne, dakle, većina, nego baš oni. I po sebi prave kalupe: a nakon mene - potop. 

I tu ulaze sve varijante i varijacije, od recepta za palačinke i načina na koje se drži žlica, preko čitanja / prepoznavanja simbola i slova na snellovoj tablici, do "vidi joj cipela, ne b da i je na cesti našla". 

Kod oftalmoloških je pregleda zanimljivo, da su donekle shvatili da postoje ljudi koji su obrazovani tj. opismenjeni preko drugačijeg izgleda alfabeta. Ne želim ni pomišljati kako je bilo prije google-a, ili kako bi bilo da slučajno google ne nudi da birate izgled tipkovnice pri svakom ažuriranju. 

- Ok, sad smo se dogovorili oko rasporeda malih i velikih slova (jednostavnih oblika i simbola u slučaju djeteta ili nepismene osobe ili stranca!), ali, kako to da ja nisam primijetila vaše nove brillijantno minijaturne naušnice, a vaš muž ili momak, jest. Ili obratno, ako vam je tako lakše vjerovati. 

- Ajme, stvarnoooo: znaš li ti da postoje ljudi, uglavnom su to muškarci, koji ne mogu vidjeti ili razlikovati određene boje. Ajme majko. zamisli to! 

Ovo je mekša varijanta moguće stvarnosti. Daleko realnije za očekivati je, nekakav oblik nevjerice, spočitavanja i podizanja iste brane, iza koje ostaju pravednici oni, dok tobožnja ranjiva skupina stalno provocira batine. I bogme ih zasluži! 

Svijet je naprosto takav kakav jest, i nemate vi tu šta njih propitivati i provocirati! Jedna je istina!! 

Čak ne mislim da namjerno traže svađu, prije će biti da su na nju navikli, da su navikli gubiti, i sad kad su naišli na nekog ili nešto što izgleda kao  da ima slabije izglede od njih, napokon se žele sami osjećati pobjednicima.  Čisto da vide kako je to. Ili jer je takav raspored stvari: svi se moraju izređat'! Ti si donji dom i izvoli se pokorit boljima od sebe! 

Pa kad se učini da će izgubiti i u toj "svađi", počinju skupljat sljedbenike: eto im prilike da budu vođe, da naprave nešto - veliko! 

Slobodni zidari. Saziđat će bez obzira što, gdje, čime i preko čijih leđa. 

Manjinci i urođenici se, tako, grupiraju u čuvare baštine. Tjelesni invalidi u udruge po sličnosti invaliditeta. Oni s intelektualnim poteškoćama se daju u sport, razvijaju mišiće. Žene očekuju da ih spase Un-ove agencije. Planine, šume, vode, čak i crna zemlja je dobila po pokret koji želi da se ozakone njihova prava na mir i tišinu. Jedini nebranjeni ostanu vam vaši vlastiti kućni ljubmci, najmlađe dijete, mater, i neizbježna svekrva. Svekrvu nitko nije volio. 

Ajde, probajte im reć da im je pas bolestan jer ga se pogrešno hrani, jer hrana za ljude nije dobra za pse. Mogli biste proći još gore nego s prije spomenutim receptom za palačinke: 

- Nije istina da može samo brašno i voda. Ne možeš ti napravit palačinke bez jaja, radenske, korice naranče, i oštroga brašna! 

- Ja pravim bez jaja, mi smo alergični. 

- To je druga stvar. Zdravlje na prvom mjestu. 

A-ha! 

I to vam je ta priča: " Kako mi je to samo mogla reć, onako pred svima, umjesto da me upozori prije, razumiiiiš, ispala sam glupa. 

Nisi ti, draga, ispala glupa, nego tek počinješ shvaćat kako te svi drugi vide.  

Samo što to ne smijete naglas reć. Jer su se svi drugi do tad slagali s njome, razumijete? 

Jesmo li svi ludi, pa jedino ovi šta "krivo gledaju" izgleda vide pravo? 

A šta vam ja znam. Ali, sve se bojim da je to to kad stručnjaci, ovdje mislim na ljude koji se razumiju u ljude i čiji se sud uvažava, upozoravaju na mentalnu pandemiju koja nas neizbježno čeka. 

Spominje se strah od samoće, puno se previše ljudi na ovom ljudima prekrcanom planetu osjeća usamljeno, sve teže im je naći sljedbenike njihovih velevažnih uvjerenja i ideja. Ili svatko ima svoje. Ili im je naprosto lijeno ginuti, sudjelovati, i povremeno viknuti "tako je!". Nekako ne mislim da je to lošija opcija. Bolje biti depresivan, nego biti agresivan. Za okolinu mogućega agresivca, mislim. Ali biti u društvu idiota, jednako je poražavajuće. Mlatio vas on po lubanji, ili onom što je unutar nje, glava je glava. I nije ugodno. 

Tijelo se oporavi ili popusti, pogine, ugine i vrati se u zemlju iz koje je poteklo. Pa naraste nešto novo iz te iste zemlje. A misao su, i emocija, navodno, to što ostane u zraku. Bolje bi bilo, i ljepše bi bilo da su ugodne i sretne. 

