Mohanjijeva novogodišnja poruka:
Trebate sebi biti prvi, tek tada možete pomoći i drugima. Ne gledajte što netko drugi radi, radi li bolje od vas ili gore. Svaki život je vrijedan i svatko ima svoje mjesto. Niste siromašni. Ovo je bogata zemlja. Gledajte da ju ostavite boljom kad jednom dođe ili prođe naše vrijeme. A osim vremena nemamo ništa. Ništa za uzeti, ništa za ponijeti. Jedino dati.
Sretna nam svima Nova godina!
🙏💖
Drugi šokantan i vrlo koristan efekat viđenja energije kako teče taj što čarobnjaci direktno opažaju osećanja drugih ljudi, kao toplotne talase koji izbijaju iz naše svetlosne mase podstaknuti tim osećanjima. Oni čak otkrivaju osećanja za koja sama osoba nema pojma da su prisutna.
“To je kao da imaju infracrvene naočare koje ih vode tamo gde njihovi drugari ne vide ništa osim neprobojne tame. To im omogućava da se zaštite u odnosu na ponašanje drugih ljudi. Zbog tog razloga, vidovnjaka je nemoguće prevariti i krajnje teško ga je iznenaditi.”
“Međutim, prava vrednost viđenja je da nam ono pomaže da shvatimo nameru.”
“Jednom kada se osvedočimo u celokupnost postojanja kao slojeva energije, mi vidimo da tamo ima još nečega, neka skrivena svrha, izvesna pravila akcije koja sve organizuju.
Čarobnjaci prepoznaju tu svrhu kao vrhovnu i bezličnu volju, i pomoću unutrašnje tišine oni mogu da se usklade sa njom.
Naravno, čovek od znanja sa takvim sredstvom na raspolaganju će rasporediti stvari na način koji najviše odgovara njegovoj energiji. Izobilna i smirena energija je obeležje čarobnjaka koji vidi.”
Izvor:
https://www.magicus.info/ostalo/zrnca-za-razgovor/namjere-mracnih-matthew-ward-1-srpnja-2022#comments
Staklo na vratima zajedničkog ulaza je često bivalo polomljeno, na to smo svi već navikli. Bez puno vike i traženja krivaca, uvijek bi se našao netko tko bi postavio novo staklo, ili makar ono polomljeno učvrstio ili počistio nered:
- Da se djeca ne bi porezala.
Vrata koja ne bi bila ostakljena, nisu nikad dolazila u obzir:
- Treba svjetlosti, sunca, dana... Dosta je i previše mraka u svijetu, ne treba nam i u našem ulazu.
Onda nas je Zakon obvezao izabrati povjerenika zgrade, i, gle čuda!, lomovi su prestali.
Novi povjerenik nije mogao - ni sada to ne može - da se ne pohvali, kako je on dobar gazda, čuvar i "samo njemu daj, da sredi!" majstor za sve.
Stara stvar: treba lopova zadužit da čuva blago k'o da je njegovo, i povjerit razbijaču da pazi na red i mir.
Ali, ššššššš, nemoj da on to zna.
Uskoro je briga za našu sigurnost, našim zajedničkim novcem, i bez našeg znanja, postavila nova vrata s električnom bravom i nadzornom kamericom, i sve s onim: ne znaš ti šta ti 'ko može i kad, počela dijeliti ključeve:
- Režim, režim - ponavljao je povjerenik, kao da se šali - trebaju ljudi naučit čuvat i pazit na ono što je njihovo!
A kad je došao red na mene, baš moj mu je ključ pao na pod.
Moglo bi biti da ga je veselila pomisao na prizor slijepe žene koja kleči pred njim tražeći po podu svoj ključ prema slobodi. Ali ne želim se zanositi time. Kako imam doznati, slične su pristojnosti doživljavale još neke žene koje žive same, i neke obitelji koje se drže tiho i sa strane.
Zaigrala sam ovakvu igru:
- Hvala vama do neba što brinete za sve nas, osjećam se sigurno i zaštićeno. Znate i sami da rijetko izlazim vani, a i slabo primam posjete, tako da, zapravo, što ću ja s ključem: bolje da je taj ključ kod vas.
- Ali, gledajte, pazite, naime, sljedeće - tonom političara, no nije li to baš to - vi ste taj ključ platili, i vama on pripada, i ja ću vama taj ključ dat, sad odma, evo ga uzmite!
Nisam ga dobila u ruku, naravno.
Zašto vam ovo uopće govorim:
Cijeli ovaj patetični svijet je poligon, proteza, pomagalo, vježbalište za ljudskost.
“Ako smo sposobni da prevaziđemo tumačenja i suočimo se sa čistom percepcijom lišenom predrasuda, naš utisak o svetu objekata će iščeznuti.
Tada ćemo se osvedočiti u energiju kako teče u univerzumu.
Pod takvim uslovima, okovi misli drugih ljudi više neće imati ni najmanji uticaj na nas i mi se nećemo osećati obaveznim da budemo ovakvi ili onakvi niti da radimo bilo šta.
Tada naša čula neće imati nikakvih ograničenja. To je viđenje.”
Nastavio je da objašnjava viđenje:
“Zadatak čarobnjaka je da slome fiksaciju socijalnih interpretacija, tako da mogu direktno da vide energiju. Videti je iskustvo totalnog opažanja.”
“Videti energiju kako teče je nužno potrebno na putu znanja. U suštini, svi napori čarobnjaka vode ka tome. Za ratnika nije dovoljno što zna da je univerzum energija, on mora da se u to lično uveri.”
“Viđenje je praktična stvar koja ima trenutne posledice i dalekosežne efekte na naše živote.
Najdramatičniji od njih je što čarobnjaci uče da vide vreme kao jednu objektivnu dimenziju.”
Nastavio je govoreći da je energija univerzuma raspoređena u slojevima. Sva svesna bića pripadaju jednom od tih slojeva i mi možemo da se usklađujemo sa energijom drugih područja zbog fenomena poznatog kao “podešavanje percepcije”.
U izvesnim tačkama ti slojevi se ukrštaju stvarajući energetske vrtloge u kojma se dešavaju posebne pojave, pojave koje su od najvećeg značaja za čarobnjake koji vide. Uslovi za usklađivanje su tamo najbolji i ono se dešava spontano. Vidovnjaci govore o prolazima, mostovima i preprekama u prostoru, gde se koordinate vremena poništavaju tako da svesnost putnika može da prodre u nepoznate svetove. Neorganska bića iz svih uglova univerzuma koriste te tačke da bi prešla granicu koja ih razdvaja od zemlje a i mi možemo to isto da učinimo.
Izvor:
https://www.magicus.info/ostalo/zrnca-za-razgovor/namjere-mracnih-matthew-ward-1-srpnja-2022#comments
U evanđelju po Ivanu stoji da je Isus izliječio slijepca od rođenja na način da je pljunuo u zemlju i to mu blato razmazao po očima te je ovaj progledao. Nekog je drugog odveo na izvor Siloh i poškropio ga vodom, te je - progledao. U raspravi koju je izavala nevjerica, svoje je protivnike nazvao slijepcima: Slijepim vođama slijepih.
Nekako slutim da se tu ne radi o ovome što danas zovemo medicinskom i pravnom sljepoćom.
Mogu se sjetiti iz svojeg djetinjstva da su ljudi govorili da postoji neki čudotvorni izvor sa čudotvornom vodom koja bi me mogla izliječiti. A o traumama koje su izazvali opetovani pokušaji djece koja su se trebala igrati sa mnom, da mi razmažu blato po licu, se ne želim spominjati. Tim više što sigurno nisam jedino dijete, slabovidno ili ne, koje se 'igralo sa zemljom i vodom', jer 'nije tada bilo igračaka ko danas'.
Onaj tko je fizički slabiji, uvijek izvuče deblji kraj. Onaj tko se ne brani, jer niti ne zna da ga se napada, uvijek bude dežuran krivac za sve. Svijet je preput takvih "korisnih budala". Kao što je prepun tajni, koje ne postoje.
Čak u gradu, u kojem sada živim, postoji, a da to nisam ni znala, crkvica, u crkvici kripta, u kripti vodica. Ta vodica, kad se posveti, liječi sve bolove, samo je treba uzeti u pravo vrijeme, treba biti posvećena na pravi način i treba pogoditi točan izvor bola.
Razumijete?
Kažu da je demonologija prava povijest ljudskog roda. Ljudi su tijekom povijesti radili jedni drugima strašne, užasne stvari. Tako su i postali sveci.
A Lucija, iz naslova, je, kažu, bila djevojka iznimne ljepote koja se nije htjela (mogla ili znala) pokoriti kad se to od nje zahtijevalo, ni nakon užasnih muka kojima su je podvrgli. A naši su stari to uzeli, i upamtili kao znak svetosti, a ne neposluha ili ludosti.
Ime svetosti je ostalo do danas. Ali onih koji bi ponovili tu hrabrost, ili onih koji bi hrabrost nazvali njenim imenom, više nema.
Ostala je samo priča o čudotvornom izvoru koji bi trebao izliječiti slijepe, ali eto:
- Na tebi izgleda ne djeluje. (Jadna ti je za gospu blaženu!)
“Ideja da se vreme kreće pravolinijski od prošlosti prema budućnosti je veoma primitivna, nešto što se suprostavlja iskustvu čarobnjaka i čak, savremenoj nauci.
Zahvaljujući toj ograničenoj predstavi, većina čovečanstva je zarobljena u tunelu vremena u kome njihova sudbina postaje beskrajno ponavljanje istih stvari.”
“Naša stvarna situacija je da smo energetski blokirani, što je posledica onoga što čarobnjaci nazivaju ‘kolektivna učvršćenost skupne tačke.’ “
“Neobična posledica te učvršćenosti je način na koji se specijalizujemo. Kada se pripremamo za profesiju, na primer, umesto da proširimo svoje poglede, mi uglavnom završimo postajući pasivne, dosadne osobe, lišene kreativnosti i motivacije. Za nekoliko godina, naš život postane umršen, ali, udaljeni od preuzimanja odgovornosti za sopstvenu promenu, mi okrivljujemo okolnosti.”
“Jedna od najozbiljnijih navika koja uobličava naš popis je navika da pričamo drugima o svemu što radimo ili ne radimo. To je važan deo socijalizacije. Mi želimo da stvorimo originalnu sliku samih sebe, ali ta slika završava kao oblikovanje sebe prema isčekivanjima drugih ljudi tako da postajemo imitacije onoga što drugi žele da budemo.
Jednom kada su nas oni definisali kao činjenicu, mi moramo da postupamo po određenim šemama ponašanja,
čak i kada su nam se smučile ili čak i ako ne verujemo u njih, zato što nas svaka želja za promenom navodi da se sudarimo sa zidom.”
“Većina ljudi se oseća prazno kada nemaju ljubav ili prijatelje, zato što su sagradili svoj život na slabom temelju međuljudskih odnosa tako da nemaju ni malo vremena za preispitivanje svoje sudbine. Na žalost, prijateljstvo je uglavnom zasnovano na razmenjivanju poverljivih podataka, dok je u isto vreme osnova premisasvakodnevnih međuljudskih odnosa da će sve što kažemo jednog dana biti upotrebljeno protiv nas.