Uzimam ovo kao još jedan dokaz da su slijepi i slabovidni u daleko boljem položaju: 

Realno, ne vidimo i slijedom toga ne obraćamo niti dajemo preveliku pažnju manje bitnim stvarima. Usredotočeni smo na ono što velika većina drži nevidljivim. I time održavamo mentalnu higijenu svijeta. Kad perete fizičko tijelo, možete oprati samo i jedino svoje, eventualno još neko i nečije ovisno o službenom statusu i o zanimanju, jeste li majka, zdravstveni radnik ili čistačica. A kultivirajući pristojnu misao, čistite sva ona mjesta koja ta misao može dohvatiti. Dakle, pripazite dobro što odašiljete kroz prostor i kroz vrijeme.   

Za prvu pomoć, probajte ovo: 

sadhguru.co/mom 

kozje uši

- Oni su vam jadni glupi. Oni ništa ne znaju. Nigdje ne putuju pa ništa ne mogu znat. 

Vrijedila je možda, ovakva tvrdnja u onim starim vremenima kad su ceste bile loše, kad se plovilo na vesla i jedra, i kad je bilo pametnije držat kozu nego magarca. Koza, naime, daje milijeko. A magarci su samo - simpatični. 

U ovim vremenima, radija, televizije, interneta i ajde, biblioteka, kad smo svi više-manje pismeni, i ne bojimo se daljinskih upravljača, turističke ekskurzije su obična gnjavaža. 

Čak ako netko doživljava nekakva uzbuđenja vezana za planiranja putovanja, i pakiranja stvari koje mu neće trebati, putovanja od tri do sedam dana u svrhu hvalisanja da ste bili, vidjeli, fotografirali, vi, baš vi osobno, su ponovit ću, a vi opet pročitajte - obična gnjavaža. 

Jer idete da se maknete od doma, a vučete za sobom uvijek iste ljude s uvijek istim pričama. Ako ne fizički, a ono u glavi. Jesam li u pravu? I svejedno ste doma tražili na guglu što ćete ispričati kad se vratite doma o znamenitostima kraj kojih ste okidali selfije. 

- Ako nisi sam vidio kako ćeš znat da postoji?  

Kad bi makar istu ovu misao i premisu primijenili na sebe svaki put kad pomisle da znaju kako je u nečijoj glavi, kući, domaji! 

Što idem stariji sve jasnije vidim da mi je najljepše biti sam sa sobom. 

"Moja kućica, moja slobodica." 

Nisam birao ovo mjesto da bi tuđi ljudi prolazili, dolazili i odlazili. Bacali komentare. I pravili rasporede. 

Mir mi je lakše podijeliti kad sam doma sam.

nikad ne odustaj!

Kad shvatite da uzalud trošite dah, objašnjavajući nešto što netko ne želi čuti, ni znati, a kamoli se potruditi da vas razumije, ne dajte da vas preplave tuga ili razočarenje. Taj dah nikada nije uzalud potrošen, uvijek postoji onaj netko kome su trebale te riječi. Govorili ste sebi. Objašnjavali ste sebi. Tumačili ste sebi. 

Kada se rastumačite, i kad stvari nazovete svojim pravim imenom, tada ih priznajete. Priznate im postojanje. Pa ako se i ne ostvare sada, ovog trena, ili u ovom životu, netko drugi će jednom naići da njih, promotriti dobro i zaključiti da je baš to ono što mu je nedostajalo. 

Kad vas nazovu tvrdoglavom, divljom i samodovoljnom, oni samo ne razumiju da na svijetu postoji više boja od onih sedam koje dolaze u pakiranjima. 

Vi vidite svoje boje na svoj način. Ako još nemaju prikladna imena, izumit ćemo ih. 

Kad vam kažu da ste samo podsjetnik na to da trebaju biti zahvalni na onome što je njima bog dao, a vama uskratio: Hej, to njihovo je već toliko poznato da je bogu i vragu dosadilo, pa je poslao na zemlju vas da prokrčite put za koji oni niti ne žele čuti, ni znati da postoji, a kamoli povjerovati da može biti stvaran. 

Mi smo ti koji (ga) stvaramo. 

To je bolja pozicija. 

╰⁠(⁠*⁠´⁠︶⁠`⁠*⁠)⁠╯

secret garden

Naišla sam, jednom, na podatak, da beton, vrhunske kvalitete, ima rok trajanja od sto dvadeset do stodvajspet godina, maksimalno. Što bi značilo da su zgrade, poput ove u kojoj i sama živim, iako planirane i urađene vrhunski, kvalitetno i skupo, sada, realno - dotrajale. Cigla, opeka, keramika, naprama cementu, betonu i staklu, su vječnije. Čak i drvena građa ima dulji vijek trajanja. 

Možda je to razlog zašto se na arheološkim lokalitetima pojavljuju jedino mozaici i vaze i vrčevi, uz, naravno, suhozide. A onda intelektualci i teoretičari i analitičari različitih profila i afiniteta, mozgaju nad tajanstvom proteklih vremena, ugaslih civilizacija, minulih kultura. 