Tužna je činjenica da su oni do kojih nam je najviše stalo, takođe izvor naših najvećih glavobolja!”
“Čarobnjaci smatraju da nas pričanje o sebi čini pristupačnim i slabim, dok nas učenje kako da budemo tihi ispunjava snagom. Pravilo puta znanja je da preokrenete vaš sopstveni život u nešto toliko nepredvidivo da čak ni vi lično ne znate šta će se desiti.”
Izvor:
https://www.magicus.info/ostalo/zrnca-za-razgovor/namjere-mracnih-matthew-ward-1-srpnja-2022#comments
Kako voljeti ljude koji ti idu na živce? Prvo i prvo, nemoj se pretvarati da ih voliš. Jednostavno priznaj da ti idu na živce. A onda se zapitaj zašto.
Jednostavno zato što se ne ponašaju onako kako ti očekuješ ili nisu onakvi kakvima ti misliš da bi trebali biti. A u isto vrijeme tvrdiš da vjeruješ u boga. E pa, oni su isto božja stvorenja i to kakva božja stvorenja! Takva da te mogu iznervirati dok kažeš keks.
Nemoj zavaravati samog sebe. Nije stvar u njima. Stvar je u tome što si ti unaprijed odredio što je dobro a što nije, što se smije a što ne smije.
Ti misliš da je tvoj način gledanja na stvari ispravan, a ako se netko ponaša ili izgleda drugačije, prvo će ti ići na živce, pa ćeš ga zamrziti, pa ćeš ga htjeti zatući, pa ćeš to i učiniti.
Ali sve to je prirodan proces. Svatko očekuje da je svatko drugi poput njega. I da je jedino on u pravu. Ali, kad bi svatko bio poput tebe, bi li ti bio ovdje? Da je u tvojoj vlastitoj kući, još jedan ti, bi li mogao ostati tamo?
Svatko od nas je jedinstven i tako to treba biti. Jednostavno, priznaj to sebi i budi zahvalan što možeš sjediti kraj nekoga tko je jedinstven na svijetu, kakvog nema nigdje drugdje, i eto je baš sad kraj tebe.
Ne budi slijep na život. Otvori oči i osvrni se oko sebe. Sve je jedno i sve je jedinstveno. Kako to ikoga može iznervirati?
Izvor:
https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2022/11/how-to-love-people-whom-you-find-annoying.html
Jedno od Karlosovih najčešćih tvrđenja bilo je mišljenje da mi sve definišemo, sve više i više pretvarajući naš svet u nešto predvidljivo, sve dok mogućnost posete drugim svetovima ne postane samo bajka.
“Za savremenog čoveka,” rekao je jednom prilikom, “apsolutno sve što postoji je stavljeno u konačne kategorije. Mi obeležavamo mašine. Mi klasifikujemo svet, a svet klasifikuje nas. Ako ste jednom ubili psa, vi ste
ubica pasa do kraja svog života, čak i ako nikad više niste ni pipnuli druge pse; uz sve to, takve klasifikacije su nasledne!”
Spomenuo je nekoliko smešnih i upečatljivih prezimena koja izražavaju karakteristike pojedinaca, koji onda svoje ime ostavljaju kao nametnuto nasleđe svojim potomcima. Pokazao nam je da su ljudi obeleženi u
energetskom smislu.
Tvrdio je da je najbolji primer te apsurdne sklonosti da sebe obeležimo ono što vernici zovu “izvorni greh”, greh Adama i Eve, koji nas čini večnim grešnicima i koji takođe čini da se ponašamo kao grešnici.
“Postali smo jedni drugima tamničari percepcije. Okov ljudskih mišljenja je
moćan.”
“Čak su i naša najdublja osećanja klasifikovana i složena tako da ništa ne može pobeći. Jedan od primera je način na koji otuđujemo sebe od aktuelnog vremena u kome živimo tako što sumanuto hodamo naokolo ponavljajući stereotipe. Mi imamo kolekciju unapred određenih dana: Dan Žena, Dan Svih Svetih, Dan Sv. Valentina, rođendanske proslave i venčanja… Oni su kao stubovi za koje smo vezali svoj život kako se ne bi izgubili i tako hodamo zemljom, vrteći u krug svoje opise kao zveri vezane oko vrata.”
Ispričao nam je kako su jedanput on i don Huan stigli u mali grad u severnom Meksiku i seli da se odmore na klupi ispred jedne crkve. Iznenada se pojavilo deset ili dvanaest mladih noseći skulpturu Jude načinjenu od odeće i štapova. Bila je umotana u ćebe i imala je sandale, kao indijanac. Postavili su je na gradski trg i te večeri je organizovano javno spaljivanje. Svi su pili i svi su učestvovali u vređanju lutke kao deo rituala.
“Sa takvim običajima, ljudi održavaju Judu živim. Oni se njega podsećaju, oni ga drže u istinskom paklu pomoću svojih sećanja. A nakon što ga spale, iduće godine ga uskrsnu i ubiju ga ponovo. Takve rutine otkrivaju krutost ljudskog ponašanja.”
Čarobnjaci tvrde da dokle god postoji sećanje, postoji i svest bića. Tok misli deluje kao inekcija života. Istinska smrt je zaborav.
Izvor:
https://www.magicus.info/ostalo/zrnca-za-razgovor/namjere-mracnih-matthew-ward-1-srpnja-2022#comments
Učenje tradicije vidovnjaka, zasniva se na činjenici da je univerzum dvostruk.
On je sastavljen od dve sile koje su stari vidovnjaci simbolički predstavljali kao dve zmije koje su isprepletene.
Ali, te sile nemaju ništa zajedničkog sa dualizmima koje nazivamo dobro i zlo, Bog i Đavo, pozitivno i negativno ili sa bilo kojim parom suprotnosti koji možemo da zamislimo. Preciznije, one stvaraju nepojmljivi talas energije koji
Tolteci zovu tonal i nagual.
Oni su postavili aksiom da je tonal sve ono što možemo da tumačimo ili zamišljamo na bilo koji način, a ostatak, koji ne možemo da kategorizujemo, je nagual.
Kako bi naglasili da to nisu dve suprostavljene činjenice već dva dopunjujuća vida jedne te iste sile, koju su uslovno nazvali “Orao“, vidovnjaci upoređuju tonal i nagual sa dvema stranama fizičkog tela, levom stranom i desnom stranom, i to određuje način na koji opažamo.
Život nastaje kada deo slobodne energije beskraja – koji su stari čarobnjaci nazvali “orlove emanacije” (orlovi izlivi, ispoljavanja – prim.prev.) – postane zarobljen od spoljašnje sile postajući samostalno biće, svesno sebe.
Posle toga su videli da se opažanje sveta događa kada u igru uđe nešto što su nazvali “tačka u kojoj se sastavlja opažanje”.
Iako je taj centar sastavljanja aktivan u svakom živom biću koje postoji u univerzumu, oslobađanje lične svesti na zemlji je moguće samo ljudskim bićima i određenim vrstama bića koje nemaju fizičko telo, a koje su stari
vidovnjaci zvali “rođaci”(u nekim prevodima – “srodnici”, prim. prev.) Odnosi između čoveka i tih bića nisu samo mogućnost, to je nešto što se stalno dešava u našim snovima.
Čarobnjaci neguju te odnose, zato što je poznavanje neorganskih bića koja su starija od nas, nešto za čime svi žudimo.Ono je ispunjeno znanjem.
U svojim naporima da objasne što su sve otkrili, oni su rekli da je sve što postoji podeljeno na svetlost i tamu, kao dan i noć. To je komanda koja odražava veličanstveni dualizam kozmosa.
Pomoću svog viđenja, otkrili su da je svet energije sačinjen od naglašenih oblasti tame, poprskanih malim tačkicama sjaja i primetili su da se ta tamna energija uklapa u žensku nadmoć nad upotrebom energije dok
blještave oblasti odgovaraju muškarcima.
Oni su došli do neospornog zaključka da je univerzum u svojoj celokupnosti uglavnom ženski i da je
blještava energija, muškost, retka pojava.
Po definiciji, uporedili su tamu sa levom stranom, sa nagualom, nepoznatim i ženskim principom; takođe, blještavost su uporedili sa desnom stranom, tonalom, sa poznatim, muškim.
Nastavljajući sa svojim posmatranjima, videli su da se čin kosmičkog stvaranja događa kada tama univerzuma počne da se grči i iz toga se rađa eksplozija svetlosti, bljesak koji se širi, dajući početak ustrojstvu vremena i
prostora.
Pravilo ovog ustrojstva je da stvari uvek imaju svoj kraj, što ponovo ukazuje da je jedinstveni i trajni princip svemira tamna energija, ženska, stvaralačka i večna.
Prema tome, čovek je podeljen na tonal, koji se ispoljava kroz njegovu svakodnevnu pažnju i nagual koji je aktivan noću u njegovim snovima.
Iz ovih uvida, naguali su izveli sva ostala znanja. Oni uče da su snovi vrata ka moći zato što, na kraju krajeva, ono što nas održava je tamna energija, kojoj se povremeno vraćamo kako bi se obnovili. Zbog toga, oni su usmerili svu svoju snagu ka usavršavanju umetnosti da se postane svesnim u stanju sna.
Oni su nazvali to posebno stanje pažnje “sanjanje” i upotrebili su ga da
promišljeno istraže tamnu energiju te da tako dođu u dodir sa suštinom univerzuma.
Na taj način su početna posmatranja mudrih Tolteka postala praktično znanje.
Izvor:
https://www.magicus.info/ostalo/zrnca-za-razgovor/namjere-mracnih-matthew-ward-1-srpnja-2022#comments
Ukratko, Ayurveda je znanost, ili umijeće koje olakšava, poboljšava i produžuje ljudski život. Obično se na nju gleda kao neku vrstu alternativne medicine, koja ujedinjuje i akupunkturu i akupresuru i alopatiju i kiropraktiku i ono što zovemo narodnim znanjem i travarstvom, a to je zato što je otvorena za sve, prihvaća sve, i uči od sviju.
Osnovna je razlika između ajurvedske i konvencionalne zapadnjačke medicine u tome što prva prilazi svakom čovjeku kao pojedincu, jer razumije da svačiji organizam ne reagira na iste stvari ili podražaje na isti način, dok druga na osnovu promatranja velikog uzorka ljudi, donosi zaključke, dijagnoze i prognoze za pojedince, što često puta rezultira katastrofalnim posljedicama. Prečesto.
U ovom videu Sadhguru razgovara s ajurvedskim liječnikom dr. Vasantom, o tome što je Ayurveda, na koji način radi, u kakvoj je vezi s jogom, te kako i jednu i drugu učiniti dostupnom što većem broju ljudi:
Tvorničke postavke su najbolje postavke, samo ih treba dobro održavati:
- napajani smo sunčevom energijom, iskoristimo je što bolje ustajući prije svitanja, i odmarajući nakon sutona,
- voda nas hrani i osvježava,
- konzumirajmo samo ono i onoliko koliko nam je potrebno,
- slušajmo svoje tijelo,
- radimo, uživajmo i dijelimo..