Mogla bih se zakleti da se mogu sjetiti da su na brežuljcima na kojima sada dominira beton, davno bili vinogradi. Crvena zemlja i tamnomodre bobe grožđa. Sjajno oštro kamenje između urednih gredica. Maslačci i hajdučka trava. I čisti hladni tanki mlaz srebra: moralo je biti pitke vode u blizini. Inače ne bi moglo biti govora o gradu. 

Ali može, jednako tako biti i da se sjećam neke stare slike, uspomene iz albuma, ormara ili one sa kamenog zida. Papir, drvo i kamen, vjerojatno pamte bolje. 

Ili da gledam okom anđela čuvara, duha mjesta i posjeda. Bića koje zna što je prolazno, i kako ponovno uspostaviti red.

Kako drugačije objasniti živu sliku nečega što je možda bilo, a možda i nije, puno prije mog rođenja? Prije, nego što je nekom palo na pamet iskopati rupe i sve zalit cementom? 

Stotinjak godina traje ljudski vijek. Manje - više. Red bi bio da kuća ostane iza svakog od nas, da imamo što za ostavit rodbini. Valjda se tom logikom i ziđaju grobnice. Od mramora. A korisnik za života bira samo, sviđa li mu se bolje bijeli ili crni. 

Dovede k majstoru klesaru nekoliko savjetnika, i ne špara na ukrasima. 

Gornja je ilustracija napravljena za projekt #SaveSoil - handprints, ujesen prošle godine. Inspiracija je, osim pogleda kroz prozor, bio Sadhguruov citat: 

If only you could remember that you are life, like plant is, like tree is, your human consciousness would found its way to express itself in this world. 

(Kad biste se samo mogli sjetiti da ste život, isti kakav je i biljka ili stablo, tada bi i vaša ljudskost pronašla način da se izrazi na ovome svijetu.)

purpurne oči

 Elementi Platonove Države u današnjoj pop-kulturi:  Efekt crvenih očiju 

U svim pravcima kroz povijest umjetnosti, kako likovne, tako i književne, od renesanse i klasicizma pa sve do suvremene filmske industrije, od klasičnih horora do obiteljskih komedija, crvene su oči znak demonske prisutnosti. Iako nisu nužno nagovještaj krvoločnoga krvoprolića, a ono makar neke nečasne namjere. 

Pojava je toliko uporna i česta da se i dandanas teško nositi s praznovjerjem efekta crvenih očiju na fotografijama. Ma koliko da racionalno tumačili, dokazivali i ponavljali onu o učinku bljeskalice, ekspozicije i osvjetljenja, uvijek će se naći netko tko će vas svrstati u vragove, ili bar vražićke. Dalje ovisi o vama kako ćete se nositi s time. 

Zašto baš oči, i zašto baš crvene, ako znamo da crvena boja simbolizira obilje, plodnost i toplinu, pa tek onda žrtvu i žetvu, jedno povezano s drugim? 

Pogledajte u Sokrata, koji je, baš tim primjerom, pojasnio zašto treba da vladari i čuvari* rade svoj posao samo za stan i hranu! 

420 d i dalje 

Recimo da bojimo kipove, a netko sa strane pristupi i kaže nam da ne radimo dobro jer ne stavljamo najljepše boje na najljepše dijelove kipa - oči su, naime najljepše, a mi ih nismo obojili grimiznom, nego smo ih ostavili crne. Zar bi pogriješili kad bi mu rekli, "Prijatelju, ne mislim da nam treba tako lijepo oči obojiti da se i ne čine kao oči, a isto tako ni ostale dijelove. Nego treba paziti da svaki dio prikažemo vjerno i da svakome damo ono što mu pripada, i tako cjelinu učinimo lijepom."  

Tako i ovdje, ne smijemo dati čuvarima toliko blaga pa učiniti od njih sve, samo ne čuvare. Jer, znamo i ratare obući u svečano ruho i, zlatom ih okititi, i reći im da obrađuju zemlju kako im se svidi, znamo i lončare posjesti uz oganj i reći neka redom nazdravljaju i časte se, a neka rade kad i kako hoće, znamo i sve ostale učiniti sretnima na takav isti način, ali ako to postane navika, ratar neće biti ratar, niti lončar lončar, niti će itko biti ikom od ikakve koristi. Ali za njih, manje više, ako i postanu loši u svom poslu, a samo se pretvarali da dobro rade, nije velika šteta za državu. A čuvari zakona i države, kad to nisu, nego se samo takvima čine, vidiš i sam, da stubokom upropaštavaju cijelu zemlju, a opet jedino oni imaju prilike za to da se državom dobro upravlja i da bude bogata i sretna.

Treba, dakle, dobro promisliti, da li ćemo čuvare postavljati za to da njih stigne što veća sreća, ili treba paziti kod cijele države da li nju stiže sreća: Treba nastojati oko toga da svatko dobro, i uvijek sve bolje, obavlja svoj posao, tako da cjelokupna država raste i lijepo se uređuje, treba pustiti svakoga da bude dionikom sreće kako sama priroda daje. 

______________________

*Platonov "stalež vladara i čuvara" odgovara u mnogo čemu današnjim državnim i javnim službama: jako odgovorne pozicije, s jako puno ovlasti, i jednako jako puno izazova. Pitanje korupcije i poštene nagrade je vječna tema, uvijek aktualna. 

Na početku IV. glave, Adimant pita Sokrata: "Što ćeš reći u obranu, ako tko kaže da ne činiš osobito sretnima te ljude, a ipak to ovisi o njima samima. Država je zaista njihova, ali oni ne uživaju nikakvo dobro od nje kao drugi ljudi koji imaju polja, koji grade lijepe i velike kuće i za njih stječu prikladan namještaj, primaju goste i imaju dosta zlata i srebra i svega što je u običaju kod ljudi koji hoće da su sretni. A ovi samo sjede u državi kao da su plaćenici i stražare. 

Da, reče Sokrat, i to samo za hranu, tako da ne mogu ni otputovati slobodno ako to budu htjeli nego samo po poslu, ni davati ljubavnicama, nit trošiti ni za šta drugo, kako već troše oni koji misle da su sretni i bogati. To, i još mnogo toga izostavljaš u optužbi." 

Ukratko, ako je netko prikazan sa grimiznim, purpurnim, skrletnim ili prosto crvenim očima, to je znak da nešto baš i nije na svome mjestu. (A možda je, jednostavno, oklevetan.) 

Izvor: 

pollexhr.wordpress.com 

Elementi Platonove Države – Efekt crvenih očiju | pollex.hr

magarica ugleda andela

Ima jedan zanimljiv prizor u romanu Nick Cavea "I magarica ugleda anđela", u kojem glavni lik, gluhonijemi dječak, stane na stranu nasilnika koji su ga mučili, kad jednome od njih padne na pamet da su pretjerali pa krene smirivati situaciju. 

 

Navikao je na batine, na ponižavanja, na zlostavljanje, zna kako se s time izlazi na kraj. Društvo mu je dalo ulogu koju treba odigrati. On je dio cjeline, dio društva. Nema veze što se to društvo trsi baš jako da ga izgura iz svojih redova. Dok god ga napadaju, priznaju mu da postoji, vidljiv im je, dio je ekipe. 

Osim toga, kad njih toliki broj velikih i snažnih i prihvatljivih i omiljenih, napada njega koji je sam, je li baš toliko slab koliko se misli da možda jest. On jedan na njih desetak. Pravi akcijski film! On goloruk, a oni s noževima i štapovima. 

Svako društvo ima bar jednog takvog heroja u svojim redovima. 

Jednoga velikog i visokog i zgodna, kojeg vole majke i njihove kćerke. Jednog tupastog ali snažna, i poslušna, koji će jedva dočekati srušiti nešto kad mu se tako naredi, ali i zaustavit se na samo jednu riječ. Onog toliko pametnog da nitko ne razumije što govori kad govori, pa baš zato i govori bez prestanka jer se uvijek potrefi da će netko u nekom trenutku razumjeti nešto i da će sve na kraju ispasti dobro i u redu. I onog koji prima batine, jer netko i to mora, i čiji su jezivo nacereni izraz lica svi navikli tumačiti kao "smije se, kurva, vidiš da mu je drago". 

Euhrid nije dio ekipe. On je samotnjak. Ne trpi zlostavljanja 24 sata dnevno. Ali kad ga pronađu, on sam sebe radije tumači kao junaka. Kad mu se netko ljubazno obraća, kad netko pokazuje razumijevanje za njegovo stanje, kad netko napokon kaže neka molim prestanu gnjaviti jadnog dječaka, on odjednom prestaje biti jadan i postaje krvolok tome ljubaznom stvorenju prepunom razumijevanja i suosjećanja. 

Davno sam pročitala taj roman i poslije ga više nigdje nisam našla. Ni u knjižarama ni u knjižnicama. Čak ne znam bi li htjela čitati ponovo, imati u svojoj kućnoj biblioteci. (Imam toliko glupavih naslova i autora da ovaj ne bi kvario prosjek. Niti ga dizao.) Možda na drugo, treće čitanje, ne bih ovu epizodu shvaćala ovako, možda bi bi je preskočila kao nebitnu, a možda je stvarno ne bi ni primijetila, jer je roman zaista iskićen svakovrsnim detaljima. Mislim da sam knjigicu uzela samo zbog činjenice da ju je Cave napisao, a on mi je u tom periodu života bio uznemirujuće zanimljiv. Zbog glazbe. Zvuka. Boje glasa. I nježnih stihova pjesme Into my arms. 

Za ove nove nemam strpljenja. 

Možda samo toliko da mogu i ovdje ponoviti: Ljudi koje je društvo odlučilo proglasiti neprihvatljivima i (ne)izlječivima, su u stvari umjetnici i glazbenici i pjesnici i glasnici stvari koje običnima toliko preokupiranima svojim svakodnevljem i održavanjem istoga, nisu vidljive, prepoznatljive ni shvatljive ni spoznatljive čak ni kad im prstom pokazuješ u kojem smjeru se nalaze oni, a u kojem je "ono nešto". 