+ družimo se s ljudima koji ne trebaju ništa od nas, i sami budimo takvi ljudi.
Ono što mora teći, neka teče.
Živi ste samo zato da ostale održite na životu.
Ali se klonite ljudi koji stalno pričaju o drugim ljudima.
🙏
Aristotel, 437a
Vid je mnogo koristniji od sluha za preživljavanje, ali što se tiče uma, kad je učenje u pitanju, sluh je mnogo važniji.
Moć vida je u tome što razlikuje mnoge stvari, zbog činjenice da sva tijela imaju nekakvu boju, pa tako prepoznajemo ono što je uobičajeno (pod uobičajenim mislim na oblik, veličinu, broj i pokret), a preko sluha razlikujemo jedino zvukove, prepoznajemo manje razlike u glasanju stvorenja.
Ali indirektno, sluh je važniji za shvaćanje. Govor je odgovoran za učenje onoga što se čuje. Iako se to događa indirektno, preko riječi, a riječi su simboli.
A dokaz je da, kod ljudi koji su od rođenja lišeni jednog od ovih osjetila, slijepi su mudriji od gluhih i nijemih.
Αὐτῶν δὲ τούτων πρὸς μὲν τὰ ἀναγκαῖα κρείττων ἡ ὄψις καὶ καθ᾿ αὑτήν, πρὸς δὲ νοῦν καὶ κατὰ συμβεβηκὸς ἡ ἀκοή. διαφορὰς μὲν γὰρ πολλὰς εἰσαγγέλλει καὶ παντοδαπὰς ἡ τῆς ὄψεως δύναμις διὰ τὸ πάντα τὰ σώματα μετέχειν χρώματος, ὥστε καὶ τὰ κοινὰ διὰ ταύτης αἰσθάνεσθαι μάλιστα (λέγω δὲ κοινὰ σχῆμα, μέγεθος, κίνησιν, ἀριθμόν)· ἡ δ᾿ ἀκοὴ τὰς τοῦ ψόφου διαφορὰς μόνον, ὀλίγοις δὲ καὶ τὰς τῆς φωνῆς. κατὰ συμβεβηκὸς δὲ πρὸς φρόνησιν ἡ ἀκοὴ πλεῖστον συμβάλλεται μέρος. ὁ γὰρ λόγος αἴτιός ἐστι τῆς μαθήσεως ἀκουστὸς ὤν, οὐ καθ᾿ αὑτὸν ἀλλὰ κατὰ συμβεβηκός· ἐξ ὀνομάτων γὰρ σύγκειται, τῶν δ᾿ ὀνομάτων ἕκαστον σύμβολόν ἐστιν. διόπερ φρονιμώτεροι τῶν ἐκ γενετῆς ἐστερημένων εἰσὶν ἑκατέρας τῆς αἰσθήσεως οἱ τυφλοὶ τῶν ἐνεῶν καὶ κωφῶν.
Oduvijek su mi govorili, da je paun simbol oholosti, taštine i ispraznosti, da je šepurenju kojim širi perje jedina svrha pokazivanje moći koju nema, i eventualno opskrbljivanje ženkama koje će mu osigurati potomstvo.
- Ali jest prelijep. - tim bi riječima završila priča.
U stvarnoj je prošlosti bio smatran svetom pticom. Oko koje ima svako pero, tu je da pazi, i zaštiti.
Nešto što taštoj osobnosti nije na kraj pameti. Oh, znam to predobro iz stvarnoga života, koji je prepun krivo rastumačenih paunova.
Zato i postoji izreka da se svatko pokriva onime što ima, mjeri onako kako mu je dano, i vidi samog sebe gledajući druge.
Paun leti pa poleti, paune moj!
Borba za dominaciju se odvija ovako:
Tko jači, taj tlači.
Ali što se događa, ako ulazite u onu skupinu koja vjeruje da Um Caruje, odnosno, ako ste po prirodi, slabije fizičke konstitucije.
Tada varate! Manipulirate tuđim osjećajima.
Kladimo se da je to razlog zbog kojeg vam nitko ne vjeruje kad vas stvarno nešto boli!
Svi varaju zato što svi misle da je varanje znak mudrosti. Ako vas netko uspije prevariti, treba li mu skinuti kapu? U znak poštovanja. Jer postoji i ona druga vrsta skidanja.
Bilo je, navodno, slučajeva, kad je čovjek bez ruke, bio optužen da je krao na tržnici. Nije mu se vjerovalo da nije mogao uzeti jer nije imao čime, do točke da ga se proglasi vražjim okotom. Na sudu su ga tražili liječničku potvrdu u kojoj je trebalo pisati to što je svima bilo očito.
Ja mogu vidjeti tko je ovdje lopov, i tko manipulira. A vi?
U običnim međuljudskim odnosima, u onima u kojima ne tražimo (jer ne trebamo) materijalne stvari, događa se slična vrsta grabeža:
Onaj jači vam, na način Romea iz tragedije, ukrade poljubac, pa vas traži da mu ga vratite, baš tako! Uzme to nešto vaše, pa vam se ruga. I vi na to padate.
Zovu vas u društvo, pa vas ignoriraju. Pokazuju vam kako se oni lijepo zabavljaju i nadaju se da ćete ih moliti da i vas pripuste k sebi. Udare vas pa kao pobjegnu, misleći da ćete trčati za njima samo zato da biste vi sad njih udarili.
Udarac za udarac. Poljubac za poljubac. Nastrana je to igra. Kad je igra onaj tko je jači od nas.
Dogodilo mi se, više puta, da bih, kad bi mi se reklo:
- Šta dolaziš u društvo kad ne možeš otrp't' malo šale. Biž' ča! - ustala i otišla. U nadi da me medvjedi neće slijediti.
Možda postoje životinje koje se šale i kad se nitko ne smije. Ali teško mi je to i zamisliti.
- Aaa, eno je eno! Biži! Kukavica. Uvik biži.
Morate priznati da, u neku ruku i jest smiješno: Sklanjate se od nečega što vam se čini opasnim, neugodnim i uopće nepotrebnim problemom u životu koji bi se možda i mogao izbjeći jednostavnim ignoriranjem, kad vas ne bi slijedio u stopu i pratio svaki vaš pokret.. a onda vas to nešto kao potjera od sebe.
Pa proglasi sebe pobjednikom.
Biti gazda nekome, makar taj netko to niti ne zna .. vrh!
Ili dno.
Privučen slabim svjetlom zalutao je leptir. Krilima je lepetao tako jako da se činilo da su ljudske veličine. Koliko god da on bio manji i nježniji od ičeg ljudskog što postoji, unio je neobjašnjiv strah.
Nepoznata se djevojka pohvalila kako je uhvatila moljca neke rijetke vrste, kako mu je pažljivo raširila krila i razapela ga na crvenom baršunu, pa stavila svoj potpis ispod sa svim naslovima i titulama.
Druga djevojka, umjetničkog tipa je odgovorila da bi ga nosila kao privjesak na ogrlici.
Užasavajuću hladnoću u glasovima, nazvale su strašću.
Ja ne radim ništa tako strastno.
U tome se budim.
Nije to bio san, nego sjećanje.
Ako ste ikada pripadali nekom društvu, onda znate da se, da biste uopće mogli pripadati, određuju i dodijeljuju uloge, odnosno, popunjavaju prazna mjesta.
Društvo mora imati predsjednika, zamjenika i tajnika, kao što na šahovskoj ploči mora biti kralj, kraljica, lovac, konj, top i pijun. I tako sa suprotne strane.
Društvo mora znati tko je dobar, a tko nije. I to ne samo sa suprotne strane. I u vlastitom taboru, društvo zna, čak svaki član društva zna, tko je dobar a tko loš, te tko će koga, kako i kad prevariti. Prevara je neizbježna.
Svaka dobra priča na taj način funkcionira.
Koliko ćete se dobro uklopiti ili koliko ćete daleko stići, ovisi o vašem smislu i voljnosti za prihvaćanje ili prilagođavanje. Borba je očajnička opcija.
Kad sam svojoj šefici, koja je pokušavala voditi posao na način CSI serijala, rekla da sam slijepa od rođenja i da ne postoji šansa da ću moći išta od onog što se njoj na meni ne sviđa do sljedećeg ponedjeljka promijeniti, rekla je:
- Draga, ti nas ne možeš dobit nikako
Ona misli da je u ratu. Ona misli da joj prkosim. Da se inatim. I da je "ne mogu i neću moći" u stvarnosti "NEČU!"
- Provocira.
A onda je cijeli kolektiv zaigrao "ignoriranje":
- Neka vidi kako je to!
A onda su na tematskoj sjednici svi odreda dizali ruke na smiješnom glasanju za nju, a protiv mene.
Izgon. Izopćenje iz društva.
- Pa ti vidi kako ćeš i šta ćeš dalje.
Kad kažem da sam vještica, time ne opisujem sebe, niti ne govorim čime se bavim da bih preživjela.
Kad kažem da sam vještica, time opisujem vas. Vaši su preci vješali o drveće i palili na lomačama ljude poput mene.
Živjet će jedino oni koji će umrijeti.
Smrt je postala jako negativna riječ, svi misle da je smrt nešto prestrašno. Ne možete voljeti nešto što vas užasava, zar ne? Ali smrt nije antipod života. Nije “antiživot”! Život se događa zbog smrti.
U povijesti ovog planeta ili stvaranja, vi ste živi samo u jednom kratkom vremenskom periodu. Svo ostalo vrijeme ste mrtvi. Znači, vaša ‘doživotna kazna’ i nije tako duga. Dapače, jako je jako kratka u odnosu na to, koliko ćete dugo biti mrtvi. Samo zato što ste bili mrtvi dugo vremena, sada svjetlucate, a to svjetlucanje je moguće samo zato što ćete opet biti mrtvi jako dugo vremena. Ideja da je jedno protivno drugome, je glupa ideja. U osnovi, na svim životnim planovima - govorili mi o muškom i ženskom, životu i smrti, tami i svjetlu, zvuku i tišini - jedno ne može postojati bez drugoga. Oni se nadopunjavaju, ne sukobljavaju.
Iako ste ovdje samo za kratko vrijeme, želite prihvatiti samo taj kratki život, ali ne i sve ostalo - ne radi se to tako. Sve je to jedno. Ovo je živuća smrt. Važno je živjeti tako da možete iskusiti i jedno i drugo u isto vrijeme. To znači živuća smrt. Vaš je život vrijedan samo zato što ćete umrijeti. Kad nikada ne biste umrli, biste li obraćali pažnju na to da ste živi?
Jedino oni koji će umrijeti, žive.
Smrt nije naš izbor - ona je neizbježna. Takva je volja stvoritelja.
Život je naš izbor. Ako želite odraditi dobro taj izbor, tada je važno da istražite sve dimenzije života kao cjelinu. Ako prihvatite samo ovu malu iskru, a ne i ono što je tu iskru stvorilo. tada nemate puno izbora, radite sve kompulzivno. Prolazite kroz život isto kao da je smrt - na način koji je neizbježan, a ne na svjestan način, ne vlastitim izborom. Da biste znali što vam je sve na raspolaganju, morate sve prihvatiti - kao što prihvaćate život, tako prihvaćate i smrt.
U jogi je svaki dah promatran na taj način - udah je život, rođenje, a izdah je smrt. Život i smrt se dešavaju u jednom dahu, svo vrijeme - to je joga. Joga je savez, sporazum da se život i smrt događaju u vama. Nisu to dva odvojena entiteta. Vi ste živuća smrt. Jer, može li stablo rasti, ako igrnorira zemlju?
Ako želite biti živi, zaista živi na način da sami određujete prirodu svojeg postojanja, tada je važno da postanete živuća smrt, da prihvatite sve kao jednu cjelinu. Ako ih odvajate, tada nemate moć da istražite izbore, zato što nemate platformu na kojoj bi stajali. Bez platforme koja je vječna smrt, životna iskra koja ste sada, nije moguća.
Tek kad svjesno prihvatite i jedno i drugo, postajete živi na način koji je nevjerojatan, na način koji može pretvoriti vaš život u spektakl, ne zato što ćete nešto napraviti u svijetu i postati poznat, nego jednostavno zbog načina na koji postojite. Unutar sebe.
https://isha.sadhguru.org/uk/en/wisdom/sadhguru-spot/living-death
Ja pazim što kupujem. Bitno mi je da su stvari koje imam, koristim i darujem kvalitetne. Pod kvalitetom mislim na to da određena stvar ispunjava svrhu u određenom vremenskom periodu.
Na primjer, kad mi se sad! jede slatko, bitno mi je da je čokolada, puding ili karamela, a ne koji je rok trajanja. Između tri ponuđene opcije, kupit ću najjeftiniju.
Isti obrazac primjenjiv je na sve: za mobitel je bitno da stane u dlan, da čita slike i naravno vijek trajanja baterije, a ne je li proizveden u Kini, SADu ili Europi.
Za cipele da ne žuljaju i da ne proizvode buku kad se krećem. Za šampone i deterđente da ne mirišu preintenzivno i da ne ostane trag i nakon ispiranja..
Puno puta sam pogriješila, ali nekad mi se i posreći, pa mi tako, na primjer, fen za kosu koji sam kupila prije petnaest (15) godina, još uvijek radi, iako ga koristim svaki dan. A dvije godine je trajalo jamstvo.
Većina žena radi na isti princip. Shvatite ovo kao činjenicu, ili mi vjerujte na riječ: kad naručujem stvari iz dućana, ženska prodavačica mi uvijek spakira točno to što tražim, ili pronađe zamjenu - ako baš nema tu neku stvar na lageru - kojom budem baš zadovoljna.
S prodavačima muškoga spola uvijek dođe do nekog nesporazuma, bilo da mu nije jasno, što dućan ima ili nema, ili što ja to od njega hoću.
- Čovječe, ne trebam tebe, nego trebam žarulju od 75, a ne od 100 vati.
- Ne nije mi bitno što ova ima više, a cijena je ista.
- Ne zanima me je li ta iz Njemačke, a ova iz HongKonga.
- Kakvo svjetlo baca? Čuj ovo.
Da mu kažem da sam slijepa od rođenja? Samo malo, da ga zastrašim. Ne? Ok.
A neki dan kad sam naručivala hranu, umjesto posnog sira koji sam tražila ... uvalio neki masni jer je slična bila slika na pakiranju.
Zaista, zaista govorim vam,
imate uši a ne čujete,
imate oči, a samo vas uvaljuju iz greške u grešku ..
- A jbmti sve, pa kako ne vidi da joj je ono onde - promrsivši kroz zube, snebivala se kolegica.
- Kojo kojo, di di? - prošapućala je zavjernički druga.
- Pa majketi mrvica bijela poviše usta!
- Ajde bogati pa kad si nju vidla da jede! Viš kaka je mršavica. - ovo sad već ide punim i normalnim glasom. Druga je na mojoj strani, ovo tu su komplimenti pravi.
- Jede jede, samo kradomice. Take su ti te šta se prave fine. Sve izvini, izvoli, a iza leđa ti ta ko zna šta može.
- Mme ne mogu je više gledat, Šta ne skine ono!
- Šta šta šta to, di to? - dolazi i treća - Mme šta ste glupe, pa kako će vidit ona je slijepa!
Znači, osim očitog: može li netko vidjeti svoje lice ne gledajući se u ogledalo?
- Pa kako joj ne smeta!
Znači, osim očitog: da joj smeta, učinila bi nešto, kome onda smeta, tj. u kome je problem?
§
Simpatično mi je kako ljudi koji imaju visoko mišljenje o sebi, ne znaju razlučiti po čemu su to oni bolji, te miješaju osjetila na koja su tako ponosni što ih uopće kao imaju:
Iz gornjeg primjera, ispred slijepe osobe govore slobodno kao da ih ona neće čuti (ili razumjeti), a o nečemu što se percipira dodirom ili njuhom govore kao da ima veze s očima. Ako ste uočili da je možda nešto propušteno, molim, podsjetite me u komentarima ispod, ja sam ipak gluho-slijepi debelokožac.
- A drago ti je slatko, a ne bi meni dala, je li...
"Slatko" iz gornje rečenice se može odnositi na bilo što.
Obično se može čuti prilikom darivanja bombona mladoj ženskoj osobi od strane starije muške, bio to otac, stric, susjed ili nepoznati netko.
Dijete kojem uz ovakvu izjavu ponudite bombon, obično bombon vrati. Pa bio taj bombon već u ustima, i napola rastopljen.
Ne zato što 'ne voli slatko', ili što se inati, nego zato što se "slatko" "slatkim" vraća - isto istim.
I ne bude mu jasno, zbog čega sada čin darivanja izaziva ljutnju.
Može li dijete instinktivno, ili podsvjesno znati da će ga prihvaćanje nečega što mu se nudi pod krinkom dobre prilike, skupo koštati?
Zbog čega su nas naše bake učile da ne uzimamo slatkiše od nepoznatih osoba, a zbog čega će nas moderni svijet označiti nepristojnim ako odbijemo njegovu medenu ponudu?
Neposluh autoritetu se nekad davno kažnjavao smrću, malo manje davno se nazivao ludilom, još malo manje davno poremećajem u ponašanju, ... idemo li naprijed ili natrag, ne mogu procijeniti.
Ljudi se grupiraju jer su im za neke stvari potrebne više od dvije ruke ili jedne glave. Za podići težak teret, potrebna je grupa ljudi, a budući da se ljudi često ne mogu sporazumjeti, izumljena je dizalica. Ok, malko kasnije nego što su se za tu stvar prestale koristiti životinje. Dakle, budući da životinje mogu biti nepredvidljive, ubrojimo i ljude u ovu skupinu, jer to nas većina jest, potrebno je sve pažljivo nadzirati, a za to je potrebno nekoliko pari očiju na nekoliko mjesta. Oči su vidjele, ali je glava zaključila, da neki ljudi ili neke životinje, neke stvari rade bolje ili brže ili ljepše od drugih ljudi ili životinja, pa im se dopustilo da rade samo to nešto za što su 'stvoreni'.
Moderna društva ne funkcioniraju na taj način. Budući da bilo tko može naučiti rukovati dizalicom, ili makar dobiti certifikat da zna rukovati dizalicom, povjerovao je da je dizanje teških tereta njegova osobnina, ili specijalnost ili zasluga. Razumijete? Sad samo primijenite ovu shemu na bilo što.
Međutim, dizaličarev trud može biti razotkriven kao 'kićenje tuđim perjem', onog trena kad se dizalica pokvari, a ne stigne drugi stručnjak koji bi ju znao popraviti. Rijetko tko naime može sam samcat podići stvari za koje se inače koriste dizalice, zar ne?
Preveliko smo povjerenje i previše smo odgovornosti dali ljudima sa certifikatima. Bili to liječnici ili učitelji, čak i inženjeri. Dok se zid ne sruši, dok cijev ne pukne, dok netko nekoga ne ubije na ovaj ili onaj način, sve može proći pod 'bilo tko to može'.
A onda je kriv zid, zemlja, voda, ili ludi invalidi šta smo ih pozapošljavali iz sažaljenja.
Mi ne trčimo brzo, pa nećemo pobjeći kad osjetimo da se približava opasnost. Mi ne vidimo dobro, pa ne vidimo kad nas gazda gleda da se slegnemo na vrijeme. Mi ne čujemo, pa ne znamo da se galami na nas. Jer cijelo vrijeme radimo svoj dio posla najbolje što možemo u najboljoj vjeri da to isto rade i svi ostali.
Prema vlastitom iskustvu, većina ljudi koji su formalno zaposleni, dolaze na posao da si ispune dane. Žive tuđe živote, brinu se o tome tko što jede i tko s kime spava. Dumaju o tome što netko o njima misli. I trude se ostaviti samo najbolji dojam.
Pet minuta svatko može biti ljubazan i simpatičan. Ali činjenica je da masku moramo kad tad odložiti sa strane.
Dok vas nitko ne gleda, kad nitko nije prisutan, ako nikome nemate nešto za ispričati, živite li?
U ovom videu Sadhguru govori o prirodi dualnosti:
Kad bismo mogli vidjeti život takav kakav jest, kao jednu cjelinu, tada ovo što poznajemo kao 'postojanje' ne bi - postojalo.
Dvije oprečne sile su uzrok svega što vidimo i doživljavamo. Te dvije sile obično nazivamo muškom (energijom) i ženskom (energijom). Dominacija bilo koje od njih, bila bi katastrofalna. Trenutno dominira muška. Ali muška je podloga za onu žensku. Da se nije dogodio 'grubi' rad, ženska energija ne bi imala na čemu odraditi svoj 'fini'.
Priroda muškog je osvajanje, priroda ženskoga je prihvaćanje.
Sadhguru kaže da, ako nešto pokušavate osvojiti, to nikada nećete imati. Ako prihvatite, tada je zauvijek vaše.
:)
Svijet užasno pati. Tko god ima oči da vidi, ne može reći da je sve u savršenom redu. Ne pate samo siromašni i gladni, čak i oni, takozvani dobrostojeći ljudi, trpe svakodnevno strašne boli. Tako smo napravljeni, kaže Sadhguru:
- Kad je stomak prazan, imamo samo jedan problem, no kad je pun, smislimo tisuću problema.
Na sreću, većina ljudi nije dobra u rješavanju svojih problema. Da je drugačije, da svaki od 6 ili 7 milijardi koliko nas ima, krene nešto raditi, za čas bi uništili planet. Nesposobni i lijeni spašavaju stvar. I to je tužno i žalosno. Sposobni i pametni bi nas trebali spašavati. Ali to se ne događa. Iz povijesti ljudskog roda znamo da su oni pametni i oni sposobni učinkovito uništavali svijet.
Je li to božji plan?
- Da nema nas, svijet bi bio u redu. Ali pošto smo tu, pokušajmo ga poboljšati, tražeći svjesno ono što tražimo nesvjesno. Radeći samo ono što je u datom trenutku nužno. Sjedeći s mirom ostatak vremena. Dišući.