Samo što su neki od nas imali tu sreću da rastu u okruženju koje im ne nameće svoje viđenje svijeta, i koje im dopušta da upijaju život, umjesto da ga, iz njih, cijede. Koji ih ne potiču, nego dopuštaju da se sami odmotaju i preslože. Kako situacija zahtijeva, pa i po cijenu vlastitog života. A život vas neće prevariti. 

Trebali bi se toga češće sjetiti. 

Pa ako ste od onih koji svemu i svima traže svrhu, eto to nam je svrha: hodajući, dišući, krvareći memento da osim ovog što sad mislite da znate da jest, postoji još nešto.  

ILUSTRACIJA je prvi put objavjena na X-u, uz popratni tekst "Moving from oil to soil" za projekt handprints #SaveSoilSecureFuture 

~ Tame that wild animal, load your cargo than move! already ~ 

mnogookost (22)

Ono kad ne mogu objasniti ili opisati drugima, pa se jako mučim da pronađem način, jer sam odavno shvatila da riječi ne čine veliku razliku: možete ih znati puno, ali to ne znači da će naići na uho koje će ih uhvatiti s istim razumijevanjem. Taj, dakle, dio koji nastojim nadoknaditi slikama, ili onime što ja smatram slikom, a opisuje način ili bitnu razliku na koji percipiram "svijeta pojavnosti", stao je u ovu boju, ovaj oblik, kakvoću i količinu, na fotografiji ispod: 

A zadnji put kada je netko, u mojoj prisutnosti ali kao da me nema, o meni, rekao: "Kako može tipkat u chat ako je slijepa?", protupitala sam: "Možeš li ti objasniti kako netko tko nije slijep tipka?" 

Kad se nađe netko tko to bude mogao moći, tad će se vjerojatno naći netko tko će moći reći i sve ostalo. 

rog za svijeću

- Nekome mjesec izlazi u podne, vikao je slušatelj radijske emisije koja prenosi što se događa u dubokom svemiru. Nije to bio sarkastičan komentar nekog dnevnog događaja.  

Dani jesu osjetno kraći, tako mora biti na našem kraju kugle. Voljeli mi zimu ili se samo pretvarali, zbog darova i vatrometa i kolača i pucketanja zamišljene vatre iz izmišljenih kamina. Ali svejedno, sunce izlazi na istoku u ranu zoru, pa bi tako bio red da i mjesec izađe i zađe u nekakvim okvirima. A ne da maše rogovima poput divlje životinje. 

- Pobogu, jeste li vi poludjeli, dajte se konzultirajte s nekim od pametnijih iz svoje vlastite branše. - stručno slušatelj stručnjaku saspe. - Jedino je mlad mjesec u sred bijela dana, jer je točno sunce među nama, a sunce je točno u sredini jedino u podne. 

Konekcija oko - jezik, a mozak bi se ispriječio točno u sredini, da je samo pogoditi pravo doba dana. Ne zna oko što je vidjelo, niti jezik što je lanuo. 

A zna li ruka što je natipkala? 

Veselim se Diwaliju ko da sam čitav život odgajana tako, umjesto što sam tek ovo zadnjih par godina, "upala u društvo odmetnika". 

Ovdje u mom ćumeziću, pucaju vatrometi kad god se malom princu slavi rođendane. Svakodnevica je toliko učmala. Više ne trzamo. 

Osim ako netko primijeti da svemir nije dobro uštimao sva nebeska tijela. 

#HappyDiwali <3

čarobni štapić

Ruka koja drži štap je ono što čini razliku.. 

No štap je štap: produžena ruka. Njime se služite za ono za što biste inače koristili ruke, bilo da namjeravate nešto dohvatiti, razbiti, bilo da želite nekamo stići, bilo da želite nešto izravnati. Pa bio to put, istina, ili život. Ravnali se vi po nepoznatom ili prepoznatom terenu. Nataknuli na nj komad tkanine kojom ćete pobrisati paučinu sa stropa ili kapljice sa pločica u kupaoni.. Štap je štap. A ruka je ruka.

Čak nije bitna namjera, jer ruke imaju svoj mozak i svoju ćud. 

Osim, ako ste čarobnjak: Gandalf the White !! 

Treba održati ravnotežu. Kao da hodate na žici. Tako držite svoj štap! Kolika dužina, toliki razmak. 

Koliko god puta, će vam se mnoga vrata zatvoriti, tako će se isto neka druga otvoriti. Ne treba previše mozgati nad time. 

Ilustracija je prvi put objavljena na X - u, za kampanju #SaveSoilSecureFuture - handprints - 

s popratnim tekstom: 

They can make things happen, they can make things disappear... Don't pretend it's not your doing! 

Editors note: 

Bijeli štap i crne naočale ne nosimo zato da bi nas nekamo odveli ili od čega zaštitili. Nosimo ih zbog vas: da se podsjetite da se trebate pažljivije kretati jer ima među vama onih koji se neće moći brzo skloniti ili skočiti ako ih u svojoj žurbi srušite. 

Možda ste baš i vi taj, koji neće biti brz. Samo to još ne znate ;)

moć riječi

Bio je jedan kolega sa mnom na poslu, koji je, tako kažu, kasno progovorio. Naime, standard je i prosjek za dječake da progoveore kanije od djevojčica, ali ovaj je progovorio baš kasno. 