Vole ljudi spomenuti da odijelo ne čini čovjeka, ako je u pitanju neki - drugi čovjek. Kad su oni sami na tapeti, tad vole da im se odijelo pohvali, i primijeti.
Komplimenti, komplimenti!
Tada se kaže da 'drže do izgleda', da 'vole biti lijepi' te da je, lijepo odijelo, stvar 'opće kulture'.
Možda zato majke djece s kakvim tjelesnim oštećenjem, u pravilu, jako nastoje da im je dijete čista, uredna i skupocjena izgleda, i ne mislim ovdje samo na pomagala za život.
Mene je jako vrijeđalo, dobro se toga sjećam, kad bih čula da mama govori prodavačicama odjeće ili obuće:
- Neka mi je makar lijepo odjevena, kad mi je ovakva jadna.
Mislila je da ja ne čujem ili ne razumijem. Majke nisu cijepljene na glupost kada je u pitanju naučeni govor tijela. Samo im je usađeno u gen da 'vole svoje dijete', tako da je sljedeće što bi napravila, bio (medvjeđi) zagrljaj i zvučni poljubac u obraz:
- Ne ti, dušo, ona tamo mala -
Možda je to razlog što sam svaku drugu malu, osjećala kao samu sebe. A možda to i jesu bile iste ja. S istom takvom brižnom majkom:
- Šta bi ljudi mogli reć'?!
- Mme, da ne bi ljudi pomislili..
Sve, sve, sve za druge, ništa za nas. To je odlika svetaca.
Niste čovjek zbog odijela, niti zato što ga nosite.
Čovjek je ono U odijelu. Razumijete? Kosa, koža, kost.
Ono što ne biste primijetili da odijelo nije sjajno. Prvi dojam. Zato!
Možda zato posebne mlade djevojke nastoje izgledati obično; podsvijesno znaju da će im ono što prvi dojam namami, nepovratno oduzeti kartu za bilo kamo drugamo.
Još jedna važna lekcija koju sam mogla naučiti rano, zahvaljujući svemu što mi je dano.
Nešto vam važno želim reći, ali i sam vidim da će biti teško to izraziti riječima:
Nesreća je, naime, ljudima korisnija nego sreća. Sreća je lažna i teško uhvatljiva, a nesreća nas makar sjeća na to da je jedino promjena sigurna stvar!
Ono što se smatra srećom, ljude zarobljava, a nesreća će vas osloboditi ako vas uspije natjerati na spoznaju da je sve na svijetu krhko i lomljivo.
Boetius, Consolatio Philosophiae 2.7
Ako je bog stvorio svijet, tko je stvorio boga?
Pitanje svih pitanja: što je bilo prije: kokoš ili jaje? U kojoj točci počinje teniska loptica? Gdje je početak, a gdje kraj kokosova oraha?
Gurudev kaže da je istina sferična, a postojanje - privid tj. ono što vidimo kao istinu, ili smatramo istinom - linearno.
Da bismo nešto mogli percipirati kao nešto što se kreće, mora postojati i nešto drugo što se ne kreće.
Nama se čini da sunce izlazi i zalazi, ali ono u stvari ne ide nikuda. Mi vidimo dugu kao čudo, ali ne i što stvara to čudo. Ne treba na sve gledati kao na nešto što traži tumačenja. Život jednostavno jest.
Ako znamo da je 'život' san, budni smo već ako to znamo. Svaki put kad smo jako sretni, pitamo se:
- Je li sve ovo stvarnost? -
Kad smo jako sretni, tada smo budni!
Samo kad smo nesretni, mislimo da je sve ovo realnost. Izgubljeni smo u objektivnoj stvarnosti, u ljudima i stvarima oko sebe, pa lako zaboravimo svoju vlastitu unutarnju snagu. Zato je potreban maleni odmak od svega, da se sjetimo svojeg unutarnjeg svjetla.
U prirodi je svakog ljudskog bića sreća i mir. Zato ljudi idu u ratove, bojeći se da će izgubiti svoj mir. Zaboravljajući da su oni sami mnogo, mnogo veći od tog straha i tih misli u svojim glavama.
Kad se sjetimo da mi nismo te misli, tad smo sigurni. :)
Kad ste vani na pljusku, osjećate da jedva dišete, ali tek tada vam koža prodiše na način na koji niste ni znali da može.
Postoji uzrok i postoji posljedica.
Kad ste u društvu veseljaka, ponese vas na tren osjećaj pripadnosti, ali sutradan ćete se pretvarat da se ništa nije dogodilo, ili se složiti, zbog mira u kući, s tuđim doživljajima, jer vas se je dojmilo na sasvim drugačijem planu.
Kad ste u društvu tihe osobe, u početku ne znate što se od vas traži, ali ako prihvatite da se ne traži ništa, mir koji primite traje, i kad ne mislite o njoj više.
Dogovorena stvarnost nije manje stvarna od one na kojoj počiva. Ako se ne držite društvenih pravila, društvo vas je kadro kazniti na najokrutniji način.
Ali ako ne priznate - sebi, kome drugome? - da osim uzusa i normi, pravila i pravilnika, onog što ulica govori i onog u što se uvjeravate da je govor srca, ako ne priznate da ne postoji još nešto, ono nešto bez čega nema ničeg, tad umirete polako.
Postoji uzrok i postoji posljedica.
Uzroke često puta ne znamo, što nije bed. Bed je kad se pretvaramo da ih znamo. Kad ih tražimo pod svaku cijenu. Kad im moramo znati, ili dati, ime i prezime.
Tad obično, za opekotine na koži, okrivimo sunce, za ludosti koje radimo, alkohol, a za mir ili nemir u svijetu, svoje najmilije...
I to nije sasvim pogrešno: sunce peče, takva mu je priroda, ali treba li ga zato ugasiti zauvijek?
Ne možete znati sve, kao što to niti ja ne mogu. Niti vi vidite sve što (niti) ja ne mogu.
Ako prihvaćate da postoje stvari koje netko drugi ne vidi, a vi vidite, trebali bi biti makar toliko pošteni prema sebi da priznate da postoje stvari koje vi ne vidite, ali netko drugi vidi. Niste vi početak niti kraj. I prije vas je bilo svijeta, a bit će ga poslije vas.
Samo neće biti vremena.
Uteklo! U žurbi da se nekud stigne, da se nešto vidi, da se čuje, dozna ili prepozna.
Pa se tještite time što mislite da, vi bar imate lijepu uspomenu na ono sunce na koži. I na onaj tulum o kojem svatko ima svoju prigodnu anegdotu.
Dok se plavo i bijelo i srebno i sivo rastežući živo smije iznad naših glava. I nikad ga dosta :)
Kao što dobar glumac igra ulogu koju mu dramatičar da, tako bi svaki čovjek trebao nositi ono što mu već sudbina u životu spremi. Jer sudbina je, kako filozof reče, isto što i drama: postoje uloge prvih i sporednih glumaca, jednom si bogat, drugi put bogalj. Nikad ne žudi za tim da budeš druga violina, ako ti je određeno da budeš prva. Inače ćeš stvoriti nesklad.
Teles, filozof
U starini se ljudi nikad nisu potrudili izumiti znanost poput psihologije, ili "medicinu" poput psihijatrije. Ako bi se i našao netko tko bi pomislio da ima unutar "sebe" nešto zanimljivo ili vrijedno dijeljenja, ljudi bi ga samo otresli:
- Pusti to, moj je humbug drugačiji.
Ja to vidim drugačije, ja to zamišljam drugačije, ja sebe varam na drugačiji način. Hvala!
U ovom videu Sadhguru govori o tome zašto se najgore stvari događaju među onima koji se navodno vole, zašto nam je tako teško otrpjeti bližnje, što su to veze i zašto ih većina ljudi traži, te što to ljubav jest, što to veza jest i za kog vraga služi.
Dijelim ga samo da vidite tko je na gubitku kad čini nasilje u ime osjećaja. Tko bi trebao ić u karantenu. I zašto najviše volim kad sam sama.
<3
Sa osjećajima se ne radi, na njima se ne radi.
Misli možete dovesti u red, stvari možete dovesti u red, tijelo možete dovesti u red. Osjećaje ne.
Oni su samo tu. Kao cvijet koji miriše. Ne možete ga prisiliti da miriše duže, više, bolje ili samo za vas. Ako to pokušavate učiniti, ili se nadate da će on sam to činiti za vas, tada stvari postaju ružne. Tako je s vezama. Ne ulazite u veze zbog osjećaja. Ako ih ima, super, uživajte. Ne činite stvar ružnom, ako to zapravo nije.
Ljubav nije cilj. Osjećaji nisu cilj. Ali mogu vas odnijeti na puno bolje mjesto.
Zašto petljati dalje?
Zanimljivo je, kako blagostanje, percipiraju ljudi koji su se dočepali pozicija koje daju moć da odlučuju, preraspoređuju i posljedično pomažu ili odmažu, olakšavaju ili otežavaju živote tihe većine.
Vidi se to po programima koje provode nakon što su obećanjima blagostanja i stekli rečene položaje: grade se dječji vrtići, zapošljavaju se tete, grade se bolnice, zapošljavaju se liječnici...
Da je stvar gora od ovog što vam pokušavam ovim postom dočarati, dokazuju i oni koji su ovima u oporbi, kad se nekog kritizira, kad se želi umanjiti nečiji rad, vrijednost ili osjećaj dobrote, bez kojeg i nema pomoći bližnjima, uvijek na tapet izađe to, koliko je netko izgradio ili nije, planirao ili nije - bolnica, škola i dječijih igrališta.
Nekoć davno su se djeca igrala na livadama. I uspjela su odrasti i ostaviti nam nekakvo nasljeđe. Ali to je samo mit.
Danas svi žele biti dobri, a dobri su liječnici, jer liječnici liječe... Ima li boljeg dokaza? Liječnikom se ne rađa, nego, postaje... Što znači da svatko može postati liječnik, što znači da se može naučiti biti dobar. Ako je to nešto što se uči u školi, zbog čega je onda još uvijek na svijetu toliko ratova, gladi, bolesti i - zla?
Zbog zakona ponude i potražnje!
Da bi dokazao nekome(? ok, sebi!) da si dobar, moraš naučiti kako se postaje dobar, a za tu svrhu postoje škole. Bolje je postati dobar u što ranijoj dobi te širiti dobrotu u svijetu što prije, zato svi neka već od rođenja idu u vrtiće. Tamo će ih se nadzirati, poučavati, lomiti i ispravljati.
Prevelika se moć dala ljudima koji sami nisu prolazili sličnu torturu, jer da jesu, ne bi nikad pristajali na nastavak i podržavanje iste.
Malo je stvarne bol(est)i na svijetu, puno je više one koja se nametnula.
Često to naglašavam: ono što se tretira kao anomalija, često je zadnja moguća obrana u svijetu koji bi inače požderao, zatukao i uništio nositelja iste.
Na mom primjeru, sljepoća nije bolest, ali da oni koji ne mogu podnijeti da na svijetu postoji netko tko ne primjećuje njihovu veličinu, ne bi umanjili svoju patnju tako da mene zatuku, svijetu smo rekli da me se treba žaliti, a ne uništiti.