Ne mogu ni zamisliti koliko je to tuge i bola uzrokovalo njegovim roditeljima, niti želim zamišljati kakvim su ga sve torturama podvrgavali da bi ga sveli na normalu, ali do vremena kad sam ga ja upoznala, govorio je baš mnogo. Baš baš. 

Nitko od ostalih kolega mu nikada nije rekao da "Začepi!", ne u lice. Ali izbjegavalo ga se, to čak i ja znam.

Događalo se da bismo ponekad ostali sami, u zajedničkoj prostoriji, koja bi od pune nekim čudom postajala prazna onog momenta kad bi se i on tamo pojavio. 

I to da napomenem, slijepe i slabovidne ljudi ne izbjegavaju na taj način, nas jednostavno ostave i zaborave nam reći u kojem se smjeru gomila kreće. A vi, prirodno, izbjegavate gomilu. Gomila nema mozak, ne pazi, i kreće se nezaustavljivo kad ju se usmjeri, a često ju bude teško zaustaviti. Ergo, nije pametno biti dio toga. 

Još i to da dodam, slijepe ni slabovidne osobe ostalim ljudima ne smetaju, jednostavno nas se ignorira. Čak i kad imamo nešto za reći. Čak i kad vam se obrate. Oni vrte svoje filmove bez obzira na to kako priča dalje teče. 

Ali ovaj kolega, koji je imao svakome nešto dobaciti i pri tom mislio da je jako duhovit, jer je dobijao osmijehe, znate one nervozne, one koji se koriste kad ostanete bez teksta, ili kada ste uhvaćeni u neznanju, je bio baš iritantan. Prije nego otvorite usta on vam trpa svoje riječi u njih. 

- Daj prestani već jednom - jednom sam mu rekla. 

- Neču! - odgovorio je - Stalno šuti, šuti, neču šutit. Oću govorit dok mogu. 

Tad mi je sinulo: 

sav taj nametnuti i naučeni strah da je možda debil jer nije progovorio kad su statistike rekle da mora, ispoljio se na taj način da on misli da mora još uvijek nekome dokazivati da nije.

Da je šutnja hendikep. Bolest. A on da se uspio izliječiti. 

I još dalje, on je nada! Za sve nas koji još nismo progovorili, progledali, osjetili ili čuli zvuk. 

On je znak! Dobra vijest! Ne odustaj! 

Da ne straši? Straši!

čudovište iz ormara

 Čudovište iz ormara 

Nastojim se sjetit što više ovih nazovi događaja iz škole, bilo kad sam ju sama pohađala, bilo kad sam postala učiteljicom, jer mi se čini da problem počinje tu, pa da bi ga tu bilo i najlakše riješiti. Odnosno, ako ne počinje tu, nego se samo nastavlja onaj iz takozvanog stvarnog života, da bi škola mogla, ako ne morala, biti mjesto na kojem bi bilo najlakše početi s korekcijama. Zato smo ih, na koncu, izmislili, stvorili i namnožili, sa svim nadogradnjama. 

Listajući stare dnevnike i zapise iz starog kompjutera i one koje sam objavljivala na raznim blogovima, jasno se vidi da se iste stvari ponavljaju, ne iz generacije u generaciju, nego iz dana u dan, iz sata u sat, a ja da sam imala privilegij svjedočiti im, sudjelovati ili biti žrtvom, dakle, sagledati sa više strana, iz različitih pozicija i više kutova ili uglova nego što to ima priliku ili volju većina stvarnih sudionika u zločinu. Kažem priliku, jer netko odabere uvijek biti lovac (better to be a hunter than the prey - mentalitet, zbog kojega svijet i jest globalno selo, umjesto kosmopolisa. U naše prilike prevedeno: bolje bit prvi čovik u malome selu, nego drugi ili treći u velikom gradu.). Odabere biti lovac, pa se čudi zašto mora plaćat ljudima da bi se družili s njime. 

Da ne bismo zašli previše u teoretiziranja, prenijet ću "sitnicu" koja mi se "dogodila", par godina prije nego što sam se umirovila iz državne službe: 

Nakon praznika, nova je administracija škole (dakle, promijenila se politička opcija u kvartu, pa je došla nova ravnateljica, koja je morala pokazati kako će se dobro brinuti za nas i kako će ju, i tko će ju sve u tome podržavati), dakle, uložilo se u obnovu školske zgrade, između ostalog, u potkrovlju je uređen maleni prostor za intimnije druženje, nego što je to moguće u zbornici. Mala čajna kuhinjica, niski čajni stolić, dvosjed i nekoliko tapeciranih sjedalica. Bilo je još tu nekog namještaja, možda kakva polica ili stalak za časopise, i naravno, terasa. Potkrovlje je do tada bilo zaključano, vjerojatno s dobrim razlogom. 

Uglavnom, prva sjednica razrednog vijeća, na kojoj su se i razrednica i ravnateljica spremale govoriti o jednoj učenici s posebnim potrebama, se održavala tamo. Nisam to, naravno, znala. Nitko mi nije rekao. Čekala sam neko vrijeme u zbornici, koja je bila gotovo zastrašujuće tiha, a onda mi je prišla jedna od kolegica, koja je očito kasnila, i pozvala da idemo zajedno. Mislim da se bojala otići sama, a uvijek se lakše sakrit iza "invalida". 