Tko je tu bolestan?
Sada imam već toliko godina da me rijetko što može začuditi, svašta sam na svijetu vidjela i doživjela vlastitom kožom, ipak, mjesta koja se diče dobrotom i razumijevanjem, kao da su rasadnik svega suprotnoga:
Tako je moja liječnica, kad je shvatila koliko imam u svijetu stvarnih problema zbog "navodne sljepoće", naglo postala krvolok umjesto da bude štit.
Dok sam bila samo mlada profesorica, bilo joj je važno da ima pacijenticu koja radi u toj i toj školi. Kad sam s godinama stekla i staž i recimo ugled, bilo joj je važno da se sa mnom druži. Kad je kroz druženje shvatila da imam "slabu točku", dobila je razlog da na račun moje "slabosti" nabilda svoj ego. Kad je vidjela da se neću lako staviti u podređen položaj, počela je s prikrivenim, pa se otvorenijim, podcjenjivanjem mene i mog rada.
Ona je, najme, doktorica! A ja neka profesorica. Ona svakome želi dobro. A ja dam peticu samo odabranima.
Štogod da to značilo.
U ovom videu Sadhguru govori o tantri:
Na Zapadu se pojam tantre vezuje uz promiskuitet, ali u stvari se radi o tehnologiji stvaranja iz sanjanja.
Australski su aboriđini ovaj svijet opisali kao sanjanje, ovo vrijeme u kojem mi postojimo je vrijeme koje bog sanja. Mi smo njegov san. Kreacija.
Svijet kakvim ga percipiramo preko naših pet osjetila nije takav u stvarnosti. On postoji, on je stvaran, ali nije onakav kakvim ga mi vidimo i tumačimo na osnovu tih viđenja.
U tom smo smislu i mi sami kreatori. Ali kreatori koji iz vlastitog neznanja kreiraju kaos.
- Samo pogledajte koliko ste gluposti kadri učiniti u samo jednom danu, ali nemojte plakati nad njima, naučite se smijati samima sebi. Postat ćete mudriji.
A svijet očajnički treba mudre ljude, ljude koji neće fantazirati pa odlutati i odvući gomilu na svoje krive pute, nego one koji će iz sna koji jesmo znati ubrati jestive plodove.
- Sjednite malo i zapitajte se tko ste i što. Vi mislite da ste netko i nešto, ali zemlja na kojoj sjedite doživljava vas kao malu izbočinu. Oh ne, reći ćete, nisam ja nikakva izbočina na zemlji, ja mogu ustati, otići, skočiti, i što sve ne. Ali na kraju vaših dana, ona će se smijati.
Kolega kojeg sam naslijedila (žargon za 'otišao u penziju, dovelo nečiju malu), je imao parkinsona dok je još radio u učionici.
Učenici su mu se navodno izrugivali zbog toga, pa je pobjegao u invalidsku.
Djeci je navodno teško objasniti da nije lijepo izrugivati se nekom na račun bolesti. Svako drugo je izrugivanje, naravno, u redu.
Tanka je granica izmedu šale i zlobe ili neznanja. S tim, da neznanje ne bismo smjeli tolerirati u skolama; tamo mu se objavljuje rat.
- Lik umišlja ono da je Michael J. Fox - bilo je to doba "Povratak u buducnost" filmova, baš kad je glavni glumac odlučio progovoriti javno o svojoj bolesti.
Djeca su mislila da je i to glumljeno.
A onda su svi, koji su pokazivali simptome, bivali jednako tretirani.
Bolest, navodno, u dječijim umovima, ne postoji.
Možda je to realno.
Ipak, nešto drugo hoću reći:
Kad su odrasli ljudi iz iste ustanove, prvi put vidjeli mene sa štapom, pomislili su da me boli noga, pa da se prenemažem, i najzad, da glumim.
S kojim ciljem? - pitala sam.
- Pa ono, ka ono ...
Zaista, govorim vam, da je nekima bilo, nikada ne odrasti.
Ono kad kažem da ovisim o povjerenju na drugačiji način od običnih ljudi:
Sama ne bi bolje mogla reći :)
🙏💘
Naišla sam, nedavno, na vrlo ozbiljne radove koji se bave prikazima biblijskih anđela: autori, dakle, vrlo ozbiljno, tvrde da biblijski anđeli nisu slatka bucmasta djeca sa krilima sličnim onima u labudova, nego da su, baš suprotno prilično zastrašujuća bića.
Kako se penju po hijerarhiji, tako imaju više lica, i više očiju.
I to je razlog zbog čega i pišem ovaj post. Zanimljivo je kako ljudi, koji misle da su njihove fizičke oči sposobne vidjeti sve što postoji, vide bića koja bi po prirodi stvari, evolucijski bila iznad njih.
Rečeni anđeo je prikazan kao kolo od bicikle, a na svakoj žbici, po jedno oko! Koje bi se trebalo okretati i vrtjeti na sve strane tako da sve strane svijeta može obuhvatiti pogledima.
Tužno je to.
Za sjetiti se da se radi o svjetlosnim točkicama, treba imati drukčija iskustva i ni malo mašte.
/watch?
Akupresura je metoda liječenja, ili bolje rečeno, olakšavanja života, koja koristi dodir:
Pritiskom na određene točke lica ili tijela, možete poboljšati vid.
Master Mu Yuchun kaže da ćete, nakon nje, sigurno vidjeti nove boje, da ćete vidjeti sve na drugačiji način:
Prava je sreća što ljudi novog milenija nemaju drugih uspomena iz djetinjstva osim onih televizijskih, tako se čini da se znamo oduvijek i da smo srodne duše i da smo skoro obitelj.
No ja sjećanja na djetinjske šetnje u prirodi, čuvam poput dragocjenosti.
Bili su to izleti sa djedom i bakom. Oni su znali lijepo šutjeti, bili su rijetko pristojni ljudi. Od njih sam naučila sve što je vrijedno znati o životu i svijetu. Zbog njih sam ovo što jesam sada.
Razlog zbog kojeg naglašavam sjećanja na te djetinjske šetnje, je taj što, naravno, postoje i ove odrasle, za uspoređivanja:
Odrasli, naime, misle da je pametno sve, ali sve, pomno isplanirati, pa to ispadne nekako ovako:
- Sad idemo na greben. Krasno je to mjesto, pogled, predivan.
Znate da jest. Bili ste već tamo, kao dijete, s obitelji. Mjesto jest krasno, pogled jest predivan.
- Mmmmm, vidi, poglej ... ajme ajm ajm ajmmmme, vidi oneeee aaaa
- Šta si takva, ništa ti ne valja, stalno si ozbiljna, stalno si ljuta.
- ??
Za pretpostaviti je da se radi o izrazu lica koji ne odgovara onome filmskom.
- Okej, sad ću ti pokazat nešto predivno ... idemo u tiflo park, tamo su ljudi sve prilagodili, sve sve sve, imaš natpise na engleskom i na brajici ...
A jebemtisve!
Ja ne mogu vidjeti očima, a ti ne možeš nego očima, pa si ti mene zbio u karantenu. :p
Dobri ljudi su digli viku oko duge:
- Duga, bogati, duga, al ne znas sta je duga, nis nikad vidla dugu
Zgrabila sam mobitel i evo
- Da nis ti malo glupa, a
- Ma pusti, jadna je
Ma pusti, tako isto i ja mislim da su svi slijepi.
Prijatelju, to je tvoj zivot.
Dan nije samo sunčeva svjetlost. Noć nije samo odsutnost sunčeve svjetlosti. Kad zatvorite oči po danu, također je mrak. Ali je to drugačiji mrak. Dan i noć su drugačiji. Svaki crv, svaki insekt, svako stvorenje će vam reći isto to.
Tako je i sa pomrčinama, sunca ili mjeseca. Nešto je drugačije, nešto se mijenja ...
Sad samo to primijenite, ako možete, na osobu koja je slijepa. Koliko puta sam ovdje ponovila: nije to mrak, nije to tama, nije to ništavilo .. drugačije je :)
U ovom videu Sadhguru govori o tri stupnja u procesu evolucije, o poziciji psa, ptice i ... zzzz
Swana, pas je sav u preživljavanju, Kaka, ptica je na distanci pa ima bolji pregled u stanje stvari, Naga je ... u drugom videu :)
Pisala sam već o tome, na svoj način:
Nemojte miješati pametovanje sa inteligencijom, pogledajte video!
U davna se vremena vjerovalo da bogovi žive na vrhovima planina, jer se nitko od ljudi nikada nije bio popeo do tamo. Putevi su bili neprohodni, teški, strmi ili kliski, a dočim bi netko, na provjerenom terenu pokazao vještinu, putevi bi postajali i magleni i magloviti, obitavališta i staništa opasnih stvorenja koja samo čekaju i vrebaju na putnike namjernike.
Ljudi su izumili avione i rakete da bi mogli putovati u nebesa, samo zato što im se govorilo da je na nebesima sam gospodin bog, vjerujem, ne zato da ga pitaju da popravi učinjene greške, nego da bi dokazali da oni koji govore u njegovo ime - lažu.
I to je povijest svijeta:
prirodna ili prirođena težnja za znanjem, postala je težnja za osvajanjem teritorija i njinih stanovnika... vječno "imati ili biti".
A može li kukavica osvojiti ono što će se braniti?
Tako i ovdje:
- Bio sam Ja na Olimpu ili na Himalaji. I vidio sam Boga, samog. Ne, ne, ne možeš ga ti vidjeti, tebe neće primiti, samo mene, samo odabrane, ti nemaš oči za to.
Kad izazvani ipak dokaže da može, granice se pomiču:
- Ja sam uzletio do nebesa i vidio kola svetog Ilije. Ne, ne, ne možeš ti to...
Je li bogu stalo? Zna li za to? Ma nije njega briga, kao što ni dijete koje promatra glistu poslije kiše kako se uvlači i izvlači u kolutovima sama u svoje tijelo.
Osvojili smo Mjesec, Mars, Mount Everest! Znaju li oni? Je li ih briga?
Osvojili smo Afriku, Antarktiku i Amazonu. Znaju li oni? Je li njih briga?
Odlučiš, isplaniraš, odeš, zabodeš zastavicu, da i što sad?
Zauzmeš, uništiš i još se hvališ.
Nije li to vrhunac gluposti?
A isto radiš i s ljudima: Tebe zlostavlja šef, ti zlostavljaš ženu, žena će zlostaviti dijete, a svi zajedno nekog invalida, znam o čemu govorim, vidjela sam do sad tisuću puta:
- Ne znaš ti što ti on može, nije ti se sa tim igrat'!
Čestitam, pobijedili ste opasnog nepoznatog neprijatelja, a da on to nije ni bio ni znao.
Znate onu pjesmu Miše Kovača koja je postala skoro navijačka? Dalmacija u mom oku.
Nju vezujem za period kad sam počela shvaćati koliko je moje fizičko postojanje krhko. Ovako se to točno zbilo:
Sjedila sam s mamom i sestrom na terasi hotela u kojem smo ljetovale, sređene, preplanule i namazane, svaka sa svojom čašom i slamkom, velikim naočalama i sandalama na vezanje. Život je lijep. Odjednom sam osjetila maminu uznemirenost; ispod na stazici je posrnuo neki čovjek, možda je zapeo za nešto, a možda je i inače bio nesigurna hoda, ali brzo se otresao i odšepesao dalje.