- Oooo evo nam je. - tako su mene dočekali, dok je ova druga prošla neprimjetno i tiho. 

- Sjednite samo, koleginice, slobodno, nemojte se sramit. 

- Ta nećete stat na nogama - jedna sitna, ili bar sitnija od mene, je rekla da su bezobrazni, zar ne vide da je sve zauzeto, i počela pokazivati gdje se nalaze plastične stolice, za terasu. Tišina je postala neugodnija kad me je uhvatila za lakat i pogurala preko nekog niskog komada namještaja: 

- Evo, može ona sama. Zna ona i sama.  

Ušla sam u taj uzak prostor, i vrata, klizna stjenka koja je odvajala jedan prostor od drugoga, se počela, iza mene, zatvarati. Znam da nisam bila na terasi, jer zrak ne bi bio zagušljiv. A opet tko zna, zrak je pametniji od nas, možda može oponašati atmosferu koju stvore ljudi. 

Neki od muških kolega je poskočio i otvorio klizna vrata: 

- …pokvarene i bezobrazne tako... - čula sam da im je rekao. Čula sam i šištavo cerekanje. 

- Jadna ti je, ništa ne zna. Bože moj, kako ta u razreduuuu, ajme maaajko. 

Vi to sve čujete, sve se to događa pred vama, iako one vjerojatno misle da ih ne možete čuti. Jer ste gluh i slijep ili jednostavno glup. Ili jer su se one odmaknule dovoljno daleko i razgovaraju se diskretno i neprimjetno. Sa onim već svojim lijepo namazanima osmijesima. 

Ja izgleda, nemam osjećaj za prostor i proporcije, daljinu, širinu i tako to, jer čujem te glasove, kao da su tik pored mene, jer su mi uši tako naštimane: jedno se osjetilo, pretpostavljam, nadomješta drugim, te čujem ono što je meni bitno, za moje preživljavanje. Možda se radi o onome što Tesla, ili kojigod od mrtvih znanstvenika kojemu su teoretičari udijelili status mistika, što, dakle, Tesla kaže: Mislite u terminima, energije, vibracije i frekvencije. A mozak za zvukove i treperenja već ima pripremljene riječi. 

A ima ih pripremljene, jer prostor pamti. Vrijeme pamti. Sve se to odigravalo i drugima prije mene. Odigrava se, i odigravat će se, osim ako netko najozbiljnije ne kaže: Dosta! 

Kad imate u razredu, u učionici, među učenicima, jedno od takve djece, koja znaju što im je, i čiji roditelji i rodbina znaju kako se nositi s njihovim "nedostatkom", pa kad ga, u najboljoj vjeri, upišu u običnu javnu školu za obične, predaju uredno sve papire, liječničku dokumentaciju, postotke oštećenja i "uputstva za upotrebu", razredna se i nastavnička vijeća, u pravilu zgražaju. 

Ne radi se samo o strahu, iliti izazovu, da sada imaju nešto drugačije, s čime se još nisu sreli, ili možda neće znati ili moći nositi. A niti o gađenju, iako bude onih koje se ne ustručavaju naglas primijetiti da: "Oni sline" ili "Smrde". Nego baš o zgražanju, tipa, šta ti ljudi misle da su oni psihijatri, dadiljice, osobni asistenti, pa da će baš njihovu razmaženu djecu na pijedestal. Neka ih izvole vodit u specijalne škole, i to postoji. Baš za njih. I logopedi i defektolozi, molim lijepo. 

I onda im dođe, jedna "tak!va", u zbornicu. 

I onda ta tak!va, sjedi skupa s njima, i piše nešto, i govori nešto i umišlja nešto sebi, deset dvadeset godina (koliko već izdrži). I nitko ni ne primijeti da žena možda nešto i radi, nego glumata, jadna završla fakultetić, uvalilo je u gimnaziju pa se profinla. 

Baš se zapitaš, kad stignu odraditi svoje. Ili one imaju supermoći, bivanja u isto vrijeme na dva ili tri mjesta, i obavljanja više misaonih radnji, jer za fizičke se ipak nisu tako mukotrpno školovale. 

Nije, naravno, nikakva iznimka, gluho, slabovidno ili potpuno slijepo dijete u školama za običnu djecu. Upisani su i oni, kako kažu, stvarni invalidi, bez rukica, prstića ili oni u kolicima na guranje, ali njima je lakše dobiti liječničku ispričnicu, te je taj upis, u pravilu, samo formalan. 

Pogledajte samo koliko ima na svijetu ljudi koji nose naočale i slušne aparatiće, više njih ih ima, negoli ne, zar ne. Ne možete sve trpati u isti kalup, mjeriti istom mjerom. Netko vidi na daleko, netko na blizu, netko čuje zvukove sfera, a ni ne osjeti kad mu netko blizu uha urla. 