- Tajo, tajo - povikalo je neko dijete - vidi onog redikula kako oda.
Tajo se glasno i usiljeno nasmijao:
- Nije to sine redikul, nego je jadan bolestan. Nesmiš tako.
- Bolestan - nastavilo je dijete istim tonom - Može nas sve zarazit ... Ajmo ga!
Kad je počela kovid-19 pandemija, Dalmatinci su bili skoro lovili Kineze, Japance i Koreance koji su ljetovali dolje. Lovili, kako bi se lovila divljač. "Eno jednog! Ajmo ga! Drž ga!" Ubij, zakolji, oderi stoku.
Je li to nekim ljudima u genima, je li to stvar geografije, evolucije ili ...?
Molim vas nemojte shvatiti ovu objavu kao ksenofobno mrzilačku, iako strah jest u igri.
Koliko, za stvarno i u stvarnosti, loše vidim, shvatim tek kad se usporedim sa ljudima koji imaju slične probleme:
Prijateljica koja je izgubila vid u svojim tridesetima, i kojoj je izračunat postotak invalidnosti veći od 80, zna i može uputiti turiste kad je pitaju za smjer:
- Eno tamo, iza onog kantuna, možda pedesetak metara, kod onog bilog mercedesa, pa onda livo...
Ja ništa od toga ne vidim niti prepoznajem, iako nisam u kategoriji 80%.
Možete pomisliti da je sredila dodatak, preko veze. Nije. Ne poznaje nikoga, niti nju tko prepozna. Ali zna biti vrlo uporna kad joj je do nečega stalo, glasna i prilično neugodna.
Pitam ju, neki dan, što će joj svaki mjesec nove leće, naočale, povečala, kapljice i lampe:
- Odmori se malo, svijet je ljepši kad su oči zatvorene :)
- To ti samo misliš!!
Njoj je do borbe. Netko joj je rekao da je život borba, i ona je povjerovala.
.. o našoj životinjskoj prošlosti
.. o našem unutarnjem osvjetljenju
.. o brojenju zvijezda
.. o voltaži
.. o tome zašto je važno vidjeti sve onakvim kakvo stvarno jest
A kako znamo da je to što vidimo stvarno takvo kakvim ga mi vidimo??
U ovom videu, Sadhguru govori o različitim oblicima 'invaliditeta':
"Na svijetu ne postoji osoba koja ima savršeno tijelo, ili savršeni um.. svi smo mi u nekom pogledu, nedovršeni, nepotpuni. Ne postoji život koji je manje vrijedan od nekoga drugoga, kao ni onaj koji je više vrijedan. Jesu li crvi manje vrijedan život? Crvi mogu savršeno dobro živjeti bez nas, mi smo ti koji ne možemo živjeti bez njih.
Stvar je u tome da je čovjek, kad je razvio vlastiti mozak toliko da se uzdigne iznad ostalih stvorenja, umjesto da sa zahvalnošću prigrli sve što je postojalo prije njega, i što postoji ispod njega, pomislio da je to prilika da svime dominira. Onog trena kad se počeo ponašati kao vlasnik svega, sve se počelo rušiti..."
Prihvatiti, prigrliti... nema boljeg načina.
It is no measure of health, to be well adjusted to a profoundly sick society.
Jiddu Krisnamurti
✓
Nije mjerilo uspjeha, biti dobro uklopljen u društvo koje je u svojoj biti izopačeno.
Nije mjerilo zdravlja, društvo koje je u svojoj biti bolesno.
Ne može biti mjera ičemu, nešto što nema mjere za išta osim sebe i svoje sitne koristi.
✓
↑↓←→
Dodajte svoj prijevod kako vam drago!
Svi su na neki način nesposobni za nešto i svakome nešto nedostaje, ali to nam ne bi smjelo kvariti doživljaje.
U današnje vrijeme više nije moderno reći "hendikepirana osoba", sada kažemo "osoba s posebnim potrebama". Kažemo da je osoba posebna, ali ono što je zapravo 'posebno' je način na koji se odnosimo prema njoj. Možete to shvatiti i kao priliku da protrenirate svoju humanost, da shvatite da je život nešto čemu treba prići s većom pažnjom i brigom.
Bilo bi dobro da se ta vrsta osjetljivosti dogodi što je prirodnije moguće, bez da se čeka neko magično rješenje ili da se mora uređivati 'ljudskim' zakonima.
Bolesti, ozljede ili urođeni nedostatci, sve je to sastavni dio života i to kao takvo trebamo moći prihvatiti. Da, bili bi lijepo da svi imaju ruke i noge, ali netko ih možda i neće imati. Treba li mu se zbog toga još više zagorčavati život?
Nismo svi jednaki, i to je tako jednostavno! Hoćemo li sad, u ime jednakosti svima u društvu odsjeći noge, da bi svi bili isti?!
Čak su i ljudi koji nisu u kategoriji "osoba s posebnim potrebama" zbog nečega ismijavani: netko ne zna pjevati, netko ima velik nos... U stvarnosti je društvo to koje je hendikepirano. Uvijek ima netko misli da je bolji u nečemu od nekoga drugog, i da si za pravo da ga potcjenjuje.
Trebamo vidjeti što smo i tko smo, a ne što netko drugi misli o nama i hoće li nam se rugati.
Toliko je puno stvari koje možemo učiniti od sebe i za sebe, i svima učiniti život ljepšim :)
https://isha.sadhguru.org/global/en/wisdom/article/disability-not-take-away-joy
Istina je vječna i neviđena - ne daje nam ljepotu koja će izblijedjeti niti slobodu govora koji je podložan zakonima. Umjesto toga osigurava nam ono što je pravo i zakonito, odvajajući od njih ono što je krivo i nezakonito. (Epiktet, fr. 36)
https://sententiaeantiquae.com/2022/02/21/eternal-beauty-or-sensory-truths-epictetus-and-epicurus-on-the-real-4/
Gospođa koju sam upoznala na radionici grafičkog dizajna, je na zanimljiv način usporedila moj senzorni problem sa svojim "mršavim i jadnim poznavanjem engleskoga jezika".
Najprije, što samja imala tražiti na radionici grafičkog dizajna?
Kako da vam to objasnim, ljudi su me zvali, i ja sam se odazvala. Vizualne umjetnosti mi, tako se bar nadam, pomažu da osvijestim koliko toga, i što, u stvari, mogu vidjeti.
A o ukusima i o bojama se, navodno, ne treba raspravljati.
Dakle, da bih rastumačila svoju vlastitu smotanost, rekla sam voditeljima radionice da sam osoba oštećena vida i da ne očekuju previše od mene, a strpljenje da preusmjere prema onima koji su došli sa stvarnom namjerom da se od njihova znanja okoriste.
Ljudi obično ne znaju što bi rekli. Za facijalne ekspresije je lako, izrazi lica su uvijek isti, makar u mojoj percepciji, naglo se okrenu i promijene temu, ali ova gospođa je rekla:
- Lako ćemo mi za to, meni je engleski katastrofa!
Kad pravo pogledate, ima ona pravo.
Ne znati engleski u radnom okruženju u kojem je engleski radni jezik, zaista jest pravi hendikep. Ali što se tu može, svaka je od nas došla ganjati svoja ograničenja.
Međutim, kad je lekcija započela, moglo se čuti samo:
- Evo ovo ovdje ... vidite ovako ... ove tu tri male točke ... pa onda tu sa strane ...
Jako malo engleskog, a jako puno pokazivanja mišem. Ona je, makar teoretski, mogla pratiti sat, ja ne. No, ni jedna ni druga nismo naučile ništa.
Kako bi to išlo u stvarnom svijetu?
Obje bismo slušale, ali ona ne bi razumjela ništa, ja bih joj rastumačila onako kako ja shvaćam, pa bi ona napravila već što se treba napraviti.
Stvar je osobne mogućnosti razumijevanja stvari, interpretiranja i djelovanja na osnovu te interpretacije.
Mogu li ja biti sigurna da će to, što je netko drugi čuo od nekoga i prenio meni onako kako je sam sposoban razumjeti, biti dobro za mene?
Mogu li uopće imati povjerenja da će mi prenijeti točno što se i kako se zbilo?
I s druge strane, može li ta osoba biti sigurna da ću ja napraviti tako kako mi je rečeno?
Treba li se ovdje trenirati povjerenje, ili se uzdati u se i svoje kljuse?
Povjerenje je, isto kao i vjera, precijenjeno.
###
Druga stvar, i jedna i druga imamo svoje aplikacije koje nam olakšavaju život. I jedna i druga više vjere imamo u svoje telefone i više vremena s njima provodimo.
Sad recite da je moderna tehnologija vrag koji nas otuđuje od stvanoga svijeta.
:P
Sadhguru ovdje odgovara na politička neka pitanja; diskriminacija na osnovi boje kože, političke partije, sposobnost i nesposobnost, odgovornost medija i njihovo značenje, kano i pripadnost!, ali možemo se povezati i pronaći na svakom od nivoa.
Cura ga pita:
- Ljuti li vas to?
- Kad mi netko stalno isponova pokazuje koliko je sitan, zašto bih ja osjećao ljutnju. Osjetim žaljenje. Kad sam loše volje, bude mi ih žao. Kad sam dobre, suosjećam.
Simpatično je kako omladina tek otkriva na koji način svijet funkcionira. U boljoj su poziciji od one u kojoj sam ja odrastala. U smislu da imaju mogućnost nešto poduzeti. Ali oni radije izaberu da se i sami pronađu u ulozi žrtve.
Osjetiš li ikad ljutnju?
Osjetim. Mogu ja svašta osjetiti.
Iako ne mogu puno toga, u fizičkom svijetu, pokazati.
Možda, na sreću!
Samo zato što ne razlikuje ciruse od kumulusa, kolega teoretičar je objavio da je nebo iznad njegova komada zemlje prošarano kemtrejlovima koji ga ciljano truju i narušavaju njegov red i mir a ne samo zdravstveno stanje.
Od određenog broja ljudi koji ga prate, dobar se dio solidarizirao u paranoji. Od određenog broja ljudi koji ga prate, mali ali glasniji dio ga je učinkovito ismijao.
Zato je 'teoretičarima zavjera' dopušteno nesmetano djelovanje: na neki način doprinose balansu koji je potreban za koliko-toliko zdravo postojanje, a s druge su strane toliko neuvjerljivi i lako ih je zbuniti, pobiti i ušutkati, da će malo tko i za stvarno prijeći na 'tamnu' stranu.
A ta tamna strana, uopće, što je?
I gdje?
Ovo je argument kojim znanstvenik Straton dokazuje da nije moguće ništa osjetiti bez prisutnosti misli:
Istina je da možemo očima putovati preko riječi i slova, ali da smisao pobjegne našim ušima, ako nam je pažnja usmjerena na nešto drugo. Ali tada se um budi, pokreće i slijedi ono što smo bili previdjeli.
Postoji izreka: "Um vidi i čuje, sve ostalo je slijepo i gluho."
Tako i iskustva koja se tiču vida i sluha, ne urode plodom, ako misao nije prisutna.
Plutarch, Moralia 961a
Καίτοι Στράτωνός γε τοῦ φυσικοῦ λόγος ἐστὶν ἀποδεικνύων ὡς οὐδ᾿ αἰσθάνεσθαι τὸ παράπαν ἄνευ τοῦ νοεῖν ὑπάρχει· καὶ γὰρ γράμματα πολλάκις ἐπιπορευομένους τῇ ὄψει καὶ λόγοι προσπίπτοντες τῇ ἀκοῇ διαλανθάνουσιν ἡμᾶς καὶ διαφεύγουσι πρὸς ἑτέροις τὸν νοῦν ἔχοντας· εἶτ᾿ αὖθις ἐπανῆλθε καὶ μεταθεῖ καὶ διώκει τῶν προειμένων ἕκαστον ἀναλεγόμενος· ᾗ καὶ λέλεκται: “νοῦς ὁρῇ καὶ νοῦς ἀκούει, τἄλλα κωφὰ καὶ τυφλά”
ὡς τοῦ περὶ τὰ ὄμματα καὶ ὦτα πάθους, ἂν μὴ παρῇ τὸ φρονοῦν, αἴσθησιν οὐ ποιοῦντος.
Ovakav je obrazac:
na putanji od točke A do točke B, osjetite nekakvu tihu, ali nametljivu prisutnost. Okrenete glavu u tom smjeru i pristojno i plaho pozdravite. Nema drugog nalina da doznate na čemu ste. Međutim, nitko ne odzdravlja. Ubrzavate korake.
Ovisno o vašim godinama, statusu i fizičkom izgledu, daljnja se radnja odvija ovako:
- Zna se namazat, a ne zna se javit ..
- Neće ti ta sa svakim ..
- Jadna ..
- Bolesnica!
- Nadrogirana, makni se od nje ..
- Znam joj ja mater ..
Ponavljam, vi ste pozdravili, nijemci nisu. Dakle, što se podrazumijeva pod "javit se"?
Pretpostavljam, igrati po njihovim pravilima. Ono što vi, nasreću, ne možete, jer ne vidite površinu.
Ovisno o zainteresiranosti publike, radnja se nastavlja i nakon što vi sami mislite da je sve već proslo, završeno i nevažno:
- Pravi se i iskorištava ..
- Podla i sebična ..
- O-ho-ho, vidi ti ta sve, dobro se pripazi
- Vidi joj se na očima šta joj je na duši
- Iz očiju joj ku..ac viri ..
Na svijetu postoje još uvijek neka društva, koja kažnjavaju fizički ono što je 'društveno neprihvatljivo', u našem slučaju, sebičnost, podlost, i razne vrste nemorala. Sad primijetite tko je taj koji baca prvi kamen. Te na koga ga baca.
Ego, povrijeđen činjenicom da ima ljudi koji ga ne uvažavaju, neprihvačajući kao činjenicu realnu i objektivnu nemogućnost tih ljudi da uzvrate po zasluzi.
Nekoć su se, ponovit ću opet i opet, vještice spaljivale na trgovima, putevima i raskršćima, za opomenu svima drugima! Danas se to radi tiše. Ali se radi.
Ipak morate priznati, društvo kao takvo, jest evoluiralo na polju zataškavanja i ušminkavanja površine. Kao činjenicu to možemo potvrditi svi mi, koji smo još uvijek, ipak i unatoč svim nastojanjima, legalno, realno, objektivno i znanstveno dokazano - slijepi.
Za sada budite sretni, što vas ono, što možda i sami smatrate hendikepom jer su vas tako naučili, drži podalje od tih opak(sn)ih ljudi.
Moćna je to zaštita.
B-)
Pa tko živ, a tko mrtav.
Slabovidnost nije bolest. Slijepa osoba nije bolesnik. Slijepu osobu ne boli ništa, osim što ju pogađaju tuđe projekcije, nemar i neosjetljivost - zato vodim ovaj blog: da osvijestim i da osnažim i da ponovo probudim TO znanje.
Kad bi svatko gledao na svijet oko sebe na isti način kao što to rade slijepi i slabovidni, bilo bi više toliko žuđenog mira. A sad ću vam i pokazati na što točno mislim.
Probajte zamisliti da ste u društvu tihe osobe i da činite ono što činite kad ste inače u društvu i.e. oponašate to što vidite da ona radi jer se želite uklopiti: spustite kapke, prekrižite ruke i ne govorite ništa. Nakon nekog biste vremena, možda zaspali - ne vidim što bi tu moglo biti loše - ali vjerojatnije je da biste se potrudili ostati prisebni, jer ipak ste u društvu i svašta se može dogoditi, lijepoga ili ružnoga.
Ergo, vježbali biste budnost. Moguće je da biste se i probudili, ako biste ustrajali u druženju s tihom osobom. A budna je osoba spremnija, sposobnija i uspješnija od one koja spava.
(Bonus je, što biste bili u prednosti, jer osobe sa senzornim oštećenjima, ipak u fizičkom svijetu ne mogu raditi baš sve.)
Samo ta spoznaja, ako sami i ne biste bili spremni ili sposobni za podnijeti sve što budnost podrazumijeva, bi mogla dovesti do suradnje, umjesto iskorištavanja, ili ponižavanja i krađe.
Na svijetu nas ima različitih da bi se nadopunjavali i da bi si pomagali: ako ste slučajno pomislili da je stvarnost nešto treće.
Ali ne!
- Ajme je kilava. Stalno je nešto boli. Nikad joj se ništa ne da ...
A ja sva hepi što i ovakva kakva sam, živim normalan život i postižem dobre rezultate ...
- Kako molim? Šta to mene boli?
- štajaznam! Stalno ti je nešto. Nikad ništa nećeš.
- Kako neću?
Tu se sjetim da osoba nije sposobna shvatiti da nam je gospodin bog ili majka priroda dala oči različitih boja, da bismo njima gledali na različite načine, i gledajući očima različitih boja različite boje različitih ljudi stalno to imali na pameti.
Ali ne, to je hir. Moda. Sitnica.
Također se sjetim da, kako god da ona misli da svi vidimo i možemo pa moramo isto, slično mislim i ja, te da sam ju precijenila, dočim ona mene podcjenjuje.
Vidite li kamo smjeram?
- Ima nas svakakvih i nismo svi za sve - da, zvuči kao prazna fraza. Iako je činjenica. Lako provjerljiva. Iako ju neće svatko shvatiti. Lako meni!
- Ma nisi ti za ništa, men'se čini - hahahaha -
U nekim lošijim vremenima, rulja bi vas zatukla kad bi stvorila ovakav zaključak.
Vrijeme je relativan pojam, i ne znači u ovom slučaju neku daleku prošlost.
Zato smo se sjetili, u nekim prilikama sve okrenuti na šalu, a u nekima, na medicinski slučaj.
Ako niste znali, ljudi mogu biti ljubomorni i na nečiju "bolest", i oponašajući je, zaista i oboljeti.
Međutim, ne shvaćaju baš što je to sljepoća ili slabovidnost.
Simpatičan dokaz tome, mogu biti i oni klinci koji su nosili naočale bez leća, da bi bili kul. Ili simptomatičan. Slog gore, dolje ... maah ...
A za vidjeti da glupost za stvarno i to jako boli, dovoljno je samo otići liječniku i pustiti ga da vam nešto nađe.
- Štitnjača - to je bilo popularno kad je s dalekog istoka stiglo neko egzotično učenje da to imaju samo jako osjećajni ljudi, koji uvijek žele svima ugoditi. Nakon toga se stvar spustila na pluca, s istim izgovorom. Pa još dolje na lijevi bubreg. A srce je to prestalo biti, kad se otkrilo da oni što umiru od srcobolje, imaju zapravo želučane probleme:
- Heartburn, a ne heartache.
A onda se i želudac doveo u vezu s osjećajima, jer ljubav se možda i rađa u oku, ali ide kroz želudac, ... puf zamalo napisah kroz tanka i debela crijeva, u nedaobog - slijepo!
- A šta je tebi! Stalno isto!!
Ovdje sad nije pametno govoriti da sljepoća nije bolest. (imala sam jedno vrijeme doktoricu OP, koja me uvjeravala da nisam ja slijepa, da nije to što je meni sljepoća - baš tim riječima. Kad naletite na teške ljude, otežaju vam još i više...)
- Da, još nisam progledala :(
- Još nisi, još nisi ... Lako tebi! A vidi meni - tu krenu nabrajanja. Kako egzotičnih dijagnoza, postupaka, analiza i prognoza, tako i svakodnevnih sekiracija koje nikome nisu zanimljive, i koje bi i same htjele biti što prije zaboravljene.
- A šta je tebi! Tu sjediš i ne mrdaš!
- Da, ali to ne znači da meni nije ništa ...
- #!?}¿¡’”‡★$_&_±
- Samo što ne gnjavim druge ljude svojim problemima. Svatko nosi svoj križ kako najbolje može i umije.
- Šta se sad praviš pametna! - onda ovaj dijalog ponovi još nekoliko puta različitim ljudima u vlastitoj interpretaciji, onda se dođe do zaključka da sam drska i bezobrazna i da me treba naučit pameti i preodgojiti...
Ako se nađe koji dokon slušač, to se i zbude, akoli koji dobronamjeran, proglase vas redikulom, oriđinalom, ili maskotom. U oba je slučaja vrag preuzeo kontrolu i eto ti ga na!
A mogli ste samo uraditi ono što i inače radite - imitirati - dok u miru s mirnom osobom ne ostanete sa sobom onoliko dugo dok ne pronađete sebe.
svi su zalasci bili zauzeti, pa sam čekala svitanja ...
a misao dana je bila: Ne dolaze oni koje čekaš, nego oni kojima značiš.
preko drugova sa dalekog istoka sam znala da je već na putu prema ovamo, značila ne značila koliko i kap vode koju će pretvoriti u maglu.
zvijezde zvone, jeste li to znali? a sunce hukne, kao kad iskra baci plamen u rezervoaru za centralno grijanje; ako ste imali prilike slušati, čuti pa usporediti. i to uzimam kao dokaz da van ovog svemira postoji još nešto.
Hej! Svi Vi, koji zamrzavate trenutke u memorijskim karticama, zar još ne znate da ne postoje dva ista?!
Kroz plave oblake, kroz kišne kadene, kroz maglene velove, ono vam se smije :)
🌞
Zemlja je živa!
Tlo po kojem gazimo je koža Zemlje, a sada je u takvom stanju kao da je oderana i ostavljena na suncu i vjetru bez zaštite.
Nema smisla prebacivati odgovornost ni tražiti krivce.
Ako ste tip osobe koja voli nagaziti drugu samo zato što vam se ne sviđa kako izgleda ili kako govori, onda nećete shvatiti o čemu se ovdje radi. Ako ste ikada bili gaženi onda vam je poznat onaj nečujni urlik koji mislite da je vaš. To Zemlja viče, ali nitko ne čuje.
Svi moramo biti njen glas!