Stvar je u tome, da u malim, zatvorenim zajednicama, u kojima se drži do hijerarhije, ona osoba koja se uspentra do vrha, ne zna održavati red i rad, ili makar neki privid toga, drugačije nego silom ili prevarom i mitom. Oni koji znaju kome se trebaju ulizivati i najuspješniji su u tome, uglavnom prolaze tako kako prolaze zato što im nije problem podvaliti onome za koga se zna da se neće buniti ni braniti, a buniti se ni braniti se neće, jedino ako ne zna da mu se podvaljuje. 

U školama su to djeca. I pomalo roditelji. Jer je lakše struci da se nađe na kakvom prigodnom skupu ili dodjeli priznanja, nego korisnicima usluge, spomenutim roditeljima i polaznicima ustanova, koji su razasuti posvuda po gradu, imaju privatne živote, karijere koje treba održavati, vjerojatno na isti način kao i ovi, i potrebu da njihovo dijete bude bolje od nečijeg tuđeg, pa eto makar u načinu na koji će ga učiteljica prepoznat. 

Razlika između ovih koji se upišu sa potvrdama i onih koji su "upali redovno", je samo u tome, što prvi zna koji je njegov nedostatak ili ograničenje, te postoji realna potreba da ga se kao takvog prihvati. Ne da ga se promijeni ili preodgoji, kako to misle naše učiteljice. To je činjenica, izmjereno je i potvrđeno je da u određenom postotku ne čuje / vidi / teško se kreće. Znači, nemaš što takvo dijete slat na kiosk da ti donese kavu, jer ti se od govorancije osušilo grlo. 

A onda, kad već ne smiješ! to jedno "odabrano", nemoj ni jedno drugo. 

Problem riješen, tako jednostavno. 

Vratit ću se opet na onu čajnu kuhinjicu iz potkrovlja, sa početka priče: Školske su spremačice bile spremne na štrajk, ili makar građanski neposluh, kad se natuknulo da će jedna od njih morat bit spremna u podne u ponoć, skuhat i donijet kafu ili čaj ili šta već, na terasicu, našim profesorima. Rekle su, bez pardona, da se nisu one školovale za konobarice! 

Druga je opcija, da to radi dežurni učenik, brzo napuštena, jer je netko rekao, možda u šali, ali vjerojatno je opet isplivalo neko davno sjećanje, da se boji da se ne bi tjelesne tekućine pretvorile u pjenu od kapućina. 

A "Daj trkni mi sekund do dućana..." postoji još i dan danas, ko da su sve škole u kurikule stavile dopunsku za dostavljače. I to koga, baš onog jednog kojemu su mate i ćaća sredli list sa zelenim pečatom. "Šta ne ide u specijalnu! Ća!" 

Baš se zapitaš. 

Jel tako? 

I onda, dobiju jednu takvu za kolegicu, i umjesto da pitaju, ili ako ih je sram pitat izravno, da promatraju i da uče, Kako ti to tako lako?, ili Kako je bilo u tvoje vrijeme?, ili Što ti misliš kako da ovom pristupimo? kako ti to vidiš... bilo što, one samo gledaju kako da te se riješe. I traže ti greške. Pa i ono što napraviš dobro, ili pogotovo to, ako ne mogu shvatiti što se dešava, ili ako ne mogu pripisat sebi kao zaslugu, preokrenu na zlo. Koliko još možeš podnijet, šta sve možeš podnijet, i šta ti još nisu napravile, a mogle su. 

Ne događa se nama ništa od onog što se ne događa i svima ostalima, da se razumijemo, ali budući da imamo tu sreću da znamo za svoju "manu", znamo što nam "fali" i koji nam je vrag, drugačije se nosimo s time i drugačije rješavamo iste probleme. Provjereno svjesne one, da ista osoba koja ti pravi probleme ne može biti i rješenje istog, snađemo se s onim što imamo. 

Većina bi plakala, kumila, molila i mitila, da im se prestane, molim, da su one ipak!, molim, i da one zaslužuju, molim. Ili bi poslale mužjaka da ih kao brani, prijeti ili umlati. Na taj način društvo danas funkcionira. 

- A ova! Nije ni trepnila, kamoli zaplakala. 

Ona cura s početka, koja me je bila zatvorila pred svima u ormar, a da to nitko nije vidio, mala vjeroučiteljica kojoj je u opisu ulizivanje ravnateljici jer nju zapošljava župa, a ne županija, i njezina je dužnost njegovanje dobrih odnosa i prijateljstvo između svjetovnog i sakralnoga, se tješila, čula sam je, sa "neš mi ti, zezamo se, malo veselja za razbudit učmalu atmosferu svakodnevice. Ako je bilo tako neugodno kako ti govoriš, šta onda nije plakala?" 

- Nemoj ti, ćerce, nju žalit, ima ona, dobro je njoj. Gledaj ti sebe. 

I dobro je rekla. 

U sljedećih par mjeseci, skoro sve su bile naručene za skidanje mrene. Bez zezanja. Bilo je po zbornici, "U kojega si ti (misli se likara, optičara, okulista ili oftalmologa)?", i koji je bolji: I lip i zgodan. 

Ili im je tako naštimao oči ,. ;